Pratite nas

Kolumne

Antifašisti imaju pravo: žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga se ne mogu izjednačiti

Objavljeno

na

Ako spasiš jednog čovjeka spasio si cijeli svijet, mudruju oni obično dovoljno udaljeni od mjesta na kojem se nekoga uopće može spašavati. Katkad, međutim, iz udobnosti svog laboratorija za uzgoj ideologija plasiraju varijaciju na temu – ako si ubio jednog čovjeka, ubio si čitav svijet! Dobro im dođe kad se pokaže da statistika zločina preteže na stranu njihovih ljubimaca, proizvoda tih ideologija… A u pravilu preteže… debelo preteže. Tad više nije važno koliko je čijih stradalo, jer život je život, žrtva je žrtva, pomirljivo guguću. No, je li uistinu tako? Je li baš svejedno ubiti 999 ili 1000 ljudi? Ne ostaje li i iza tog tisućitog netko tko za njim plače? Ne bi li, i njega da spasiš, spasio cijeli svijet? A što kad je razlika znatno veća i mjeri se u desecima tisuća ljudi? Koliko li se tek tu svjetova moglo spasiti!

Odakle norma Slavku Goldsteinu?

Kad se o tome već polako smjelo govoriti, o broju žrtava Bleiburga (Križnoga puta) i ustaškog radnog logora Jasenovac progovorio je dr. Franjo Tuđman. U praskozorje borbe za hrvatsku državu procijenio je kako je na svakom od ta dva stratišta stradalo negdje između 30 i 40 tisuća ljudi. S obzirom na dotad uvriježeno poimanje – jasenovački je zločin sustavno preuveličavan, a blajburški prešućivan i sjećanje na njega zatirano – takva je procjena predstavljala neviđenu provokaciju. Istodobno, solomonski izjednačivši brojeve žrtava, Tuđman se pokazao politički pragmatičnim kako bi na konceptu pomirbe djece ustaša i partizana okupio što veći krug ljudi oko ideje stvaranja hrvatske države. Stvarnost ipak nije bila tako romantična. Tuđman je uspio tek nakratko neutralizirati Hrvate-partizane i njihove potomke, čast iznimkama, da se baš aktivno i otvoreno opet ne angažiraju na strani suprotstavljenoj stvaranju hrvatske države. Srećom, pošlo mu je to za rukom kad je najviše trebalo, dok je život mlade hrvatske države visio o tananoj niti.

Međutim, već u proljeće ’94, usred rata, koristeći se istovjetnim rječnikom kao i danas, antifašisti pokreću prevrat iznutra kako bi zbacili Tuđmana s vlasti zbog šurovanja s ustašama (čitaj: sa Šuškom). Kako bi se to odrazilo na hrvatsku budućnost, nije teško zaključiti već i iz posljedica njihova djelovanja nakon 3. siječnja 2000. godine kad su položili popravni. Hrvatska bi se u najboljem slučaju dijelila sudbinu podijeljenog Cipra, a u onom gorem bi tek vegetirala kao nefunkcionalna tvorevina poput današnje BiH. Osim na potporu lijeve oporbe, pučisti su mogli računati i na onu ljute desnice, tada predvođene Paragom, a u intelektualnoj pripremi prevrata se, kao potpisnik pisma Americi u kojem se besramno denuncira demokratski izabrana vlast, istaknuo i jedan od korifeja i ideologa današnje desnice, Ivo Banac. Zanimljivo, i u tim prijelomnim trenutcima prevratnici su se mogli osloniti na sindikalne prosvjede iza kojih je stajao Joža Manolić. A zar je danas drukčije? Lica (barem neka) su se otad promijenila, no scena i mizanscena su ostale slične kao jaje jajetu.

Sada kad je arhivska dokumentacija dobrim dijelom dostupna, a rezultati istraživanja masovnih grobnica ju uvjerljivo potkrjepljuju, mirne duše možemo zaključiti kako Tuđman ipak nije bio u pravu. Naime, otprilike onoliko puta koliko je broj žrtava Jasenovca precijenio, toliko je puta broj žrtava Križnog puta podcijenio. I već poradi toga žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga nipošto se ne mogu niti smiju izjednačavati.

Pritom treba imati na umu i kako ideološki, nerijetko i biološki slijednici zločinaca s Križnog puta sve što imaju u životu i sve što jesu – a višedesetljetni vladajući položaj im je omogućio da podosta imaju i da dan-danas zauzimaju visoko mjesto na društvenoj ljestvici – duguju besprizornom zločinu svojih predaka. Toga su duboko svjesni pa, držeći se načela “drž’te lopova”, nepojmljive gadosti čudovišnih razmjera koje su oni počinili pripisuju drugima. U podebljoj hrestomatiji tih dijaboličnih inverzija zapinje za oko zadatak kojeg je Slavko Goldstein ostavio u amanet službenim “istraživačima” žrtava logora Jasenovac – da njihov poimenični popis upotpune, kako znaju i umiju, do ciljanog broja u rasponu između 90 i 100 tisuća, mada nema nikakvih tragova koji bi govorili o zločinima tog reda veličine. Štoviše, toliko zatočenika ukupno nije ni prošlo kroz ustaški Jasenovac u sve 4 ratne godine. Stoga bi, uzimajući u obzir antifašističku sklonost obrtanju istine naglavce, Goldsteinova jasenovačka norma zapravo lako mogla predstavljati približan broj žrtava Križnoga puta. Kako se amaterski zanimao za povijest, a i kretao se u visokim društvenim krugovima, približan broj pogubljenih Goldsteinu je mogao biti poznat. Je li ga posredno odao zadajući normu jasenovačkim skupljačima imena u nedostatku kostiju?

Antifašizam kvari i djecu i babe pa gdje ne će jadne Antu J. i Ivu J.?

U grčevitoj borbi za bolju im prošlost, koristeći tek puku kronologiju događaja lišenu podrobnijih razmatranja, antifašisti rado ponavljaju kako su jasenovačke žrtve bile nevine, dok su među blajburškima bili i zločinci. Kažu to tonom kao da su velika većina blajburških žrtava bili zločinci, uz možda gdjekoju kolateralnu žrtvu, cinično priznajući tek administrativni propust što im nije suđeno. No, nema baš nikakvih pokazatelja da bi velik broj pripadnika Hrvatskih oružanih snaga ili paravojnih postrojbi (tzv. divljih ustaša), a kamoli civila sklonih NDH, sudjelovao u zločinima. Štoviše, tamo gdje su se zločini doista dogodili, počinitelji su manje-više poimence poznati, neki i već od vlasti NDH najstrože sankcionirani.

S druge strane, više izvora potvrđuju kako su partizani kolone zarobljenika s Križnoga puta namjerno vodili kroz sela nastanjena srpskim pučanstvom, huškajući seljane i seljanke svih dobi da dohvate svatko nekoga i umlate ga kakvom poljoprivrednom alatkom, prizor koji će se pola stoljeća kasnije ponoviti na Ovčari. Da su upravo antifašisti masovne zločine činili masovno, tj. da ih je u egzekucije bio uključen velik broj, potvrđuje i to što su čak i djecu navodili da čine najteže zločine. Groteskni primjer ostarjelog antifašista koji se na televiziji nedavno pohvalio kako je kao 13-godišnjak ubio Nijemca koji se htio predati i s demižonom vina u ruci po svoj prilici nazdraviti kraju rata, ipak više govori o našem vremenu, u kojem netko takvo što smije reći, a da se ne posrami i ne bude javno osuđen. Napravili od djeteta zvijer, i zvijer takvom i pod stare dane ostade – slika je i prilika antifašizma kakav je nekad bio i ostao. A što li je tek trebao učiniti Slavko Goldstein da kao 16-godišnjak dočeka kraj rata kao poručnik Titove armije, tema je koja još uvijek čeka svoga istraživača. To više, uzme li se u obzir da su njegovi, jugo-oficirskim činovima nagrađeni vršnjaci, otpremali žrtve do Hude Jame i drugih stratišta. Antifašizam se, dakle, silno trudio da niti jednu društvenu kategoriju ne ostavi neokrvavljenih ruku – od djece do baba! I mora mu se priznati, bio je u tomu uspješan.

Nemogućnost rasprave s antifašistima možda ponajbolje ilustrira sljedeća literarna crtica čiji su glavni protagonisti antifašisti – otac Ante J. (podaci poznati redakciji, a i šire) i sin Ivo J. (podaci poznati još šire). Prilazi mali Ivo sav zadihan k ocu pa pita – “Tata, tata, ma je li istina da su partizani likvidirali zarobljene narodne neprijatelje metkom u potiljak?” Ante mu smireno odgovori – “Sine, ne vjeruj svemu što ti se kaže. Partizani su bili na obuci kod američkih Indijanaca i usavršili takve tehnike prikradanja da bi neprijatelju prišli s leđa na korak-dva, a da on to ne opazi. A onda…, pa ne će valjda čekati da se ovaj okrene i što… ponudi ih demižonom vina?” Mali Ivo ode sav zadovoljan odgovorom, no ubrzo se vrati – “Tata, tata, je li istina da su partizani pritom narodnim neprijateljima žicom vezali ruke?” Otac mu spremno otpovrnu – “Pa jasno,… da ne pobjegnu!” Opet ode Ivo ozarena lica, kad za tili čas eto ga natrag – “Tata, tata, a kako su mogli pobjeći s metkom u potiljku?” Pomalo već iživciran, Ante mu odgovori – “Gle, sine, kad odrasteš, sredit će tebi tata profesuru na pravnom fakultetu pa ćeš se sâm moći crno na bijelo znanstveno uvjeriti da je sve to bilo kristalno čisto, upravo onako kao što je čisto, 1/1, na mene prepisan ovaj naš divan, raskošan stan kojeg ćeš ti jednog dana naslijediti.”

Zašto je put do istine tako mukotrpan?

Sablasno mračan um, duboko u šumu skrenuo s Božjeg puta, u poraću je Drugog svjetskog rata nesmiljeno zgazio cvijet hrvatske mladosti i najbolje hrvatske ljude svih struka i nauka, te pokidao tisućljetne poveznice hrvatskog naroda s europskom uljudbom. No, koliko god bio strašan i nenadoknadiv biološki gubitak Hrvata, ipak nije ostavio tek mučnu prazninu. Sjeme niklo na krvi mučenika – prolivenoj za Hrvatsku i zbog Hrvatske – urodit će plodom 45 godina kasnije. Hrvatskoj će slobodu donijeti u prvom redu oni koji su isto znakovlje nosili, iste pjesme pjevali, istim pozdravom pozdravljali, iz istih hrvatskih krajeva, čak i širih obitelji pretežito dolazili. Napokon, i protiv istog su se neprijatelja, koji je čak i formalno zadržao kontinuitet zločinačke Titove armije, borili.

Ostvareno čudo to je veće ako se zna da je slobodna Hrvatska doista označila preinaku rezultata i Prvog i Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, rušenje geopolitičke arhitekture u kojoj je Hrvatima namijenjena uloga srpskog roblja, slugu pokornih. Zato istinu o Hrvatskoj, kako onoj izmrcvarenoj i pobijenoj, tako i ovoj uskrsloj, pobjedničkoj, tom moćnom svijetu nije ni dan-danas drago čuti, ponajprije ne onima koji u blajburškom zločinu imaju debelo umočene prste. Stoga Hrvati danas, više nego ikad u povijesti, moraju istodobno biti lukavi poput zmija i bezazleni poput golubova. To uključuje i pragmatičnu dihotomiju na koju ih prijetvorni Svijet prisiljava – prema van se dičiti pobjedničkim antifašizmom (pritom se obvezno pozivati na partizana Tuđmana), a prema unutra iskazivati zasluženi prijezir i ignoranciju prema tom istom, od neljudskog komunizma neodjeljivom antifašizmu, koji je poput recidiva kakve boleštine ponovio divljačku komunističku agresiju na Hrvatsku devedesetih. Da pritom treba pažljivo balansirati i nijansirati, pokazao je primjer otprije koju godinu kad se predsjednica Grabar Kitarović usudila iznijeti dio istine o Drugom svjetskom ratu, daleko od potpune, ali dovoljno da odudara od ustaljenih klišeja. Učas se u Zagrebu stvorio posebni američki izaslanik za Holokaust, da bi se Predsjednica brže-bolje korigirala, što su smjesta pozdravili pitomci iz inkubatora Goldsteinovih zlobno se naslađujući.

Nažalost, ne postoji prekidač kojim bi se upalilo svjetlo istine o hrvatskoj povijesti, no moguće je definirati realne ciljeve i strpljivo ih, korak po korak, pokušati provesti. Put do istine, u mjeri koliko je to moguće, očito vodi preko Izraela. Činjenica je da za stradanje hrvatskih Židova postoji odgovornost ondašnje hrvatske države, bez obzira na pritisak moćnijeg i što Hrvati tada nisu bili gospodari u vlastitoj kući. Ukratko, što se broja stradalih Židova tiče, nema zbora. Neka oni odrede koliko, i to treba prihvatiti, taman taj broj bio i veći od ukupnog njihova broja u NDH. Istodobno treba težiti tomu da se židovske žrtve u NDH odvoje od ostalih, žrtava Srba i komunista, koji nisu stradali zato što su, poput Židova, bili pripadnici određene skupine, nego jer su bili neprijateljski raspoloženi prema hrvatskoj državi. Preduvjet za to je da u suradnji s Izraelom židovsku zajednicu u Hrvatskoj preuzmu prošlošću neopterećeni ljudi usredotočeni na biznis, visoko motivirani gospodarsko povezati Hrvatsku i Izrael. Komunistički aparatčici i njihovi potomci, u pravilu povezani sa strukturama proizašlim iz obavještajno-represivnog aparata komunističke Jugoslavije, nevezano kojem narodu ili religiji pripadali, ne bi smjeli opterećivati odnose dviju prijateljskih zemalja. Budućnosti radi, mjesto im je u ropotarnici povijesti. Što se, pak, tiče same NDH, realan, mada ne lako dohvatljiv cilj je staviti ju u istu ravan sa sličnim, o nacističkoj Njemačkoj posve ovisnim vlastima diljem Europe, primjerice poput onih u baltičkim zemljama.

Stepinac – blaženik i među narodima pravednik

Kamen zaglavni cjelovite povijesne istine o Hrvatima 20. stoljeća je nesumnjivo istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. Nakon što je postalo jasno da se u vezi njegove kanonizacije pokraj živoga patrijarha Ireneja kucalo na pogrešna vrata, irinejski rečeno – promašilo “ceo fudbal”, nema druge doli napore usmjeriti na realniji cilj – proglašenje Stepinca Pravednikom među narodima u Memorijalnom centru Yad Vashem. A pečat za to je opet u rukama Izraela. To bi za Hrvatsku imalo i veći politički značaj nego da Stepinac bude proglašen svetim, budući bi učinkovitije začepilo usta krivotvoriteljima hrvatske povijesti. Ovdje, čini se, nije promašena adresa, barem ako je suditi prema potezima hrvatske države unazad nekoliko godina (glasovanje u Ujedinjenim narodima u vezi proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, potom, nažalost, osujećena kupnja borbenih zrakoplova od Izraela, nazočnost posebnog izaslanika Državnog tajnika SAD-a na predstavljanju knjige na temu spašavanja više stotina Židova u Vinogradskoj bolnici). Pritom je znakovito i pružanje ruke vrha hrvatske Crkve (iskazana počast prema žrtvama holokausta golemim transparentom na zagrebačkoj katedrali, već višegodišnje obilježavanje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu).

Jasno je da jedan tako ambiciozan cilj ne mogu provesti autistični bukači koji se, odvojeni od svijeta i stvarnosti, utapaju u samosažaljevanju, nego samo oni koji su kadri zagrabiti dovoljno široko (baš kako je to znao Franjo Tuđman, iako je i u njegovo vrijeme bilo kandidata atraktivnijeg životopisa koji su uhu milije zborili), a uz to se i ne ustručavaju povezivati s moćnima u svijetu. Istinski domoljub, kojem je doista stalo do afirmacije povijesne istine o Hrvatima, ne može tek tako zanemariti ovaj element niti dopustiti da mu se kojekakvim sporednostima skrene pozornost s bitnoga. Jer podrivanje onih koji napokon nešto suvislo čine po pitanju istine o Hrvatskoj, a ne samo isprazno blebeću o njoj, voda je na mlin neprijatelja te istine.

Zagovor da nam dâ snage u borbi za tu istinu uvijek možemo zatražiti od Alojzija Stepinca, blaženika Katoličke crkve. Pa i da nije blažen, taman neka kao vještak angažiran u njegovu slučaju iz paštete iskoči neki Gavrilović – ekspert za povijest kakvog se, barem kad su posrijedi procesi protiv Hrvata, ni Haški sud ne bi posramio – pa u ovoj sudačkoj nadoknadi bez presedana razjasni povijesne nejasnoće onako kako ih je svojevremeno razjasnio komunistički sud, još uvijek nam ostaje poslušati Stepinčev savjet. I kad nam sve oduzmu, ostaju nam dvije ruke da ih sklopimo na molitvu i pomolimo se. Učiniti to ovih dana za one koji su život mučenički skončali za Hrvatsku i zbog Hrvatske, dobar je početak.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dijanović: Visokoprofitno Pupovčevo poduzeće provodi posao Beograda

Objavljeno

na

Objavio

Sve što se u Hrvatskoj događa posljednjih mjeseci, u pripovijesti u kojoj je glavni lik Milorad Pupovac, čelnik srpske manjine u Hrvatskoj, predstavlja daljnje prolongiranje i perpetuiranje kulture ugroženoga Srbina koji je jedan od ključnih čimbenika velikosrpske ideologije još od 19. stoljeća. O tome psihopatološkom političkom fenomenu već smo pisali na stranicama Hrvatskoga tjednika pa ćemo tek ukratko podsjetiti kako kult ugroženoga Srbina sažeto opisuje dr. sc. Mato Artuković: „Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakoga ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakoga suobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli na priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu.“

Opisanu metodologiju imamo i danas na djelu. Ne samo da Pupovac redovito nema potrebu priznati loše postupke svojih sunarodnjaka nego, u dogovoru s Beogradom, kamo redovito ide po političke instrukcije i savjete, od devedesetih (laži o prekrštavanju srpske djece) do danas sudjeluje u kreiranju kulta ugroženoga Srbina na način da baš sve što se može iskoristiti koristi za stvaranje slike o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Događaj u kojemu nema baš nikakvih elemenata za stvaranje bilo kakva incidenta, Pupovac i kompanija u stanju su uzdignuti u prvorazredno političko pitanje koje implicira narativ o srpskoj ugroženosti. Klasičan smo primjer imali ovih dana u slučaju Matka Škalamere gdje je čovjek ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru, a na temelju kaznene prijave Pupovčeva Srpskoga narodnog vijeća.

Patologija laži

Kult ugroženoga Srbina temelji se na velikosrpskoj patologiji kaži. Obmanjivati, preuveličavati i patološki lagati velikosrbima je kao reći „dobar dan“. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić bio je u tom pogledu vrlo jasan: „Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (D. Ćosić, Deobe I, Prosveta, Beograd, 1966., str. 102. – 103.)

Nedavno je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović prigodom proslave vojno-redarstvene akcije Oluja izjavila kako je u vrijeme rata htjela uzeti pušku i otići na bojište. Srpski su mediji prenijeli kako je Predsjednica eksplicite izjavila da je htjela uzeti pušku u ruke i ubijati Srbe. Iako su Srbi Hrvatima najavili istrjebljenje (Nikola Stojanović, 1902.) i 1991. pjevali kako će ih klati (Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!) velikosrpski patolozi stalno ističu kako je mržnja prema Srbima kvintesencija hrvatskoga nacionalnog bića. Tenk pred Marakanom za srpske je komentatore i nazovi-intelektualce nešto posve normalno (oni prosto ne vide što je u tome sporno), ali odgovor na provokaciju u vidu traktora pred Maksimirom izraz je hrvatskih genocidnih nagnuća.

Domaći antifašisti i srpski četnici na istom zadatku

Oni koji barem i površno prate srpske medije, znaju da ne postoji niti jedan jedini dan, a da se u elektroničkim medijima s nacionalnom frekvencijom ne demoniziraju Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi Srbima susjedni narodi. Prednjači u tome televizijski voditelj i velikosrpski primitivac Predrag Sarapa, ali za njim ništa ne zaostaje niti Milomir Marić. U isto vrijeme dok Hrvate prozivaju da su opsjednuti sa Srbima, ovi i drugi voditelji i novinari ne mogu gotovo pa niti jedan sat bez toga da komentiraju što se događa u Hrvatskoj. Kad se u Novome Sadu pojave grafiti s porukom „Ubi Hrvata, da Šiptar nema brata“ to se u srpskim medijima apsolutno ignorira.

Da je u Hrvatskoj osvanula slična poruka, domaći bi se mediji pretrgnuli od dokazivanja kako je to dokaz nove fašizacije i ustašizacije Hrvatske. Ne postoji baš nikakva razlika između domaćih antifašista i srpskih četnika kad govorimo o odnosu prema današnjoj Hrvatskoj. I jedni i drugi dokazuju kako je današnja Hrvatska leglo fašizma. Kad Pupovac izjavljuje da je Hrvatska reinkarnacija NDH i čimbenik nestabilnosti, on pritom ne tvrdi ništa što ne bismo mogli čuti i od mnogih domaćih antifašista.

Perverzna inverzija

Mi danas u Hrvatskoj imamo jednu perverznu inverziju: onaj dio srpske manjine koji je do pred 21 godinu (mirna reintegracija završena je u siječnju 1998.) držao okupiranom jednu trećinu Hrvatske (SDSS je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić), što je ostvareno monstruoznim zločinima po receptu „šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, danas je uzdignut na poziciju žrtve, a Hrvati koji su bili žrtve agresije se kao i u vrijeme kasnih osamdesetih proglašavaju ustašama i onima koji teroriziraju nedužne Srbe.

U nametanju takve slike ključna je uloga medija koji s jedne strane uvijek umanjuju ili prešućuju incidente domaćih Srba (kad je iguman manastira Krka pijan gazio hrvatski grb i prijetio, to nije izazvalo 10 posto medijske pozornosti kakvu bi izazvalo da je slično napravio neki fratar), a do besvijesti potenciraju srpsku ugroženost u Hrvatskoj.

Primjerice, nakon nedavnoga incidenta u Uzdolju web izdanje Večernjega lista objavilo je članak pod naslovom Uhićeni napadači na srpske civile u kafiću u Uzdolju. Nakon što pročita ovaj naslov, koji podrazumijeva da je u Hrvatskoj ratno stanje pa imamo civile i vojnike, razuman čovjek ostane bez teksta i može posegnuti jedino za sarkazmom pa je i pisac ovih redaka na svome Facebook profilu sarkastično komentirao: „Čestitam (pretpostavljam mladome) novinaru Frani Šariću što je odradio prvu ratnu reportažu, neovisno o tomu što je za sada bio izvan prve crte bojišta pa je vidio samo civile napadnute od ustaških jedinica. Željno očekujemo ekskluzivnu pripovijest iz prve crte, dojmove vojnika, zapovjednika itd. Robert Valdec, spavaš li mirno pred naletom konkurencije?“

Urednici su nakon pogrdnih komentara čitatelja shvatili kakav su idiotski naslov članka stavili (bolji naslov ne bi smislila niti velikosrpska ratna propaganda devedesetih koja je konstantno jamrala o ugroženim srpskim civilima i nejači) pa je na kraju ipak promijenjen.

Što se točno dogodilo u Uzdolju, pokazat će istraga, no ako zanemarimo velikosrpske bajke o napadu na srpstvo i još fantastičnije teorije da iza napadača stoji Udba (dio desnice u Hrvatskoj trebao bi shvatiti da je petljanje Udbe u baš svaki događaj šarlataniziranje čitave stvari i ignoriranje stvarnosti u kojoj se ljudi bez ikakve Udbe mlate iz niza razloga) čini se kako se radi o klasičnom navijačkom obračunu. Navijači se međusobno mlate i kad su iste nacionalisti, a što tek onda očekivati kad su u pitanju navijači Zvezde, sljedbenici poznatoga humanista Željka Ražnatovića Arkana.

Provokacije koje pozivaju na nasilje

Bilo kakvo nasilje, naravno, za svaku je osudu, no nasilju ponajviše doprinose oni koji polariziraju društvo svojim lažima o srpskoj ugroženosti i koji vrijeđaju današnju Republiku Hrvatsku. Kako to da u ljeto 2019. više govorimo o međuetničkim napetostima i incidentima nego u ljeto 2009. kad je rat bio mnogo bliži? Kako to da u Hrvatskoj problemi postoje samo s jednom manjinom? Nije li to u korelaciji s pojačanom drugomemorandumskom propagandom o ustašizaciji Hrvatske (kojoj se iz lukrativnih razloga pridružuju domaći antifašisti koji nemaju razlog postojanja ako u Hrvatskoj nema fašizma) u okviru koje je srpstvo ponovno ugroženo?

Nije li upravo Pupovčeva izjava da je Hrvatska reinkarnacija NDH i da bi mogla završiti kao NDH provokacija koja poziva na nemire? Želi li možda Pupovac da neki dragovoljac Domovinskoga rata s PTSP-om, u situaciji kad mu ovaj prijeti novim Bleiburgom i zlurado priziva kraj države koju je stvarao, zaista napravi neki incident koji će uključivati fizičko nasilje? Pupovčevo visokoprofitno poduzeće Ugroženi d. o. o. to bi najviše htjelo jer bi onda dobilo opravdanje svojih laži o fašizaciji Hrvatske i ugrožavanju srpstva.I zato treba biti pametan i ne reagirati na Pupovčeve provokacije nikako drugačije nego njihovim raskrinkavanjem. One nisu ništa drugo nego dio politike službenog Beograda i njegove propagande. Dio srpske manjine u Hrvatskoj ponovno se dade iskorištavati kao beogradska moneta za potkusurivanje.

Vide to instrumentaliziranje hrvatskih Srba čak i pojedini domaći antifašisti. Nedavno je tako prilično neopaženo prošao jedan detalj iz razgovora Žarka Puhovskog za Tportal (26. kolovoza). Taj dio razgovora prenosimo u cijelosti:

„Puhovski ističe kako je za Hrvatsku daleko poraznija epizoda s početka 2018., kad je Vučić bio u Hrvatskoj. Tada je na prijmu u Lisinskom zapravo priznao kako Beograd preko Pupovca ima utjecaj na hrvatski parlamentarni sustav. Vučić je tada s govornice rekao: ‘Htio sam bezbroj puta pitati Milorada Pupovca, a nisam to učinio, jedno pitanje: Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni Zakonom o braniteljima? Pa što, Milorade, nisi glasao protiv? Dođe mi 15 puta da ga pitam, a nisam ga pozvao nijednom. Znam da mu je teže nego meni.’ ‘To njegovo priznanje da ima mogućnost intervencije u hrvatski parlamentarni sustav, e to se meni čini jako ozbiljna stvar. Ove priče iz 1991. izgledaju mi drugorazrednima prema ovom. I nitko nije reagirao na to, ni Pupovac koji je sjedio tamo i gledao u pod. Dakle veći je problem to što Vučić kaže da može upravljati Hrvatskom. To je puno veći problem’, napominje Puhovski.“

Iako je Puhovski nekoliko dana kasnije u jednoj drugoj prigodi peglao Pupovčev javni ugled, zanimljivo je kako izjava kojom je svenazočni analitičar Milorada Suznog de facto proglasio agentom Beograda i Vučića prošla gotovo pa nezapaženo. U Srbiji je danas predsjednik države bivši sljedbenik četnika Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, a drugi najmoćniji čovjek u vladi, ministar vanjskih poslova, je mali Sloba Ivica Dačić. Prema interpretaciji Žarka Puhovskog, sljedbenici Šešelja i Miloševića mogu „upravljati Hrvatskom“. Je li možda upravo ta činjenica razlog zašto se Hrvatska dudekovski odnosi prema današnjoj Srbiji, a Pupovac može biti čimbenik koji doslovce odlučuje o smjeru hrvatske politike?

Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži

Srbija je danas država u kojoj ne samo da su na vlasti bivši ratni huškači i sljedbenici zločinaca nego i država u kojoj se javno iz dana u dan sije mržnje prema drugim narodima. Srbija je država u kojoj su ratni zločinci ugledni gosti vojnih parada i političkih emisija. Srbija je država koja negira ikakvu krivnju za „ratove devedesetih“ (za sve su Beogradu krivi drugi) i koja opravdava monstruozne zločine koji su učinjeni u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Srbija je država koja se ponovno naoružava (u novoj strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatsku proglašava sigurnosnom prijetnjom) a čiji predsjednik poručuje da će pomoći Srbima u Hrvatskoj („pomaganje“ Srbima u Hrvatskoj dovelo je do svih ratnih krvoprolića devedesetih). Srbija je i država u kojoj se svakodnevno, unatoč službeno proklamiranoj politici europskih integracija, promiče mržnja prema Europi i Zapadu („bolje da te Turčin muči, nego da te Latin uči“). Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži. Da nema problem s Kosovom, nema nikakve dvojbe da bi usmjerenost Beograda na destabilizaciju Hrvatske bila još snažnija.

Kako na sve ovo odgovara službeni Zagreb? Tako da u svakoj prilici ističe kako je za ulazak Srbije u Europsku uniju. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nedavno je na Bledskom forumu izjavio da Hrvatska i Slovenija podupiru proširenje EU-a na tzv. Zapadni Balkan, a jedan od prioriteta hrvatskoga predsjedanja Unijom bit će ulazak „Zapadnog Balkana“ u EU.

Ulazak Srbije u EU konstantno se papagajski ističe kao gotovo strateški, sankrosanktni cilj hrvatske politike. Međutim, je li itko ikada pitao hrvatske građane što misle o tomu? I je li ikada itko od vrlih hrvatskih političara naveo ijedan suvisao i održivi argument zašto bi Hrvatska trebala podupirati Srbiju da uđe u EU?

Kao argument ulaska Srbije u EU redovito se ističe demokratizacija Srbije i susljedno stvaranje povoljnijega geopolitičkog i sigurnosnoga okruženja za Hrvatsku. Međutim, Srbija je jako, jako daleko od ispunjavanja minimalnih uvjeta za ulazak u EU, a dosadašnji put prema EU nije rezultirao bilo kakvom demokratizacijom, štoviše u srpskim se medijima sve više izražava mržnja prema okolnim narodima koju potiče službena politika koja kontrolira gotovo sve mainstream medije (zanimljivo, o toj se mržnji konsenzualno šuti u svim vodećim hrvatskim medijima koji, očito, želje uljepšavati situaciju u komšiluku kako bi se mogla opravdavati jugofilna politika). Ulazak u Srbije u EU u sljedećih dvadeset godina ne može biti posljedica ispunjenih kriterija i uvjeta, nego isključivo geopolitički potez Bruxellesa i Washingtona kako bi se oslabio ruski i kineski utjecaj u Srbiji i na Balkanu.

Ulaskom Srbije u EU Hrvatska ne samo da ne će dobiti povoljnije okruženje nego će time dodatno ojačati pozicija Beograda, a oslabjeti utjecaj Zagreba. Srbija ima daleko agresivniju i prodorniju diplomaciju od Hrvatske tako da bi ulaskom Srbije u EU, prestankom monitoringa, bahato i agresivno ponašanje Beograda postalo još snažnije i intenzivnije. Već danas Srbija ima zajedničke sjednice Vlade s Mađarskom (iako bi bilo prirodno da Zagreb ima takvu vrstu odnosa s Budimpeštom), a Pariz je nedavno jasno označio Srbiju kao svoga igrača na ovim prostorima. Kineska ulaganja u Srbiju nisu mala, a Rusija i Bjelorusija nedavno su Beograd počastile s ukupno 10 remontiranih MiG-ova 29. Sve su to uspjesi srpske diplomacije koja je uspjela i s time da nekoliko država povuče priznanje Kosova.

Ulaskom Srbije u EU, s diplomacijom kakvu Hrvatska ima, stanje se može samo pogoršati na hrvatsku štetu. U situaciji dok Srbija proklamiranom politikom „neutralnosti“ iskorištava sve što može dobiti i od EU i od Rusije i Kine, Hrvatska ne iskorištava diplomatske instrumente koji su joj na raspolaganju kako bi se prema zapadnim državama nametnula kao čimbenik stabilnosti i tako dobila određene benefite u okviru novoga hladnog rata SAD-a i Rusije, ali i pogoršavanja odnosa SAD-a i Turske.

Je li normalno…

Je li normalno da poljski političari ne znaju za srpsku mržnju prema katoličanstvu i Vatikanu i da uz simpatije prema Hrvatskoj imaju možda i veće simpatije za Srbiju? Tko je za to kriv? Kao i za odnose s Mađarskom, kriva je hrvatska diplomacija. Je li u situaciji kad Rusija naoružava Srbiju, normalno da Hrvatska nije u stanju izlobirati veće vojne donacije SAD-a? Je li normalno da jedan mandat ne će biti dovoljan ni da se potpiše ugovor o kupovini borbenih zrakoplova, a kamoli da govorimo o realizaciji ugovora?

Je li normalno da Hrvatska u Washingtonu nema niti jedan lobistički ured koji bi se bavio rješavanjem hrvatskog položaja u BiH nasuprot 15-ak bošnjačkih ureda? Je li normalno da u situaciji rusko-turskog i tursko-srpskoga zbližavanja Hrvatska ne radi ništa na tomu da Hrvate u BiH prikaže kao jedinoga pouzdanog čimbenika na koji se Washington i Bruxelles mogu osloniti u toj državi? U situaciji dok se u Srbiji sije mržnja prema Europi i najavljuje ulazak Srbije u Euroazijsku uniju (što je s nespojivo članstvom u EU) nije li upravo patološka i perverzna politika hrvatskih bruxelleskih adlatusa da pristaju na geopolitičku ulogu Hrvatske kao lokomotive „Zapadnoga Balkana“ prema EU?

Umjesto da gleda kako da u situaciji nadmetanja Washingtona i Moskve i percipiranja Srba kao „malih Rusa“ dobije što veće benefite od Washingtona kao tampon zona prema „malim Rusima“ (to se zove geopolitika o kojoj hrvatski političari nemaju pojma), Hrvatska se bavi europeiziranjem Srbije. Iste one Srbije koja nikada ne će platiti ratnu odštetu niti priznati krivnju za rat. U isto vrijeme dok se opsesivno orijentira na „Zapadni Balkan“, Hrvatska uopće ne jača svoju srednjoeuropsku poziciju i posve ignorira prednosti koje bi nam mogla dati Inicijativa triju mora. Politička je perverzija da Srbija ime bolje odnose s nekim srednjoeuropskim državama nego Hrvatska. Međutim, to je posljedica opsesije Regijom. Dok se Hrvatska bavi Regijom, srpska diplomacija jača veze i kontakte na području koje bi prirodno trebalo biti područjem hrvatskoga geopolitičkog i kulturološkoga interesa.

Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić

Zaključno treba istaknuti da problem Hrvatske nisu Milorad Pupovac niti njegove drske provokacije. Pupovčevo je ponašanje tek simptom. Simptom neozbiljnosti hrvatske države i jada hrvatske politike. U vrijeme Tuđmana takve provokacije nisu bile moguće jer je Hrvatska, unatoč svim nedostatcima, ipak bila ozbiljna država. Pupovca su političarom od nacionalnoga kalibra, kao i svojedobno Pribićevića, učinili hrvatski političari. Oni su ti koji su krivi da čelnik jedne manjine može odlučivati o smjerovima hrvatske politike i drsko vrijeđati žrtvu hrvatskih branitelja koji zasigurno nisu izginuli da bi jedan beogradski agent danas Hrvatima prijetio novim Bleiburgom.

Problem Hrvatske nisu ni Srbi. Svaki normalni i razumni Hrvat nema baš ništa protiv niti jednoga lojalnog Srbina. Problem su velikosrbi koji bi i danas dijelove Hrvatske (a danas su posebno osjetljiva područja Podunavlja koje graniči sa Srbijom i Banovine koja se naslanja na tzv. Republiku Srpsku) voljeli vidjeti u sastavu „Velike Srbije“. Domaći ljevičari i antifašisti koji Hrvate prozivaju za mržnju prema Srbima, svjesno ili nesvjesno jačaju velikosrpsku politiku jer hrvatsko protivljenje ne Srbima, nego velikosrbima nazivaju mržnjom prema Srbima. Proglašavanjem otpora velikosrpstvu mržnjom prema Srbima domaći ljevičari i antifašisti i sami se pretvaraju u agente Beograda i petu kolonu, svjesno ili nesvjesno.

Lojalni Srbi, koji poštuju Hrvatsku kao svoju državu (a najmanje 10.000 ih je s puškom u ruci branilo hrvatsku državu), danas nisu u prilici doći do riječi od Pupovca, Stanimirovića i njihove beogradske agenture. Kad je to vukovarski branitelj i heroj (svi koji su branili Vukovar istinski su heroji) Predrag Mišić bio pozvan na nacionalnu dalekovidnicu da progovori o položaju Srba u Hrvatskoj? Kako to da hrvatski nacionalisti, koje se proziva za srbofobiju, ne mrze i Mišića iako je ovaj Srbin? Kako to, kako to? Tako što hrvatski nacionalisti (izuzev mizernoga broja ekstremista kakvi postoje u svim narodima) ne mrze niti Srbe niti ikoji drugi narod, nego se protive velikosrbima i svim onima koji Hrvatskoj rade o glavi. Pa, zar bi ijedan hrvatski nacionalist dvojio o tomu bi li svoj glas dao spomenutom Mišiću ili etničkim Hrvatima koji bulazne o ustaškim zmijama i fašizaciji Hrvatske? Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić. A onim Srbima koji i danas sanjaju Veliku Srbiju i djeluju kao agenti Beograda, kao i njihovim hrvatskim svjesnim ili nesvjesnim jugofilnim saveznicima, najveća je kazna ta što žive u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, koja, protivno njihovim željama, ne će propasti i nije propali projekt. Svojom politikom i beogradski agenti i autošovinisti zapravo jačaju hrvatsku koheziju.

Rađa se nova Rijeka

Rijeka je grad koji se često percipira kao bastion neojugoslavenstva u Hrvatskoj. Parafrazirajući Antu Trumbića, moglo bi se reći da Hrvatsku nije dobro promišljati iz Rijeke. Vlast se u Rijeci nije promijenila od 1945. Međutim, Rijeka je i grad u kojemu je sve više mladih ljudi izrazito desno orijentirano. Neki od tih mladaca pri tom zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni pozicijama njihovih roditelja. Nedavni prosvjed u znak potpore Matku Škalameri održan u Rijeci najava je te nove Rijeke i ujedno poraz svih agenata i mrzitelja, kao i sve petokolonaške medijske kanalizacije. Svaka akcija izaziva reakciju, a to je nešto s čime agenti i mrzitelji, očito, nisu računali.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Je li Milan Bandić jači od Milana Bandića

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što se već neko vrijeme špekuliralo oko toga hoće li se Milan Bandić kandidirati za predsjednika države, to se ovog tjedna dogodilo, ali na pomalo neočekivan način.

Milan Bandić objavio je kandidaturu za predsjednika, ali ne gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, već filmski redatelj, koji se od rođenja 1976. godine pa do ovog ljeta zvao Dario Juričan, a onda je službeno promijenio ime i prezime u “Milan Bandić”, što mu je potvrdilo i Ministarstvo uprave.

Novi Milan Bandić je ove srijede na konferenciji za tisak objavio kandidaturu za predsjedničke izbore i predstavio svoj politički program. Bit programa je rebrendiranje Hrvatske kao zemlje korupcije i zalaganje za korupciju na svim nivoima.

Iza brda se valja vrlo zanimljiva priča koja može ozbiljno utjecati na tijek i ton kampanje, i koja ne mora nužno ostati na razini prvoloptaške provokacije. Imamo u tom smislu dva zanimljiva primjera iz susjedstva.

Na predsjedničkim izborima u Srbiji prije dvije godine Ljubiša Preletačević Beli, čelnik stranke “Sarmu probo nisi”, lik kojeg je uprizoravao student i aktivist Luka Maksimović, osvojio je treće mjesto s 9.44% glasova. Pod sloganom “Samo jako” Beli je obećavao brda i doline, nudio biračima triput više svega što ostali kandidati obećaju, parodirajući uobičajeni isprazni politički diskurs.

Lažna megalomanska obećanja, spektakularna ukazanja u bijelom odijelu na bijelom konju, video klipovi u kojima gol do pasa spašava djecu od utapanja u potoku i slična sredstva zabavljala su naciju i na koncu dovela Belog do rezultata o kojem su neki “ozbiljni” kandidati mogli samo sanjati.

Ni performans s promjenom imena nije niša novo. Još 2007. godine tri su slovenska umjetnika, redatelj Emil Horvatin i slikari Žiga Križ i Davide Grassi službeno promijenili imena u Janez Janša. Pa su se tako na slovenskoj javnoj sceni uz tadašnjeg premijera Janeza Janšu odjednom počela muvati još trojica s istim imenom, piše Nino Raspudić / Večernji list

U Hrvatskoj sada dobivamo kombinaciju te dvije akcije. Promjenu imena u Milan Bandić, a potom i kandidaturu novog Milana Bandića na predsjedničkim izborima. Izgleda vrlo obećavajuće, ali pomalo zabrinjava što nakon izvrsnog početnog koncepta kasnija izvedba nije na istoj razini. Naime, čini se kako novi Milan Bandić pretjeruje najavljujući kao glavne točke svog programa osnivanje Ministarstva korupcije čije bi sjedište bilo na Pantovčaku, transformiranje USKOK-a u odjel za propagiranje korupcije te proglašenje čitave Hrvatske Isključivim koruptivnim pojasom (ISKOP).

Radi se o tzv. “telefoniranju” koje pomalo podcjenjuje sposobnost publike da shvati osnovnu poruku. U takvim stvarima ne treba biti predoslovan, već je bolje igrati suptilnije, laganije, na granici ozbiljnog i parodijskog za što je najbolji primjer Hašekova boemska partija iz 1911.: “Stranka umjerenog napretka u granicama zakona”.

Koristiti se, dakle, finom ironijom, laganim i elegantnim potezima floreta a ne lupanjem balvanom jer se time otupljuje genijalnost osnovne zamisli. Da novi Milan Bandić ima potencijala vide se u nekima od slogana poput “Korupcija svima, a ne samo njima”, što bi se dalo razraditi u čitavu jednu novu socijalnu filozofiju te posebno u efektnom sloganu za motiviranje birača: “Što god vam ponude, ja nudim duplo”.

Umjesto doslovnog “telefoniranja” Milanu Bandiću dovoljno bi bilo da bude Milan Bandić, uz minimalno dodatno naglašavanje milanbandićizma, koje ne smije prijeći u prenaglašavanje, jer time se gubi učinak. Kad bi išao tim putem mogao bi uskoro nadmašiti starog Milana Bandića pa bi se za novog Milana Bandića na kraju kampanje moglo reći sljedeće: Milan Bandić je toliko Milan Bandić da je više Milan Bandić od Milana Bandića. Zato Milan Bandić više nije Milan Bandić, nego je Milan Bandić Milan Bandić. Ako novi Milan Bandić ostane i dalje u politici, možda će za današnju djecu i onu koja će se tek roditi on biti pravi Milan Bandić, a tek će iz priča starijih možda saznati da je prije njega bio i jedan drugi važan koji se zvao Milan Bandić.

Primjerice, za moju generaciju je pravi Ronaldo bio tzv. debeli Ronaldo, najopasniji igrač s loptom u nogama ikada viđen. No poslije se pojavio ovaj zgodni Ronaldo. Poklonicima pravog Ronalda u početku je djelovalo skandalozno da žgoljavi balavac s prstenom pečatnjakom i neukusnim pramenovima nosi na dresu veliko ime. Ali ga je kasnije opravdao i prihvaćam da je mlađima od 20 godina on prva pomisao kad se kaže “Ronaldo”. Tako će možda za trideset godina mladima prva asocijacija kad se kaže Milan Bandić biti redatelj Milan Bandić.

No što možemo očekivati na izborima sada kad je u igri i Milan Bandić? Neki kažu da će konačno moći mirne duše glasovati za Milana Bandića. No, ako se stari Milan Bandić ne kandidira hoće li neki okorjeli glasači glasovati za Milana Bandića misleći da glasuju za Milana Bandića? Hoće li se pojaviti i drugi dvojnici?

Državni zavod za statistiku kaže kako u Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011. živi 21 Zoran Milanović, dakle, ostalih 20 još se stigne kandidirati i ponuditi svoje programe. Jedna je i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, ali ime “Kolinda” osim aktualne Predsjednice nosi još 26 dama u državi, pa bi eventualna kandidatura nekih od Kolinda mogla stvoriti izvjesnu konfuziju, prije svega kod starijih birača.

Moguće je i da neki od već najavljenih kandidata prije početka službene kampanje odluče promijeniti ime ne bi li poboljšali očajne izborne izglede, pa bi tako možda bilo korisno da Vlaho Orepić promijeni ime u Donald Trump ili Dalija Orešković u Margaret Thatcher.

Nominalna razina, za razliku od stvarne, je podložna poigravanju. Što je ime? Shakespeare kaže “ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”. Ta misao nadahnula je Umberta Eca za naslov njegovog slavnog romana. Osim što bi ruža mirisala i pod drugim imenom, treba imati u vidi i da ime ruže prebačeno na neku drugu stvar ne bi tog novog nositelja imena automatski učinilo mirišljavim.

Ako novi Milan Bandić postane predsjednik, kako će surađivati s gradonačelnikom glavnog grada Milanom Bandićem? A ako kojim slučajem i premijer Plenković promijeni ime u Milan Bandić (zašto ne bi, ta on širom otvara vrata u hrvatskom zakonodavstvu da netko tko ima mušku kombinaciju kromosoma može biti žena, i obrnuto, pa ako, po volji, žena može biti muškarac i muškarac žena, zašto onda i Andrej Plenković, barem nominalno, ne bi mogao biti Milan Bandić), onda bi u nekim stvarima morali surađivati Milan Bandić, Milan Bandić i Milan Bandić.

Najjednostavnije je tu transformaciju odraditi pri vjenčanjima tako da svaki mladoženja koji se zove Milan, kada pitaju mladence koje prezime će uzeti, može reći: Bandić. To treba zakonski omogućiti. Pošto su sve fluidniji i “rodovi” i imena, mogu se i neke žene preimenovati u Milan Bandić, primjerice Milanka Opačić. Štoviše, svi oni koje je Milan Bandić nazvao žetončićima, trebali bi kao uvjet prelaska u klub Stranke rada i solidarnosti promijeniti ime u Milan Bandić. To bi bilo najpoštenije. Predsjednički kandidat Milan Bandić u svom je obraćanju javnosti rekao kako se zalaže za to da svatko u Hrvatskoj ima priliku da se zove Milan Bandić.

No što ako se i stari Milan Bandić kandidira na predsjedničkim izborima? Za kojega glasati? Pogotovo ako se u drugom krugu nađu Milan Bandić i Milan Bandić? Zašto je došlo do ovoga udvostručenja Milana Bandića? Kriv je vjerojatno sam Milan Bandić koji je od sebe napravio toliko jak brend da su bile potrebne dvije javne osobe da iznesu to ime.

Državno izborno povjerenstvo je na upit može li netko uzeti ime poznatog političara i s njim sudjelovati na predsjedničkim izborima, odgovorilo da može, dakle, sve je čisto i kampanja Milana Bandića može započeti.

Nema nazad, Milan Bandić mora pokazati ozbiljnost, uravnotežiti poruke, prikupiti potpise, ući u borbu i dati sve od sebe da uđe u drugi krug. Ako bi ovo, kao što neki zli jezici sugeriraju, bila samo gerilska kampanja za dokumentarni film “Kumek” kojeg je Milan Bandić snimio o Milanu Bandiću, i ako se nakon promocija filma odrekne imena Milan Bandić i ponovo se nazove Dario Juričan, javnost će imati puno pravo osjećati prevarenom.

Dakle, Milane Bandiću, ostani Milan Bandić do kraja, ovaj projekt je potencijalno veći i važniji od svakog dokumentarnog filma kojeg možeš snimiti, ovdje se pomiču granice umjetnosti i života, i potencijalno spašava jedna unaprijed otužna kampanja.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari