Pratite nas

Kolumne

Antifašisti imaju pravo: žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga se ne mogu izjednačiti

Objavljeno

na

Ako spasiš jednog čovjeka spasio si cijeli svijet, mudruju oni obično dovoljno udaljeni od mjesta na kojem se nekoga uopće može spašavati. Katkad, međutim, iz udobnosti svog laboratorija za uzgoj ideologija plasiraju varijaciju na temu – ako si ubio jednog čovjeka, ubio si čitav svijet! Dobro im dođe kad se pokaže da statistika zločina preteže na stranu njihovih ljubimaca, proizvoda tih ideologija… A u pravilu preteže… debelo preteže. Tad više nije važno koliko je čijih stradalo, jer život je život, žrtva je žrtva, pomirljivo guguću. No, je li uistinu tako? Je li baš svejedno ubiti 999 ili 1000 ljudi? Ne ostaje li i iza tog tisućitog netko tko za njim plače? Ne bi li, i njega da spasiš, spasio cijeli svijet? A što kad je razlika znatno veća i mjeri se u desecima tisuća ljudi? Koliko li se tek tu svjetova moglo spasiti!

Odakle norma Slavku Goldsteinu?

Kad se o tome već polako smjelo govoriti, o broju žrtava Bleiburga (Križnoga puta) i ustaškog radnog logora Jasenovac progovorio je dr. Franjo Tuđman. U praskozorje borbe za hrvatsku državu procijenio je kako je na svakom od ta dva stratišta stradalo negdje između 30 i 40 tisuća ljudi. S obzirom na dotad uvriježeno poimanje – jasenovački je zločin sustavno preuveličavan, a blajburški prešućivan i sjećanje na njega zatirano – takva je procjena predstavljala neviđenu provokaciju. Istodobno, solomonski izjednačivši brojeve žrtava, Tuđman se pokazao politički pragmatičnim kako bi na konceptu pomirbe djece ustaša i partizana okupio što veći krug ljudi oko ideje stvaranja hrvatske države. Stvarnost ipak nije bila tako romantična. Tuđman je uspio tek nakratko neutralizirati Hrvate-partizane i njihove potomke, čast iznimkama, da se baš aktivno i otvoreno opet ne angažiraju na strani suprotstavljenoj stvaranju hrvatske države. Srećom, pošlo mu je to za rukom kad je najviše trebalo, dok je život mlade hrvatske države visio o tananoj niti.

Međutim, već u proljeće ’94, usred rata, koristeći se istovjetnim rječnikom kao i danas, antifašisti pokreću prevrat iznutra kako bi zbacili Tuđmana s vlasti zbog šurovanja s ustašama (čitaj: sa Šuškom). Kako bi se to odrazilo na hrvatsku budućnost, nije teško zaključiti već i iz posljedica njihova djelovanja nakon 3. siječnja 2000. godine kad su položili popravni. Hrvatska bi se u najboljem slučaju dijelila sudbinu podijeljenog Cipra, a u onom gorem bi tek vegetirala kao nefunkcionalna tvorevina poput današnje BiH. Osim na potporu lijeve oporbe, pučisti su mogli računati i na onu ljute desnice, tada predvođene Paragom, a u intelektualnoj pripremi prevrata se, kao potpisnik pisma Americi u kojem se besramno denuncira demokratski izabrana vlast, istaknuo i jedan od korifeja i ideologa današnje desnice, Ivo Banac. Zanimljivo, i u tim prijelomnim trenutcima prevratnici su se mogli osloniti na sindikalne prosvjede iza kojih je stajao Joža Manolić. A zar je danas drukčije? Lica (barem neka) su se otad promijenila, no scena i mizanscena su ostale slične kao jaje jajetu.

Sada kad je arhivska dokumentacija dobrim dijelom dostupna, a rezultati istraživanja masovnih grobnica ju uvjerljivo potkrjepljuju, mirne duše možemo zaključiti kako Tuđman ipak nije bio u pravu. Naime, otprilike onoliko puta koliko je broj žrtava Jasenovca precijenio, toliko je puta broj žrtava Križnog puta podcijenio. I već poradi toga žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga nipošto se ne mogu niti smiju izjednačavati.

Pritom treba imati na umu i kako ideološki, nerijetko i biološki slijednici zločinaca s Križnog puta sve što imaju u životu i sve što jesu – a višedesetljetni vladajući položaj im je omogućio da podosta imaju i da dan-danas zauzimaju visoko mjesto na društvenoj ljestvici – duguju besprizornom zločinu svojih predaka. Toga su duboko svjesni pa, držeći se načela “drž’te lopova”, nepojmljive gadosti čudovišnih razmjera koje su oni počinili pripisuju drugima. U podebljoj hrestomatiji tih dijaboličnih inverzija zapinje za oko zadatak kojeg je Slavko Goldstein ostavio u amanet službenim “istraživačima” žrtava logora Jasenovac – da njihov poimenični popis upotpune, kako znaju i umiju, do ciljanog broja u rasponu između 90 i 100 tisuća, mada nema nikakvih tragova koji bi govorili o zločinima tog reda veličine. Štoviše, toliko zatočenika ukupno nije ni prošlo kroz ustaški Jasenovac u sve 4 ratne godine. Stoga bi, uzimajući u obzir antifašističku sklonost obrtanju istine naglavce, Goldsteinova jasenovačka norma zapravo lako mogla predstavljati približan broj žrtava Križnoga puta. Kako se amaterski zanimao za povijest, a i kretao se u visokim društvenim krugovima, približan broj pogubljenih Goldsteinu je mogao biti poznat. Je li ga posredno odao zadajući normu jasenovačkim skupljačima imena u nedostatku kostiju?

Antifašizam kvari i djecu i babe pa gdje ne će jadne Antu J. i Ivu J.?

U grčevitoj borbi za bolju im prošlost, koristeći tek puku kronologiju događaja lišenu podrobnijih razmatranja, antifašisti rado ponavljaju kako su jasenovačke žrtve bile nevine, dok su među blajburškima bili i zločinci. Kažu to tonom kao da su velika većina blajburških žrtava bili zločinci, uz možda gdjekoju kolateralnu žrtvu, cinično priznajući tek administrativni propust što im nije suđeno. No, nema baš nikakvih pokazatelja da bi velik broj pripadnika Hrvatskih oružanih snaga ili paravojnih postrojbi (tzv. divljih ustaša), a kamoli civila sklonih NDH, sudjelovao u zločinima. Štoviše, tamo gdje su se zločini doista dogodili, počinitelji su manje-više poimence poznati, neki i već od vlasti NDH najstrože sankcionirani.

S druge strane, više izvora potvrđuju kako su partizani kolone zarobljenika s Križnoga puta namjerno vodili kroz sela nastanjena srpskim pučanstvom, huškajući seljane i seljanke svih dobi da dohvate svatko nekoga i umlate ga kakvom poljoprivrednom alatkom, prizor koji će se pola stoljeća kasnije ponoviti na Ovčari. Da su upravo antifašisti masovne zločine činili masovno, tj. da ih je u egzekucije bio uključen velik broj, potvrđuje i to što su čak i djecu navodili da čine najteže zločine. Groteskni primjer ostarjelog antifašista koji se na televiziji nedavno pohvalio kako je kao 13-godišnjak ubio Nijemca koji se htio predati i s demižonom vina u ruci po svoj prilici nazdraviti kraju rata, ipak više govori o našem vremenu, u kojem netko takvo što smije reći, a da se ne posrami i ne bude javno osuđen. Napravili od djeteta zvijer, i zvijer takvom i pod stare dane ostade – slika je i prilika antifašizma kakav je nekad bio i ostao. A što li je tek trebao učiniti Slavko Goldstein da kao 16-godišnjak dočeka kraj rata kao poručnik Titove armije, tema je koja još uvijek čeka svoga istraživača. To više, uzme li se u obzir da su njegovi, jugo-oficirskim činovima nagrađeni vršnjaci, otpremali žrtve do Hude Jame i drugih stratišta. Antifašizam se, dakle, silno trudio da niti jednu društvenu kategoriju ne ostavi neokrvavljenih ruku – od djece do baba! I mora mu se priznati, bio je u tomu uspješan.

Nemogućnost rasprave s antifašistima možda ponajbolje ilustrira sljedeća literarna crtica čiji su glavni protagonisti antifašisti – otac Ante J. (podaci poznati redakciji, a i šire) i sin Ivo J. (podaci poznati još šire). Prilazi mali Ivo sav zadihan k ocu pa pita – “Tata, tata, ma je li istina da su partizani likvidirali zarobljene narodne neprijatelje metkom u potiljak?” Ante mu smireno odgovori – “Sine, ne vjeruj svemu što ti se kaže. Partizani su bili na obuci kod američkih Indijanaca i usavršili takve tehnike prikradanja da bi neprijatelju prišli s leđa na korak-dva, a da on to ne opazi. A onda…, pa ne će valjda čekati da se ovaj okrene i što… ponudi ih demižonom vina?” Mali Ivo ode sav zadovoljan odgovorom, no ubrzo se vrati – “Tata, tata, je li istina da su partizani pritom narodnim neprijateljima žicom vezali ruke?” Otac mu spremno otpovrnu – “Pa jasno,… da ne pobjegnu!” Opet ode Ivo ozarena lica, kad za tili čas eto ga natrag – “Tata, tata, a kako su mogli pobjeći s metkom u potiljku?” Pomalo već iživciran, Ante mu odgovori – “Gle, sine, kad odrasteš, sredit će tebi tata profesuru na pravnom fakultetu pa ćeš se sâm moći crno na bijelo znanstveno uvjeriti da je sve to bilo kristalno čisto, upravo onako kao što je čisto, 1/1, na mene prepisan ovaj naš divan, raskošan stan kojeg ćeš ti jednog dana naslijediti.”

Zašto je put do istine tako mukotrpan?

Sablasno mračan um, duboko u šumu skrenuo s Božjeg puta, u poraću je Drugog svjetskog rata nesmiljeno zgazio cvijet hrvatske mladosti i najbolje hrvatske ljude svih struka i nauka, te pokidao tisućljetne poveznice hrvatskog naroda s europskom uljudbom. No, koliko god bio strašan i nenadoknadiv biološki gubitak Hrvata, ipak nije ostavio tek mučnu prazninu. Sjeme niklo na krvi mučenika – prolivenoj za Hrvatsku i zbog Hrvatske – urodit će plodom 45 godina kasnije. Hrvatskoj će slobodu donijeti u prvom redu oni koji su isto znakovlje nosili, iste pjesme pjevali, istim pozdravom pozdravljali, iz istih hrvatskih krajeva, čak i širih obitelji pretežito dolazili. Napokon, i protiv istog su se neprijatelja, koji je čak i formalno zadržao kontinuitet zločinačke Titove armije, borili.

Ostvareno čudo to je veće ako se zna da je slobodna Hrvatska doista označila preinaku rezultata i Prvog i Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, rušenje geopolitičke arhitekture u kojoj je Hrvatima namijenjena uloga srpskog roblja, slugu pokornih. Zato istinu o Hrvatskoj, kako onoj izmrcvarenoj i pobijenoj, tako i ovoj uskrsloj, pobjedničkoj, tom moćnom svijetu nije ni dan-danas drago čuti, ponajprije ne onima koji u blajburškom zločinu imaju debelo umočene prste. Stoga Hrvati danas, više nego ikad u povijesti, moraju istodobno biti lukavi poput zmija i bezazleni poput golubova. To uključuje i pragmatičnu dihotomiju na koju ih prijetvorni Svijet prisiljava – prema van se dičiti pobjedničkim antifašizmom (pritom se obvezno pozivati na partizana Tuđmana), a prema unutra iskazivati zasluženi prijezir i ignoranciju prema tom istom, od neljudskog komunizma neodjeljivom antifašizmu, koji je poput recidiva kakve boleštine ponovio divljačku komunističku agresiju na Hrvatsku devedesetih. Da pritom treba pažljivo balansirati i nijansirati, pokazao je primjer otprije koju godinu kad se predsjednica Grabar Kitarović usudila iznijeti dio istine o Drugom svjetskom ratu, daleko od potpune, ali dovoljno da odudara od ustaljenih klišeja. Učas se u Zagrebu stvorio posebni američki izaslanik za Holokaust, da bi se Predsjednica brže-bolje korigirala, što su smjesta pozdravili pitomci iz inkubatora Goldsteinovih zlobno se naslađujući.

Nažalost, ne postoji prekidač kojim bi se upalilo svjetlo istine o hrvatskoj povijesti, no moguće je definirati realne ciljeve i strpljivo ih, korak po korak, pokušati provesti. Put do istine, u mjeri koliko je to moguće, očito vodi preko Izraela. Činjenica je da za stradanje hrvatskih Židova postoji odgovornost ondašnje hrvatske države, bez obzira na pritisak moćnijeg i što Hrvati tada nisu bili gospodari u vlastitoj kući. Ukratko, što se broja stradalih Židova tiče, nema zbora. Neka oni odrede koliko, i to treba prihvatiti, taman taj broj bio i veći od ukupnog njihova broja u NDH. Istodobno treba težiti tomu da se židovske žrtve u NDH odvoje od ostalih, žrtava Srba i komunista, koji nisu stradali zato što su, poput Židova, bili pripadnici određene skupine, nego jer su bili neprijateljski raspoloženi prema hrvatskoj državi. Preduvjet za to je da u suradnji s Izraelom židovsku zajednicu u Hrvatskoj preuzmu prošlošću neopterećeni ljudi usredotočeni na biznis, visoko motivirani gospodarsko povezati Hrvatsku i Izrael. Komunistički aparatčici i njihovi potomci, u pravilu povezani sa strukturama proizašlim iz obavještajno-represivnog aparata komunističke Jugoslavije, nevezano kojem narodu ili religiji pripadali, ne bi smjeli opterećivati odnose dviju prijateljskih zemalja. Budućnosti radi, mjesto im je u ropotarnici povijesti. Što se, pak, tiče same NDH, realan, mada ne lako dohvatljiv cilj je staviti ju u istu ravan sa sličnim, o nacističkoj Njemačkoj posve ovisnim vlastima diljem Europe, primjerice poput onih u baltičkim zemljama.

Stepinac – blaženik i među narodima pravednik

Kamen zaglavni cjelovite povijesne istine o Hrvatima 20. stoljeća je nesumnjivo istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. Nakon što je postalo jasno da se u vezi njegove kanonizacije pokraj živoga patrijarha Ireneja kucalo na pogrešna vrata, irinejski rečeno – promašilo “ceo fudbal”, nema druge doli napore usmjeriti na realniji cilj – proglašenje Stepinca Pravednikom među narodima u Memorijalnom centru Yad Vashem. A pečat za to je opet u rukama Izraela. To bi za Hrvatsku imalo i veći politički značaj nego da Stepinac bude proglašen svetim, budući bi učinkovitije začepilo usta krivotvoriteljima hrvatske povijesti. Ovdje, čini se, nije promašena adresa, barem ako je suditi prema potezima hrvatske države unazad nekoliko godina (glasovanje u Ujedinjenim narodima u vezi proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, potom, nažalost, osujećena kupnja borbenih zrakoplova od Izraela, nazočnost posebnog izaslanika Državnog tajnika SAD-a na predstavljanju knjige na temu spašavanja više stotina Židova u Vinogradskoj bolnici). Pritom je znakovito i pružanje ruke vrha hrvatske Crkve (iskazana počast prema žrtvama holokausta golemim transparentom na zagrebačkoj katedrali, već višegodišnje obilježavanje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu).

Jasno je da jedan tako ambiciozan cilj ne mogu provesti autistični bukači koji se, odvojeni od svijeta i stvarnosti, utapaju u samosažaljevanju, nego samo oni koji su kadri zagrabiti dovoljno široko (baš kako je to znao Franjo Tuđman, iako je i u njegovo vrijeme bilo kandidata atraktivnijeg životopisa koji su uhu milije zborili), a uz to se i ne ustručavaju povezivati s moćnima u svijetu. Istinski domoljub, kojem je doista stalo do afirmacije povijesne istine o Hrvatima, ne može tek tako zanemariti ovaj element niti dopustiti da mu se kojekakvim sporednostima skrene pozornost s bitnoga. Jer podrivanje onih koji napokon nešto suvislo čine po pitanju istine o Hrvatskoj, a ne samo isprazno blebeću o njoj, voda je na mlin neprijatelja te istine.

Zagovor da nam dâ snage u borbi za tu istinu uvijek možemo zatražiti od Alojzija Stepinca, blaženika Katoličke crkve. Pa i da nije blažen, taman neka kao vještak angažiran u njegovu slučaju iz paštete iskoči neki Gavrilović – ekspert za povijest kakvog se, barem kad su posrijedi procesi protiv Hrvata, ni Haški sud ne bi posramio – pa u ovoj sudačkoj nadoknadi bez presedana razjasni povijesne nejasnoće onako kako ih je svojevremeno razjasnio komunistički sud, još uvijek nam ostaje poslušati Stepinčev savjet. I kad nam sve oduzmu, ostaju nam dvije ruke da ih sklopimo na molitvu i pomolimo se. Učiniti to ovih dana za one koji su život mučenički skončali za Hrvatsku i zbog Hrvatske, dobar je početak.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari