Pratite nas

Kolumne

Antifašisti imaju pravo: žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga se ne mogu izjednačiti

Objavljeno

na

Ako spasiš jednog čovjeka spasio si cijeli svijet, mudruju oni obično dovoljno udaljeni od mjesta na kojem se nekoga uopće može spašavati. Katkad, međutim, iz udobnosti svog laboratorija za uzgoj ideologija plasiraju varijaciju na temu – ako si ubio jednog čovjeka, ubio si čitav svijet! Dobro im dođe kad se pokaže da statistika zločina preteže na stranu njihovih ljubimaca, proizvoda tih ideologija… A u pravilu preteže… debelo preteže. Tad više nije važno koliko je čijih stradalo, jer život je život, žrtva je žrtva, pomirljivo guguću. No, je li uistinu tako? Je li baš svejedno ubiti 999 ili 1000 ljudi? Ne ostaje li i iza tog tisućitog netko tko za njim plače? Ne bi li, i njega da spasiš, spasio cijeli svijet? A što kad je razlika znatno veća i mjeri se u desecima tisuća ljudi? Koliko li se tek tu svjetova moglo spasiti!

Odakle norma Slavku Goldsteinu?

Kad se o tome već polako smjelo govoriti, o broju žrtava Bleiburga (Križnoga puta) i ustaškog radnog logora Jasenovac progovorio je dr. Franjo Tuđman. U praskozorje borbe za hrvatsku državu procijenio je kako je na svakom od ta dva stratišta stradalo negdje između 30 i 40 tisuća ljudi. S obzirom na dotad uvriježeno poimanje – jasenovački je zločin sustavno preuveličavan, a blajburški prešućivan i sjećanje na njega zatirano – takva je procjena predstavljala neviđenu provokaciju. Istodobno, solomonski izjednačivši brojeve žrtava, Tuđman se pokazao politički pragmatičnim kako bi na konceptu pomirbe djece ustaša i partizana okupio što veći krug ljudi oko ideje stvaranja hrvatske države. Stvarnost ipak nije bila tako romantična. Tuđman je uspio tek nakratko neutralizirati Hrvate-partizane i njihove potomke, čast iznimkama, da se baš aktivno i otvoreno opet ne angažiraju na strani suprotstavljenoj stvaranju hrvatske države. Srećom, pošlo mu je to za rukom kad je najviše trebalo, dok je život mlade hrvatske države visio o tananoj niti.

Međutim, već u proljeće ’94, usred rata, koristeći se istovjetnim rječnikom kao i danas, antifašisti pokreću prevrat iznutra kako bi zbacili Tuđmana s vlasti zbog šurovanja s ustašama (čitaj: sa Šuškom). Kako bi se to odrazilo na hrvatsku budućnost, nije teško zaključiti već i iz posljedica njihova djelovanja nakon 3. siječnja 2000. godine kad su položili popravni. Hrvatska bi se u najboljem slučaju dijelila sudbinu podijeljenog Cipra, a u onom gorem bi tek vegetirala kao nefunkcionalna tvorevina poput današnje BiH. Osim na potporu lijeve oporbe, pučisti su mogli računati i na onu ljute desnice, tada predvođene Paragom, a u intelektualnoj pripremi prevrata se, kao potpisnik pisma Americi u kojem se besramno denuncira demokratski izabrana vlast, istaknuo i jedan od korifeja i ideologa današnje desnice, Ivo Banac. Zanimljivo, i u tim prijelomnim trenutcima prevratnici su se mogli osloniti na sindikalne prosvjede iza kojih je stajao Joža Manolić. A zar je danas drukčije? Lica (barem neka) su se otad promijenila, no scena i mizanscena su ostale slične kao jaje jajetu.

Sada kad je arhivska dokumentacija dobrim dijelom dostupna, a rezultati istraživanja masovnih grobnica ju uvjerljivo potkrjepljuju, mirne duše možemo zaključiti kako Tuđman ipak nije bio u pravu. Naime, otprilike onoliko puta koliko je broj žrtava Jasenovca precijenio, toliko je puta broj žrtava Križnog puta podcijenio. I već poradi toga žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga nipošto se ne mogu niti smiju izjednačavati.

Pritom treba imati na umu i kako ideološki, nerijetko i biološki slijednici zločinaca s Križnog puta sve što imaju u životu i sve što jesu – a višedesetljetni vladajući položaj im je omogućio da podosta imaju i da dan-danas zauzimaju visoko mjesto na društvenoj ljestvici – duguju besprizornom zločinu svojih predaka. Toga su duboko svjesni pa, držeći se načela “drž’te lopova”, nepojmljive gadosti čudovišnih razmjera koje su oni počinili pripisuju drugima. U podebljoj hrestomatiji tih dijaboličnih inverzija zapinje za oko zadatak kojeg je Slavko Goldstein ostavio u amanet službenim “istraživačima” žrtava logora Jasenovac – da njihov poimenični popis upotpune, kako znaju i umiju, do ciljanog broja u rasponu između 90 i 100 tisuća, mada nema nikakvih tragova koji bi govorili o zločinima tog reda veličine. Štoviše, toliko zatočenika ukupno nije ni prošlo kroz ustaški Jasenovac u sve 4 ratne godine. Stoga bi, uzimajući u obzir antifašističku sklonost obrtanju istine naglavce, Goldsteinova jasenovačka norma zapravo lako mogla predstavljati približan broj žrtava Križnoga puta. Kako se amaterski zanimao za povijest, a i kretao se u visokim društvenim krugovima, približan broj pogubljenih Goldsteinu je mogao biti poznat. Je li ga posredno odao zadajući normu jasenovačkim skupljačima imena u nedostatku kostiju?

Antifašizam kvari i djecu i babe pa gdje ne će jadne Antu J. i Ivu J.?

U grčevitoj borbi za bolju im prošlost, koristeći tek puku kronologiju događaja lišenu podrobnijih razmatranja, antifašisti rado ponavljaju kako su jasenovačke žrtve bile nevine, dok su među blajburškima bili i zločinci. Kažu to tonom kao da su velika većina blajburških žrtava bili zločinci, uz možda gdjekoju kolateralnu žrtvu, cinično priznajući tek administrativni propust što im nije suđeno. No, nema baš nikakvih pokazatelja da bi velik broj pripadnika Hrvatskih oružanih snaga ili paravojnih postrojbi (tzv. divljih ustaša), a kamoli civila sklonih NDH, sudjelovao u zločinima. Štoviše, tamo gdje su se zločini doista dogodili, počinitelji su manje-više poimence poznati, neki i već od vlasti NDH najstrože sankcionirani.

S druge strane, više izvora potvrđuju kako su partizani kolone zarobljenika s Križnoga puta namjerno vodili kroz sela nastanjena srpskim pučanstvom, huškajući seljane i seljanke svih dobi da dohvate svatko nekoga i umlate ga kakvom poljoprivrednom alatkom, prizor koji će se pola stoljeća kasnije ponoviti na Ovčari. Da su upravo antifašisti masovne zločine činili masovno, tj. da ih je u egzekucije bio uključen velik broj, potvrđuje i to što su čak i djecu navodili da čine najteže zločine. Groteskni primjer ostarjelog antifašista koji se na televiziji nedavno pohvalio kako je kao 13-godišnjak ubio Nijemca koji se htio predati i s demižonom vina u ruci po svoj prilici nazdraviti kraju rata, ipak više govori o našem vremenu, u kojem netko takvo što smije reći, a da se ne posrami i ne bude javno osuđen. Napravili od djeteta zvijer, i zvijer takvom i pod stare dane ostade – slika je i prilika antifašizma kakav je nekad bio i ostao. A što li je tek trebao učiniti Slavko Goldstein da kao 16-godišnjak dočeka kraj rata kao poručnik Titove armije, tema je koja još uvijek čeka svoga istraživača. To više, uzme li se u obzir da su njegovi, jugo-oficirskim činovima nagrađeni vršnjaci, otpremali žrtve do Hude Jame i drugih stratišta. Antifašizam se, dakle, silno trudio da niti jednu društvenu kategoriju ne ostavi neokrvavljenih ruku – od djece do baba! I mora mu se priznati, bio je u tomu uspješan.

Nemogućnost rasprave s antifašistima možda ponajbolje ilustrira sljedeća literarna crtica čiji su glavni protagonisti antifašisti – otac Ante J. (podaci poznati redakciji, a i šire) i sin Ivo J. (podaci poznati još šire). Prilazi mali Ivo sav zadihan k ocu pa pita – “Tata, tata, ma je li istina da su partizani likvidirali zarobljene narodne neprijatelje metkom u potiljak?” Ante mu smireno odgovori – “Sine, ne vjeruj svemu što ti se kaže. Partizani su bili na obuci kod američkih Indijanaca i usavršili takve tehnike prikradanja da bi neprijatelju prišli s leđa na korak-dva, a da on to ne opazi. A onda…, pa ne će valjda čekati da se ovaj okrene i što… ponudi ih demižonom vina?” Mali Ivo ode sav zadovoljan odgovorom, no ubrzo se vrati – “Tata, tata, je li istina da su partizani pritom narodnim neprijateljima žicom vezali ruke?” Otac mu spremno otpovrnu – “Pa jasno,… da ne pobjegnu!” Opet ode Ivo ozarena lica, kad za tili čas eto ga natrag – “Tata, tata, a kako su mogli pobjeći s metkom u potiljku?” Pomalo već iživciran, Ante mu odgovori – “Gle, sine, kad odrasteš, sredit će tebi tata profesuru na pravnom fakultetu pa ćeš se sâm moći crno na bijelo znanstveno uvjeriti da je sve to bilo kristalno čisto, upravo onako kao što je čisto, 1/1, na mene prepisan ovaj naš divan, raskošan stan kojeg ćeš ti jednog dana naslijediti.”

Zašto je put do istine tako mukotrpan?

Sablasno mračan um, duboko u šumu skrenuo s Božjeg puta, u poraću je Drugog svjetskog rata nesmiljeno zgazio cvijet hrvatske mladosti i najbolje hrvatske ljude svih struka i nauka, te pokidao tisućljetne poveznice hrvatskog naroda s europskom uljudbom. No, koliko god bio strašan i nenadoknadiv biološki gubitak Hrvata, ipak nije ostavio tek mučnu prazninu. Sjeme niklo na krvi mučenika – prolivenoj za Hrvatsku i zbog Hrvatske – urodit će plodom 45 godina kasnije. Hrvatskoj će slobodu donijeti u prvom redu oni koji su isto znakovlje nosili, iste pjesme pjevali, istim pozdravom pozdravljali, iz istih hrvatskih krajeva, čak i širih obitelji pretežito dolazili. Napokon, i protiv istog su se neprijatelja, koji je čak i formalno zadržao kontinuitet zločinačke Titove armije, borili.

Ostvareno čudo to je veće ako se zna da je slobodna Hrvatska doista označila preinaku rezultata i Prvog i Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, rušenje geopolitičke arhitekture u kojoj je Hrvatima namijenjena uloga srpskog roblja, slugu pokornih. Zato istinu o Hrvatskoj, kako onoj izmrcvarenoj i pobijenoj, tako i ovoj uskrsloj, pobjedničkoj, tom moćnom svijetu nije ni dan-danas drago čuti, ponajprije ne onima koji u blajburškom zločinu imaju debelo umočene prste. Stoga Hrvati danas, više nego ikad u povijesti, moraju istodobno biti lukavi poput zmija i bezazleni poput golubova. To uključuje i pragmatičnu dihotomiju na koju ih prijetvorni Svijet prisiljava – prema van se dičiti pobjedničkim antifašizmom (pritom se obvezno pozivati na partizana Tuđmana), a prema unutra iskazivati zasluženi prijezir i ignoranciju prema tom istom, od neljudskog komunizma neodjeljivom antifašizmu, koji je poput recidiva kakve boleštine ponovio divljačku komunističku agresiju na Hrvatsku devedesetih. Da pritom treba pažljivo balansirati i nijansirati, pokazao je primjer otprije koju godinu kad se predsjednica Grabar Kitarović usudila iznijeti dio istine o Drugom svjetskom ratu, daleko od potpune, ali dovoljno da odudara od ustaljenih klišeja. Učas se u Zagrebu stvorio posebni američki izaslanik za Holokaust, da bi se Predsjednica brže-bolje korigirala, što su smjesta pozdravili pitomci iz inkubatora Goldsteinovih zlobno se naslađujući.

Nažalost, ne postoji prekidač kojim bi se upalilo svjetlo istine o hrvatskoj povijesti, no moguće je definirati realne ciljeve i strpljivo ih, korak po korak, pokušati provesti. Put do istine, u mjeri koliko je to moguće, očito vodi preko Izraela. Činjenica je da za stradanje hrvatskih Židova postoji odgovornost ondašnje hrvatske države, bez obzira na pritisak moćnijeg i što Hrvati tada nisu bili gospodari u vlastitoj kući. Ukratko, što se broja stradalih Židova tiče, nema zbora. Neka oni odrede koliko, i to treba prihvatiti, taman taj broj bio i veći od ukupnog njihova broja u NDH. Istodobno treba težiti tomu da se židovske žrtve u NDH odvoje od ostalih, žrtava Srba i komunista, koji nisu stradali zato što su, poput Židova, bili pripadnici određene skupine, nego jer su bili neprijateljski raspoloženi prema hrvatskoj državi. Preduvjet za to je da u suradnji s Izraelom židovsku zajednicu u Hrvatskoj preuzmu prošlošću neopterećeni ljudi usredotočeni na biznis, visoko motivirani gospodarsko povezati Hrvatsku i Izrael. Komunistički aparatčici i njihovi potomci, u pravilu povezani sa strukturama proizašlim iz obavještajno-represivnog aparata komunističke Jugoslavije, nevezano kojem narodu ili religiji pripadali, ne bi smjeli opterećivati odnose dviju prijateljskih zemalja. Budućnosti radi, mjesto im je u ropotarnici povijesti. Što se, pak, tiče same NDH, realan, mada ne lako dohvatljiv cilj je staviti ju u istu ravan sa sličnim, o nacističkoj Njemačkoj posve ovisnim vlastima diljem Europe, primjerice poput onih u baltičkim zemljama.

Stepinac – blaženik i među narodima pravednik

Kamen zaglavni cjelovite povijesne istine o Hrvatima 20. stoljeća je nesumnjivo istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. Nakon što je postalo jasno da se u vezi njegove kanonizacije pokraj živoga patrijarha Ireneja kucalo na pogrešna vrata, irinejski rečeno – promašilo “ceo fudbal”, nema druge doli napore usmjeriti na realniji cilj – proglašenje Stepinca Pravednikom među narodima u Memorijalnom centru Yad Vashem. A pečat za to je opet u rukama Izraela. To bi za Hrvatsku imalo i veći politički značaj nego da Stepinac bude proglašen svetim, budući bi učinkovitije začepilo usta krivotvoriteljima hrvatske povijesti. Ovdje, čini se, nije promašena adresa, barem ako je suditi prema potezima hrvatske države unazad nekoliko godina (glasovanje u Ujedinjenim narodima u vezi proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, potom, nažalost, osujećena kupnja borbenih zrakoplova od Izraela, nazočnost posebnog izaslanika Državnog tajnika SAD-a na predstavljanju knjige na temu spašavanja više stotina Židova u Vinogradskoj bolnici). Pritom je znakovito i pružanje ruke vrha hrvatske Crkve (iskazana počast prema žrtvama holokausta golemim transparentom na zagrebačkoj katedrali, već višegodišnje obilježavanje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu).

Jasno je da jedan tako ambiciozan cilj ne mogu provesti autistični bukači koji se, odvojeni od svijeta i stvarnosti, utapaju u samosažaljevanju, nego samo oni koji su kadri zagrabiti dovoljno široko (baš kako je to znao Franjo Tuđman, iako je i u njegovo vrijeme bilo kandidata atraktivnijeg životopisa koji su uhu milije zborili), a uz to se i ne ustručavaju povezivati s moćnima u svijetu. Istinski domoljub, kojem je doista stalo do afirmacije povijesne istine o Hrvatima, ne može tek tako zanemariti ovaj element niti dopustiti da mu se kojekakvim sporednostima skrene pozornost s bitnoga. Jer podrivanje onih koji napokon nešto suvislo čine po pitanju istine o Hrvatskoj, a ne samo isprazno blebeću o njoj, voda je na mlin neprijatelja te istine.

Zagovor da nam dâ snage u borbi za tu istinu uvijek možemo zatražiti od Alojzija Stepinca, blaženika Katoličke crkve. Pa i da nije blažen, taman neka kao vještak angažiran u njegovu slučaju iz paštete iskoči neki Gavrilović – ekspert za povijest kakvog se, barem kad su posrijedi procesi protiv Hrvata, ni Haški sud ne bi posramio – pa u ovoj sudačkoj nadoknadi bez presedana razjasni povijesne nejasnoće onako kako ih je svojevremeno razjasnio komunistički sud, još uvijek nam ostaje poslušati Stepinčev savjet. I kad nam sve oduzmu, ostaju nam dvije ruke da ih sklopimo na molitvu i pomolimo se. Učiniti to ovih dana za one koji su život mučenički skončali za Hrvatsku i zbog Hrvatske, dobar je početak.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari