Pratite nas

Kolumne

Antifašisti imaju pravo: žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga se ne mogu izjednačiti

Objavljeno

na

Ako spasiš jednog čovjeka spasio si cijeli svijet, mudruju oni obično dovoljno udaljeni od mjesta na kojem se nekoga uopće može spašavati. Katkad, međutim, iz udobnosti svog laboratorija za uzgoj ideologija plasiraju varijaciju na temu – ako si ubio jednog čovjeka, ubio si čitav svijet! Dobro im dođe kad se pokaže da statistika zločina preteže na stranu njihovih ljubimaca, proizvoda tih ideologija… A u pravilu preteže… debelo preteže. Tad više nije važno koliko je čijih stradalo, jer život je život, žrtva je žrtva, pomirljivo guguću. No, je li uistinu tako? Je li baš svejedno ubiti 999 ili 1000 ljudi? Ne ostaje li i iza tog tisućitog netko tko za njim plače? Ne bi li, i njega da spasiš, spasio cijeli svijet? A što kad je razlika znatno veća i mjeri se u desecima tisuća ljudi? Koliko li se tek tu svjetova moglo spasiti!

Odakle norma Slavku Goldsteinu?

Kad se o tome već polako smjelo govoriti, o broju žrtava Bleiburga (Križnoga puta) i ustaškog radnog logora Jasenovac progovorio je dr. Franjo Tuđman. U praskozorje borbe za hrvatsku državu procijenio je kako je na svakom od ta dva stratišta stradalo negdje između 30 i 40 tisuća ljudi. S obzirom na dotad uvriježeno poimanje – jasenovački je zločin sustavno preuveličavan, a blajburški prešućivan i sjećanje na njega zatirano – takva je procjena predstavljala neviđenu provokaciju. Istodobno, solomonski izjednačivši brojeve žrtava, Tuđman se pokazao politički pragmatičnim kako bi na konceptu pomirbe djece ustaša i partizana okupio što veći krug ljudi oko ideje stvaranja hrvatske države. Stvarnost ipak nije bila tako romantična. Tuđman je uspio tek nakratko neutralizirati Hrvate-partizane i njihove potomke, čast iznimkama, da se baš aktivno i otvoreno opet ne angažiraju na strani suprotstavljenoj stvaranju hrvatske države. Srećom, pošlo mu je to za rukom kad je najviše trebalo, dok je život mlade hrvatske države visio o tananoj niti.

Međutim, već u proljeće ’94, usred rata, koristeći se istovjetnim rječnikom kao i danas, antifašisti pokreću prevrat iznutra kako bi zbacili Tuđmana s vlasti zbog šurovanja s ustašama (čitaj: sa Šuškom). Kako bi se to odrazilo na hrvatsku budućnost, nije teško zaključiti već i iz posljedica njihova djelovanja nakon 3. siječnja 2000. godine kad su položili popravni. Hrvatska bi se u najboljem slučaju dijelila sudbinu podijeljenog Cipra, a u onom gorem bi tek vegetirala kao nefunkcionalna tvorevina poput današnje BiH. Osim na potporu lijeve oporbe, pučisti su mogli računati i na onu ljute desnice, tada predvođene Paragom, a u intelektualnoj pripremi prevrata se, kao potpisnik pisma Americi u kojem se besramno denuncira demokratski izabrana vlast, istaknuo i jedan od korifeja i ideologa današnje desnice, Ivo Banac. Zanimljivo, i u tim prijelomnim trenutcima prevratnici su se mogli osloniti na sindikalne prosvjede iza kojih je stajao Joža Manolić. A zar je danas drukčije? Lica (barem neka) su se otad promijenila, no scena i mizanscena su ostale slične kao jaje jajetu.

Sada kad je arhivska dokumentacija dobrim dijelom dostupna, a rezultati istraživanja masovnih grobnica ju uvjerljivo potkrjepljuju, mirne duše možemo zaključiti kako Tuđman ipak nije bio u pravu. Naime, otprilike onoliko puta koliko je broj žrtava Jasenovca precijenio, toliko je puta broj žrtava Križnog puta podcijenio. I već poradi toga žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga nipošto se ne mogu niti smiju izjednačavati.

Pritom treba imati na umu i kako ideološki, nerijetko i biološki slijednici zločinaca s Križnog puta sve što imaju u životu i sve što jesu – a višedesetljetni vladajući položaj im je omogućio da podosta imaju i da dan-danas zauzimaju visoko mjesto na društvenoj ljestvici – duguju besprizornom zločinu svojih predaka. Toga su duboko svjesni pa, držeći se načela “drž’te lopova”, nepojmljive gadosti čudovišnih razmjera koje su oni počinili pripisuju drugima. U podebljoj hrestomatiji tih dijaboličnih inverzija zapinje za oko zadatak kojeg je Slavko Goldstein ostavio u amanet službenim “istraživačima” žrtava logora Jasenovac – da njihov poimenični popis upotpune, kako znaju i umiju, do ciljanog broja u rasponu između 90 i 100 tisuća, mada nema nikakvih tragova koji bi govorili o zločinima tog reda veličine. Štoviše, toliko zatočenika ukupno nije ni prošlo kroz ustaški Jasenovac u sve 4 ratne godine. Stoga bi, uzimajući u obzir antifašističku sklonost obrtanju istine naglavce, Goldsteinova jasenovačka norma zapravo lako mogla predstavljati približan broj žrtava Križnoga puta. Kako se amaterski zanimao za povijest, a i kretao se u visokim društvenim krugovima, približan broj pogubljenih Goldsteinu je mogao biti poznat. Je li ga posredno odao zadajući normu jasenovačkim skupljačima imena u nedostatku kostiju?

Antifašizam kvari i djecu i babe pa gdje ne će jadne Antu J. i Ivu J.?

U grčevitoj borbi za bolju im prošlost, koristeći tek puku kronologiju događaja lišenu podrobnijih razmatranja, antifašisti rado ponavljaju kako su jasenovačke žrtve bile nevine, dok su među blajburškima bili i zločinci. Kažu to tonom kao da su velika većina blajburških žrtava bili zločinci, uz možda gdjekoju kolateralnu žrtvu, cinično priznajući tek administrativni propust što im nije suđeno. No, nema baš nikakvih pokazatelja da bi velik broj pripadnika Hrvatskih oružanih snaga ili paravojnih postrojbi (tzv. divljih ustaša), a kamoli civila sklonih NDH, sudjelovao u zločinima. Štoviše, tamo gdje su se zločini doista dogodili, počinitelji su manje-više poimence poznati, neki i već od vlasti NDH najstrože sankcionirani.

S druge strane, više izvora potvrđuju kako su partizani kolone zarobljenika s Križnoga puta namjerno vodili kroz sela nastanjena srpskim pučanstvom, huškajući seljane i seljanke svih dobi da dohvate svatko nekoga i umlate ga kakvom poljoprivrednom alatkom, prizor koji će se pola stoljeća kasnije ponoviti na Ovčari. Da su upravo antifašisti masovne zločine činili masovno, tj. da ih je u egzekucije bio uključen velik broj, potvrđuje i to što su čak i djecu navodili da čine najteže zločine. Groteskni primjer ostarjelog antifašista koji se na televiziji nedavno pohvalio kako je kao 13-godišnjak ubio Nijemca koji se htio predati i s demižonom vina u ruci po svoj prilici nazdraviti kraju rata, ipak više govori o našem vremenu, u kojem netko takvo što smije reći, a da se ne posrami i ne bude javno osuđen. Napravili od djeteta zvijer, i zvijer takvom i pod stare dane ostade – slika je i prilika antifašizma kakav je nekad bio i ostao. A što li je tek trebao učiniti Slavko Goldstein da kao 16-godišnjak dočeka kraj rata kao poručnik Titove armije, tema je koja još uvijek čeka svoga istraživača. To više, uzme li se u obzir da su njegovi, jugo-oficirskim činovima nagrađeni vršnjaci, otpremali žrtve do Hude Jame i drugih stratišta. Antifašizam se, dakle, silno trudio da niti jednu društvenu kategoriju ne ostavi neokrvavljenih ruku – od djece do baba! I mora mu se priznati, bio je u tomu uspješan.

Nemogućnost rasprave s antifašistima možda ponajbolje ilustrira sljedeća literarna crtica čiji su glavni protagonisti antifašisti – otac Ante J. (podaci poznati redakciji, a i šire) i sin Ivo J. (podaci poznati još šire). Prilazi mali Ivo sav zadihan k ocu pa pita – “Tata, tata, ma je li istina da su partizani likvidirali zarobljene narodne neprijatelje metkom u potiljak?” Ante mu smireno odgovori – “Sine, ne vjeruj svemu što ti se kaže. Partizani su bili na obuci kod američkih Indijanaca i usavršili takve tehnike prikradanja da bi neprijatelju prišli s leđa na korak-dva, a da on to ne opazi. A onda…, pa ne će valjda čekati da se ovaj okrene i što… ponudi ih demižonom vina?” Mali Ivo ode sav zadovoljan odgovorom, no ubrzo se vrati – “Tata, tata, je li istina da su partizani pritom narodnim neprijateljima žicom vezali ruke?” Otac mu spremno otpovrnu – “Pa jasno,… da ne pobjegnu!” Opet ode Ivo ozarena lica, kad za tili čas eto ga natrag – “Tata, tata, a kako su mogli pobjeći s metkom u potiljku?” Pomalo već iživciran, Ante mu odgovori – “Gle, sine, kad odrasteš, sredit će tebi tata profesuru na pravnom fakultetu pa ćeš se sâm moći crno na bijelo znanstveno uvjeriti da je sve to bilo kristalno čisto, upravo onako kao što je čisto, 1/1, na mene prepisan ovaj naš divan, raskošan stan kojeg ćeš ti jednog dana naslijediti.”

Zašto je put do istine tako mukotrpan?

Sablasno mračan um, duboko u šumu skrenuo s Božjeg puta, u poraću je Drugog svjetskog rata nesmiljeno zgazio cvijet hrvatske mladosti i najbolje hrvatske ljude svih struka i nauka, te pokidao tisućljetne poveznice hrvatskog naroda s europskom uljudbom. No, koliko god bio strašan i nenadoknadiv biološki gubitak Hrvata, ipak nije ostavio tek mučnu prazninu. Sjeme niklo na krvi mučenika – prolivenoj za Hrvatsku i zbog Hrvatske – urodit će plodom 45 godina kasnije. Hrvatskoj će slobodu donijeti u prvom redu oni koji su isto znakovlje nosili, iste pjesme pjevali, istim pozdravom pozdravljali, iz istih hrvatskih krajeva, čak i širih obitelji pretežito dolazili. Napokon, i protiv istog su se neprijatelja, koji je čak i formalno zadržao kontinuitet zločinačke Titove armije, borili.

Ostvareno čudo to je veće ako se zna da je slobodna Hrvatska doista označila preinaku rezultata i Prvog i Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, rušenje geopolitičke arhitekture u kojoj je Hrvatima namijenjena uloga srpskog roblja, slugu pokornih. Zato istinu o Hrvatskoj, kako onoj izmrcvarenoj i pobijenoj, tako i ovoj uskrsloj, pobjedničkoj, tom moćnom svijetu nije ni dan-danas drago čuti, ponajprije ne onima koji u blajburškom zločinu imaju debelo umočene prste. Stoga Hrvati danas, više nego ikad u povijesti, moraju istodobno biti lukavi poput zmija i bezazleni poput golubova. To uključuje i pragmatičnu dihotomiju na koju ih prijetvorni Svijet prisiljava – prema van se dičiti pobjedničkim antifašizmom (pritom se obvezno pozivati na partizana Tuđmana), a prema unutra iskazivati zasluženi prijezir i ignoranciju prema tom istom, od neljudskog komunizma neodjeljivom antifašizmu, koji je poput recidiva kakve boleštine ponovio divljačku komunističku agresiju na Hrvatsku devedesetih. Da pritom treba pažljivo balansirati i nijansirati, pokazao je primjer otprije koju godinu kad se predsjednica Grabar Kitarović usudila iznijeti dio istine o Drugom svjetskom ratu, daleko od potpune, ali dovoljno da odudara od ustaljenih klišeja. Učas se u Zagrebu stvorio posebni američki izaslanik za Holokaust, da bi se Predsjednica brže-bolje korigirala, što su smjesta pozdravili pitomci iz inkubatora Goldsteinovih zlobno se naslađujući.

Nažalost, ne postoji prekidač kojim bi se upalilo svjetlo istine o hrvatskoj povijesti, no moguće je definirati realne ciljeve i strpljivo ih, korak po korak, pokušati provesti. Put do istine, u mjeri koliko je to moguće, očito vodi preko Izraela. Činjenica je da za stradanje hrvatskih Židova postoji odgovornost ondašnje hrvatske države, bez obzira na pritisak moćnijeg i što Hrvati tada nisu bili gospodari u vlastitoj kući. Ukratko, što se broja stradalih Židova tiče, nema zbora. Neka oni odrede koliko, i to treba prihvatiti, taman taj broj bio i veći od ukupnog njihova broja u NDH. Istodobno treba težiti tomu da se židovske žrtve u NDH odvoje od ostalih, žrtava Srba i komunista, koji nisu stradali zato što su, poput Židova, bili pripadnici određene skupine, nego jer su bili neprijateljski raspoloženi prema hrvatskoj državi. Preduvjet za to je da u suradnji s Izraelom židovsku zajednicu u Hrvatskoj preuzmu prošlošću neopterećeni ljudi usredotočeni na biznis, visoko motivirani gospodarsko povezati Hrvatsku i Izrael. Komunistički aparatčici i njihovi potomci, u pravilu povezani sa strukturama proizašlim iz obavještajno-represivnog aparata komunističke Jugoslavije, nevezano kojem narodu ili religiji pripadali, ne bi smjeli opterećivati odnose dviju prijateljskih zemalja. Budućnosti radi, mjesto im je u ropotarnici povijesti. Što se, pak, tiče same NDH, realan, mada ne lako dohvatljiv cilj je staviti ju u istu ravan sa sličnim, o nacističkoj Njemačkoj posve ovisnim vlastima diljem Europe, primjerice poput onih u baltičkim zemljama.

Stepinac – blaženik i među narodima pravednik

Kamen zaglavni cjelovite povijesne istine o Hrvatima 20. stoljeća je nesumnjivo istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. Nakon što je postalo jasno da se u vezi njegove kanonizacije pokraj živoga patrijarha Ireneja kucalo na pogrešna vrata, irinejski rečeno – promašilo “ceo fudbal”, nema druge doli napore usmjeriti na realniji cilj – proglašenje Stepinca Pravednikom među narodima u Memorijalnom centru Yad Vashem. A pečat za to je opet u rukama Izraela. To bi za Hrvatsku imalo i veći politički značaj nego da Stepinac bude proglašen svetim, budući bi učinkovitije začepilo usta krivotvoriteljima hrvatske povijesti. Ovdje, čini se, nije promašena adresa, barem ako je suditi prema potezima hrvatske države unazad nekoliko godina (glasovanje u Ujedinjenim narodima u vezi proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, potom, nažalost, osujećena kupnja borbenih zrakoplova od Izraela, nazočnost posebnog izaslanika Državnog tajnika SAD-a na predstavljanju knjige na temu spašavanja više stotina Židova u Vinogradskoj bolnici). Pritom je znakovito i pružanje ruke vrha hrvatske Crkve (iskazana počast prema žrtvama holokausta golemim transparentom na zagrebačkoj katedrali, već višegodišnje obilježavanje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu).

Jasno je da jedan tako ambiciozan cilj ne mogu provesti autistični bukači koji se, odvojeni od svijeta i stvarnosti, utapaju u samosažaljevanju, nego samo oni koji su kadri zagrabiti dovoljno široko (baš kako je to znao Franjo Tuđman, iako je i u njegovo vrijeme bilo kandidata atraktivnijeg životopisa koji su uhu milije zborili), a uz to se i ne ustručavaju povezivati s moćnima u svijetu. Istinski domoljub, kojem je doista stalo do afirmacije povijesne istine o Hrvatima, ne može tek tako zanemariti ovaj element niti dopustiti da mu se kojekakvim sporednostima skrene pozornost s bitnoga. Jer podrivanje onih koji napokon nešto suvislo čine po pitanju istine o Hrvatskoj, a ne samo isprazno blebeću o njoj, voda je na mlin neprijatelja te istine.

Zagovor da nam dâ snage u borbi za tu istinu uvijek možemo zatražiti od Alojzija Stepinca, blaženika Katoličke crkve. Pa i da nije blažen, taman neka kao vještak angažiran u njegovu slučaju iz paštete iskoči neki Gavrilović – ekspert za povijest kakvog se, barem kad su posrijedi procesi protiv Hrvata, ni Haški sud ne bi posramio – pa u ovoj sudačkoj nadoknadi bez presedana razjasni povijesne nejasnoće onako kako ih je svojevremeno razjasnio komunistički sud, još uvijek nam ostaje poslušati Stepinčev savjet. I kad nam sve oduzmu, ostaju nam dvije ruke da ih sklopimo na molitvu i pomolimo se. Učiniti to ovih dana za one koji su život mučenički skončali za Hrvatsku i zbog Hrvatske, dobar je početak.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari