Connect with us

Kolumne

Antifašisti imaju pravo: žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga se ne mogu izjednačiti

Published

on

Ako spasiš jednog čovjeka spasio si cijeli svijet, mudruju oni obično dovoljno udaljeni od mjesta na kojem se nekoga uopće može spašavati. Katkad, međutim, iz udobnosti svog laboratorija za uzgoj ideologija plasiraju varijaciju na temu – ako si ubio jednog čovjeka, ubio si čitav svijet! Dobro im dođe kad se pokaže da statistika zločina preteže na stranu njihovih ljubimaca, proizvoda tih ideologija… A u pravilu preteže… debelo preteže. Tad više nije važno koliko je čijih stradalo, jer život je život, žrtva je žrtva, pomirljivo guguću. No, je li uistinu tako? Je li baš svejedno ubiti 999 ili 1000 ljudi? Ne ostaje li i iza tog tisućitog netko tko za njim plače? Ne bi li, i njega da spasiš, spasio cijeli svijet? A što kad je razlika znatno veća i mjeri se u desecima tisuća ljudi? Koliko li se tek tu svjetova moglo spasiti!

Odakle norma Slavku Goldsteinu?

Kad se o tome već polako smjelo govoriti, o broju žrtava Bleiburga (Križnoga puta) i ustaškog radnog logora Jasenovac progovorio je dr. Franjo Tuđman. U praskozorje borbe za hrvatsku državu procijenio je kako je na svakom od ta dva stratišta stradalo negdje između 30 i 40 tisuća ljudi. S obzirom na dotad uvriježeno poimanje – jasenovački je zločin sustavno preuveličavan, a blajburški prešućivan i sjećanje na njega zatirano – takva je procjena predstavljala neviđenu provokaciju. Istodobno, solomonski izjednačivši brojeve žrtava, Tuđman se pokazao politički pragmatičnim kako bi na konceptu pomirbe djece ustaša i partizana okupio što veći krug ljudi oko ideje stvaranja hrvatske države. Stvarnost ipak nije bila tako romantična. Tuđman je uspio tek nakratko neutralizirati Hrvate-partizane i njihove potomke, čast iznimkama, da se baš aktivno i otvoreno opet ne angažiraju na strani suprotstavljenoj stvaranju hrvatske države. Srećom, pošlo mu je to za rukom kad je najviše trebalo, dok je život mlade hrvatske države visio o tananoj niti.

Međutim, već u proljeće ’94, usred rata, koristeći se istovjetnim rječnikom kao i danas, antifašisti pokreću prevrat iznutra kako bi zbacili Tuđmana s vlasti zbog šurovanja s ustašama (čitaj: sa Šuškom). Kako bi se to odrazilo na hrvatsku budućnost, nije teško zaključiti već i iz posljedica njihova djelovanja nakon 3. siječnja 2000. godine kad su položili popravni. Hrvatska bi se u najboljem slučaju dijelila sudbinu podijeljenog Cipra, a u onom gorem bi tek vegetirala kao nefunkcionalna tvorevina poput današnje BiH. Osim na potporu lijeve oporbe, pučisti su mogli računati i na onu ljute desnice, tada predvođene Paragom, a u intelektualnoj pripremi prevrata se, kao potpisnik pisma Americi u kojem se besramno denuncira demokratski izabrana vlast, istaknuo i jedan od korifeja i ideologa današnje desnice, Ivo Banac. Zanimljivo, i u tim prijelomnim trenutcima prevratnici su se mogli osloniti na sindikalne prosvjede iza kojih je stajao Joža Manolić. A zar je danas drukčije? Lica (barem neka) su se otad promijenila, no scena i mizanscena su ostale slične kao jaje jajetu.

Sada kad je arhivska dokumentacija dobrim dijelom dostupna, a rezultati istraživanja masovnih grobnica ju uvjerljivo potkrjepljuju, mirne duše možemo zaključiti kako Tuđman ipak nije bio u pravu. Naime, otprilike onoliko puta koliko je broj žrtava Jasenovca precijenio, toliko je puta broj žrtava Križnog puta podcijenio. I već poradi toga žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga nipošto se ne mogu niti smiju izjednačavati.

Pritom treba imati na umu i kako ideološki, nerijetko i biološki slijednici zločinaca s Križnog puta sve što imaju u životu i sve što jesu – a višedesetljetni vladajući položaj im je omogućio da podosta imaju i da dan-danas zauzimaju visoko mjesto na društvenoj ljestvici – duguju besprizornom zločinu svojih predaka. Toga su duboko svjesni pa, držeći se načela “drž’te lopova”, nepojmljive gadosti čudovišnih razmjera koje su oni počinili pripisuju drugima. U podebljoj hrestomatiji tih dijaboličnih inverzija zapinje za oko zadatak kojeg je Slavko Goldstein ostavio u amanet službenim “istraživačima” žrtava logora Jasenovac – da njihov poimenični popis upotpune, kako znaju i umiju, do ciljanog broja u rasponu između 90 i 100 tisuća, mada nema nikakvih tragova koji bi govorili o zločinima tog reda veličine. Štoviše, toliko zatočenika ukupno nije ni prošlo kroz ustaški Jasenovac u sve 4 ratne godine. Stoga bi, uzimajući u obzir antifašističku sklonost obrtanju istine naglavce, Goldsteinova jasenovačka norma zapravo lako mogla predstavljati približan broj žrtava Križnoga puta. Kako se amaterski zanimao za povijest, a i kretao se u visokim društvenim krugovima, približan broj pogubljenih Goldsteinu je mogao biti poznat. Je li ga posredno odao zadajući normu jasenovačkim skupljačima imena u nedostatku kostiju?

Antifašizam kvari i djecu i babe pa gdje ne će jadne Antu J. i Ivu J.?

U grčevitoj borbi za bolju im prošlost, koristeći tek puku kronologiju događaja lišenu podrobnijih razmatranja, antifašisti rado ponavljaju kako su jasenovačke žrtve bile nevine, dok su među blajburškima bili i zločinci. Kažu to tonom kao da su velika većina blajburških žrtava bili zločinci, uz možda gdjekoju kolateralnu žrtvu, cinično priznajući tek administrativni propust što im nije suđeno. No, nema baš nikakvih pokazatelja da bi velik broj pripadnika Hrvatskih oružanih snaga ili paravojnih postrojbi (tzv. divljih ustaša), a kamoli civila sklonih NDH, sudjelovao u zločinima. Štoviše, tamo gdje su se zločini doista dogodili, počinitelji su manje-više poimence poznati, neki i već od vlasti NDH najstrože sankcionirani.

S druge strane, više izvora potvrđuju kako su partizani kolone zarobljenika s Križnoga puta namjerno vodili kroz sela nastanjena srpskim pučanstvom, huškajući seljane i seljanke svih dobi da dohvate svatko nekoga i umlate ga kakvom poljoprivrednom alatkom, prizor koji će se pola stoljeća kasnije ponoviti na Ovčari. Da su upravo antifašisti masovne zločine činili masovno, tj. da ih je u egzekucije bio uključen velik broj, potvrđuje i to što su čak i djecu navodili da čine najteže zločine. Groteskni primjer ostarjelog antifašista koji se na televiziji nedavno pohvalio kako je kao 13-godišnjak ubio Nijemca koji se htio predati i s demižonom vina u ruci po svoj prilici nazdraviti kraju rata, ipak više govori o našem vremenu, u kojem netko takvo što smije reći, a da se ne posrami i ne bude javno osuđen. Napravili od djeteta zvijer, i zvijer takvom i pod stare dane ostade – slika je i prilika antifašizma kakav je nekad bio i ostao. A što li je tek trebao učiniti Slavko Goldstein da kao 16-godišnjak dočeka kraj rata kao poručnik Titove armije, tema je koja još uvijek čeka svoga istraživača. To više, uzme li se u obzir da su njegovi, jugo-oficirskim činovima nagrađeni vršnjaci, otpremali žrtve do Hude Jame i drugih stratišta. Antifašizam se, dakle, silno trudio da niti jednu društvenu kategoriju ne ostavi neokrvavljenih ruku – od djece do baba! I mora mu se priznati, bio je u tomu uspješan.

Nemogućnost rasprave s antifašistima možda ponajbolje ilustrira sljedeća literarna crtica čiji su glavni protagonisti antifašisti – otac Ante J. (podaci poznati redakciji, a i šire) i sin Ivo J. (podaci poznati još šire). Prilazi mali Ivo sav zadihan k ocu pa pita – “Tata, tata, ma je li istina da su partizani likvidirali zarobljene narodne neprijatelje metkom u potiljak?” Ante mu smireno odgovori – “Sine, ne vjeruj svemu što ti se kaže. Partizani su bili na obuci kod američkih Indijanaca i usavršili takve tehnike prikradanja da bi neprijatelju prišli s leđa na korak-dva, a da on to ne opazi. A onda…, pa ne će valjda čekati da se ovaj okrene i što… ponudi ih demižonom vina?” Mali Ivo ode sav zadovoljan odgovorom, no ubrzo se vrati – “Tata, tata, je li istina da su partizani pritom narodnim neprijateljima žicom vezali ruke?” Otac mu spremno otpovrnu – “Pa jasno,… da ne pobjegnu!” Opet ode Ivo ozarena lica, kad za tili čas eto ga natrag – “Tata, tata, a kako su mogli pobjeći s metkom u potiljku?” Pomalo već iživciran, Ante mu odgovori – “Gle, sine, kad odrasteš, sredit će tebi tata profesuru na pravnom fakultetu pa ćeš se sâm moći crno na bijelo znanstveno uvjeriti da je sve to bilo kristalno čisto, upravo onako kao što je čisto, 1/1, na mene prepisan ovaj naš divan, raskošan stan kojeg ćeš ti jednog dana naslijediti.”

Zašto je put do istine tako mukotrpan?

Sablasno mračan um, duboko u šumu skrenuo s Božjeg puta, u poraću je Drugog svjetskog rata nesmiljeno zgazio cvijet hrvatske mladosti i najbolje hrvatske ljude svih struka i nauka, te pokidao tisućljetne poveznice hrvatskog naroda s europskom uljudbom. No, koliko god bio strašan i nenadoknadiv biološki gubitak Hrvata, ipak nije ostavio tek mučnu prazninu. Sjeme niklo na krvi mučenika – prolivenoj za Hrvatsku i zbog Hrvatske – urodit će plodom 45 godina kasnije. Hrvatskoj će slobodu donijeti u prvom redu oni koji su isto znakovlje nosili, iste pjesme pjevali, istim pozdravom pozdravljali, iz istih hrvatskih krajeva, čak i širih obitelji pretežito dolazili. Napokon, i protiv istog su se neprijatelja, koji je čak i formalno zadržao kontinuitet zločinačke Titove armije, borili.

Ostvareno čudo to je veće ako se zna da je slobodna Hrvatska doista označila preinaku rezultata i Prvog i Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, rušenje geopolitičke arhitekture u kojoj je Hrvatima namijenjena uloga srpskog roblja, slugu pokornih. Zato istinu o Hrvatskoj, kako onoj izmrcvarenoj i pobijenoj, tako i ovoj uskrsloj, pobjedničkoj, tom moćnom svijetu nije ni dan-danas drago čuti, ponajprije ne onima koji u blajburškom zločinu imaju debelo umočene prste. Stoga Hrvati danas, više nego ikad u povijesti, moraju istodobno biti lukavi poput zmija i bezazleni poput golubova. To uključuje i pragmatičnu dihotomiju na koju ih prijetvorni Svijet prisiljava – prema van se dičiti pobjedničkim antifašizmom (pritom se obvezno pozivati na partizana Tuđmana), a prema unutra iskazivati zasluženi prijezir i ignoranciju prema tom istom, od neljudskog komunizma neodjeljivom antifašizmu, koji je poput recidiva kakve boleštine ponovio divljačku komunističku agresiju na Hrvatsku devedesetih. Da pritom treba pažljivo balansirati i nijansirati, pokazao je primjer otprije koju godinu kad se predsjednica Grabar Kitarović usudila iznijeti dio istine o Drugom svjetskom ratu, daleko od potpune, ali dovoljno da odudara od ustaljenih klišeja. Učas se u Zagrebu stvorio posebni američki izaslanik za Holokaust, da bi se Predsjednica brže-bolje korigirala, što su smjesta pozdravili pitomci iz inkubatora Goldsteinovih zlobno se naslađujući.

Nažalost, ne postoji prekidač kojim bi se upalilo svjetlo istine o hrvatskoj povijesti, no moguće je definirati realne ciljeve i strpljivo ih, korak po korak, pokušati provesti. Put do istine, u mjeri koliko je to moguće, očito vodi preko Izraela. Činjenica je da za stradanje hrvatskih Židova postoji odgovornost ondašnje hrvatske države, bez obzira na pritisak moćnijeg i što Hrvati tada nisu bili gospodari u vlastitoj kući. Ukratko, što se broja stradalih Židova tiče, nema zbora. Neka oni odrede koliko, i to treba prihvatiti, taman taj broj bio i veći od ukupnog njihova broja u NDH. Istodobno treba težiti tomu da se židovske žrtve u NDH odvoje od ostalih, žrtava Srba i komunista, koji nisu stradali zato što su, poput Židova, bili pripadnici određene skupine, nego jer su bili neprijateljski raspoloženi prema hrvatskoj državi. Preduvjet za to je da u suradnji s Izraelom židovsku zajednicu u Hrvatskoj preuzmu prošlošću neopterećeni ljudi usredotočeni na biznis, visoko motivirani gospodarsko povezati Hrvatsku i Izrael. Komunistički aparatčici i njihovi potomci, u pravilu povezani sa strukturama proizašlim iz obavještajno-represivnog aparata komunističke Jugoslavije, nevezano kojem narodu ili religiji pripadali, ne bi smjeli opterećivati odnose dviju prijateljskih zemalja. Budućnosti radi, mjesto im je u ropotarnici povijesti. Što se, pak, tiče same NDH, realan, mada ne lako dohvatljiv cilj je staviti ju u istu ravan sa sličnim, o nacističkoj Njemačkoj posve ovisnim vlastima diljem Europe, primjerice poput onih u baltičkim zemljama.

Stepinac – blaženik i među narodima pravednik

Kamen zaglavni cjelovite povijesne istine o Hrvatima 20. stoljeća je nesumnjivo istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. Nakon što je postalo jasno da se u vezi njegove kanonizacije pokraj živoga patrijarha Ireneja kucalo na pogrešna vrata, irinejski rečeno – promašilo “ceo fudbal”, nema druge doli napore usmjeriti na realniji cilj – proglašenje Stepinca Pravednikom među narodima u Memorijalnom centru Yad Vashem. A pečat za to je opet u rukama Izraela. To bi za Hrvatsku imalo i veći politički značaj nego da Stepinac bude proglašen svetim, budući bi učinkovitije začepilo usta krivotvoriteljima hrvatske povijesti. Ovdje, čini se, nije promašena adresa, barem ako je suditi prema potezima hrvatske države unazad nekoliko godina (glasovanje u Ujedinjenim narodima u vezi proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, potom, nažalost, osujećena kupnja borbenih zrakoplova od Izraela, nazočnost posebnog izaslanika Državnog tajnika SAD-a na predstavljanju knjige na temu spašavanja više stotina Židova u Vinogradskoj bolnici). Pritom je znakovito i pružanje ruke vrha hrvatske Crkve (iskazana počast prema žrtvama holokausta golemim transparentom na zagrebačkoj katedrali, već višegodišnje obilježavanje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu).

Jasno je da jedan tako ambiciozan cilj ne mogu provesti autistični bukači koji se, odvojeni od svijeta i stvarnosti, utapaju u samosažaljevanju, nego samo oni koji su kadri zagrabiti dovoljno široko (baš kako je to znao Franjo Tuđman, iako je i u njegovo vrijeme bilo kandidata atraktivnijeg životopisa koji su uhu milije zborili), a uz to se i ne ustručavaju povezivati s moćnima u svijetu. Istinski domoljub, kojem je doista stalo do afirmacije povijesne istine o Hrvatima, ne može tek tako zanemariti ovaj element niti dopustiti da mu se kojekakvim sporednostima skrene pozornost s bitnoga. Jer podrivanje onih koji napokon nešto suvislo čine po pitanju istine o Hrvatskoj, a ne samo isprazno blebeću o njoj, voda je na mlin neprijatelja te istine.

Zagovor da nam dâ snage u borbi za tu istinu uvijek možemo zatražiti od Alojzija Stepinca, blaženika Katoličke crkve. Pa i da nije blažen, taman neka kao vještak angažiran u njegovu slučaju iz paštete iskoči neki Gavrilović – ekspert za povijest kakvog se, barem kad su posrijedi procesi protiv Hrvata, ni Haški sud ne bi posramio – pa u ovoj sudačkoj nadoknadi bez presedana razjasni povijesne nejasnoće onako kako ih je svojevremeno razjasnio komunistički sud, još uvijek nam ostaje poslušati Stepinčev savjet. I kad nam sve oduzmu, ostaju nam dvije ruke da ih sklopimo na molitvu i pomolimo se. Učiniti to ovih dana za one koji su život mučenički skončali za Hrvatsku i zbog Hrvatske, dobar je početak.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari