Pratite nas

Analiza

Antifašizam 2016. je besmislica iza koje se krije jugoslavenstvo

Objavljeno

na

KRAJNJE JE VRIJEME POPU REĆI POP, A BOBU BOB

Antifašizam 2016. je besmislica iza koje se krije jugoslavenstvo. Zašto ga postojeća vlada ne razotkrije u njegovu pravom značenju, nego prihvaća igru pa se svi sada moraju zaklinjati u antifašizam, u besmislicu i floskulu, za koju znadu što je, a prave se ludi kao i ta agresivna četničko-jugoslavenska opozicija?

USTAŠTVO

Ustaštvo je isključivo povjesna kategorija i jedino se u tom smislu o njemu može govoriti. S obzirom da cijela ta generacija ljudi više nije na životu, sve ove rasprave o ljudima koji se vole tako obući i paradirati u ustaškim uniformama, spada u domenu pomodarstva koje onda drugi gledaju iskoristiti kako bi naštetili Hrvatskoj, pa mu pripisuju veliki značaj kako bi obezvrijedili hrvatsku državu.

Piše: Dinko Dedić / Kamenjar.com

Ustaštvo općenito predstavlja pogrešan izraz, jer se njime nastoji zaokružiti, ne samo period NDH, nego ga se pripisuje svima kojima je, kao antiteza jugoslavenstvu, na srcu hrvatska državna samostalnost do današnjih dana, pa je i sam Tuđman nazivan ustašom, branitelji u Domovinskom ratu ustašama pa i svi danas koji se suprotstavljaju ovom besmislenom antifašizmu 21. stoljeća.

O periodu od osnivanja UHRO-a pa do pada hrvatske države se treba govoriti, jer na snazi je jedna jugoslavenska, velikosrpska i antihrvatska verzija, koja mora biti srušena povijesnom istinom, kako bi spriječili njenu daljnju uporabu u provodu programa hrvatske kolektivne krivnje.

Što god se dogodilo u tom periodu vremena, koje je imalo svojih nekoliko faza, od one prijeratne još iz vremena atentata na Kralja Aleksandra, preko uspostave države do njenog pada i što god bilo, čime se možemo ili ne možemo ponositi, mogu riješiti samo povjesničari a nikako oni koji ustašuju iz pomodarstva ili iz inata.

Nedavno mi se na fb s komentarom javio jedan čovjek rečenicom koja počinje riječima: “Mi ustaše tvrdimo tako i tako….” Pogledam mu datum rođenja i vidim da je rođen 1987.

E sada, njemu bi svaki onaj ustaša, koji je stvarno bio ili vojnik ili državni funkcioner ili političar, zavrnuo uho i rekao: “Sinko ti nisi ustaša, jer si se kasno rodio. Ti možeš biti samo nastaša.”

Kratkim riječima, nitko ne može biti ustaša, tko nije bio ustaša. Nije ustaša nekakav lik iz stripa kao supermen, pa sada svaki klinac oblači uniformu i trči uokolo raširenih ruku. Kapu na glavu ili pamet u glavu. Nismo mi jugoslaveni, izmišljena nacija koja mora izmišljati heroje Boška Buhu i Žikicu Španca ili stripove Mirka i Slavka. Nama nije potrebno izmišljati uniforme da bi netko mogao proznati da postojimo. Mi smo povjesni narod, svoj na svome, čovjek Hrvat koji može gol kao od majke rođen ponosno stajati na hrvatskom tisućgodišnjem tlu i svatko će ga prepoznati i nitko ga nebi smio poplašiti antifašističkim babarogama.

Ja sam kao dugodoišnji politički emigant imao prilike susreti mnoge ljude, koji su bili vojnici, časnici, državni službenici pa čak i ministri za vrijeme NDH. Da sam se ja, emigrant iz generacije Hrvatskog proljeća, njima predstavio kao ustaša, oni bi to shvatili kao uvredu.

Nikada ni Pavelić niti itko u njegovoj organizaciji HOP, niti Luburić niti itko u njegovoj oraganizaciji Otpor, nije govorio o restauraciji ustaštva, nego o obnovi hrvatske države. Ustaški pokret i ustaška vlast su za njih bili svršen čin, predmet povijesti koji zaslužuje ispravno povijesno tumačenje umjesto jugoslavenskog i velikosrpskog propagandnog.

RAZLIKOVATI DRŽAVU I REŽIM

Drugo što su svi oni jasno razlikovali, bili su pojmovi države i pojmovi režima, a baš to hrvatski štovatelji partizanskog pokreta, ZAVNOH-a i Tita ne žele niti uzeti u obzir kao dva odvojena pojma, jer dok bi im se moglo na bazi ideoloških razlika priznati pravo na ustanak protiv režima, rušenje države i ponovno uklapanje u Jugoslaviju se ne može nikako.

Hrvatska je politika u ime danas savim jasno zloupotrijebljene i izigrane pomirbe, odustala čak i pokušati tražiti povijesnu istinu, nego ju je banalizirala, posebno onu Drugog svjetskog rata, i svela ju na pitanje totalitarizma i demokracije, kao da je pitanje državne samostalnosti i nasuprot nje, restauracije u ratu nestale države Jugoslavije, drugorazredno pitanje. U drugom svjetskom ratu nije bilo niti jedne demokracije. Ratovi se ne vode demokratskim procesom, a pogotovo ne Drugi svjetski rat koji je uključio i demokrate i totalitariste i stvorio saveznike od potpuno suprotstavljenih sustava, poput Amerike i Rusije, čije su se razlike pokazale u hladnom ratu koji je trajao 10 puta dulje od Drugog svjetskog rata i kubanskom krizom stavio svijet u daleko veću opasnost, opasnost od uništenja kompletne ljudske civilizacije upotrebom atomskog naoružanja s kapacitetom uništiti svijet 5 puta za redom. Drugi svjetski rat je proglašen i vodio se radi okupacije a ne radi demokracije. Njegovim završetkom neki su dobili demokraciju a neku poput nas, novu okupaciju.

Baš radi toga što se nastankom hrvatske države, u ime pomirbe, izbjeglo pristupiti povjesnoj analizi ratnih događaja i na našem prostoru sukoba, ne samo dviju ideologija, nego dviju država, otvorena su vrata ovom procesu koji se odvija na dva najgora načina, političkom manipulacijom i reakcijom na tu manipulaciju na razini gostionice. To što Milanović i cijela njegova “antifašistička” liga rade, je potpaljivanje fitilja i čekanje na detonacije na ulici i u gostionici. Pupovac objavljuje “Llijepe naše haubice” a onda šalje prigovor presjednici da se pojačava antisrpsko raspoloženje u Hrvatskoj. To je teorija Moše Pijade, u ustaškim uniformama paliti srpska sela i izazivati pobunu.

ŽRTVE RATA I PORAĆA

Huda-Jama-REUTERS-as-Smart-Object-1230Proces utvrđivanja povijesne istine Drugog svjetskog rata započeo je general Tuđman u Hrvatskoj 60-ih godina, da bi uspostavom državne samostalnosti taj proces bio potpuno zaustavljen. Za očekivati je bilo da će jedan od prvih zadataka u tom procesu biti iskapanje grobnica, onih partizanskih i onih ustaških, na način na koji je to učinjeno sa Srebrenicom, uz prisustvo međunarodnih promatrača. Za razliku od žrtava Srebrenice, čija su tijela trpana u jedne jame, pa ostaci onda iskapani i prebacivani u druge, kako bi im se zameo trag i za razliku od partizanskih zločina iz procesa poznatog kao Bleiburg i Križni put, gdje su ubijeni zatrpavani u preko 1000 jama na ogromnom prostoru, sve žrtve Jasenovca nalaze se oko Jasenovca. Ja sam bio siguran da će prvi forenzičko-arheološki pothvat nakon osamostaljenja biti otvaranje grobišta i utvrđivanje stvarnog broja žrtava na obje strane. To međutim, očito nije bilo u interesu onih kojima bi time bilo oduzeto oružje kojim danas ovu hrvatsku državu, kao što su nekada onu, prikazivali proizvodom zločina.

POVIJESNI REVIZIONIZAM

Ne samo da je zabranjen i onemogućen ovaj način prikupljanja stvarnih podataka, nego se baš sada i najviše sada, osuđuje povijesni revizionizam kao nešto vrlo negativno. Povijesni revizionizam se definira kao ponovna procijena ili reinterpretacija, do tada od većine kao valjanim priznatih spoznaja ili stavova na području povijesti, ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja.

U ovom slučaju, ne radi se o ni o spoznajama koje su priznate kao valjane, već naprotiv o nevaljalim statistikama i na osnovu njih povijesnom tumačenju za koje većina zna da su proizvod političke propagande a ne naučno dokazane povijesne istine. Prema tome, revizionizam nije nešto štro treba osuditi, već naprotiv, nešto što treba pod hitno provesti.

Hrvoje KlasićZašto onda nitko ne stane pred Hrvoja Klasića koji nastupa na razini temperamentnog aktiviste a ne kao ozbiljni povjesničar i na jednoj od televizijskih debata mu direktno ne upre prstom u potrebu povjesne revizije kojoj se on toliko protivi iz samoobjašnjivog razloga koji s povjesnom istinom nema ništa zajedničko već baš naprotiv.

Rasprava o ustašama i partizanima, o komunistima i fašistima bila bi davno završena da je izvršena znanstvena revizija povijesti a za to je bilo 20 godina vremena, uz troškove koji su zanemarivi u uspoređenju s cijenom koju Hrvatska plaća i još će plaćati za ovu polarizaciju koja se danas već pretvorila u verbalni građanski rat i nitko ne zna kuda će stići.

Danas se koplja lome na osobi hrvatskog ministra kulture Hasanbegovića i opet na način da se pod svaku cijenu izbjegne diferencijacija između države i režima. Dok svuda po svijetu, kroz čitavu povijest, režimi propadaju a države ostaju, u Hrvatskoj mora propadati i država, što se tako prikazuje i danas, jer se sakriveno iza tumačenja o opravdanosti rušenja ondašnje države, spremaju planovi za rušenje ove, kojoj su već prilijepili etiketu zločinačke, koju je stvorilo zločinačko udruženje, obranilo zločinačkom akciojom Oluja, čiji su glavni vojni akteri lovljeni kao zločinci, deportirani u Haag a za njima poslana arhivska građa koja ni danas nije dostupna hrvatskim povjesničarima, kako bi mogli provesti proces revizije.
Sve mora ostati onako kako je utvrđeno u vrijeme Jugoslavije i tansplantirano u Hrvatsku, jer ako istina izađe na vidjelo, odletjeti će i Tito i ZAVNOH i zajedno s njima svi sljedbenici i nosioci tih ideja, zajedno s Klasićem, Milanovićem, Stazićem, Manolićem, Pusićima, Josipovićem, Mesićem i svim njihovim sljedbenicima, u najcrnju jamu povjesne ropotarnice.

STVARANJE MAGLE

Na žalost, u stvaranju magle, namjerno ili nenamjerno, sudjeluje i tzv. hrvatska desnica, samim tim što sebe naziva desnicom a svoje neprijatelje ljevicom, pa je nacionalno pitanje, pitanje države a ne režima, baš kao što je to bio slučaj s NDH, opet poistovjećeno ili u najmanju ruku zamagljeno.

S tzv. ljevice koja ne postoji jer ne posjeduje niti jedne karakteristike kojom je određen taj internacionalni pojam, Hrvate se dijeli na antifašiste i ustaše a s pozicija desnice, čije ime opet daje prednost ideološkom a ne nacionalno faktoru, Hrvate se dijeli na antikomuniste i katolike, protiv komunista i ateista.

U Hrvatskoj nema ni ustaša ni antifašista, ni komunista ni antikomunista, a ako ima ljevičara i desničara, oni ne pripadaju u ovaj nego u neki drugi sukob, kakav postoji u drugim demokratskim državama.

U HRVATSKOJ JE U TOKU SUKOB IZMEĐU JUGOSLAVENA I ANTIJUGOSLAVENA.

Komunisti nebi mogli biti u sprezi s nosiocima četništva u Hrvatskoj kroz SPC i civilne institucije u Hrvatskoj i u Srbiji. Oni bi trebali biti krvni neprijatelji. Komunisti nebi ali jugosalveni bi.

Komunisti nebi prijateljevali s Karađorđevićima i provodili londonske planove tzv. zapadno-balkanske regije. Komunisti nebi a jugoslaveni bi.

Mlatiti po komunistima je mlaćenje mrtve kobile isto kao što je udaranje po fašistima. Sve je to davno završilo i nikad se neće vratiti. Što god dođe a može i gore od toga, neće biti ni komunizam ni fašizam.

Sasvim je jasno zašto je jugoslavenima u interesu mutiti vodu. Dobar dio ovog teksta sam posvetio razjašnjavanju njihovih motiva ali nije jasno zašto državotvorni hrvati, domoljubi, nacionalisti ili kako god se izvole zvati, izbjegavaju bobu reći da je bob, nego i oni mute vodu, pa jurišaju na “komuniste” koji su se, dobro uhljebljeni pljačkom i otimačinom, najtipičnijom kapitalističkom praksom koja svijet dijeli na bogate i siromašne, fantastično snašli pretvorbom u kapitalizam, još 91. javno odrekli partije, čak se i krstili da naglase svoj raskid s bezbožnim komunizmom, i natrpali su u kapitalističke stranke desnog i lijevog centra, pa im nije teško poreći optužbe da su komunisti.

NACIJA — IDEOLOGIJA — VJERA

Pitanje hrvatske državne samostalnosti, kojemu jugoslavenstvo predstavlja apsolutnu negaciju, zasebno je od ideološkog nadmetanja koje traje u svim pa i u najrazvijenijim zapadnim državama.
Zašto u tu borbu jugoslavenstva i antijugoslavenstva trpati svoja ideološka i vjerska uvjerenja?

Kakve veze ima raprava o istospolnim brakovima s pravom Hrvata da svoju sudbinu određuju po hrvatskom a ne po jugoslavenskem naslijeđu. Te se rasprave vode u svim državama. U Australiji se takve odluke stavljaju u drugi plan kao nevažne. Ako je to pitanje od drugorazredne važnosti za stabilnu i bogatu Australiju, kako nije u Hrvatskoj koja se nalazi u gospdarskoj krizi na rubu bankrota i političkoj krizi na rubu građanskog sukoba?

Zašto u sukob koji se vodi po pitanju hrvatske državnosti unositi vjeru do granice koja od naroda stvara vjersku skupinu a od vjere blasfemiju? Na fb stranici u podršku Zlatku Hasanbegoviću čitam nečiji “pravilnik” od 10 točaka od kojih jedna kaže da dobrar Hrvat ne može biti netko tko nije dobar katolik. To u obranu Zlatka Hasabnegovića? Ako je to savjet njemu da se pokrsti, jer muslimani se mogu pokrštavati dok se pravoslavni ne mogu prekrštvati, onda je to jedan od načina kako otupiti oštricu protiv Hasanbegovića, jer da je katolik, bio bi samo jedan od protivnika a ne simbol jugoslavenskog über-neprijatelja u formi Hrvata muslimana.

Država i narod, režim i ideologija, vjera i vjernici nisu nakakvo tijesto koje se miješa zajedno i stvara mješavina po vlastitom ukusu i svjetoznazoru. Ova nacija je postojala i kad nije bilo demokracije osim one robovlasničke u Grčkoj, kad katoličanstvo nije ni postojalo a Hrvati vjerovali u 100 bogova i kad je o fašizmimu i komunizima jedino Nostradamus u svojoj glavi proricao.

Čini mi se da mi morali najprije ispravno definirati sebe da bi mogli prepoznati njih.
Kad spominjem jugoslavenstvo onda ne mislim na obnovu Titove SFRJ, a na to ne misle ni oni koje krstim jugoslavenima. Jugoslavija je postala široki pojam koji uključuje i šire regionalne planove i tumačenja od teorije Igora Mandića o Srbima i Hrvatima kao jednom narodu, preko rasprava o hrvatskom suverenitetu i “narodima i narodnostima Hrvatske”, do današnje Republike Hrvatske, koja i po ZAVNOH-u u ustavu, i po službeno prihvaćenm tumačenju povijesti i po ponašanju zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, danas nije ništa drugo nego Jugoslavija pod krivim imenom.

Danas, kad se pokazalo da bi se mogli naći na nacionalnoj prekretnici, pod najvećim napadom od Domovinskog rata, mi djelujemo nekoherentno i sami brkamo pojmove, pa se ne zna tko je lud a tko je zbunjen.

ANTIFAŠIZAM 2016. JE FLOSKULA

Njihov antifašizam je floskula iskrivljena čak i u povijesnom značenju. Zapadni saveznici su vodili rat protiv nacizma. Hitlerov pokret je bila jedna socijalistička varijanta poznata kao nacional-socijalizam za razliku od ruskog i jugoslavenskog internacional-socijalizma. Njegovi nosioci su se nazivali nacistima a fašizam je talijanska pojava transplantirana u Španjolsku u vrijeme građanskog rata, preko koje je internacionalni komunizam pod vodstvom Sovjetskog Saveza, uključujući i ideologe KPJ, stvorio profil svog klasnog neprijatelja.

Kad tu prijedrugosvjetskoratnu krivotvorinu netko oživi u 21. stoljeću, kad o tome na cijelom svijetu nitko, ama baš nitko, više niti ne govori osim na satovima povijesti, onda to postaje super-floskula.
Antifašizam nije ništa drugo nego prihvatljivo ime za jugoslavenstvo, jer jugoslavenstvo po samom terminu znači negaciju hrvatske samostalnosti i otkriva namjere vladati ovom državom kao da je Jugoslavija ili ju rušiti. Tako se preko antifašizma, jugoslavenstvo uvuklo i u hrvatski ustav, preko antifašizma Milanović rušitelje hrvatske države proglašuje jedinom vojskom koju on priznaje i opravdava pokolj na Bleiburgu a sve koji se ne slažu s njegovim jugoslavenskim uvjerenjem, imenuje ustašama i fašistima. Antifašizam 2016. je formula za početak građanskog rata.

Njima uoće nije teško obraniti se od optužbe da su komunisti, jer to nisu ni po svom uvjerenju ni po svojim djelima. S druge strane, njima se nije moguće obraniti od optužbe da su jugoslaveni, jer to jesu po svemu što rade, samo pod imenom antifašizma.

Na žalost, o jugoslavenstvu nitko ne govori a da govori, bilo bi jasno da su to neprijatelji, onakvi kakvi su bili 1918., 1941., 1945, 1971., 1991. i kakvi su danas, uvjek u savezu s četnicima i velikosrbima, uvijek u procesu zatiranja hrvatske samostalnosti i neovisnosti, uvjek krivitvoreći istinu i namećući velikosrpske i jugoslavenske laži, uvijek u procesu fizičke i moralne likvidacije svega što je ponosno hrvatsko, od Karađorđevićevih žandara, Titovih knoja, ozne i udbe do Mesićevih, Josipovićevih i Milanovićevih stormtrupera pod imenom nevladinih udruga i Pupovca koji stvara trojni pakt hrvatskih “antifašista”, SPC i četničke vlasti u Beogradu.

Dinko Dedić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Neven Pavelić – Analiza aktualne političke situacije (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Analiza aktualne političke situacije, potpora političkim strankama, predsjednička kampanja, štrajk učitelja i ultimatum HNS-a i šef inspekcije Andrija Mikulić u kampanji. Gost Studija 4 HRT-a bio je glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

GODINU DANA MANDATA SEJDE KOMŠIĆA Politička štetočina i jeftini velikobošnjački populist

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je na današnji dan 2017. godine i po treći put bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U izbornoj noći Hrvatima u BiH rekao je kako je “njihov predsjednik, bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, a tijekom prve godine mandata najavljivao borbu za ukidanje konstitutivnosti i zalaganje za koncept – jedan čovjek – jedan glas. Sastajao se uglavnom s bivšim visokim predstavnicima i bivšim predsjednikom Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Smijenio je hrvatske veleposlanike koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatske općine otkazale su mu gostoprimstvo, te je postao “persona non grata”. Hrvatska javnost u BiH naziva ga Sejdom Komšićem, po uzoru na albanskog Sejdu Bajramovića. Pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH gotovo svakodnevno vodi medijske ratove s Hrvatskom i Srbijom, te izaziva diplomatske skandale. Dnevnik.ba donosi kratak pregled prve godine Komšićevog mandata u državnom vrhu…

“Naš ustavni sistem je takav da mi je omogućio da se ovdje nađem. Nemate razloga za strah i brigu. Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne”, bila je to prva poruka Željka Komšića Hrvatima u BiH, a osobito onima u Središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, kako je sam istaknuo.

Tim se riječima, po treći put bošnjačkim glasovima nametnuti Komšić, obratio onima koje bi trebao predstavljati u Predsjedništvu BiH. U izbornoj noći, 7. listopada, 2018. godine dok je Središnje izborno povjerenstvo zbrajalo i zadnje biračke listiće, bilo je posve jasno da je Komšić i treći mandat dobio zahvaljujući bošnjačkim glasovima i potiranjem izborne volje hrvatskog naroda u BiH, odnosno, Federaciji BiH.

“Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne” 

Komšiću je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH, i po treći put je bošnjačkim glasovima dospio u fotelju hrvatskog člana državnog vrha. U međuvremenu, relevantna hrvatska javnost u BiH nazvala ga je “Sejdom Komšićem” po uzoru na Sejdu Bajramovića, čelnika Albanaca koji je, ustvari, bio lutka na koncu velikosrpske i unitarističke politike Slobodana Miloševića, jugoslavensko-srpskog devastatora i tvorca ratova na teritoriju bivše Jugoslavije.

Komšićeva predizborna kampanja bila je šovinistička i nacionalistička:prijetio je okretanjem mitraljeza prema zapadnom Mostaru, konstatirao kako bi “Hrvatima ukinuo konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”, a vrhunac je bila degutantna i seksistička parola njegovih pristaša iz Demokratske fronte u Tuzli na predizbornom skupu “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja”.

Fenomen Komšić nastao u Daytonu: Jozo Križanović, Ivo Miro Jović, i Komšić – treći put 

O Komšiću su godinama pisali brojni znanstvenici, sveučilišni profesori, povjesničari, novinari, analizirali prirodu njegovog političkog ponašanja i karaktera, ideološko-politički habitus kojem pripada, pa je uslijed svih tih  analiza i tekstova stvoren i konstrukt – fenomen Komšić koji simbolizira preglasavanje Hrvata u BiH – nametanje političkih predstavnika Hrvatima bošnjačkim glasovima.

Međutim, politička povijest BiH pamti i “komšiće” prije Željka Komšića, odnosno, i druge političare koji su bošnjačkim glasovima, bilo na izborima, bilo kroz Parlament BiH, dospjeli u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Takav politički scenarij na snazi je od Daytonskog mirovnog sporazuma i to nisu  nikakve mudrolije bošnjačke političke elite nego isključivo važeći zakonski propisi koji im takav inženjering omogućuju. Hrvatsko političko izaslanstvo 1995. godine dalo je kroz Dayton suglasnost OSCE-u  da izradi Izborni zakon BiH prema kojem je Federacija BiH, zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, jedna izborna jedinica iz koje dva naroda biraju hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, odnosno da se Hrvat i Bošnjak za Predsjedništvo BiH biraju s teritorija Federacije BiH.

Incident je legitiman izbor hrvatskog člana Predsjedništva 

Rezultat je posve jasan: kroz sve ove godine legitiman izbor hrvatskog člana državnog vrha je uvijek bio gotovo pa politički incident, a nametanje bošnjačkim glasovima, gotovo pa pravilo. Prije samog Željka Komšića, bošnjačkim glasovima u Parlamentu BiH nametnut je Jozo Križanović (Alijansa, 2002. – nakon smjene Ante Jelavića) i Ivo Miro Jović (2006. bošnjačkim glasovima, također, u državnom parlamentu, nakon smjene Dragana Čovića, a uz asistenciju HDZ-a BiH).

Od Gojera do Komšića 

Također, da SDP, samoprozvana ljevičarska stranka velikobošnjačke orijentacije, a čiji je Komšić bivši član, oduvijek gaji takve aspiracije zahvaljujući Izbornom zakonu i Daytonu, dokazuje i činjenica kako su 1998. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidirali redatelja Gradimira Gojera koji je  tada osvojio više od  100 tisuća bošnjačkih glasova.

Osim Gojera, međunarodna zajednica tada je isturila i Krešimira Zubaka, predsjednika Nove hrvatske inicijative. Zubak je, tada, dobio oko 40 tisuća glasova, a međunarodni su mu voždovi, planirali i usmjeravanje bošnjačkih glasova jer je tada bilo jasno kako će Alija Izetbegović (SDA) pobijediti u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ipak, Ante Jelavić tada je pobijedio s gotovo 200 000 hrvatskih glasova što predstavlja najveću pojedinačnu (hrvatskim, a ne bošnjačkim glasovima), ali i HDZ-ovu, stranačku pobjedu u BiH ikad.

Osvojio više glasova nego Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH 

Ilustracije radi, Željko Komšić je osvojio 225.500 bošnjačkih glasova, a Šefik Džaferović, SDA-ov kandidat u utrci za bošnjačkog člana i žestokoj konkurenciji, manje od Komšića, 212. 581 bošnjački glas.

Komšić je u gradovima s apsolutnom/relativnom hrvatskom većinom osvojio: 553 u Orašju, 821 Livnu, 757 Žepču, 1.672. Jajcu, 1.118 Kiseljaku, 1.706 u Novom Travniku, te Mostaru 9. 405 glasova.

Kada se analiziraju mikrolokacije, odnosno, biračka mjesta u navedenim gradovima, jasno je kako se broj Komšićevih glasova povećavao u Središnjoj Bosni i  Hercegovačko-neretvanskoj županiji ne bi li se tako “zakamuflirao” organizirani velikobošnjački inžinjering u kojem je, prema pojedinim izvorima, sudjelovala i sama Islamska zajednica BiH.

Naravno, Komšićevi birači i baza su Bošnjaci, pa je tako u Goraždu s rekordnih 14 Hrvata na zadnjem Popisu stanovništva iz 2013., osvojio 4.842, Zenici 12.283 (gotovo jednako kao Džaferović čija je utvrda Zenica i Zeničko-dobojska županija), Tuzli 13.576 , Bihaću, 6. 075, sarajevskoj općini Centar nešto više od 10 tisuća glasova.

U ovih godinu dana, Komšić, inače nositelj Zlatnog ljiljana – najvišeg vojnog odlikovanja Armije RBiH, davao je uglavnom predvidljive, dosadne i na trenutke bizarne političke izjave koje su se, uglavnom, odnosile na susjedne države – Hrvatsku i Srbiju, te lidere Hrvata i Srba u BiH, Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, Komšićevog kolege u Predsjedništvu i predsjednika SNSD-a-a.

Patriota na megdanu 

“Problem sa Dodikom, kao uostalom i Čovićem, jeste što su oni beskrajno ozbiljni u onome što rade, oni ne blefiraju i oni će ići do kraja ako im se ne suprostavi! Sve što govore, oni to i misle! Dakle, ako im se ne suprostavimo, oni će napraviti i veliku Srbiju i Herceg Bosnu”, kazao je Komšić.

Jeftini, velikobošnjački populizam, zamaskiran u brigu za  BiH i njene sve građane, u Komšićevom liku i djelu, zapravo je, došao do svog silovitog vrhunca. Komšić je, nakon skandalozne poruke u izbornoj noći, upućene Hrvatima u BiH, da je “njihov predsjednik bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, nastavio u jednakom tonu: svega dva dana nakon objave službenih rezultata izbora, najavio je tužbu BiH protiv Republike Hrvatske i zaustavljanje izgradnje Pelješkog mosta.

Nakon što je hrvatski državni vrh reagirao na njegov izbor, a aktualni predsjednik hrvatske Vlade, Andrej Plenković, na sastancima s čelnicima Njemačke i Francuske govorio o gaženju izborne volje Hrvata u BiH, Komšiću je, naravno, stizala podrška iz onih koji doprinijeli i sudjelovali u njegovom izboru: pojedinih sarajevskih akademskih, medijskih i političkih krugova.

Komšić je, i kao politička i javna osoba, u toj mjeri diskreditiran, a njegovo nametanje Hrvatima u BiH, toliko gotovo, svima jasno, da mu zapravo kao sugovornik  u Hrvatskoj ostaje  Stjepan Mesić, bivši predsjednik te države, provjereni bošnjački lobist proustaške orijentacije, poznatiji i kao negator genocida nad Srbima, Romima i Židovima i drugim Hrvatima za vrijeme marionetske fašističke NDH Ante Pavelića.

Tako se, valjda, čuvaju tekovine antifašizam kojeg nam Komšić, a i Mesić nude.

Čak je i Matu Granića uspio šokirati 

Tjednima su trajale medijske i ine rasprave o tomu tko su “predstavnici, a tko pripadnici naroda”, te obrazlaganja da je Komšić izabran protuustavno jer u Daytonu (Aneksu IV) koji je i Ustav BiH, stoji da Hrvati biraju hrvatskog, a Bošnjaci bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Sve to, šokiralo je i Matu Granića koji je na HRT-u tim povodom konstatirao da “u Daytonu nije bilo dogovoreno da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”.  Međutim, za šokantna stanja danas nema mjesta: sve to je bilo posve jasno ili je barem trebalo biti razmatrano kao mogućnost onda kada su takav Dayton pristali potpisati.

 

 

Ukinuo bih Hrvatima konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”  

“Morate svim sredstvima braniti diskriminatorni Ustav BiH kojim se garantira konstitutivnost tri naroda kako bi se taj Ustav jedan dan mogao mijenjati i kako bi BiH mogla biti građanska država”, izjavio je Komšić, te u cresendu podebljao kako je nužno “ukinuti konstitutivnost”.

Izjave o ukidanju konstitutivnosti nisu naišle na “oštru osudu” stranih veleposlanstava u BiH, poglavito onog SAD-a, kao ni OHR-a. Komšić se, tijekom ove godine, osim s Mesićem, sastao s bivšim visokim predstavnikom Schwarzom – Schillingom, otišao na komemoraciju još jednom bivšem – Paddyju Ashdownu, a onda za “popravljanje vlastitog ugleda” kao “džoker zovi” sjetio Wolfganga Petritscha, grobara hrvatske konstitutivnosti, koji mu je dao medijsku podršku.

Održao je “sastanak” s Valentinom Inzkom, aktualnim visokim predstavnikom u BiH, na kojem je zaključeno kako  je “potrebno unaprijediti vladavinu prava u našoj državi, te da u tom smislu treba učiniti sve dodatne napore da se provedu potrebne reforme”.

Kardinal Vinko Puljić, govoreći o Komšićevom izboru, istaknuo je kako on nije etnički Hrvat, te da je i Hitler na vlast došao po zakonu.
Komšić je, pak, dobio javnu podršku svog političkog oca – Zlatka Lagumdžije, a istovremeno se upuštao u različite verbalne ratove, uglavnom, s Miloradom Dodikom i srbijanskim predsjednikom, Aleksandrom Vučićem.

Međutim, kako se on bori za “sve građane ove zemlje”, izjavio je i kako će “biti glas žene muslimanke”, problematizirajući činjenicu kako BiH još uvijek nema potpisan (sporni) ugovor s Islamskom zajednicom u BiH.

 

 

Zlatni ljiljan među svojima 

Komšić je tako u godinu dana mandata posjećivao: bošnjački znanstveni institut u Ljubljani, otvarao spomen sobu poginulim vojnicima Armije BiH u istočnom Mostaru, te nizu drugih gradova gdje su upriličene zlatnoljiljanovske manifestacije, kako je i priliči, bivšem pripadniku Armije RBiH.
U mjesta gdje su Hrvata većina nije dolazio jer su mu, na simboličkoj razini, uskraćena gostoprimstva, te je postao “persona non grata”.

Sve je počelo prosvjedom u Mostaru kojeg je organizirao Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru, gdje se nekoliko tisuća prosvjednika, u mirnoj šetnji, noseći transparent “RIP Democracy” uputilo do Ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH kojeg je ranije u Mostaru otvorio Dragan Čović, gdje su zapalili svijeće.

Sam prosvjed dočekan je kao još jedno, tipično “fašističko orgijanje” u nekim bošnjačkim medijima, a vrhunac medijskog rata čije su Hrvati u BiH, već godinama žrtve, bile su snimke na Al Jazeeri gdje su, umjesto mirne šetnje iz Mostara, prikazani kadrovi nereda navijača u Crnoj Gori. Al Jazeera TV kasnije se ispričala zbog “tehničke greške” i “zamjene priloga u desku sarajevske redakcije”, međutim, kasno.

Ipak, Komšiću su gostoprimstvo otkazali načelnici općina/gradova s hrvatskom većinom u četiri županije s hrvatskom većinom:Zapadnohercegovačkoj, Posavskoj, Hercegbosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj.

Načelnici Viteza, Kreševa, Kiseljaka i Dobretića, Žepča i Usore, kao i predsjednici općinskih vijeća u Busovači, Novom Travniku, Jajcu, Bugojnu, Travniku, Fojnici i Gornjem Vakufu – Uskoplju, također su mu poručili da nije poželjan i u županijama Zeničko-dobojskoj i Središnjoj Bosni.

 

“Persona non grata” 

“Željko Komšić nema što tražiti na teritoriju naše županije, neka slobodno zaobiđe područje Središnje Bosne gdje žive Hrvati jer je na tom području ‘persona non grata’”, poručeno je tada u zajedničkom pismu 11 načelnika i predsjednika vijeća u Središnjoj Bosni što je bilo najmasovnije otkazivanje gostoprimstva Komšiću.
Ipak, Komšić je, naravno, posjećivao Središnju Bosnu, te se u Bugojnu sastao s tamošnjim bošnjačkim načelnikom i drugim bivšim suborcima iz Armije RBiH.

Poslušnost mu je otkazao i Klub Hrvata u federalnom Domu naroda, a Komšićeva odmazda je bila smjena veleposlanika BiH, Hrvata, koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatski veleposlanici iz BiH danima su, na Komšićevu patetiku, odgovarali “kmečanjem” samo zato što su smijenjeni, a ne zato što ih je smijenio Komšić.
Da postoji minimum političke kulture i da HDZ-ovi kadrovi, kako u BiH, tako i u bijelom svijetu poštuju principe za koje se navodno zalažu, sami bi otišli jer ne bi htjeli polagati račune pričuvnom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH.

Komšićeva svojevrsna “urbi et orbi” Hrvatima u BiH i Hrvatskoj bilo je gostovanje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.

Patetične i tugaljive priče nisu našle plodno tlo ni u službenom Zagrebu, i kronično neupućenoj hrvatskoj javnosti, jer je Komšić, u uvodnom prilogu  kolegice  Maje Sever – demaskiran i to zahvaljujući, očigledno, svojim bošnjačkim biračima. Anketirana građanka Bihaća  kazala je za HRT kako ga “vole, jer je naš Bošnjak, zlatni ljiljan”.

Gotovo svaki njegov medijski i politički nastup izazove lavinu žestokih reakcija, kod Hrvata i Srba u BiH, a tako je bilo i na posljednjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a gdje je kazao kako se u Hrvatskoj negira genocid za vrijeme NDH-a, kao i u RS-u genocid u Srebrenici.

 

Novi dan – novi skandal 

Na njegove izjave reagirala je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović, istaknuvši kako je “Hrvatima nametnuti član Predsjedništva Željko Komšić personifikacija preglasavanja Hrvata BiH”, te da “u nedostatku vlastite vizije i sposobnosti za rješavanje problema unutar BiH, svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman, već nije ni relevantan sugovornik kada je riječ o međudržavnim odnosima ili bilo čemu drugome”.

Komšića je, zapravo, nemoguće ignorirati: osim što je politička činjenica, količina medijskih i inih incidenata i skandala koje proizvodi na gotovo dnevnoj razini, postaje gotovo pa nepodnošljiva.

Ipak, ostaje  činjenica, kako Hrvati u BiH, bez obzira na aktualnu kalkulantsku politiku HDZ-a BiH, koja će danas-sutra sudjelovati u vlasti na državnoj razini i čiji će ministri odgovarati i novoizabranom mandataru kojeg i Komšić mora potvrditi, Komšića ne samo da smatraju bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, nego tu hodajuću  štetočinu po BiH zdušno ismijavaju.

 

 

Hodajuća štetočina i dokaz nefunkcionalne BiH  

A, kako se drugačije ponašati prema onom tko je tri puta bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, onom koji se kao zastupnik DF-a u državnom Parlamentu nije javio ni na jednu ozbiljnu raspravu, ponudio inicijativu, prijedlog, bilo što, onom koji nikome, ni Hrvatima kojima je simbol zakonskog političkog nasilja ne nudi ništa, a još manje, onima koji su ga, iz samo njima znanih pobuda i motiva, i treći put nametnuli?

Živući primjer nefunkcionalnosti BiH kao države, njenih institucija i dubokih podjela među njenim građanima, ma kojem oni konstitutivnom narodu pripadali.
Oličenje svega onog zbog čega Bosna i Hercegovina i njene institucije propadaju, a bilo kakav dijalog među Hrvatima i Bošnjacima, ne samo da je nemoguć, nego je pitanje: hoće li ga,  ikada, uopće i biti.

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari