Pratite nas

Komentar

ANTIFAŠIZAM NA KOMUNISTIČKI NAČIN

Objavljeno

na

Ovih dana se bivša vlast i njihove pristalice obrušiše na gospodina Hasanbegovića i njegovo poimanje o zaslugama Titovih komunista u stvaranju hrvatske države.

[ad id=”93788″]

Samostalna Hrvatska nastala voljom hrvatskog naroda nakon niza pokušaja tijekom povijesti je proglašena 10.04.1941. godine što je notorna povijesna istina.

Što se dogodilo u svibnju 1945. godine? Titovi komunisti koristeći Pavelićevu ‘glupost i političku nepismenost’ uvukoše se pod skute sila pobjednica. Kad govorim o gluposti i političkoj nepismenosti Pavelića malo je onih kojima je poznato da je sam Staljin u dva navrata Paveliću nudio uspostavu diplomatskih odnosa, da su i Englezi još krajem 1943. i 1944. godine nudili pregovore NDH i sila otpora. Pavelićevo odbijanje navedenih ponuda je nešto kasnije širokogrudno prihvatio Broz.

Broz se krajem rata nije obračunao samo s predvodnicima režima, naprotiv obračunao se s hrvatskim narodom, sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju koja je Hrvatsku gurnula u FNRJ.

Dakle, 1945. godine silom se zabranjuje samostalna Hrvatska čime se prekida kontinuitet samostalnosti. Pitam sve Jugoslavenske povijesničare i marksističke filozofe gdje je tu doprinos Broza i njegovih sljedbenika u stvaranju hrvatske države. Dakle, oni su voljom naroda stvorenu državu, jednostavno srušili nametnuvši svoja pravila. U potpunosti sam suglasan da su se obračunali s protagonistima režima. Režimi se mijenjaju, ali narod i država ostaju. Zamislite da je zbog Hitlera nekome palo na pamet izbrisati Njemačku kao državu i time prekinuti njen kontinuitet.

Broz i njegovi “antifašisti” ućinili su, ne samo genocid, nego i ono što je za Hrvate još pogubnije kulturocid čije posljedice su sve izraženije. Kao floskulu nam prebacuju ideologiju prošlosti, no nama je samo do istine. Istine kojom ćemo odati pijetet svima onima koji su bili žrtve komunista, svima kojima je na surov način onemogućeno da žive slobodnu, samostalnu i suverenu Hrvatsku. U čemu je gospodo “antifašisti” problem? Upravo vi ste puni demokracije, borbe za istinom, humanosti, razumijevanja. No, istina boli, istina traži pokajanje i priziv oprosta što vaš mentalni sklop cinično prezire.

Pogreške vodećih političara NDH su hrvatski narod skupo stajale. Vašom diktaturom uspjeli ste zatrti sve hrvatsko, uspjeli ste sasjeći u potpunosti hrvatsku inteligenciju, potisnuli ste katoličku crkvu, unutar obitelji zavladala je zbog straha hrvatska šutnja, srozali ste moralne vrednote relativizirajući sve, podobnošću i korupcijom omogućili ste amoralnost i nestrućnost u svim dijelovima društva, školstvo podredili svojoj ideologiji. Moram vas pohvaliti da ste s odličnim obavili posao. Žalosno je danas pogledati tko se sve naziva znanstvenikom, kulturnjakom, tko su nam akademici, kakvo nam je školstvo, kakvi su nam političari, tko nam se sve podmeće za moralne vertikale. Žalosno je što ste tijekom svih tih godina, s iznimkom 1970-ih, uspjeli zatrti u mladima bilo kakvu pozitivnu ideju, bilo kakav suvisao pokušaj promjene paradigme društva, bilo kakav pozitivan bunt. Na kraju svega uspjeli ste u potpunosti umrtviti bilo kakav pokušaj otpora takvoj pogubnoj politici , što je na žalost i dan danas na snazi.

Nakon svega postavljam sebi i svima onima koji popkušavaju Hrvatsku živjeti kako poslije svih tih gadosti i zločina koje su nam nanijeli Tito i njegovi “antifašisti” mogu se naći oni koji će svoj glas dati sljedbenicima takve politike? Odgovor da žrtva podupire svoga tlačitelja vjerojatno je poznat samo psiholozima.

Samo samostalna, slobodna i suverena Hrvatska oslobođena štovatelja komunizma ima smisla, sve ostalo je fikcija.

Stjepan Dundić dipl.ing.el.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Damir Kajin: Tako se to radi u Istri

Objavljeno

na

Objavio

Tisuće Uljanikovaca i Riječana napustilo je Istru i Rijeku. Nad 3. majom otvoren je stečaj. Državi na naplatu u ovoj godini dospijeva 2.5 mlrd kn jamstava. Važno da je istarska lokalna politika kastrirala slobodu govora izmišljenim sudskim procesima protiv oponenata i koja javnim novcem kontrolira medije na način kako nije činjeno ni 20-tih, ni 50-tih godina prošlog stoljeća. Mons. Milanović mogao je, pod zaštitom crkve, slobodno govoriti i pisati u Trstu i Istri, a danas to više nije moguće kad gro medija u Istri ovise o IDS-u i tajkunima, kao i svjetskim špekulantima, piše Damir Kajin.

Prvo me tužila HRT 2009. i potraživala 120 000 kn zbog rečenice izgovorene za saborskom govornicom koja je otprilike glasila: “Kako se gotovo svaka emisija može kupiti…”. No to je prošlost. Problem je ovo što rade Miletićevi stranački drugovi kao i IDS-ovi poslovni partneri pred istarskim sudovima.

1. tužba- Tužio me čovjek koji je u vrijeme Jakovčića dobio koncesije na nekim plažama pa je iste “preprodao” za 400 000-500 000 € jer sam rekao da to spada u top 10 pogodovanja. Ne unesete tako reći ništa, a dođete do spomenutog novca. Sjajno. I sada netko tko nije ni luk jeo, a ni mirisao od mene zbog “duševnih boli” traži 35 000 kn.

2. tužba- Tužio me đek koji je od jedne starice kupio 3 hektara poljoprivrednog zemljišta za 21 000 kn, da bi si nakon toga tu zemlju urbanizirao i sam si je tu promjenu procijenio na preko 2 milijuna kuna.

3. tužba- Tužio me bivši talijanski ministar koji je u Italiji osuđen na 5 god. zatvora, odležao skoro 3 god.u kućnom zatvoru, usput je morao državi vratiti 2.8 mil. €, a Jakovčić mu je uručio najviše istarsko priznanje, Grb Istarske županije”.

4. tužba- Tuži me i Danko Končar jer sam rekao da sam ne može pomoći Uljaniku te da je suvlasnik Glasa Istre, za čiji je 33% udio svojedobno iskeširao 1.8 mil. € kupujući dionice od samih novinara. Končar, koji je Jakovčića izabrao za šefa NO Afaraka potražuje 50 000 kn zbog te rečenice, zbog duševnih boli, (povrede prava osobnosti).

Tako se to radi u Istri. To je nešto između bizarnog i morbidnog. Zanimljivo da su svi ti pojedinci bliski Jakovčiću i Miletiću. Stranački ili poslovno. Interesno ili duhovno. Prisutan je sumrak slobode govora, medijskih sloboda, neovisnog sudstva, nepristranog državnog odvjetništva. Gospodo iz vrha IDS-a, nigdje medijske slobode nisu niže nego u Istri. Dio medija je doslovce zakupljen. Dođite na pripremno ročište 8.02.2019. u Pazin, (Končar-Kajin), pa će biti jasnije kako mediji u Istri funkcioniraju i koliko ih plaćate. Čovjek pomisli da se niže ne može, ali uvijek je moguće potonuti još dublje. Ali zato oprostit ćemo se od Uljanika.

Povremeno po potrebi IDS spominje desnicu i ustašluk. Nigdje rigidnije “desnice” nema na vlasti nego u Istri. Metafora to vašeg desničarenja je Uljanik, a da vam nisam oteo iz ruku bila bi, vjerojatno i rovinjska Mirna i pazinski Puris. Oko Mirne i Purisa bili ste u sve upućeni pa ne mogu vjerovati da niste bili jednako tako upućeni i u Uljanikovu zbilju. Uostalom, gradska palača je udaljena 20 koraka od Uljanika. Zar nije „desničarenje“ kada 50 vodećih IDS-ovaca može se pohvaliti imovinom većom od 2-3-4 mil. €, a da ulaskom u politiku nisu imali ništa. Sada, ti isti drže kvorum HDZ-u u Saboru.
Antifašizam nije pljačka. Antifašizam nije pretvaranje javnog u privatno. Antifašizam ne živi u regiji gdje IDS kontrolira medije. Koliko je Županija izdvojila za medije 2011., 2012. i 2013. godine? Gotovo 9 mil. kn. Ako tome pridodamo i općine, gradove, javna poduzeća itd. riječ je možda i o 25 i više milijuna kuna. Antifašizam nisu ni sudski progoni svakoga koji se usudi prstom pokazati da je car gol.

I za kraj, za što me tuže? Za povredu prava osobnosti, točnije za duševne boli. Tim najbogatijim Istrijanima i najbogatijim Hrvatima nikada nije dosta, a Miletić i Jakovčić šute. Gdje je kraj toj bahatosti i objesti? Možda u Uljaniku za kojeg su istarski gradovi i Županija izdvojili otprilike onoliko novaca koliko se u 3-4 mjeseci samo u Županiji, (ne i gradovima, općinama…), potroši na reprezentaciju tj. domjenke, napisao je Damir Kajin.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Sabor – prazno kazalište u kojem glumci igraju neku svoju igru

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

U višestoljetnim vremenima stranih gospodara, s izuzetkom starojugoslavenskog i endehazijskog razdoblja, postojao je i djelovao Hrvatski sabor, održavajući i simbolički i praktički ideju hrvatske državnosti.

Narod pamti puno zanimljivih anegdota i događaja vezanih uz Sabor, od onog krvavog križevačkog 1397., kada je kralj Žigmund dao pogubiti bana Lackovića i cjelokupno plemstvo, koji ga htjedoše svrgnuti, preko povijesnog, prvog na narodnom jeziku govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. (do tada se u Saboru, kao i u crkvama, govorilo latinski) pa do „vritnjaka“ iliti udarca nogom u zadnjicu koji je 1885. zloglasnom Karolyu Khuenu Hedervaryju plasirao Josip Grižanić.

U Saboru su se sklapale i raskidale državno-pravne sveze. Krleža je na jednom mjestu primijetio da Hrvati svakih četrdesetak godina sklope neki savez pa se onda protiv njega bune, a Vesna Parun se zapitala: ako nam je domovina majka, zašto se tako često preudaje. Matoš je Sabor puno prije Viteza nazvao kokošinjcem, u kojemu se krčme nacionalni interesi.

Da nije bilo Mira Bulja i Milorada Pupovca, u povijest Sabora bio bi upisan još jedan događaj, ovaj put fizički obračun premijera i jednog zastupnika, s tko zna kakvim ishodom. Možda bismo, ne daj Bože, opet gledali reprizu slučaja Hedervary. Bulj i Pupovac su hrabro uz osobni rizik stali između zaraćenih strana i spriječili bratoubilački rat.

A prispodoba s kokošinjcem nikako ne stoji. Kad bi barem Sabor to bio? Primjerenija je usporedba s praznim kazalištem i pozornicom na kojoj su spušteni zastori, iza kojih glumci igraju neku svoju igru koja ne zanima nikoga osim njih samih.

Tamo se donosi, prepisuje i usklađuje mali milijun zakona. Tamo caruje neodgovornost prvog reda. Dobro plaćeni zastupnici ne osjećaju čak ni prisustvovanje sjednicama kao svoju obvezu. U njihovim nastupima dominira neobrazovanost i duhovitost na razini male djece.

Dok su vladajući uvijek spremni odbiti svaki, pa i najkonstruktivniji prijedlog oporbe, dotle oporba djeluje po principu – što gore to bolje, radujući se svakom neuspjehu bez imalo interesa za opće dobro. Prema biračima zastupnici iskazuju krajnji prijezir, osjećajući kako ih je sam Bog postavio na to uzvišeno mjesto, a ne narod svojim glasovima.

Otuda trgovanje mandatima. Njihov Bog je obično šef stranke koji ih stavlja na listu po principu lojalnosti i dodvorništva i kojega su uvijek i u svemu spremni podržati. Promjena takvog stanja vodi putem radikalnih izmjena izbornog zakona, za što, međutim, nitko osim naroda nije zainteresiran.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari