Pratite nas

Gost Kolumne

Antife i Hitler – ljubav koja ima duboke korijene

Objavljeno

na

Prije nešto više od dva mjeseca, na skupu Antifa-aktivista u Chicagu (SAD) aktivist jedne od tamošnjih desničarskih pro-nacističkih organizacija, Adam Richard, izveo je vrlo zanimljiv performans koji je dobio zapaženi publicitet u svjetskim medijima i posebice na internet mreži.

Skup u Chicagu Antife su započele svečanom prisegom u kojoj se zaklinju kako nastavljaju svoju borbu „protiv fašizma, kapitalizma i ‘Trumpovog režima’“.

Dakako, njihova glavna motivacija jest svrgavanje predsjednika Trumpa i otuda ovako radikalno buđenje „antifašizma“ u mnogim gradovima SAD-a. Naime, današnjeg američkog predsjednika i njegov režim nastoji se poistovjetiti s Hitlerovim Trećim Reichom i tako zakotrljati lavinu, odnosno, izazvati masovno nezadovoljstvo građana, pri čemu bi mu presudila ulica i natjerala ga na ostavku.

Svakomu tko išta zna o nacističkom pokretu, Drugom svjetskom ratu i svemu što se u vrijeme uspona Hitlera događalo u Europi i SAD-u, poznata je i činjenica da su Amerikanci imali (u najmanju ruku) benevolentan odnos prema njemačkom nacizmu i talijanskom fašizmu i da ih stvar nije zanimala sve dok od strane Japana nisu ugroženi njihovi kolonijalni interesi. Čak što više, postoje bjelodane činjenice kako su mnogi od uglednih američkih biznismena u to vrijeme podupirali i financirali Hitlera.

I nije poznato da su se ikad i igdje među građanima javili oni kojima bi to smetalo. O tradiciji bilo kakvog „antifašističkog“ ili „antinacističkog“ pokreta u SAD-u, dakle, nema niti govora.

Ovo što se trenutačno događa režirano je od gubitnika izbora koji od početka nastoje Trumpa natjerati na ostavku, u čemu on istini za volju svojim protivnicima itekako pomaže – svojim nepromišljenim izjavama i postupcima.

Od kad mu je još tijekom izborne utrke (studeni 2016. godine) zloglasna bjelačka rasistička organizacija Ku Klux Klan putem jednoga od svojih listova    (The Crusader) izrazila potporu uz želju da „Ameriku učini ponovno velikom“, krenula je lavina optužbi na račun Trumpa koji je odmah etiketiran kao rasist.

Uzalud su bili demantiji bilo kakvih veza Trumpa s Ku Klux Klanom i odbijanje njihove potpore, pa čak i ono što je u službenom priopćenju izrekao glasnogovornik kampanje republikanaca Steven Cheung (netom poslije oglašavanja Ku Klux Klana), navodeći:

 „Gospodin Trump i kampanja odbacuju mržnju u svim oblicima. Ovaj magazin je odbojan i njihovi stavovi ne predstavljaju desetke miliona Amerikanaca koji su ujedinjeni u našoj kampanji”. (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ku-klux-klan-podrzao-trumpa)

Čak su se u dijelu medija pojavile tvrdnje kako je Trump kao 27-godišnjak bio uhićen zbog članstva u Ku Klux Klanu i rasističkog djelovanja.

Sredstva se očito ne biraju.

Lavina koju su zakotrljali gubitnica izbora Hillary Clinton i njezini suradnici i pristaše, krenula je u smjeru rušenja Trumpa, pa i po cijenu građanskog rata.

No, vratimo se Adamu Richardu, američkom neonacistu koji je kao dobar poznavatelj lika i djela svoga idola Adolfa Hitlera napravio kolaž sastavljen od isječaka njegovih govora i teza iznesenih u Mein Kampfu i potom se uvukao u redove „antifašista“ kao jedan od govornika na spomenutom na čikaškom skupu, početkom srpnja o.g.

Njegove riječi dočekane su pljeskanjem i klicanjem okupljenih. A evo što je govorio:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sustava koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu! Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje.”

(Citat potječe iz govora Adolfa Hitlera iz 1927. godine, a isti je objavljen u knjizi Johna Tolanda  Adolf Hitler: The Definitive Biography iz 1991. godine, na str. 224.; Povjesničar Toland  je inače dobitnik Pulitzerove nagrade, a ova njegova knjiga smatra se jednim od najboljih, najcjelovitijih i najobjektivnijih prikaza A. Hitlera i njegove ideologije).

Richard je nastavio citatom iz jednog kasnijeg Hitlerovog govora, ali s time što je riječi „Treći Reich“ zamijenio riječima „Američka nacija“:

Američka nacija će uvijek pridržati sebi pravo da nadzire vlasnike… Politika ‘laissez fairea’ (slobodnog poduzetništva) u ovom području je ne samo okrutna prema pojedinačnim nedužnim žrtvama nego i prema naciji u cjelini.”

i potom ulomcima iz drugih govora vođe Reicha, kao i iz njegova najpoznatijeg djela:

Ne smijemo nikad zaboraviti da većina ne može zamijeniti pojedinca;  (iz Mein Kampfa) itd.

U jednu rečenicu – izjavu ministra Hitlerove propagande Goebbelsa, namjerno je ubacio Donalda Trumpa:

Donald Trump misli ako kažete laž koja je dovoljno velika, i ponavljate je dovoljno često, postat će istina”.

i nastavio s citatima Hitlera:

 “Istina nije važna, nego pobjeda! Propast nacije je moguće spriječiti samo olujom strasti, a samo oni koji su sami strastveni mogu pobuditi strast u drugih. (citat iz Mein Kampfa)

Nakon što je završio svoj performans, Richard je okupljenima zahvalio i ispraćen je burnim pljeskom, no odlazeći, nije izdržao a da grohotom se smijući, u kameru ne kaže (no, tek pošto se udaljio na sigurno rastojanje od Antifa-mase): Pa, svi su pljeskali Adolfu Hitleru”.

(Snimka s govorom A. Richarda).

Na jednom od portala, čitatelj koji tvrdi kako je opredijeljen za fašističku opciju, u svome komentaru Antifa-skupa u Chicagu, kaže :

„(…) svi fašisti su sretni što su i antife konačno shvatile i prepoznale prave vrijednosti.
Mi fašisti smo jako zadovoljni zbog toga samo nam nije jasno zašto se vi ljutite zbog spoznaje istine, jel zato što ste j***** licemjeri il’ retardi.
Prihvatite svoj fašizam…to ste vi, budite svoji. Ideje fašizma i nacionalsocijalizma su nam vrlo bliske i fašistima i antifašistima jedina je razlika što antife žive u poricanju svog bića. Drugovi i drugarice,dame i gospodo istom Fireru aplaudiramo čemu onda sukobi?
(http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P., stranica posjećena 11.09.2017.)

Vrlo zanimljiva opservacija anonimnog čitatelja koji se potpisao kao „danni1“…zar ne?

Dugogodišnji ekonomski savjetnik i prijatelj A. Hitlera, Otto Wagener u knjizi Hitler aus nächster Nähe. Aufzeichnungen eines Vertrauten 1929-1932, donosi brojne citate iz Hitlerovih govora i teze iz Mein Kampfa u kojima vođa Reicha zastupa tvrda socijalistička stajališta, naglašavajući bliskost između nacista na jednoj strani i boljševika – komunista na drugoj i dodirne točke lijeve i desne radikalne ideologije za koje na više mjesta kaže kako imaju mnogo više zajedničkog, nego onoga što ih dijeli.“

Nisu li to dokazali Staljin i Hitler u godinama prije Drugoga svjetskog rata, kad su ujedinjeni planirali osvojiti i porobiti svijet? I nisu li samo splet okolnosti i brzopletost Hitlera doveli do sukoba dvije po ljudski rod jednako pogubne ideologije?

Uzimajući u obzir užasne posljedice kako lijevog tako i desnog totalitarizma, najgora stvar koja bi se svijetu mogla dogoditi jeste savez ovih zločinačkih koncepcija čiju srž čine nasilje, zločin i tiranija.

Svjedoci smo da se i u redovima naših (hrvatskih) anarhista i ekstremnih ljevičara javljaju tendencije približavanja Hitleru i njegovoj ideologiji, na sreću (za sada) još uvijek samo na retoričkoj razini. U javnosti je poznat slučaj od prije 2 mjeseca, kada je aktivist Živog zida kojega su usporedili s vođom Reicha, to prihvatio s ponosom i simpatijama, bez ikakvih ograda.

Možemo li zamisliti koju bi buru u javnosti (ne samo domaćoj nego i međunarodnoj) izazvalo neko slično identificiranje bilo kojega hrvatskog „desničara“ sa zločincem kakav je Adolf Hitler?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda!?

Objavljeno

na

Objavio

Kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu.

I nozemnim “lešinarskim” investicijskim fondovima oni će omogućiti da na Agrokorovim obveznicama bez rada i rizika u samo par mjeseci zarade par milijardi kuna. Kao direktori domaćih banaka ugovarat će s inozemnim bankama “trgovinu” derivatima, ali ne bilo kako, nego baš tako da inozemne zarade, a domaće izgube par milijardi kuna, i ne s bilo kojim inozemnim bankama, nego baš s vlasnicama njihovih domaćih.

Rizik tih istih prebogatih europskih banaka-majki od poskupljenja švicarskog franka, mjeren milijardama eura, učinkovito će preko kredita u “švicarcima” prebaciti na Hrvate koji se muče i bore da si osiguraju krov nad glavom. Pobrinut će se da poljoprivredna zemljišta koja su pokupovali stranci odjednom postanu građevinska, što će njihovim vlasnicima stvoriti profit od više stotina milijuna kuna. Mirovinsku štednju koju su hrvatski zaposlenici uplatili u njihove fondove drugog i trećeg stupa prenijet će na upravljanje inozemnim fondovima, i za to im plaćati naknadu, ali ne bilo kojim fondovima, nego samo vlasnicima domaćih. Oni u zastupaju, brane i provode doktrine i politike – monetarnu, fiskalnu, industrijsku – koje su za Hrvatsku, sudeći po svima vidljivim ishodima, očigledno pogubne… To su hrvatski kompradori, ljudi koji svjesno, za krupnu nagradu, rade za strance, a na štetu vlastite domovine i vlastitog naroda.

Kao politički i ekonomski fenomen, zaseban i moćan društveni sloj, pojavili su se prošlih stoljeća u dalekoistočnim kolonijama europskih kolonizatora. No, kako su njihova ekonomska moć i politički utjecaj jenjavali, tako su kompradori pomalo pali u zaborav. U punom sjaju pojavili su se opet u tranzicijskoj Europi, kao agenti stranaca koji su tu uočili svoju priliku za osvajanje i eksploataciju tržišta “u nastajanju”, financijskih, telekomunikacijskih, energetskih, pa čak i onih tradicionalnih poput tržišta rotkvica ili svinjskih polovica.

Kompradore, dakako, valja razlikovati od domaćih zastupnika, predstavnika i menadžera koji rade za strance na dobrobit većine hrvatskog gospodarstva i naroda, koji donose nove tehnologije i proizvodnju za domaće i izvozno tržište, zapošljavaju i primjereno ovdašnjim prilikama plaćaju ljude, podižu pravne, poslovne i moralne standarde.

Za razliku od njih, kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrizirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem. Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je? Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali.

Ratko Bošković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Bolje s vragom nego s Bernardićem

Objavljeno

na

Objavio

A sada i nešto osobno. Sedamdeset i šesta obljetnica partizanskog proboja na Biljegu proslavljena je prošle nedjelje na Petrovoj gori. Organizirao ju je Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske uz srpsko kolo i jugoslavenske zastave. To me je obljetničko događanje naroda podsjetilo na jednu moju novinarsku epizodu iz vremena početaka agresije Srbije i Jugoslavenske narodne armije na tek uspostavljenu hrvatsku državu.

Naime, tada sam kao novinarka “Večernjeg lista” pa sve do početaka devedesetih dobro surađivala s kolegicom Milkom Ljubičić. No, najavu prvih višestranačkih izbora i demokratskih promjena kolegica Milka koja tada pratila rad radničkih sindikata dočekuje s negodovanjem. Isprva potiho, a onda sve glasnije. Za tadašnje ipak većinsko redakcijsko oduševljenje raspada komunističke partije i stvaranja Hrvatske, Milka pokazuje gotovo neprijateljsko raspoloženje. Na gotovo svakodnevna uvjeravanja da ćemo slobodnije živjeti i pisati, da ćemo napokon moći graditi cestu Zagreb – Split i da imamo jedinu nam Domovinu, u kojoj se zajedništvo podrazumijeva, uostalom kao što smo ga u redakciji živjeli godinama, Milka se oglušivala.

Sve joj je milije postajalo velikosrpsko huškanje Mile Dakića tadašnjeg direktora Memorijalnog centra Petrova gora, koji će na toj “funkciji” ostati i u tzv SAO krajini, a kojem će nakon oslobođenja Hrvatske biti suđeno za poticanje na ubojstvo hrvatske policijske patrole 1991. u Budačkoj Rijeci kod Krnjaka. Još naivno vjerujući da Milkina ”partijnost” kao kod Dakića neće prijeći u velikosrpstvo, pokušavala sam sve ne bi li je uvjerila, za razliku od agresorske propagande da hrvatsko pravo na vlastitu državu ne ugrožava Srbe. No, sve je bilo uzaludno. Jedno je jutro nestala iz redakcije. Nije je zadržala ni odlična plaća, prijateljsko redakcijsko okruženje i neupitna podobnost kod tadašnje uredničke vrhuške.

Otišla je na Petrovu goru Mili Dakiću i svome bratu koji se pridružio srpskim agresorima i preuzela vođenje propagandne radio postaje. Petrova se gora uskoro pretvorila u pravo četničko JNA uporište. Pod simbolom petokrake s tog se mjesta u Domovinskom ratu vojno i propagandno ubijalo Hrvate. Istom petokrakom koju je prošle nedjelje Milorad Pupovac pokušao abolirati od odgovornosti za zločine, tvrdeći da su srpsku agresiju provodile nekakve “ultranacionalističke i profašističke grupacije”, lažirajući tako povijest Domovinskog rata posve u skladu s aktualnom srpskom politikom Aleksandra Vučića. Još je licemjerniji Pupovčev zahtjev Republici Hrvatskoj da se obnovi partizanski “Memorijalni centar” i spomenik NOB-u Vojina Bakića koje su najviše devastirali upravo oni koji su s Milom Dakićem i Srpskim narodnim vijećem taj dio Hrvatske okupirali.

Danas, u sve učestalijim “antifašističkim” ophodnjama po Hrvatskoj na izvorima Drugog svjetskog rata Milorad Pupovac i njegov SNV hrane i dalje velikosrpski mit o tobožnjem srpskom antifašizmu i opasnom hrvatskom ustaštvu. Dok istodobno uporno ne želi imenovati agresora na Hrvatsku. U toj misiji između Vučića, Vulina i Pupovca nema nikakve razlike. A da paradoks bude još veći, te je nedjelje Milorad Pupovac ravno s Petrove gore kao koalicijski partner sišao u HTV-ov studio arbitrirati o najvažnijim pitanjima hrvatske budućnosti.

Prije nekoliko godina srela sam na Prisavlju Milku Ljubičić. Rekla je da se skrasila kod Pupovca u Srpskom narodnom vijeću. Bila je još ljuta i ogorčena na Hrvatsku. Ljubazno smo se pozdravile. A ja si još do danas ne mogu oprostiti da je tada na Prisavlju nisam pitala – pa što si Milka radila na Petrovoj gori ?

Uz našu ‘papinsku’ ministricu drvlje i kamenje po Hrvatskoj je manje bolno kada se ignorira otrov iz Europe

Ovaj tjedan Hrvatska je preuzela predsjedanje Vijećem Europe. Dugačak i trnovit bio je put do ovog postignuća. Članicom je postala prije 22 godine u Strasbourgu kao tada četrdeseta zemlja. Pregovori su bili teški, a na trenutke i mučni. Za razliku od drugih zemalja, tadašnjoj mladoj hrvatskoj državi i Predsjedniku Tuđmanu prigovaralo se koješta. Od hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH, oslobodilačkih vojnih operacija “Bljeska” i “Oluje” kojima su oslobođeni okupirana područja zemlje, pa sve do prigovora o manjku slobode medija. Koliko nas je Vijeće Europe voljelo vidjelo se i na dan službenog primanja, kada je tadašnjeg ministra vanjskih poslova Matu Granića zasula gomila letaka s otisnutom naslovnicom Feral Tribuna, uz komentar da hrvatska krši slobodu medija.

Bitku za slobodu medija prema mjerilima Vijeća Europe možda najbolje ilustrira primjer nekadašnjeg novinara “Slobodne Dalmacije” Zorana Vukmana nakon trećesiječanjske smjene vlasti 2000. Naime, nakon intervjua s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom kojemu je postavio “nezgodno” pitanje što misli o baštini SKH, munjevito je uz pomoć unutar redakcijskih “zdravih” snaga predvođenih kolegom Antom Tomićem, zaradio izvanredni otkaz. Nikad se više nije zaposlio u nekom hrvatskom mainstream mediju.

Danas su u hrvatskim medijima tadašnji račanovsko-mesićevski novinarski agenti, kako je zapisao ovih dana Vukman, postali perjanice farsičnih hrvatskih medijskih “sloboda”. SKOJ nikad nije nestao, on živi, djeluje i pomlađuje, zato su ti neoboljševici i neojugoslaveni opsjednuti danas ustaštvom, tvrdi Vukman. Možda nas upravo zato i ne bi trebalo čuditi pomalo šokantno izvješće i prozivka Vijeća Europe ovoga tjedna neposredno prije hrvatskog preuzimanja presjedanja tom organizacijom o eskalaciji rasističkog govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma.

Uz opasku da sve više jača nacionalizam, posebno među mladima u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. S obzirom na orkestriranu današnju propagandu tzv. “antifašizacije” Hrvatske koja podsjeća na sličnu kampanju iz istih krugova o ustašizaciji zemlje s početka devedesetih godina, ova pljuska Hrvatskoj iz Strasbourga mogla se očekivati. Mogao se doduše očekivati i odgovor šefice hrvatske diplomacije Marije Burić Pejčinović, koja je preuzela šestomjesečno presjedanje najstarijom europskom organizacijom.

Umjesto da odgovori Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije Vijeća Europe (ECRI) i objasni da je iskazivanje domoljublja i patriotizma u Hrvatskoj europska stečevina, za razliku od sporadičnih incidenata kojima također, još u većoj mjeri obiluje cijela Europa. Kao i o najvećim standardima zaštite manjina koje za razliku od europske prakse danas sudjeluju i u vlasti u Hrvatskoj. Međutim naša je ministrica izabrala drugačiju taktiku.

Ona će papskije od Pape kao predsjedavajuća u Vijeću Europe kao jedan od hrvatskih prioriteta promovirati Istanbulsku konvenciju koja je izazvala toliko političkih i kulturnih potresa u Hrvatskoj. U mazohističkom stilu, s provincijskim kompleksom da bi trebali biti veći Europejci od svih ostalih naša je ministrica u maniri nezamjeranja samo odšutjela packe Vijeća Europe. U liječenju od europskog kompleksa da je Hrvatska tradicionalna, ognjištarska, katolički zatucana zemlja, ministrica bi uz Istanbulsku, svakako trebala promovirati i međunarodno sponzoriranu slikovnicu za hrvatske vrtićke uzraste “Moju duginu obitelj”. Možda bi i to pomoglo da i Hrvatska napokon “izađe” iz europskog ormara u kojem je još kao suverena država pod dubinskom prismotrom.

‘Bolje s vragom nego s Bernardićem’

Borg i Hrvati, nova je hrvatska doskočica kao odgovor građanske nemoći i javnog skandaliziranja nad ”aferom hotmail”, u kojima su savjetnici grupe Borg pod vodstvom sada već bivše potpredsjednice Vlade napisali zakon lex Agrokor, a onda prema njemu omogućili sebi zaradu od gotovo osam tisuća kuna dnevno za savjetničke usluge. Pola milijarde kuna teška afera, financijski najveća do sada još trese Vladu, pa i samoga premijera.

Svoju šansu u novonastalim okolnostima u kojima cure i novi mailovi koji upućuju da je premijer znao za grupu Borg, najviše vidi nestrpljivi šef SDP-a Davor Bernardić. Premda neki novinari tvrde da je cijela zemlja postala upravo njegov talac, koji je svakog dana upravo živi dokaz da još dugo s njim na vidiku nema suvisle oporbene alternative. A kako bi i bilo kad se u danu saborske rasprave o izmjenama Zakona o sukobu interesa i interpelaciji o raspuštanju Sabora s kojima su esdepeovci naumili rušiti Vladu i premijera, Bernardić pojavio, ostavku zatražio i otišao. Zato je palicu umjesto njega preuzeo agilni šef Živog zida Ivan Vilibor Sinčić. Bit će zanimljivo čuti kako će Bernardić objašnjavati sljedeće ankete javnoga mnijenja o popularnosti stranaka.

Njih nije htio čekati iskusni partijac Zdravko Ronko koji je odlučio spašavati i SDP i naciju od, kako ga je nazvao, “uhljeba” Bernardića. Ronko će se povezati, kaže i s crnim vragom, dat će ruku i za HDZ samo da ne padne ova Vlada, jer Ronko koji je 25 godina bio u SDP-u valja najbolje zna što bi nas pod Bernardićem moglo snaći. Možda je predsjednik SDP-a i u pravu kad ovih dana tvrdi da je SDP spreman preuzeti vlast, mali je problem samo u tome što birači još nisu spremni preuzeti njega.

Inače kako javljaju volonteri referendumske inicijative Narod odlučuje, nakon” Otvorenog” Mislava Togonala u kojem su gostovali Vojko Obersnel , Furio Radin i Krešo Beljak gužva se na njihovim štandovima znatno uvećala.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati