Connect with us

Komentar

Anto Đapić – Ovo je Hrvatska – u ovoj zemlji i pod upravom ove države nema ništa srpsko

Published

on

Ovo je Hrvatska, zemlja i država hrvatskog naroda. U ovoj zemlji i pod upravom ove države nema ništa srpsko, niti smije biti. Nema srpskih sela, nema srpskih općina, pogotovo opština, nema srpskih političkih, samoupravnih, lokalnih, regionalnih i pogotovo nikako ne smije biti srpskih nacionalnih institucija.

Ovo ističem jer sam na prethodnim izborima snažno podržao Andreja Plenkovića i HDZ, pa upravo zbog toga imam obvezu upozoriti na potpuno neprihvatljive procese nakon konstituiranja aktualne vladajuće većine, piše Anto Đapić, predsjednik sgtranke Desno.

Iako je potpuno razumljiva, s obzirom na političke poruke, djelovanje i ponašanje, a u puno toga i na neosporene opasne indicije o prošlosti vodećih protagonista tzv. desne alternative u Hrvatskoj, vladajuća koalicija s presudnom državnom ulogom zastupnika nacionalnih manjina, želim upozoriti Andreja Plenkovića i HDZ da ne zanemaruju ni u jednom trenutku golemu i opravdanu osjetljivost hrvatskog naroda, pogotovo onoga dijela koji im je dao povjerenje. Hrvatski narod je s rijetko utemeljenim pravom i razlogom osjetljiv na svako srpsko ponašanje i djelovanje. Ne može u Hrvatskoj, strahovito izranjavanom stoljetnim srpskim uništavajućim i razornim pokušajima biti ključno srpsko pitanje, jer toga pitanja nema. U Hrvatskoj postoji i mora postojati samo i jedino hrvatsko nacionalno pitanje,  a sve u državi i društvu mora biti podređeno trajnom rješavanju hrvatskog pitanja. Tome moraju biti podređeni i Srbi u Hrvatskoj bez iznimke. Opći javni i nametnuti dojam godinama unazad je posve drugačiji, pa sve razornije i opasnije javno, politički i državno preteže tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj.
To je poguban pravac i to mora odmah prestati.

Hrvatski čovjek mora jasno vidjeti pravac kojim se kreću nacionalne politike i mora vjerovati da je taj pravac dobar pravac, pravac hrvatskog nacionalnog rješenja.
Ekspanzijom poruka i zahtjeva srpske nacionalne manjine tijekom zadnjih mjesec dana taj pravac se gubi u magli i sve više poprima obrise opasne stranputice.
Na izbornoj sjednici SNV vijeća, uz poruke neupitne relativizacije srpske agresije na Hrvatsku i već karakteristično nazivanje oslobodilačkog Domovinskog rata samo ratom, čime i srpska agresija postaje bezimeni rat, a zločinca se oslobađa odgovornosti, čime ne preza od svojatanja moralnog autoriteta i tumača identitetskih činjenica, Milorad Pupovac, novoizabrani predsjednik SNV-a najavljuje stvaranje nacionalne institucije srpskih općina u Hrvatskoj, što je slijedom njegovih političkih poruka, još od izbora 2015. godine, kad su Stanimirović i on usred Zagreba na početku ondašnje političke kampanje najavili konačni politički cilj – institucionalno osvajanje statusa političkog naroda umjesto nacionalne manjine, zaobilazni pravac ostvarivanja te opasne namjere.

Taj politički cilj ima za namjeru potpuno poništiti rezultate prvih demokratskih izbora 1990. godine, rezultate referenduma o nezavisnosti Republike Hrvatske i bit, sadržaj, osnove i uzroke, te posljedice oslobodilačkog domovinskog rata od srpske agresije.

Srbi u Hrvatskoj danas moraju znati da sve što imaju i što jesu, pogotovo šansa i perspektiva da žive, djeluju i razvijaju se kao državljani, građani, kao nacionalna manjina i kao ljudi mogu zahvaliti hrvatskoj milosti, kakvu njihov narod nikada nikome nije dao i kakvu nikada kroz pamtljivu povijest nijedan narod nije dao nikome tko ga je pokušao ugroziti ili uništiti.

To mora u svakome trenutku na umu imati i svaki političar u Hrvatskoj, svaka vlast, a to pogotovo, s obzirom na okolnosti stvaranja vladajuće većine, s obzirom na opasne ustavne činjenice političkih prava nacionalnih manjina i pogotovo s obzirom na snažnu proporcionalnu potporu hrvatskog naroda na zadnjim izborima mora znati HDZ Andreja Plenkovića.

Preuzimanje državne nadležnosti nad sjećanjem na žrtve zločina u Gruborima bio je politički i državno opravdan čin potvrde ingerencije države nad svojim državnim prostorom i svim događajima na tom prostoru. To samosvjesna, odgovorna i odlučna država mora pokazati. To nije čin pomirbe s bivšim, a po svemu čemu svjedočimo ni s aktualnim neprijateljem, to nije izjednačavanje agresora i žrtve agresije, to je čin pobjednika. Bojim se da Milorad Pupovac taj čin nije tako razumio.

Institucionalni vijenci srpskih organizacija u Hrvatskoj, koje u političkom smislu ne bi smjele postojati, na tzv. Groblju šajkača u Vukovaru, najavljena srpska komemoracija srpskim vojnicima na Koranskom mostu u Karlovcu, objavljeno otkopavanje srpskih žrtava iz 1942.  godine pod upravom Republike Hrvatske, uz otvoreno zazivanje statusa konstitutivnog naroda u Hrvatskoj s naglaskom na nacionalno institucionaliziranje srpskih općina, upozoravaju na iznimno opasan pravac razvoja političkih odnosa u Hrvatskoj.

Tu se mora podvući crta.

Pretjerana milost prema ustrajnim agresivnim politikama je opasna slabost. Hrvatski Srbi i njihove manjinske institucije još nikada nisu ni pokušali preuzeti odgovornost za neviđeno političko zlo prema hrvatskom narodu, koje je osmislila i počinila Srbija, a u kome su oni većinom zdušno sudjelovali. Izraz prihvaćanja odgovornosti za to zlo bio bi prvi korak istinske integracije te manjine u hrvatski državni poredak i u hrvatski politički narod. Ustavno-pravne i političke okolnosti, koje radikalno treba mjenjati, a kojima im se omogućuju specifična srpska politička prava u današnjoj Hrvatskoj, koriste za nastavak opasnog pritiska na hrvatski narod, a hrvatska država nema moći to spriječiti. Osobna bol i sjećanja ljudi ne mogu biti podloga političkog i državnog institucionaliziranja posve suprotnih istina o srpskoj agresiji i hrvatskom oslobodilačkom ratu. Ne može biti države i društva s takvom suprotnosti, niti država može funkcionirati razapeta između dvije istine, istine svoga naroda i istine njegovog neprijatelja.

Hrvatskim Srbima, ali i hrvatskoj vlasti želim zato reći da na Koranskom mostu u Karlovcu ili bilo gdje u Hrvatskoj, gdje su poginuli srpski neprijateljski vojnici ne može biti komemoracije, a tko i ako želi postaviti spomen ploču, na njoj mora pisati povijesna činjenica – Ovdje su poginuli vojnici srpske zločinačke paradržave i sudionici srpske agresije na Hrvatsku. To se odnosi na sva mjesta gdje su ginuli srpski vojnici, pripadnici okupacijske paradržave i svi Srbi na prostoru te paradržave, jer su ploče elementi povijesne memorije. Naglašavam da je s državno-političkog stajališta potpuno nevažno tko je kako poginuo u razdoblju od 1991. do 1998. godine, jer je to razdoblje srpske agresije na Hrvatsku i mora se znati temeljni uzrok stradanja, a to je uvijek i bez iznimke u interpretaciji – srpska zločinačka državna politika.

Hrvatska ne može osporavati, a treba i mora zajamčiti i svojim neprijateljima pravo na uređen grob, na obiteljsku i osobnu bol, no komemoracije srpskih institucija u Hrvatskoj hrvatskim neprijateljima su stajalište potpune relativizacije i poništenja povijesnih činjenica oslobodilačkog domovinskog rata i otvorene namjere potpunog poništenja hrvatske državne samobitnosti. Institucionalne komemoracije neprijatelju ne smije biti, jer ako se to dopušta, nastavlja se rat u utrobi države i nacije.

Grob nosi bol i obiteljsko sjećanje, svatko na to mora imati pravo. Nadgrobni spomenik nosi ime, svatko na to mora imati pravo. Misa ili parastos je kršćanska duhovna stečevina, svatko na to mora imati pravo. No, poruke na nadrgrobnim spomenicima, na pločama moraju svjedočiti istinu, jer su to materijalni povijesni izvori budućim generacijama. Ako su na njima zapisane laži ili svjedočanstva zla s pozivom na njegovanje i veličanje sjećanja na zlo, kao na spomeniku Šoškočaninu, onda je to i zlouporaba groba, ljudskosti i nova povijesna prijetnja.

Hrvatska danas ne smije dopuštati neprijateljskoj politici stvaranje lažnih materijalnih povijesnih izvora. Ne smije zanemariti srpsku povijesnu agresivnu laž koja je bila kolektivna psihološka podloga razvoja i ostvarivanja agresije na hrvatski narod, niti smije dopustiti ni pod kakvim okolnostima pretvaranje pojedinačne ljudske patnje, gubitka ili boli u nacionalnu antihrvatsku kolektivnu memorijsku stečevinu. A tome svjedočimo, jer srpske institucije u Hrvatskoj, hrvatsku pobjedničku i kršćansku milost besramno iskorištavaju kao državnu slabost.

Zbog toga upozoravam državnu vlast i sve političke aktere, posebno Andreja Plenkovića i HDZ zbog opetovanog povjerenja hrvatskog naroda koje su dobili, da niz taktičkih političkih ustupaka ne smije prerasti u gubitničku strategiju, čak ni na dojmovnoj javnoj ravni, jer se tako dramatično urušava nacionalna samosvijest, snaga i moć, bez kojih nema opstanka. A javni dojam srpske političke ekspanzije u Hrvatskoj poprima nepodnošljive razmjere, čime se i dobri politički postupci poništavaju i postaju suprotnost temeljnoj namjeri. To odmah mora prestati, a hrvatski narod to mora prepoznati, inače ulazimo u opasnu zonu državnog kaosa, komentirao je Anto Đapić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari