Pratite nas

Kolumne

Anto Đapić u utrci za predsjednika kako bi pomogao Ivi Josipoviću?!

Objavljeno

na

Je li mogući pakt bivšeg “mjerača kukuruza” s “lijepom partizanskom kapom” u liku predsjednika Josipovića, njegov očajnički krik iz dosade jednog dokonog političkog penzionera, da o njemu palanka još malo priča, da bude u medijima i usput za Josipovićev konto još malo destruira na desnici?

Izgleda da će osim Josipovića, Grabar Kitarović i Milana Kujundžića, Hrvatska dobiti još jednog kandidata za predsjednika u liku propalog HSP-ovca Anta Đapića, aktualnog predsjednika Gradskog vijeća Grada Osijeka. Na upit, hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima, Đapić je odgovorio:

“Ne mogu biti podalje od politike, pa čitav je moj život vezan uz politiku! Zadovoljan sam svojom trenutnom situacijom. Kao saborskom umirovljeniku, više mi je nego ugodno baviti se ovom razinom politike, tu sam kao riba u vodi. No, to ne znači da ne pratim sva događanja u Hrvatskoj, posebno ona na desnici. Kada sve analiziram, kada promatram ovu predsjedničku predkampanju, naravno da u meni, kako bih rekao… nešto ‘grebe’. Desnica, jednostavno, nema kvalitetnog kandidata! Nisam pretenciozan da mislim kako mogu u ovom okolnostima baš pobijediti na izborima. Ako se ukaže prilika, daleko od toga da ne je bih iskoristio. Međutim, promatram stvari realno, protiv sebe bih imao dvoje kandidata koji će iza sebe imati stranačke mašinerije i na desetke milijuna kuna. No, da bi se moglo progovoriti o nekim stvarima na način na koji se u Hrvatskoj ne progovora, moglo bi… Bilo bi zanimljivo promatrati kako bi se dvoje vodećih kandidata ponašali kad bi im se postavila određena pitanja, a ja bih ih natjerao da se jasno definiraju i svjetonazorski i ideološki. Mislim da tu postoji prostor za dobro se zabaviti, a uz moje iskustvo i znanja, kandidatura za predsjednika države nije nemoguća opcija.”

Anto Đapić – igrač Ive Josipovića

969f9812323e09e2453d9aec7d44f579Premda je najveći dio javnosti ovu Đapićevu najavu shvatio kao dobar vic jednog vječitog političkog trgovca koji je uglavnom trgovao na desnici, pa tako, po mnogim njihovim članovima, postao grobar pravaštva u Hrvatskoj, ovaj put bi Đapić trebao biti igrač Ive Josipovića i još više razbiti glasove desnice i desnog centra. Naime, ovu svoju stidljivu najavu kandidature najavio je baš nakon sastanka s aktualnim predsjednikom Ivom Josipovićem.

Vijest je svuda preuzeta, komentari su mahom loši – postao je irelevantan, nema nikoga iza sebe, ni stranku ni novac, a ideje nikada nije ni imao, osim spretnost političkog šibicarenja.

Važno je napomenuti da je Đapiću ideja o kandidaturi sinula odjednom baš nakon sastanka s Josipovićem. Koliko su oni to zajedno skumplali teško je reći, no predsjednik Josipović je nervozan i svaki je “smutljivac” koji mu može ići u korist dobro došao, pa tako i Đapić.

Nedvojbeno će Đapić pokupiti koji glasić s desnice (tvrdi da njegovih 3000 zemljaka iz osječke Retfale kontrolira apsolutno), no njegovi snovi o nekoj novoj stranci koju najavljuje, razasutoj u 10 županija, ipak su samo fantazije jednog polurashodovanog političara kojemu je, u inflaciji kvalitetnih meksičkih sapunica koje obožava gledati, očito postalo dosadno. No, to je Hrvatska.

Budući da je na političkoj sceni ništavno značajan, vjerojatno će takav i ostati, odnosno njemu osobno i u eventualnoj predstojećoj trci za parlament ova stidljivo najavljena kandidatura neće Bog zna što donijeti. Čini se da je tek malo zločest te da ovaj “desničar” želi pomrsiti račune desnici – primarno HDSSB-u, a također i HDZ-u. Ljudi bliski HDSSB- u tvrde da je u toj njegovoj destruktivnoj smutljivosti tragična činjenica da je u slučaju Ribića na EU-izborima možda i on utjecao da ovaj klekne za 200-tinjak glasova. Đapić se, kruži pogovor po Osijeku, time hvali i tvrdi da je upravo on “zbombao” Savezu zastupnika u EU parlamentu.

Đapić zapravo šteti samo Karamarku

Ako je to točno, zašto ga to toliko veseli nije baš jasno, osim da uživa u ulozi zadnjeg veznog, destruktora igre na desnici pa, kao onomad Gatuso u Milanu, ide logikom da lopta može proći, ali igrač ne. A moguće je i da ne može Glavašu oprostiti razlaz u Osijeku? S druge strane u trci za Pantovčak Glavašu ne može pretjerano naštetiti jer je izvjesno da Kujundžić ne može u drugi krug, osim u slučaju čuda. Dakle, Đapić zapravo šteti samo Karamarku. No zašto mu je to interes? On i da uspije okupiti stranku do parlamentarnih izbora nema drugoga nego se opet priheftati prema HDZ-u sa svojim eventualno jednim zastupnikom (kakva smo zemlja to bi mogao naplatiti s dva ministarska mjesta).

Đapićev potez ne može se tumačiti drukčije nego kao daljnju destrukciju desnice, što je i u biti tih svih lidera na desnici. Dok se međusobno svađaju, lijevi vladaju. Osobno, sve se manje slažem s tezom da smo mi većinski konzervativan narod (desno, centar itd). Mi smo zapravo dosta šizoidni – molimo se Bogu (više od njega nešto skroz tražimo), ne živimo ni po kakvim moralnim načelima, lopovluk je posvuda, a sve nacionalno smatra se ustaškim.

Stoga mi se čini da je u osnovi Đapićeve kandidature kompleks zbog gubitka bilo kakve društvene uloge – saborsku mirovinu ima, a priča se i značajan kapital, višemilijunski. Dakako da mu je u penziji dosadno, politika je ipak kao droga, a trgovina temeljna vodilja njegovog programa oduvijek.

Dakle, teško je procijeniti što mu je Josipović mogao ponuditi, no, može mu ponuditi Karamarko da ne ide, a da lobira za Kolindu. Možda opet šibicari, jer sudjelovanjem u kampanji on Kolindi jako šteti jer će otvarati desne teme, prisiljavati ju na radikalnije izjave (da zadrži izvorne HDZ-ovce), i odmicati ju od glasača centra koji su joj potrebni za pobjedu.

Tu rak ranu Kolinda je pokazala baš u nedjelju gostujući kod Stankovića, gdje je štreberski sat vremena suvislo govorila ni o čemu određenom, izbjegavajući jasne stavove. S druge pak strane na taj će im način štetiti i Kujundžić, no on je ipak ozbiljniji kandidat od Đapića tako da ne znamo koliko i u srazu s njim Đapić može dobiti (ipak će doktor kao ozbiljan čovjek biti prihvatljiviji desnici).

Ionako nema što izgubiti, jer je odavno izgubio

Bilo kako bilo, ovom “desnom” “političaru” vrijeme je odavno prošlo. HSP je toliko razbijen da ga ni mađioničar ne može konsolidirati u neku buduću relativno respektabilnu stranku. Prošla su vremena snage mjerača kukuruza kada su trgovali s Tuđmanom i Sanaderom, zato mislim da je Đapićev potez njegova očajnička želja biti nešto, a već dugo je samo – ništa (u političkom smislu), pa se okreće “partizanu” Josipoviću, kao pravi rashodovani “ustaša”.

Zato se pitamo, je li mogući pakt ovog bivšeg “mjerača kukuruza” s “lijepom partizanskom kapom” u liku predsjednika Josipovića, njegov očajnički krik iz dosade jednog dokonog političkog penzionera, da o njemu palanka još malo priča, da bude u medijima i usput za Josipovićev konto još malo destruira na desnici? Prema onoj narodnoj – neka se o meni priča, makar i loše. Uostalom, kako i sam Đapić veli, on se ide dobro zabaviti, pa ako što mazne – mazne, ako što istrguje – istrguje, ako ne, opet dobro, i tako nema što izgubiti jer je odavno izgubio.

Uglavnom, ovaj prešutni pakt s Josipovićem mogao bi biti zaokruživanje Đapićeve tragikomične političke karijere u kojoj je startao sa “Za Dom, spremni!”, a završava ju sa “Za domovinu s Titom, naprijed!”.

Ivica Šola/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari