Pratite nas

Kolumne

Anto Đapić u utrci za predsjednika kako bi pomogao Ivi Josipoviću?!

Objavljeno

na

Je li mogući pakt bivšeg “mjerača kukuruza” s “lijepom partizanskom kapom” u liku predsjednika Josipovića, njegov očajnički krik iz dosade jednog dokonog političkog penzionera, da o njemu palanka još malo priča, da bude u medijima i usput za Josipovićev konto još malo destruira na desnici?

Izgleda da će osim Josipovića, Grabar Kitarović i Milana Kujundžića, Hrvatska dobiti još jednog kandidata za predsjednika u liku propalog HSP-ovca Anta Đapića, aktualnog predsjednika Gradskog vijeća Grada Osijeka. Na upit, hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima, Đapić je odgovorio:

“Ne mogu biti podalje od politike, pa čitav je moj život vezan uz politiku! Zadovoljan sam svojom trenutnom situacijom. Kao saborskom umirovljeniku, više mi je nego ugodno baviti se ovom razinom politike, tu sam kao riba u vodi. No, to ne znači da ne pratim sva događanja u Hrvatskoj, posebno ona na desnici. Kada sve analiziram, kada promatram ovu predsjedničku predkampanju, naravno da u meni, kako bih rekao… nešto ‘grebe’. Desnica, jednostavno, nema kvalitetnog kandidata! Nisam pretenciozan da mislim kako mogu u ovom okolnostima baš pobijediti na izborima. Ako se ukaže prilika, daleko od toga da ne je bih iskoristio. Međutim, promatram stvari realno, protiv sebe bih imao dvoje kandidata koji će iza sebe imati stranačke mašinerije i na desetke milijuna kuna. No, da bi se moglo progovoriti o nekim stvarima na način na koji se u Hrvatskoj ne progovora, moglo bi… Bilo bi zanimljivo promatrati kako bi se dvoje vodećih kandidata ponašali kad bi im se postavila određena pitanja, a ja bih ih natjerao da se jasno definiraju i svjetonazorski i ideološki. Mislim da tu postoji prostor za dobro se zabaviti, a uz moje iskustvo i znanja, kandidatura za predsjednika države nije nemoguća opcija.”

Anto Đapić – igrač Ive Josipovića

969f9812323e09e2453d9aec7d44f579Premda je najveći dio javnosti ovu Đapićevu najavu shvatio kao dobar vic jednog vječitog političkog trgovca koji je uglavnom trgovao na desnici, pa tako, po mnogim njihovim članovima, postao grobar pravaštva u Hrvatskoj, ovaj put bi Đapić trebao biti igrač Ive Josipovića i još više razbiti glasove desnice i desnog centra. Naime, ovu svoju stidljivu najavu kandidature najavio je baš nakon sastanka s aktualnim predsjednikom Ivom Josipovićem.

Vijest je svuda preuzeta, komentari su mahom loši – postao je irelevantan, nema nikoga iza sebe, ni stranku ni novac, a ideje nikada nije ni imao, osim spretnost političkog šibicarenja.

Važno je napomenuti da je Đapiću ideja o kandidaturi sinula odjednom baš nakon sastanka s Josipovićem. Koliko su oni to zajedno skumplali teško je reći, no predsjednik Josipović je nervozan i svaki je “smutljivac” koji mu može ići u korist dobro došao, pa tako i Đapić.

Nedvojbeno će Đapić pokupiti koji glasić s desnice (tvrdi da njegovih 3000 zemljaka iz osječke Retfale kontrolira apsolutno), no njegovi snovi o nekoj novoj stranci koju najavljuje, razasutoj u 10 županija, ipak su samo fantazije jednog polurashodovanog političara kojemu je, u inflaciji kvalitetnih meksičkih sapunica koje obožava gledati, očito postalo dosadno. No, to je Hrvatska.

Budući da je na političkoj sceni ništavno značajan, vjerojatno će takav i ostati, odnosno njemu osobno i u eventualnoj predstojećoj trci za parlament ova stidljivo najavljena kandidatura neće Bog zna što donijeti. Čini se da je tek malo zločest te da ovaj “desničar” želi pomrsiti račune desnici – primarno HDSSB-u, a također i HDZ-u. Ljudi bliski HDSSB- u tvrde da je u toj njegovoj destruktivnoj smutljivosti tragična činjenica da je u slučaju Ribića na EU-izborima možda i on utjecao da ovaj klekne za 200-tinjak glasova. Đapić se, kruži pogovor po Osijeku, time hvali i tvrdi da je upravo on “zbombao” Savezu zastupnika u EU parlamentu.

Đapić zapravo šteti samo Karamarku

Ako je to točno, zašto ga to toliko veseli nije baš jasno, osim da uživa u ulozi zadnjeg veznog, destruktora igre na desnici pa, kao onomad Gatuso u Milanu, ide logikom da lopta može proći, ali igrač ne. A moguće je i da ne može Glavašu oprostiti razlaz u Osijeku? S druge strane u trci za Pantovčak Glavašu ne može pretjerano naštetiti jer je izvjesno da Kujundžić ne može u drugi krug, osim u slučaju čuda. Dakle, Đapić zapravo šteti samo Karamarku. No zašto mu je to interes? On i da uspije okupiti stranku do parlamentarnih izbora nema drugoga nego se opet priheftati prema HDZ-u sa svojim eventualno jednim zastupnikom (kakva smo zemlja to bi mogao naplatiti s dva ministarska mjesta).

Đapićev potez ne može se tumačiti drukčije nego kao daljnju destrukciju desnice, što je i u biti tih svih lidera na desnici. Dok se međusobno svađaju, lijevi vladaju. Osobno, sve se manje slažem s tezom da smo mi većinski konzervativan narod (desno, centar itd). Mi smo zapravo dosta šizoidni – molimo se Bogu (više od njega nešto skroz tražimo), ne živimo ni po kakvim moralnim načelima, lopovluk je posvuda, a sve nacionalno smatra se ustaškim.

Stoga mi se čini da je u osnovi Đapićeve kandidature kompleks zbog gubitka bilo kakve društvene uloge – saborsku mirovinu ima, a priča se i značajan kapital, višemilijunski. Dakako da mu je u penziji dosadno, politika je ipak kao droga, a trgovina temeljna vodilja njegovog programa oduvijek.

Dakle, teško je procijeniti što mu je Josipović mogao ponuditi, no, može mu ponuditi Karamarko da ne ide, a da lobira za Kolindu. Možda opet šibicari, jer sudjelovanjem u kampanji on Kolindi jako šteti jer će otvarati desne teme, prisiljavati ju na radikalnije izjave (da zadrži izvorne HDZ-ovce), i odmicati ju od glasača centra koji su joj potrebni za pobjedu.

Tu rak ranu Kolinda je pokazala baš u nedjelju gostujući kod Stankovića, gdje je štreberski sat vremena suvislo govorila ni o čemu određenom, izbjegavajući jasne stavove. S druge pak strane na taj će im način štetiti i Kujundžić, no on je ipak ozbiljniji kandidat od Đapića tako da ne znamo koliko i u srazu s njim Đapić može dobiti (ipak će doktor kao ozbiljan čovjek biti prihvatljiviji desnici).

Ionako nema što izgubiti, jer je odavno izgubio

Bilo kako bilo, ovom “desnom” “političaru” vrijeme je odavno prošlo. HSP je toliko razbijen da ga ni mađioničar ne može konsolidirati u neku buduću relativno respektabilnu stranku. Prošla su vremena snage mjerača kukuruza kada su trgovali s Tuđmanom i Sanaderom, zato mislim da je Đapićev potez njegova očajnička želja biti nešto, a već dugo je samo – ništa (u političkom smislu), pa se okreće “partizanu” Josipoviću, kao pravi rashodovani “ustaša”.

Zato se pitamo, je li mogući pakt ovog bivšeg “mjerača kukuruza” s “lijepom partizanskom kapom” u liku predsjednika Josipovića, njegov očajnički krik iz dosade jednog dokonog političkog penzionera, da o njemu palanka još malo priča, da bude u medijima i usput za Josipovićev konto još malo destruira na desnici? Prema onoj narodnoj – neka se o meni priča, makar i loše. Uostalom, kako i sam Đapić veli, on se ide dobro zabaviti, pa ako što mazne – mazne, ako što istrguje – istrguje, ako ne, opet dobro, i tako nema što izgubiti jer je odavno izgubio.

Uglavnom, ovaj prešutni pakt s Josipovićem mogao bi biti zaokruživanje Đapićeve tragikomične političke karijere u kojoj je startao sa “Za Dom, spremni!”, a završava ju sa “Za domovinu s Titom, naprijed!”.

Ivica Šola/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari