Pratite nas

Kolumne

ANTO ĐAPIĆ vs ŠEFIK DŽAFEROVIĆ

Objavljeno

na

Poslije političkih promjena od 1990. godine, Šefik Džaferović je isticao da je „pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za mene predstavlja ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na moje političke svjetonazore“. U početku se nije aktivno angažirao u političkom životu postkomunističke Bosne i Hercegovine, ali je na osnovu osobne komunikacije i poznanstava stečenih u radu pravosuđa u Zenici, ostvario važne veze sa političkim osobama u SDA te usvojio politički program i načela SDA.

Prema Džaferovićevim uvjerenjima, SDA je izvršila presudni utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“, zasnovane na postulatima emancipacije i sabornosti bošnjačke nacije u okvirima bosanskohercegovačke države, koja bi trebala biti izgrađena na „građanskoj platformi“ negacije konstitutivnosti i zasebnosti tri naroda u BiH, gdje bi kao u vrijeme Austro-Ugarske okupacije BiH „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika navedene države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog“ faktora okupljanja (!). Također, navedeni koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj, jednostavno konstituiranoj Državi Bosni i Hercegovini, svoje idejne osnove pronalazi u političkom programu Alije Izetbegovića, izražene u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno „Islam, između Istoka i Zapada“.

Prema shvaćanjima Šefika Džaferovića „ne postoji nijedan sporan segment političke i „nacionalne“ doktrine, prema kome je sasvim moguće determinirati bošnjački nacionalni identitet na osnovama „islamističkih“, „sunitskih“, „salafijskih i vehabističkih“ provenijencija i tradicija sa principima građanskog, demokratskog ustrojstva europskog društva“, gdje bi Bosna i Hercegovina bila definirana kao unitarna država u kojoj bi bile negirani postulati konstitutivnosti tri naroda, od kojih srpska i hrvatska nacija opravdano ukazuju na opasnost od majorizacije proizvedene iz redova, možda i većinskog bošnjačkog naroda.

U suštini, navedene političke projekcije predstavljaju koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan (!) u odnosu na rešenja koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a sa druge strane, Džaferović izgleda da ne želi uočiti da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata između Hrvata i Muslimana u BiH 1992. godine.

Bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bilo je zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na onim prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića.

Izetbegovićeva „Agencija“ svoju tešku odgovornost za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH nosi, zbog ratnih zločina prema nepodobnim pojedincima i skupinama građana u okolnostima  u kojima je upravo ista organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća muslimanskih pripadnika i desetina organizacija sa terorističkim provenijencijama i dokumentiranim aktivnostima. Proces planskog useljavanja tzv. „mudžahedinskih“ ili „džihadističkih boraca“ u područjima koje kontrolirala ARBiH, nastavljen je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od 01.02. do 01.05.1996. godine, spomenuti proces useljavanja tih problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH nalazio se pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u tom razdoblju obavljao dužnost sekretara AID-a. Šefik Džaferović, povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao je i svojim kontroverznim angažiranjem u tim ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Šefik Džaferović je sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića.

Nakon ovih relevantnih obavještajnih podatak o liku i djelu Šefika Džaferovića, koji je član predsjedništva BiH, rame uz rame notornog Željka Komšića i prevrtljivog Milorada Dodika, s pravom se trebamo upitati je li se stvarno u Hrvatskoj trebao pojaviti Anto Đapić, kao glas vapijućeg u pustinji, koji svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristi kako bi državni vrh Hrvatske i međunarodne faktore upozorio što se to kuha u novom bosanskom loncu. A ono što se kuha, bez ikakve sumnje slomit će se preko leđa Hrvatica i Hrvata u BiH, bilo to preko proklamirane unitarne Bošnjačke države ili preko nove konstrukcije „yu-regiona“ koju zagovara Milorad Dodik kao glasnogovornik i šegrt svojih gazda Vučića, Putina i Erdogana. I jedan i drugi model apsolutno odgovaraju i Srbima i Bošnjacima dok i jedan i drugi model definitivno znače nestanak Hrvata sa njihovih stoljetnih ognjišta. Priča o konstitutivnosti Hrvata u BiH odavno je postala stari ofucani vic i ako se ubrzano ne povuku neki radikalni potezi, ako smo nemoćni alarmirati međunarodnu zajednicu kako bi im još jednom otvorili oči o BiH kao novo-starom buretu baruta, čeka nas povijesni poraz nakon teško dobivenog rata, poraz koji će se kulturološki, nacionalno i geostrateški slomiti preko leđa naše mlade Domovine.

Donosimo Vam dijelove iz proglasa Ante Đapića, što je ujedno i integralni dio njegovog programa. Đapićeva razmišljanja i njegove poruke u pravilu su reakcija na sve agresivniju politiku bošnjačkog političkog vodstva u kontinuitetu, pa sve do posljednje suspektne izjave Šefika Džaferovića.

„Bošnjacima treba konačno reći – hoćete mir i savezništvo, dobro došli, hoćete rat, imat ćete ga!

Vrijeme je prestati se iščuđavati nad višegodišnjim izrazito neprijateljskim postupcima bošnjačkog rukovodstva u BiH prema Republici Hrvatskoj, prema našim institucijama, a osobito prema Hrvatima u BiH. Vrijeme je činjenicama pogledati u oči i prestati u sebi i kod sebe tražiti sjeme nametnute krivnje za sva zla u odnosima hrvatskog i bošnjačkog naroda, polazeći od činjenice da su Bošnjaci žrtva, a svi ostali krvnici, jer je hrvatski narod u BiH pretrpio daleko više štete i zla od bošnjačkih politika nego od srpskih, koje nikome nisu upitne. Danas je hrvatski narod izložen sve snažnijoj bošnjačkoj agresiji i neprijateljstvu i tome se mora usprotiviti, te zaustaviti i agresivnu bošnjačku politiku upozoriti da su im ispružene „šape“ opasno blizu vatri koja će ih opeći, pa i potpuno sagorjeti ako se ne povuku u svoje krilo. Gomilanje ilegalnih migranata na granicama BiH sa Hrvatskom nije ni slučajno ni bezazleno i svaka zemlja bi u takvoj situaciji stupanj sigurnosti podigla na najvišu razinu.

To bi trebala biti državna politika, a ne politika prihvaćanja nametnute krivnje. Ta samonametnuta mazohistička krivnja ucjepljenja polustoljetnim srpskim svakodnevnim ispiranjem mozga hrvatskog naroda, postala je razarajuća zaprjeka za uspostavljanje razumskih politika hrvatske države. Hrvatska odmah treba prestati slati poruke bošnjačkom rukovodstvu o našim zaslugama za spašavanje i ovakve strukture BiH, za spašavanje Bihaća, za golemu humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć. Bošnjačko rukovodstvo sve to zna, ali kako je i tijekom rata imalo islamističku i vrlo agresivnu figu u džepu, ima ju i danas, pa je odgovorno i razumno Bošnjake i njihove politike početi gledati u ovome trenutku kao izraziti problem hrvatskim interesima i prema tom problemu se započeti ponašati racionalno i hladno bez romantičarskih vizija od nazad dva stoljeća. Ponavljanjem tih činjenica, koje Bošnjaci ne prihvaćaju i izokreću na najbizarniji način u svakodnevnoj politici, umjesto snage i moći, hrvatska država šalje poruku nemoći, pokušavajući molećivo dozvati pameti i obrazu sve bezobraznijeg nasrtljivca. S nasrtljivcima vrijedi samo argument moći.

Republici Hrvatskoj ovakva BiH ne može biti prijatelj, partner, niti suradnik. BiH čine tri naroda i Republika Hrvatska mora imati samo jednu polazišnu politiku i to prema zaštiti i obrani interesa hrvatskog naroda, a na temelju toga definirati odnose i odgovarajuće politike prema Srbima i Bošnjacima. Mi bi trebali znati  da se hrvatska strateška pozicija razgraničenja utjecaja s političkim srpstvom mora nastojati uspostaviti na Drini, kao i razgraničenje strateških interesa sa sve zloćudnijim i agresivnijim panislamizmom. Da bi se to postiglo nužno je po svaku cijenu obraniti sadašnje stečene životne prostore i ljudski potencijal hrvatskog naroda u BiH, a to nije moguće bez uspostave Hrvatske republike u BiH. Bilo kakva državna zajednica BiH u današnjim granicama nije moguća na stabilnim temeljima bez uspostave tri republike tri suverena naroda. To mora biti hrvatsko polazište u svim razgovorima o BiH, a stav da će Hrvatska braniti s punim međunarodnim pravom suvereni status Hrvata u BiH mora prepoznavati i uvažavati svaki naš međunarodni partner.

Republika Hrvatska mora prestati ponavljati uz status Hrvata pojam “konstitutivnost”, a utemeljiti svoju politiku na bezuvjetnom pojmu i sadržaju “suverenost” uz hrvatski narod u BiH. Suveren narod je obilježen teritorijem, stanovništvom i svojom vlašću, a tek kad ta tri elementa postoje može se razgovarati o konstitutivnosti tri naroda u eventualnoj zajedničkoj konstituciji. Inače je konstitutivnost koja nije nastala na suverenoj volji okov oko vrata.

Hrvatska se mora odmah prestati ponašati kao jedina zainteresirana strana za održanje BiH u današnjim granicama, iako je to nesumnjivo naš interes. Postoji puno načina za obranu svojih interesa, valja ih osmisliti i ustrajno provoditi, a ne isticanjem svoga interesa davati prvenstveno bošnjačkim politikama prostor za sve agresivnije i neprijateljsko ponašanje sa sve bezobraznijim zahtjevima, od kojih je najopasniji bošnjačko polazište da su samo i jedino oni ekskluzivni zastupnici BiH, što je uz sve ostale opasnosti i dovelo do legalizirane međunarodne činjenice da se Erdogana i Tursku promiče kao ovlaštenog skrbnika po “amanetu” Alije Izetbegovića, a s druge strane Republici Hrvatskoj kojoj su Hrvati u BiH životni i prirodni interes i obveza, upozorava se besramno na “nemiješanje” u “unutarnje „stvari BiH. Republika Hrvatska se sve dok se ne uspostavi održiva državna zajednica s trajnim suverenim statusom hrvatskog naroda u BiH mora s potpunom nadležnošću “miješati” u probleme uspostavljanja takve BiH. To nije stvar o kojoj će odlučivati bošnjačko rukovodstvo, nego pitanje u isključivoj nadležnosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Ovakva BiH opasan je eksperiment i mi moramo iz toga eksperimentiranja izvući, a nakon toga svim raspoloživim sredstvima i metodama, koje stoje državama na raspolaganju, obraniti svoj narod, svoju zemlju i svoju budućnost.

Danas je BiH tempirana bomba, određena islamističkom političkom paradigmom Alije Izetbegovića i srpskim zločinačkim rukopisom iz rata, koju recentno potpiruju Šefik Džaferović i hrvatski Juda Željko Komšić i  ta bomba se neće deaktivirati ako zatvorimo oči pred njom.

Sve ozbiljne europske države, kao i svaki razuman Hrvat znaju da je BiH opasno nestabilna tvorevina, te da je u bošnjačkom dijelu politika i pod bošnjačkom izravnom nadležnošću utjecaj najradikalnijih islamističkih skupina postao izrazito opasan i zabrinjavajući. Iako to može biti i jest problem šireg međunarodnog značaja, to prije svega ugrožava hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, koja mora imati odgovor i biti u svakom trenutku spremna na blokadu izvorišta te ugroze. O tome pravu nema razgovora ni s kim tko ne uviđa i ne priznaje  realnost i stvarno stanje i jedino na tom bezuvjetnom pravu se moraju testirati naša moguća savezništva.“

U svakom slučaju, potencijalni glasači Miroslava Škore i Zorana Milanovića  s pravom očekuju njihova očitovanja o ovim važnim pitanjima za Hrvate u BiH o kojima svaki predsjednički kandidat, s obzirom na ustavne ovlasti u kreiranju vanjske politike Republike Hrvatske koje ih čekaju ako osvoje Pantovčak, mora kompetentno progovoriti. Aktualna predsjednica Republike Hrvatske o tim temama je već ponešta kazala, zbog toga je bila razapeta osobito nakon posjeta Izraelu, no to nije dovoljno i od nje treba očekivati puno više angažmana u međunarodnoj zajednici koja glede situacije u BiH još uvijek ima povez preko očiju.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

 Korona-kriza

Kriza nastala kao posljedica pandemije koronavirusa imat će višestruke i dalekosežne posljedice po život ljudi, ali i po međunarodne odnose i međunarodnu ekonomiju. Nije teško zaključiti kako je pandemija već sada iz temelja izmijenila međuljudsku interakciju, a tako će biti još najmanje dva do tri mjeseca (optimistični scenarij).

Veliki je problem s ovim virusom taj što, primjerice, mlađa osoba može biti zaražena, ali asimptomatična, i tako, budući da ne zna da je zaražena, može vrlo lako zaraziti neku drugu osobu. Ako je ta osoba starija, to joj može ugroziti život. Epidemiolozi, virusolozi i mikrobiolozi zato savjetuju: prati ruke i držati distancu!

Na žalost, mnogi se ljudi ne pridržavaju mjera i tako ugrožavaju ne samo svoj život nego i živote drugih ljudi. Takvo ponašanje izaziva reakciju nadležnih institucija koje žele veću kontrolu.

Iako u vremenu krize neke mjere mogu biti opravdane (tako Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti dopušta ograničavanje slobode kretanja), velika je opasnost da se pretjerana sekuritizacija, primjerice nadzor lokacije mobitela građana, nastavi i nakon što prođe izvanredno stanje. Pitanje je stoga hoće li se, nakon što korona kriza prođe, neki aspekti života više ikada vratiti na staro.

Akteri rješavanje krize nacionalne su države

Kao i migrantska kriza iz 2015. godine, i korona kriza pokazala je da Europska unija u izvanrednim situacijama loše funkcionira. Nismo tako ovih dana mogli čuti nikakve suvisle prijedloge i rješenja od strane bruxelleskih komesara o tomu kako riješiti krizu. Akteri rješavanja krize nacionalne su države. Slučaj Italije, koja je od europskih država najpogođenija krizom, pokazuje izostanak elementarne solidarnosti unutar „europske obitelji“.

Prije bilo koje europske države, Italiji su u pomoć priskočile Kina, Rusija i Kuba. Izostanak solidarnosti prema Italiji, dakako, ne sprječava EU mainstream medije za nastavak hajke protiv Mađarske i Poljske čiji čelnici autokrati, kažu ovi mediji, krizom se koriste za dodatno ograničavanje prava i sloboda. Kao da isto ne rade i uzorne liberalne demokracije.

Bečki Der Standard, u skladu s navedenim, zapaža: ‘U borbi protiv koronavirusa egoizam njezinih članica paralizira Europsku uniju. Na primjeru zaštitnih maski jedinstvena Europa demaskira se na stravičan način. Nema ‘europske solidarnosti’, koja se neprestano troši u svečanim političkim govorima. Nema je među članicama EU. Svaka nacionalna vlada najprije gleda kako stoji u anketama. Kako bi se inače moglo objasniti da nema zajedničkoga europskog postupanja u borbi protiv korona virusa?

Postoji 27 različitih strategija zatvaranja granica, ograničenja izlazaka, zaštitnih mjera, testiranja, obveze nošenja maski i zaštitnih razmaka. Svaka zemlja za sebe određuje koliko dugo će biti zatvorene škole, sveučilišta i državna tijela. Na granicama je čak bilo neveseloga revanširanja: ti si meni zatvorio granice, a ja tebi ne ću propuštati njegovateljice koje rade 24 sata i jako ti trebaju. I što god bili razlozi: zadržati zaštitne maske i respiratore namijenjene prijateljskoj zemlji u nevolji, to nikako ne ide.’

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar EU. Neki već danas govore o smrti Unije. Iako su takve prognoze pretjerane, nema nikakve dvojbe da se solidarnost unutar EU ponovno pokazala kao nepostojeća. Ako EU ne funkcionira u vremenu kriza, koja je uopće njezina svrha? Nikome ne treba kišobran kad je lijepo vrijeme, nego onda kad pada kiša. Ako je jedina svrha EU trgovina bez granica, onda je taj projekt besmislen. Trgovati se može i na temelju drugih vrsta ugovora.

Pad svjetskoga BDP-a najmanje 1,5 posto

Pandemija korona virusa imat će i vrlo negativne posljedice po svjetsko gospodarstvo. Kriza koja nam slijedi, s time su suglasni svi ekonomski i financijski analitičari, bit će snažnija od one koja je započela 2008. godine. Za usporedbu, mnogo je bolja velika ekonomska kriza koja je trajala od 1929. do 1933. Naslovnica The Economista s fotografijom globusa i natpisom ‘Closed’ (Zatvoreno) najbolje opisuje trenutačnu situaciju. U čitavome svijetu u nekom će trenutku doći do obustave značajnoga dijela gospodarske djelatnosti. Od nekoga hotela u Zadru do tvornice Hyundai u Južnoj Koreji.

Procjene su da će ukupni svjetski BDP pasti najmanje za 1,5 posto (optimistični scenarij). Svjetsko gospodarstvo danas je toliko povezano da ne postoji niti jedna država koja ne će osjetiti posljedice krize. Pogođeni su baš svi sektori gospodarstva.

Glavni tajnik OECD-a Angel Gurria ističe kako će mnoga velika svjetska gospodarstva ući u recesiju u sljedećim mjesecima. ‘Čak i ako ne bude recesije u cijelome svijetu, rasta ili ne će biti ili će biti negativan u mnogim svjetskim gospodarstvima, uključujući i neka veća. Stoga ne ćemo imati samo nizak rast ove godine, nego će trebati dulje razdoblje u budućnosti za oporavak’.

Raspad globalnoga lanca opskrbe i suradnje

Iako hektički usponi i padovi na financijskim tržištima podsjećaju na krizu iz 2008., ovoga puta uzrok krize nije u financijskom sektoru, nego u raspadu globalnoga lanca opskrbe i suradnje.

Kriza istodobno pogađa i ponudu i potražnju. Svaki, naime, sudionik lanca stvara određenu vrijednost. Tu vrijednost prodaje, čime plaća radnike i podmiruje obveze prema državi. Ako poslovni subjekt više ne može prodavati tu vrijednost, prihode gube i on i država. A prekid lanca je zbog ekonomske međuovisnosti globalan. Ako zbog krize s korona virusom neka tvornica iz Kine ne može dostaviti dijelove potrebne za proizvodnju automobila u Južnoj Koreji, i tvornica u Južnoj Koreji prekida s proizvodnjom.

Ako neka firma koja u Hrvatskoj proizvodi dijelove za, primjerice, njemačko tržište, te dijelove ne može dopremiti na odredište, to stvara problem i za tu firmu i za firmu kojoj dijelovi u Njemačkoj trebaju za sklapanje finalnoga proizvoda. Krizom su posebno pogođeni sektori turizma, prometa i kulture koji generiraju značajan dio svjetskoga BDP-a. A da čitava situacija bude još gora, kriza s korona virusom, ali i ‘rat’ Rusije i Saudijske Arabije, dovode i do pada cijene nafte i potencijalne naftne krize s obzirom na to da se mnogi proračuni pune od naftnih prihoda.

Kako bi spasile svoja gospodarstva, države članice redom donose krizne gospodarske mjere. Britanska vlada najavljuje da će poduprti plaće svih zaposlenika kojima prijeti otkaz zbog smanjenja poslovanja uslijed pandemije.

Ministar financija najavio je kako će se potpora davati tri mjeseca. Ta je mjera dio većega državnog paketa spašavanja teškoga 330 milijarda funti u okviru kojega će britanske kompanije godinu dana uživati u poreznim olakšicama, a moći će uzeti i beskamatne kredite. Francuska će likvidnosti svojih kompanija pomoći s oko 300 milijarda eura, a talijanska je vlada na dva mjeseca zabranila tvrtkama otpuštanje ljudi, što će kompenzirati s 25 milijarda eura pomoći.

Posljedice pandemije posebno će osjetiti njemačko gospodarstvo koje je uvelike ovisno o izvozu. Pandemija će dovesti do snažnoga pada potražnje na svjetskom tržištu. Prema procjeni ekonomskoga instituta Ifo, korona virus Njemačku bi mogao stajati više od milijun radnih mjesta i 500 milijarda eura. Pandemija bi mogla, ističe Gabriel Felbermayr, izazvati recesiju koja će biti „majka svih recesija“. On procjenjuje da ako se ekonomska djelatnosti jednoga mjeseca prepolovi, to državu stoji na godišnjoj razini četiri posto gospodarskoga rasta, a u slučaju dvaju mjeseci osam posto. Zbog krize Njemačka odustaje od doktrine uravnoteženoga proračuna i najavljuje ubrizgavanje 550 milijarda eura iz rezervi u njemačko gospodarstvo.

Ubrizgava se 2 bilijuna eura u američko gospodarstvo

U Sjedinjenim Američkim Državama priprema se paket od dva bilijuna dolara. Dok Demokrati u Senatu traže da se veći dio toga novca izdvoji za bolnice, Republikanci žele veći dio usmjeriti za spašavanje gospodarstva. Američka središnja banka u krizi najavljuje da će kupovati obveznice sve dok se tržišta ne smire. Hoće li iz toga proizaći rizici, neizvjesno je, no Fed trenutačno nema alternative.

U Goldman Sachsu procjena je da će BDP u drugom tromjesečju pasti za 24 posto, što je više od poslijeratnoga rekorda. Američki predsjednik Donald Trump najavio je ublažavanje restriktivnih mjera nakon što istekne 15 dana izolacije, a tijekom konferencije za medije u Bijeloj kući dodao je kako će Amerika uskoro ponovno biti otvorena za poslovanje i kako se ne će čekati mjesecima s ukidanjem restriktivnih mjera, što inače nije u skladu s preporukama liječnika. ‘Ne smije lijek biti opasniji od bolesti’, zaključuje Trump.

Prve žrtve korona krize već su pale i u Republici Hrvatskoj, a uglavnom se radi o konobarima i kuharima koji su dobili otkaz zbog zatvaranja ugostiteljskih objekata. I Hrvatska vlada najavila je set od 63 mjere za gospodarstvo. Dok mnogi analitičari mjere ocjenjuju nedovoljnima, neki im daju prolaznu ocjenu uz uvjet da se radi o prvima u nizu mjera.

Mjere uvode mogućnost obročnoga plaćanja, a uvodi se i odgoda plaćanja poreza i doprinosa za tri mjeseca. U bitnome, radi se o mjeri koja je besmislena jer ta tri mjeseca poslovni subjekti ili ne će raditi ili će raditi sa smanjenim kapacitetima pa je odgoda plaćanja samo odgoda propasti. Efektivna mjera bila bi ta da se za prva tri mjeseca država u potpunosti odrekne poreza i doprinosa, a da se na ta tri mjeseca nadoveže još i tri mjeseca odgode plaćanja. Tako bi se postiglo da privatni sektor dođe do malo više kisika i osigura likvidnost.

Prilika za racionalizaciju javnoga sektora

Oko 53 posto zaposlenih u Hrvatskoj radi u privatnome sektoru, kod mikro i malih poduzetnika. Upravo će ti poduzetnici biti najviše pogođeni krizom. Tom sektoru država bi trebala najviše pomoći i to ponajprije tako da smanji poreznu presiju.

U prošloj ekonomskoj krizi 2008. godine gotovo 200.000 ljudi u privatnome sektoru ostalo je bez posla. U isto vrijeme plaće u javnome sektoru nisu se smanjivale jer je tu ipak biračka baza velikih stranaka. Međutim, još jedno „puštanje niz vodu“ privatnoga sektora možda bi i nepovratno uništilo hrvatsko gospodarstvo, a nanijelo i nove demografske gubitke.

Upravo je, naime, privatni sektor porezna baza države. Što je manje ‘privatnika’, može se ubirati i manje poreza. Ne može se stoga u nedogled piliti grana na kojoj se sjedi. A ako bi se hrvatsko gospodarstvo ponovno, zbog klijentelističkih odnosa u politici i gospodarstvu (interesne skupine), oporavljalo najduže od svih gospodarstava u ‘civiliziranom svijetu’ kao posljednji put (A. Grubišić), to bi dovelo do novih iseljavanja iz Hrvatske, a posebno u Njemačku i Austriju koja ove godine otvara granicu za hrvatske radnike.

Ova ekonomska kriza stoga je i prilika za racionalizaciju hrvatskoga javnog sektora posebno jer će državi na raspolaganju biti znatno manje sredstava zbog izostanka dijela turističkih prihoda. Rezovi sad, ili propast. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Svi trebamo podnijeti teret krize. Ali nitko ne spominje nevladine udruge

Objavljeno

na

Objavio

Gdje su nestale Sanja Sarnavka, Jelena Veljača, Vlatka Pokos, Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Korak, Pride, Iskorak, Kontra, Babe, Žabe, Borićka, Antifa Zagreb, besmrtni odredi, CMS, Dobrodošli, Kuće ljudskih prava, i ostali?!

Gdje su u kriznim situacijama razni liberalni humanitarci? Povukli su se kao miševi, jer inače imaju takav obrazac ponašanja. Najpametniji su kada ne treba, svakom vole nešto iskomentirati, etiketirati, javno sramotiti, glumiti heroje kada nam ti heroji ne trebaju. Na ulicama su Torcida, Bad Blue Boysi, Armada, Kohorta, ratni veterani itd.

Pomažu starije, premještaju bolničku opremu, prenamjenjuju objekte u ambulante, a što rade liberalni humanisti? Ništa.

NJIH NITKO NE SPOMINJE

Ovo što ste pročitali dio je poruke koja ovih dana kruži društvenim mrežama. S njom se možete slagati ili ne slagati, ali otvara jedno važno pitanje. Jasno je da ćemo financijski teret ekonomske krize koja već buja morati podnijeti svi.

I nitko razuman nema ništa protiv rezanja, jer kada novca nema za razinu primanja kao prije ovoga, onda samo nerazuman čovjek može biti protiv rezanja. Uostalom, to smo već prošli, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Privatnom, realnom sektoru je najteže, oni uvijek podnose najveći teret, bila kriza ili ne. Očito je da će se morati rezati plaće i u javnom, državnom sektoru. Liječnici, učitelji, nastavnici, državni službenici… o svima se, dakle, govori kao djelatnostima kod kojih će biti rezanja, a mnogi od njih od posla padaju s nogu, i ne žale se. Jedino nitko ne spominje nevladine i tzv. nevladine udruge, koje su nerijetko parapolitičke i parašpijunske, cinkerske organizacije koje kleveću Hrvatsku po svijetu još od Domovinskog rata.

A država ih, od središnjih tijela do županija i općina, za to nagradi godišnje s oko milijardu i pol kuna, plus tri milijarde – podatak je to koji je onomad iznio Milanovićev ministar financija Slavko Linić – koje dobiju iz inozemstva. Dakle, taj nevladin i tzv. nevladin civilni sektor raznih udruga u Hrvatskoj vrti godišnje četiri i pol milijarde kuna. Ogroman biznis.

Ne treba sve nevladine udruge trpati u isti koš. Na primjer, “katotalibani”, kao ih zovu, udruga “U ime obitelji”, digli su svoje volontere koji rade i pomažu u Caritasu, Crvenom križu, a “zloglasna” Željka Markić i više od 70 volontera UiO-a danima se pripremaju za rad vikendom u Pozivnom centru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo… Koji “mračnjaci”. Ista ta udruga već godinama predlaže da sami građani, a ne država, odlučuju o tome koga će financirati svojim poreznim novcem.

Najveći dio nevladinih udruga je koristan društvu, no oni najglasniji i najpodmazaniji činili su Hrvatskoj ogromne štete, od Domovinskog rata do danas. Samo se treba prisjetiti kleveta istih pred Haaškim tribunalom u slučaju Gotovina i operacije Oluja, pa i nedavno kako su cinkali hrvatsku policiju europskim institucijama da kradu novac migrantima koji ilegalno (!) pokušavaju ući u Hrvatsku i Europsku uniju. Ta ista hrvatska policija koju su klevetali danas ih štiti, čuva, pa i od njih samih.

Cinkali su i hrvatske navijače, od Torcide preko BBB-a, Armade i Kohorte koji danas, izlažući svoje zdravlje, pomažu u bolnicama, nose hranu starcima… Da, među navijačkim skupinama, kao i u svim društvenim skupinama, ima kukolja, no za razliku od tih boraca za ljudska prava, koja su često pokrivalo za ideološku kolonizaciju Hrvatske, od Domovinskog rata do aktualne krize uzrokovane koronavirusom, pokazali su da su uvijek tu kada je najteže. A gdje su ti koji ih smatraju odreda “fašistima” i huliganima?

Nema ih, šute, čekaju da sve prođe, da ta mrska hrvatska policija, navijačke skupine, brojni volonteri, liječnici, ministri, privrednici… iznesu teret ovog zla, pa će opet pred kamere i soliti pamet cijeloj Hrvatskoj o ljudskim pravima, diskriminaciji, porastu fašizma…, proizvođenja nepostojećeg, rabote od koje jako dobro žive.

U tom smislu, nakon što od države, od svih nas zapravo, dignu pare, podsjećam ih da ne zaborave tražiti reviziju Vatikanskih ugovora i izbacivanje vjeronauka iz škola. E, da, neka ne zaborave, kada sve prođe, a oni iziđu iz mišjih rupa, također ulagati veliki trud kako bi istospolni parovi mogli posvajati djecu. Nadam se da će ih zapasti jedno od novorođenčadi koje su navijačke skupine, ti “fašisti”, spašavali iz bolnica dok je Zagrebom harao potres a rodilje se smrzavale u tankim ogrtačima na minusu. A njih nigdje, samo “huligani”, “ustaše” i “katotalibani”…

Ako itko zna što su izvanredne situacije, onda je to ratni ministar dr. Andrija Hebrang koji je prošli tjedan izjavio: “Zaustavimo bacanje milijarda kuna na udruge i ubacimo ih u gospodarstvo.”

Slažem se, svi želimo (!) podnijeti teret krize, pa neka izvole i ovi ratnici ljudske pravde, zapravo ideološke kolonizacije Hrvatske, uz dodatak Hebrangu, nisu sve nevladine udruge iste.

Nadalje, takve mjere uskraćivanja novca koji je već, ili će biti uskoro, uskraćen vjerojatno i liječnicima koji upravo padaju s nogu, ne treba smatrati osvetom ili kažnjavanjem nevladinih udruga, već zakonski i razumno utemeljenom mjerom: Kako svima, tako i njima!

Uz huk s tribina nogometnih stadiona, kada sve prođe: Gdje ste bili kad je grmilo, kad je sijevalo!!!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Marko Ljubić: Gdje su nestali Bosanac, Veljača, Drago da oprostite Pilsel, Zoran Pusić i ostali junaci našeg doba?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari