Pratite nas

Kolumne

ANTO ĐAPIĆ vs ŠEFIK DŽAFEROVIĆ

Objavljeno

na

Poslije političkih promjena od 1990. godine, Šefik Džaferović je isticao da je „pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za mene predstavlja ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na moje političke svjetonazore“. U početku se nije aktivno angažirao u političkom životu postkomunističke Bosne i Hercegovine, ali je na osnovu osobne komunikacije i poznanstava stečenih u radu pravosuđa u Zenici, ostvario važne veze sa političkim osobama u SDA te usvojio politički program i načela SDA.

Prema Džaferovićevim uvjerenjima, SDA je izvršila presudni utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“, zasnovane na postulatima emancipacije i sabornosti bošnjačke nacije u okvirima bosanskohercegovačke države, koja bi trebala biti izgrađena na „građanskoj platformi“ negacije konstitutivnosti i zasebnosti tri naroda u BiH, gdje bi kao u vrijeme Austro-Ugarske okupacije BiH „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika navedene države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog“ faktora okupljanja (!). Također, navedeni koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj, jednostavno konstituiranoj Državi Bosni i Hercegovini, svoje idejne osnove pronalazi u političkom programu Alije Izetbegovića, izražene u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno „Islam, između Istoka i Zapada“.

Prema shvaćanjima Šefika Džaferovića „ne postoji nijedan sporan segment političke i „nacionalne“ doktrine, prema kome je sasvim moguće determinirati bošnjački nacionalni identitet na osnovama „islamističkih“, „sunitskih“, „salafijskih i vehabističkih“ provenijencija i tradicija sa principima građanskog, demokratskog ustrojstva europskog društva“, gdje bi Bosna i Hercegovina bila definirana kao unitarna država u kojoj bi bile negirani postulati konstitutivnosti tri naroda, od kojih srpska i hrvatska nacija opravdano ukazuju na opasnost od majorizacije proizvedene iz redova, možda i većinskog bošnjačkog naroda.

U suštini, navedene političke projekcije predstavljaju koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan (!) u odnosu na rešenja koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a sa druge strane, Džaferović izgleda da ne želi uočiti da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata između Hrvata i Muslimana u BiH 1992. godine.

Bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bilo je zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na onim prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića.

Izetbegovićeva „Agencija“ svoju tešku odgovornost za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH nosi, zbog ratnih zločina prema nepodobnim pojedincima i skupinama građana u okolnostima  u kojima je upravo ista organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća muslimanskih pripadnika i desetina organizacija sa terorističkim provenijencijama i dokumentiranim aktivnostima. Proces planskog useljavanja tzv. „mudžahedinskih“ ili „džihadističkih boraca“ u područjima koje kontrolirala ARBiH, nastavljen je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od 01.02. do 01.05.1996. godine, spomenuti proces useljavanja tih problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH nalazio se pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u tom razdoblju obavljao dužnost sekretara AID-a. Šefik Džaferović, povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao je i svojim kontroverznim angažiranjem u tim ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Šefik Džaferović je sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića.

Nakon ovih relevantnih obavještajnih podatak o liku i djelu Šefika Džaferovića, koji je član predsjedništva BiH, rame uz rame notornog Željka Komšića i prevrtljivog Milorada Dodika, s pravom se trebamo upitati je li se stvarno u Hrvatskoj trebao pojaviti Anto Đapić, kao glas vapijućeg u pustinji, koji svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristi kako bi državni vrh Hrvatske i međunarodne faktore upozorio što se to kuha u novom bosanskom loncu. A ono što se kuha, bez ikakve sumnje slomit će se preko leđa Hrvatica i Hrvata u BiH, bilo to preko proklamirane unitarne Bošnjačke države ili preko nove konstrukcije „yu-regiona“ koju zagovara Milorad Dodik kao glasnogovornik i šegrt svojih gazda Vučića, Putina i Erdogana. I jedan i drugi model apsolutno odgovaraju i Srbima i Bošnjacima dok i jedan i drugi model definitivno znače nestanak Hrvata sa njihovih stoljetnih ognjišta. Priča o konstitutivnosti Hrvata u BiH odavno je postala stari ofucani vic i ako se ubrzano ne povuku neki radikalni potezi, ako smo nemoćni alarmirati međunarodnu zajednicu kako bi im još jednom otvorili oči o BiH kao novo-starom buretu baruta, čeka nas povijesni poraz nakon teško dobivenog rata, poraz koji će se kulturološki, nacionalno i geostrateški slomiti preko leđa naše mlade Domovine.

Donosimo Vam dijelove iz proglasa Ante Đapića, što je ujedno i integralni dio njegovog programa. Đapićeva razmišljanja i njegove poruke u pravilu su reakcija na sve agresivniju politiku bošnjačkog političkog vodstva u kontinuitetu, pa sve do posljednje suspektne izjave Šefika Džaferovića.

„Bošnjacima treba konačno reći – hoćete mir i savezništvo, dobro došli, hoćete rat, imat ćete ga!

Vrijeme je prestati se iščuđavati nad višegodišnjim izrazito neprijateljskim postupcima bošnjačkog rukovodstva u BiH prema Republici Hrvatskoj, prema našim institucijama, a osobito prema Hrvatima u BiH. Vrijeme je činjenicama pogledati u oči i prestati u sebi i kod sebe tražiti sjeme nametnute krivnje za sva zla u odnosima hrvatskog i bošnjačkog naroda, polazeći od činjenice da su Bošnjaci žrtva, a svi ostali krvnici, jer je hrvatski narod u BiH pretrpio daleko više štete i zla od bošnjačkih politika nego od srpskih, koje nikome nisu upitne. Danas je hrvatski narod izložen sve snažnijoj bošnjačkoj agresiji i neprijateljstvu i tome se mora usprotiviti, te zaustaviti i agresivnu bošnjačku politiku upozoriti da su im ispružene „šape“ opasno blizu vatri koja će ih opeći, pa i potpuno sagorjeti ako se ne povuku u svoje krilo. Gomilanje ilegalnih migranata na granicama BiH sa Hrvatskom nije ni slučajno ni bezazleno i svaka zemlja bi u takvoj situaciji stupanj sigurnosti podigla na najvišu razinu.

To bi trebala biti državna politika, a ne politika prihvaćanja nametnute krivnje. Ta samonametnuta mazohistička krivnja ucjepljenja polustoljetnim srpskim svakodnevnim ispiranjem mozga hrvatskog naroda, postala je razarajuća zaprjeka za uspostavljanje razumskih politika hrvatske države. Hrvatska odmah treba prestati slati poruke bošnjačkom rukovodstvu o našim zaslugama za spašavanje i ovakve strukture BiH, za spašavanje Bihaća, za golemu humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć. Bošnjačko rukovodstvo sve to zna, ali kako je i tijekom rata imalo islamističku i vrlo agresivnu figu u džepu, ima ju i danas, pa je odgovorno i razumno Bošnjake i njihove politike početi gledati u ovome trenutku kao izraziti problem hrvatskim interesima i prema tom problemu se započeti ponašati racionalno i hladno bez romantičarskih vizija od nazad dva stoljeća. Ponavljanjem tih činjenica, koje Bošnjaci ne prihvaćaju i izokreću na najbizarniji način u svakodnevnoj politici, umjesto snage i moći, hrvatska država šalje poruku nemoći, pokušavajući molećivo dozvati pameti i obrazu sve bezobraznijeg nasrtljivca. S nasrtljivcima vrijedi samo argument moći.

Republici Hrvatskoj ovakva BiH ne može biti prijatelj, partner, niti suradnik. BiH čine tri naroda i Republika Hrvatska mora imati samo jednu polazišnu politiku i to prema zaštiti i obrani interesa hrvatskog naroda, a na temelju toga definirati odnose i odgovarajuće politike prema Srbima i Bošnjacima. Mi bi trebali znati  da se hrvatska strateška pozicija razgraničenja utjecaja s političkim srpstvom mora nastojati uspostaviti na Drini, kao i razgraničenje strateških interesa sa sve zloćudnijim i agresivnijim panislamizmom. Da bi se to postiglo nužno je po svaku cijenu obraniti sadašnje stečene životne prostore i ljudski potencijal hrvatskog naroda u BiH, a to nije moguće bez uspostave Hrvatske republike u BiH. Bilo kakva državna zajednica BiH u današnjim granicama nije moguća na stabilnim temeljima bez uspostave tri republike tri suverena naroda. To mora biti hrvatsko polazište u svim razgovorima o BiH, a stav da će Hrvatska braniti s punim međunarodnim pravom suvereni status Hrvata u BiH mora prepoznavati i uvažavati svaki naš međunarodni partner.

Republika Hrvatska mora prestati ponavljati uz status Hrvata pojam “konstitutivnost”, a utemeljiti svoju politiku na bezuvjetnom pojmu i sadržaju “suverenost” uz hrvatski narod u BiH. Suveren narod je obilježen teritorijem, stanovništvom i svojom vlašću, a tek kad ta tri elementa postoje može se razgovarati o konstitutivnosti tri naroda u eventualnoj zajedničkoj konstituciji. Inače je konstitutivnost koja nije nastala na suverenoj volji okov oko vrata.

Hrvatska se mora odmah prestati ponašati kao jedina zainteresirana strana za održanje BiH u današnjim granicama, iako je to nesumnjivo naš interes. Postoji puno načina za obranu svojih interesa, valja ih osmisliti i ustrajno provoditi, a ne isticanjem svoga interesa davati prvenstveno bošnjačkim politikama prostor za sve agresivnije i neprijateljsko ponašanje sa sve bezobraznijim zahtjevima, od kojih je najopasniji bošnjačko polazište da su samo i jedino oni ekskluzivni zastupnici BiH, što je uz sve ostale opasnosti i dovelo do legalizirane međunarodne činjenice da se Erdogana i Tursku promiče kao ovlaštenog skrbnika po “amanetu” Alije Izetbegovića, a s druge strane Republici Hrvatskoj kojoj su Hrvati u BiH životni i prirodni interes i obveza, upozorava se besramno na “nemiješanje” u “unutarnje „stvari BiH. Republika Hrvatska se sve dok se ne uspostavi održiva državna zajednica s trajnim suverenim statusom hrvatskog naroda u BiH mora s potpunom nadležnošću “miješati” u probleme uspostavljanja takve BiH. To nije stvar o kojoj će odlučivati bošnjačko rukovodstvo, nego pitanje u isključivoj nadležnosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Ovakva BiH opasan je eksperiment i mi moramo iz toga eksperimentiranja izvući, a nakon toga svim raspoloživim sredstvima i metodama, koje stoje državama na raspolaganju, obraniti svoj narod, svoju zemlju i svoju budućnost.

Danas je BiH tempirana bomba, određena islamističkom političkom paradigmom Alije Izetbegovića i srpskim zločinačkim rukopisom iz rata, koju recentno potpiruju Šefik Džaferović i hrvatski Juda Željko Komšić i  ta bomba se neće deaktivirati ako zatvorimo oči pred njom.

Sve ozbiljne europske države, kao i svaki razuman Hrvat znaju da je BiH opasno nestabilna tvorevina, te da je u bošnjačkom dijelu politika i pod bošnjačkom izravnom nadležnošću utjecaj najradikalnijih islamističkih skupina postao izrazito opasan i zabrinjavajući. Iako to može biti i jest problem šireg međunarodnog značaja, to prije svega ugrožava hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, koja mora imati odgovor i biti u svakom trenutku spremna na blokadu izvorišta te ugroze. O tome pravu nema razgovora ni s kim tko ne uviđa i ne priznaje  realnost i stvarno stanje i jedino na tom bezuvjetnom pravu se moraju testirati naša moguća savezništva.“

U svakom slučaju, potencijalni glasači Miroslava Škore i Zorana Milanovića  s pravom očekuju njihova očitovanja o ovim važnim pitanjima za Hrvate u BiH o kojima svaki predsjednički kandidat, s obzirom na ustavne ovlasti u kreiranju vanjske politike Republike Hrvatske koje ih čekaju ako osvoje Pantovčak, mora kompetentno progovoriti. Aktualna predsjednica Republike Hrvatske o tim temama je već ponešta kazala, zbog toga je bila razapeta osobito nakon posjeta Izraelu, no to nije dovoljno i od nje treba očekivati puno više angažmana u međunarodnoj zajednici koja glede situacije u BiH još uvijek ima povez preko očiju.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari