Pratite nas

Kolumne

ANTO ĐAPIĆ vs ŠEFIK DŽAFEROVIĆ

Objavljeno

na

Poslije političkih promjena od 1990. godine, Šefik Džaferović je isticao da je „pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za mene predstavlja ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na moje političke svjetonazore“. U početku se nije aktivno angažirao u političkom životu postkomunističke Bosne i Hercegovine, ali je na osnovu osobne komunikacije i poznanstava stečenih u radu pravosuđa u Zenici, ostvario važne veze sa političkim osobama u SDA te usvojio politički program i načela SDA.

Prema Džaferovićevim uvjerenjima, SDA je izvršila presudni utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“, zasnovane na postulatima emancipacije i sabornosti bošnjačke nacije u okvirima bosanskohercegovačke države, koja bi trebala biti izgrađena na „građanskoj platformi“ negacije konstitutivnosti i zasebnosti tri naroda u BiH, gdje bi kao u vrijeme Austro-Ugarske okupacije BiH „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika navedene države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog“ faktora okupljanja (!). Također, navedeni koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj, jednostavno konstituiranoj Državi Bosni i Hercegovini, svoje idejne osnove pronalazi u političkom programu Alije Izetbegovića, izražene u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno „Islam, između Istoka i Zapada“.

Prema shvaćanjima Šefika Džaferovića „ne postoji nijedan sporan segment političke i „nacionalne“ doktrine, prema kome je sasvim moguće determinirati bošnjački nacionalni identitet na osnovama „islamističkih“, „sunitskih“, „salafijskih i vehabističkih“ provenijencija i tradicija sa principima građanskog, demokratskog ustrojstva europskog društva“, gdje bi Bosna i Hercegovina bila definirana kao unitarna država u kojoj bi bile negirani postulati konstitutivnosti tri naroda, od kojih srpska i hrvatska nacija opravdano ukazuju na opasnost od majorizacije proizvedene iz redova, možda i većinskog bošnjačkog naroda.

U suštini, navedene političke projekcije predstavljaju koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan (!) u odnosu na rešenja koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a sa druge strane, Džaferović izgleda da ne želi uočiti da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata između Hrvata i Muslimana u BiH 1992. godine.

Bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bilo je zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na onim prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića.

Izetbegovićeva „Agencija“ svoju tešku odgovornost za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH nosi, zbog ratnih zločina prema nepodobnim pojedincima i skupinama građana u okolnostima  u kojima je upravo ista organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća muslimanskih pripadnika i desetina organizacija sa terorističkim provenijencijama i dokumentiranim aktivnostima. Proces planskog useljavanja tzv. „mudžahedinskih“ ili „džihadističkih boraca“ u područjima koje kontrolirala ARBiH, nastavljen je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od 01.02. do 01.05.1996. godine, spomenuti proces useljavanja tih problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH nalazio se pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u tom razdoblju obavljao dužnost sekretara AID-a. Šefik Džaferović, povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao je i svojim kontroverznim angažiranjem u tim ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Šefik Džaferović je sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića.

Nakon ovih relevantnih obavještajnih podatak o liku i djelu Šefika Džaferovića, koji je član predsjedništva BiH, rame uz rame notornog Željka Komšića i prevrtljivog Milorada Dodika, s pravom se trebamo upitati je li se stvarno u Hrvatskoj trebao pojaviti Anto Đapić, kao glas vapijućeg u pustinji, koji svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristi kako bi državni vrh Hrvatske i međunarodne faktore upozorio što se to kuha u novom bosanskom loncu. A ono što se kuha, bez ikakve sumnje slomit će se preko leđa Hrvatica i Hrvata u BiH, bilo to preko proklamirane unitarne Bošnjačke države ili preko nove konstrukcije „yu-regiona“ koju zagovara Milorad Dodik kao glasnogovornik i šegrt svojih gazda Vučića, Putina i Erdogana. I jedan i drugi model apsolutno odgovaraju i Srbima i Bošnjacima dok i jedan i drugi model definitivno znače nestanak Hrvata sa njihovih stoljetnih ognjišta. Priča o konstitutivnosti Hrvata u BiH odavno je postala stari ofucani vic i ako se ubrzano ne povuku neki radikalni potezi, ako smo nemoćni alarmirati međunarodnu zajednicu kako bi im još jednom otvorili oči o BiH kao novo-starom buretu baruta, čeka nas povijesni poraz nakon teško dobivenog rata, poraz koji će se kulturološki, nacionalno i geostrateški slomiti preko leđa naše mlade Domovine.

Donosimo Vam dijelove iz proglasa Ante Đapića, što je ujedno i integralni dio njegovog programa. Đapićeva razmišljanja i njegove poruke u pravilu su reakcija na sve agresivniju politiku bošnjačkog političkog vodstva u kontinuitetu, pa sve do posljednje suspektne izjave Šefika Džaferovića.

„Bošnjacima treba konačno reći – hoćete mir i savezništvo, dobro došli, hoćete rat, imat ćete ga!

Vrijeme je prestati se iščuđavati nad višegodišnjim izrazito neprijateljskim postupcima bošnjačkog rukovodstva u BiH prema Republici Hrvatskoj, prema našim institucijama, a osobito prema Hrvatima u BiH. Vrijeme je činjenicama pogledati u oči i prestati u sebi i kod sebe tražiti sjeme nametnute krivnje za sva zla u odnosima hrvatskog i bošnjačkog naroda, polazeći od činjenice da su Bošnjaci žrtva, a svi ostali krvnici, jer je hrvatski narod u BiH pretrpio daleko više štete i zla od bošnjačkih politika nego od srpskih, koje nikome nisu upitne. Danas je hrvatski narod izložen sve snažnijoj bošnjačkoj agresiji i neprijateljstvu i tome se mora usprotiviti, te zaustaviti i agresivnu bošnjačku politiku upozoriti da su im ispružene „šape“ opasno blizu vatri koja će ih opeći, pa i potpuno sagorjeti ako se ne povuku u svoje krilo. Gomilanje ilegalnih migranata na granicama BiH sa Hrvatskom nije ni slučajno ni bezazleno i svaka zemlja bi u takvoj situaciji stupanj sigurnosti podigla na najvišu razinu.

To bi trebala biti državna politika, a ne politika prihvaćanja nametnute krivnje. Ta samonametnuta mazohistička krivnja ucjepljenja polustoljetnim srpskim svakodnevnim ispiranjem mozga hrvatskog naroda, postala je razarajuća zaprjeka za uspostavljanje razumskih politika hrvatske države. Hrvatska odmah treba prestati slati poruke bošnjačkom rukovodstvu o našim zaslugama za spašavanje i ovakve strukture BiH, za spašavanje Bihaća, za golemu humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć. Bošnjačko rukovodstvo sve to zna, ali kako je i tijekom rata imalo islamističku i vrlo agresivnu figu u džepu, ima ju i danas, pa je odgovorno i razumno Bošnjake i njihove politike početi gledati u ovome trenutku kao izraziti problem hrvatskim interesima i prema tom problemu se započeti ponašati racionalno i hladno bez romantičarskih vizija od nazad dva stoljeća. Ponavljanjem tih činjenica, koje Bošnjaci ne prihvaćaju i izokreću na najbizarniji način u svakodnevnoj politici, umjesto snage i moći, hrvatska država šalje poruku nemoći, pokušavajući molećivo dozvati pameti i obrazu sve bezobraznijeg nasrtljivca. S nasrtljivcima vrijedi samo argument moći.

Republici Hrvatskoj ovakva BiH ne može biti prijatelj, partner, niti suradnik. BiH čine tri naroda i Republika Hrvatska mora imati samo jednu polazišnu politiku i to prema zaštiti i obrani interesa hrvatskog naroda, a na temelju toga definirati odnose i odgovarajuće politike prema Srbima i Bošnjacima. Mi bi trebali znati  da se hrvatska strateška pozicija razgraničenja utjecaja s političkim srpstvom mora nastojati uspostaviti na Drini, kao i razgraničenje strateških interesa sa sve zloćudnijim i agresivnijim panislamizmom. Da bi se to postiglo nužno je po svaku cijenu obraniti sadašnje stečene životne prostore i ljudski potencijal hrvatskog naroda u BiH, a to nije moguće bez uspostave Hrvatske republike u BiH. Bilo kakva državna zajednica BiH u današnjim granicama nije moguća na stabilnim temeljima bez uspostave tri republike tri suverena naroda. To mora biti hrvatsko polazište u svim razgovorima o BiH, a stav da će Hrvatska braniti s punim međunarodnim pravom suvereni status Hrvata u BiH mora prepoznavati i uvažavati svaki naš međunarodni partner.

Republika Hrvatska mora prestati ponavljati uz status Hrvata pojam “konstitutivnost”, a utemeljiti svoju politiku na bezuvjetnom pojmu i sadržaju “suverenost” uz hrvatski narod u BiH. Suveren narod je obilježen teritorijem, stanovništvom i svojom vlašću, a tek kad ta tri elementa postoje može se razgovarati o konstitutivnosti tri naroda u eventualnoj zajedničkoj konstituciji. Inače je konstitutivnost koja nije nastala na suverenoj volji okov oko vrata.

Hrvatska se mora odmah prestati ponašati kao jedina zainteresirana strana za održanje BiH u današnjim granicama, iako je to nesumnjivo naš interes. Postoji puno načina za obranu svojih interesa, valja ih osmisliti i ustrajno provoditi, a ne isticanjem svoga interesa davati prvenstveno bošnjačkim politikama prostor za sve agresivnije i neprijateljsko ponašanje sa sve bezobraznijim zahtjevima, od kojih je najopasniji bošnjačko polazište da su samo i jedino oni ekskluzivni zastupnici BiH, što je uz sve ostale opasnosti i dovelo do legalizirane međunarodne činjenice da se Erdogana i Tursku promiče kao ovlaštenog skrbnika po “amanetu” Alije Izetbegovića, a s druge strane Republici Hrvatskoj kojoj su Hrvati u BiH životni i prirodni interes i obveza, upozorava se besramno na “nemiješanje” u “unutarnje „stvari BiH. Republika Hrvatska se sve dok se ne uspostavi održiva državna zajednica s trajnim suverenim statusom hrvatskog naroda u BiH mora s potpunom nadležnošću “miješati” u probleme uspostavljanja takve BiH. To nije stvar o kojoj će odlučivati bošnjačko rukovodstvo, nego pitanje u isključivoj nadležnosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Ovakva BiH opasan je eksperiment i mi moramo iz toga eksperimentiranja izvući, a nakon toga svim raspoloživim sredstvima i metodama, koje stoje državama na raspolaganju, obraniti svoj narod, svoju zemlju i svoju budućnost.

Danas je BiH tempirana bomba, određena islamističkom političkom paradigmom Alije Izetbegovića i srpskim zločinačkim rukopisom iz rata, koju recentno potpiruju Šefik Džaferović i hrvatski Juda Željko Komšić i  ta bomba se neće deaktivirati ako zatvorimo oči pred njom.

Sve ozbiljne europske države, kao i svaki razuman Hrvat znaju da je BiH opasno nestabilna tvorevina, te da je u bošnjačkom dijelu politika i pod bošnjačkom izravnom nadležnošću utjecaj najradikalnijih islamističkih skupina postao izrazito opasan i zabrinjavajući. Iako to može biti i jest problem šireg međunarodnog značaja, to prije svega ugrožava hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, koja mora imati odgovor i biti u svakom trenutku spremna na blokadu izvorišta te ugroze. O tome pravu nema razgovora ni s kim tko ne uviđa i ne priznaje  realnost i stvarno stanje i jedino na tom bezuvjetnom pravu se moraju testirati naša moguća savezništva.“

U svakom slučaju, potencijalni glasači Miroslava Škore i Zorana Milanovića  s pravom očekuju njihova očitovanja o ovim važnim pitanjima za Hrvate u BiH o kojima svaki predsjednički kandidat, s obzirom na ustavne ovlasti u kreiranju vanjske politike Republike Hrvatske koje ih čekaju ako osvoje Pantovčak, mora kompetentno progovoriti. Aktualna predsjednica Republike Hrvatske o tim temama je već ponešta kazala, zbog toga je bila razapeta osobito nakon posjeta Izraelu, no to nije dovoljno i od nje treba očekivati puno više angažmana u međunarodnoj zajednici koja glede situacije u BiH još uvijek ima povez preko očiju.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Milanovićeva pobjeda izravna je posljedica nesloge na desnici

Objavljeno

na

Objavio

S jedne strane, u Rijeci se spremaju kranovi koji će podignuti višetonsku zvijezdu petokraku na kultni riječki neboder u samom centru grada, s druge strane čelnik povijesnog HSS-a Krešo Beljak najavljuje mogućnost novih likvidacija hrvatskih iseljenika! Dobro došli u Hrvatsku u kojoj je Zoran Milanović predsjednik države, piše Tihomir Dujmović u kolumni za direktno.hr.

Naime, ovo bildanje mišića jugoslavenske komunističke ljevice izravni je ceh pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, jer je kako vidimo jugoslavenska ljevica počela dizati glavu, a još se nije obavila niti predsjednička inauguracija!

Zbog toga je poraz domoljubnih kandidata na predsjedničkim izborima povijesno fatalan, tim prije jer su u prvom krugu pokazali da ukupno gledajući drže većinu. Još ćemo tisuću puta prokleti neslogu na desnici, jer je Milanovićeva pobjeda izravna posljedica te nesloge, a tek ćemo vidjeti kakvu krvavu cijenu će cijela nacija platiti zagovorom poništenja listića!

Tako već prvi dani nakon pobjede Zorana Milanovića pokazuju unutarnji ideološki politički smjer u kojem će zemlju voditi. Vanjskopolitički pak smjer se može nazrijeti u ekspresnom pozivu koji je za posjet Moskvi već dobio od Putina! Mjesec dana prije službene inauguracije!

Osim toga, prvi dani nakon pobjede ljevice osobito pokazuju atmosferu u kojoj ćemo živjeti idućih pet godina, atmosferu koja će zacrvenjeti Hrvatsku do usijavanja, pobijedi li SDP na parlamentarnim izborima! Ima li toliko razuma, pameti i svijesti na domoljubnoj političkoj sceni da se ovaj scenarij nakon zadnjeg poraza zauzda?

Zlatko Hasanbegović je širu javnost nedavno upoznao u Saboru s postojanjem nevjerojatne ideje i već zgotovljenog plana, koja je s onu stranu pameti, da se u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, na kultni riječki neboder u centru grada instalira višetonska zvijezda petokraka napravljena od armiranog betona!

Posljednji put je to palo na pamet krajem Drugog svjetskog rata partizanima kad su netom što su ušli u grad likvidirali oko 700 Riječana, stavili na isti neboder mamutsku zvijezdu petokraku! Ako je ono bio izraz ludila ratnih pobjednika, kako je moguće shvatiti da se posve ista akcija planira 75 godina kasnije?

Potoci nevine krvi tekle su pod petokrakom

Nakon spoznaje o potocima nevine krvi koja je tekla pod tom petokrakom, nakon svih Hudih jama, nakon svih gračanskih stratišta, nakon nepobitne činjenice da je ista petokraka poklala Vukovar i preorala pola Hrvatske, nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o prvoklasnoj političkoj provokaciji koju je “savezna” vlast dužna zauzdati! Jer, višetonska petokraka će se u jednoj zemlji članici Unije, instalirati na vrh riječkog nebodera i nakon svih rezolucija europskog parlamenta i Vijeća Europe na temu komunizma!

Osim toga kran će podignuti višetonsku petokraku na vrh nebodera točno u trenutku dok Hrvatska predsjedava istom tom Europskom unijom! Dvoji li netko, ako se taj performans dogodi, da će u najmanju ruku predstavnici Mađarske, Poljske i Slovačke izraziti javno zgražavanje nad tom činjenicom, što se jasno može iščitati njihovim držanjem spram komunističke povijesti?

Hasanbegovićevo precizno pitanje hoće li Ministarstvo kulture zaustaviti taj plan, nije dobilo odgovor aktualne ministrice kulture koja se pozvala na umjetničku slobodu izražavanja, ali ovdje se ne radi ni o umjetnosti ni o slobodi. Kao što se ni nakon 1945. ta petokraka tamo nije stavila u ime umjetničke slobode!

Radi se o goloj političkoj provokaciji koja traži nedvosmislen odgovor aktualne Vlade koja ima rekvizite kojima može spriječiti tu sramotu. Riječka histerija za titoizmom, komunizmom i petokrakama nadilazi granice zdravog razuma pa s obzirom na to da se ne čuje revolt i bunt Riječana čovjek ima dojam da tamošnji gradonačelnik dijeli po kućama buniku jer samo uz pomoć halucinogenih pripravaka je moguće šutke gledati, pače, pozdravljati to neokomunističko ludilo koje je zahvatilo grad.

Sve je počelo planom o obnovi Titovog broda “Galeb” za što je Obersnel natjerao gradske vijećnike da podignu ruku za kredit od 44 milijuna kuna (obnova Galeba i palače Šećerane)! Za tu svotu, kako je izračunao jedan vijećnik riječkog vijeća, mogao bi se sagraditi dovoljno veliki vrtić u koji bi se mogla upisati sva djeca koja nisu uspjela dobiti vrtić u Rijeci! Ali, ne! Komunistički šaman Vojko Obersnel ne misli tako! Osim toga samo godišnje održavanje broda se procjenjuje na više od pet milijuna kuna i u ovom trenutku nitko ne zna tko će i taj trošak plaćati! Za afirmaciju ovog ludila potrebno je vrijeme tako da obnovljeni Titov brod neće biti obnovljen u vrijeme dok će Rijeka biti europski grad kulture!

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike. Titov “Galeb” ima naime zanimljivu prošlost. Brod nisu gradile marljive ruke Titovih komunista, riječ je o brodu izgrađenom u Genovi davne 1936. godine i bio je namijenjen prijevozu južnog voća.

U libijskoj luci Bengazi brod je 1941. pogođen torpedom i dotegljen je u Trst. Nakon kapitulacije Italije preuzimaju ga Nijemci. Hitlerova mornarica ga je prenamijenila u polagača mina i, da perverzija bude veća, taj je brod širom Kvarnera i sjevernog Jadrana postavio više od pet tisuća mina! Potom su ga saveznici pred Rijekom potopili 1944. godine.

Takav, potopljen, brod je kao svojevrsni ratni plijen izvađen i preuređen 1948. najprije kao mornarički školski brod, potom u Titovu jahtu kojom je on putovao ravno 14 puta.

Za potrebe upotpunjavanja legendi o drugu Titu tvrdilo se da se tim brodom poznate goste vodilo na Brijune, naročito se isticalo da su tim brodom prevezeni Elizabeth Taylor, Richard Burton i Sofia Loren, no čak je i HRT ustvrdio da je to laž. Političari i medijske zvijezde su redovito na Brijune stizali brodom Podgorka.

“Galeb” je funkcionirao 27 godina, Tito se njime koristio godinu i pol. Od njegove smrti, Galeb je bio običan školski brod za pitomce jugoslavenske mornarice. Početkom 1991. odvezen je u Crnu Goru gdje ga potom kupuje jedan grčki brodovlasnik koji je htio od njega napraviti jahtu (brod je duži od stotinu metara). Tako je dotegljen u brodogradilište Viktor Lenac. Kako Grk nije plaćao troškove obnove, brodogradilište ga je prodalo gradu Rijeci za 150.000 dolara.

Inače, da bi se ovaj bezumni spektakl mogao izvesti bila je potrebna pomoć garniture Vlade iz vremena Ive Sanadera, jer je ministarstvo kulture dok je njime rukovodio Božo Biškupić povuklo prvi, ali zlatni potez u tom smislu.

Naime, da Ministarstvo kulture 2006. godine nije “Galeb” proglasilo kulturnim dobrom, ne bi se moglo povući niti jedna kuna europskog novca za njegovu obnovu, a povučen je ogroman novac! Tom odlukom Biškupićeva ministarstva, Galeb je faktički “legaliziran” za buduće akcije riječkog gradonačelnika!

Nakon, dakle, ovakvog bezumnog bacanja novca za obnovu ovog broda, Rijeka je u povodu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, pripremila i sebi i nama, novi jugoslavensko-komunistički spektakl planom o instaliranju višetonske petokrake od armiranog betona na vrh znamenitog riječkog nebodera. Riječani fakat imaju mašte! No, niti to nije sve! U sklopu te manifestacije, očekuje se remek djelo znamenitog sadržaja redatelja Frljića, a poseban spektakl se očekuje kroz zasebnu manifestaciju nazvanu “Jugo-joga”.

Dakle, u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture” pripremljen je i performans “Jugo-joga”. Riječ je, kako stoji u dokumentaciji koja predstavlja cijeli projekt, o “tjelovježbi prisjećanja političkih iskustava i vizualnog nasljeđa kolektivne prošlosti”.

U daljnjem obrazloženju se navodi da: “Performans ‘Jugo-joga’ poziva građane i prolaznike da se priključe izvođenju koreografije u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi poput joga-položaja i sličnih vježbi…svakodnevne prakse usmjerene na tijelo i duh pojedinca uklapaju se u grupnu vježbu, vježbu u kojoj se tijelo prisjeća političkih iskustava i vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…uz zvukove revolucionarnih pjesama i političkih slogana, publika i izvođači postupno se sjedinjuju u kolektivno tijelo u fizičkom obračunu s prošlošću i sadašnjošću”. Dakle, “tijelo se prisjeća vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…”.

Da netko ovako nešto može i zamisliti već je teško povjerovati. Da postoje ljudi koji stoje iza ovog projekta, to je pak na rubu pameti. Ali da postoji hrvatska država i hrvatska državna vlast, uključujući i Ministarstvo kulture koje financijski i programski stoji iza ovakvih programa, to je apsolutno neshvatljivo! Da po Rijeci slučajni prolaznici izvode “jogu u koreografiji u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi iz joga položaja” to je ideja koja u prvom redu traži adekvatnu medicinsku skrb! Tako da bi, osim što bi na odgovornost valjalo pozvati Ministarstvo kulture i aktualnu ministricu, trebalo zamoliti da se u pomoć uključi Ministarstvo zdravstva.

Jer “Jugo-joga” najprije traži temeljitu medicinsku pomoć, detaljne pretrage i pomno promatranje! I dok se u Rijeci sprema spektakl u slavu Tita, komunizma i Jugoslavije kakav nije viđen od Titove smrti, Krešo Beljak je izjavio na informaciju da je UDB-a likvidirala više od stotinu hrvatskih političkih emigranata sljedeće: “Više od sto? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDB-i”.

Dakle, “nažalost”… Beljakove isprike djeluju smiješno, kao i stavovi koje su o ovome iznijeli Bernardić i Bauk. Bauk je primjerice ustvrdio da se “Beljak pokušao napraviti pametnim, ali očito nije uspio”. Bernardić je, pak, govorio između ostaloga i o tome kako “Beljak ima osebujan stil…kako je dosta povijesnih podjela, dosta je vraćanja u prošlost…”. Gore dakle od Beljaka jedino su ova bulažnjenja Davora Bernardića. No, ponavljam, nakon pobjede Zorana Milanovića jugoslavenska zmija diže glavu.

Od Rijeke do (za sada) Beljakovog Samobora! Pa nema tome dugo da je Stazić izjavio kako “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Osvoji li na jesen SDP, s ovakvim Stazićem na istaknutom mjestu, vlast, osvoji li tu vlast s moćnim Rankom Ostojićem čija policija nikada nije otkrila tko je stavio svastiku na Poljud, ali je dopustila političku histeriju, tako da danas sve skupa izgleda kao jasna podmetaljka, osvoji li takav SDP vlast u koaliciji s Beljakovim HSS-om i uznapreduje li ovaj lijevi fašizam na ovim temeljima na vjetru koji donosi opijenost vlašću, Hrvatska će se naći na pragu građanskog rata.

Sve se to još može zauzdati, sve se to još može zaustaviti, samo pod uvjetom povijesnog dogovora na domoljubnoj desnici. Ima li na desnici pameti? Ima li na desnici odgovornosti? Ima li na desnici svijesti? Ako nema, teško ćemo se othrvati tome da će malo pomalo cijela nacija vježbati “jugo-jogu” skačući po parkovima u pozama partizanskih junaka i uz prateće revolucionarne pjesme… Dok će višetonske armirano betonske petokrake preplaviti Hrvatsku…

Tihomir Dujmović / direktno.hr

Ivkošić: ‘Mesić, Josipović, Škoro… na istom zadatku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari