Connect with us

Kolumne

ANTO ĐAPIĆ vs ŠEFIK DŽAFEROVIĆ

Published

on

Poslije političkih promjena od 1990. godine, Šefik Džaferović je isticao da je „pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za mene predstavlja ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na moje političke svjetonazore“. U početku se nije aktivno angažirao u političkom životu postkomunističke Bosne i Hercegovine, ali je na osnovu osobne komunikacije i poznanstava stečenih u radu pravosuđa u Zenici, ostvario važne veze sa političkim osobama u SDA te usvojio politički program i načela SDA.

Prema Džaferovićevim uvjerenjima, SDA je izvršila presudni utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“, zasnovane na postulatima emancipacije i sabornosti bošnjačke nacije u okvirima bosanskohercegovačke države, koja bi trebala biti izgrađena na „građanskoj platformi“ negacije konstitutivnosti i zasebnosti tri naroda u BiH, gdje bi kao u vrijeme Austro-Ugarske okupacije BiH „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika navedene države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog“ faktora okupljanja (!). Također, navedeni koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj, jednostavno konstituiranoj Državi Bosni i Hercegovini, svoje idejne osnove pronalazi u političkom programu Alije Izetbegovića, izražene u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno „Islam, između Istoka i Zapada“.

Prema shvaćanjima Šefika Džaferovića „ne postoji nijedan sporan segment političke i „nacionalne“ doktrine, prema kome je sasvim moguće determinirati bošnjački nacionalni identitet na osnovama „islamističkih“, „sunitskih“, „salafijskih i vehabističkih“ provenijencija i tradicija sa principima građanskog, demokratskog ustrojstva europskog društva“, gdje bi Bosna i Hercegovina bila definirana kao unitarna država u kojoj bi bile negirani postulati konstitutivnosti tri naroda, od kojih srpska i hrvatska nacija opravdano ukazuju na opasnost od majorizacije proizvedene iz redova, možda i većinskog bošnjačkog naroda.

U suštini, navedene političke projekcije predstavljaju koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan (!) u odnosu na rešenja koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a sa druge strane, Džaferović izgleda da ne želi uočiti da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata između Hrvata i Muslimana u BiH 1992. godine.

Bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bilo je zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na onim prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića.

Izetbegovićeva „Agencija“ svoju tešku odgovornost za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH nosi, zbog ratnih zločina prema nepodobnim pojedincima i skupinama građana u okolnostima  u kojima je upravo ista organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća muslimanskih pripadnika i desetina organizacija sa terorističkim provenijencijama i dokumentiranim aktivnostima. Proces planskog useljavanja tzv. „mudžahedinskih“ ili „džihadističkih boraca“ u područjima koje kontrolirala ARBiH, nastavljen je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od 01.02. do 01.05.1996. godine, spomenuti proces useljavanja tih problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH nalazio se pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u tom razdoblju obavljao dužnost sekretara AID-a. Šefik Džaferović, povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao je i svojim kontroverznim angažiranjem u tim ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Šefik Džaferović je sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića.

Nakon ovih relevantnih obavještajnih podatak o liku i djelu Šefika Džaferovića, koji je član predsjedništva BiH, rame uz rame notornog Željka Komšića i prevrtljivog Milorada Dodika, s pravom se trebamo upitati je li se stvarno u Hrvatskoj trebao pojaviti Anto Đapić, kao glas vapijućeg u pustinji, koji svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristi kako bi državni vrh Hrvatske i međunarodne faktore upozorio što se to kuha u novom bosanskom loncu. A ono što se kuha, bez ikakve sumnje slomit će se preko leđa Hrvatica i Hrvata u BiH, bilo to preko proklamirane unitarne Bošnjačke države ili preko nove konstrukcije „yu-regiona“ koju zagovara Milorad Dodik kao glasnogovornik i šegrt svojih gazda Vučića, Putina i Erdogana. I jedan i drugi model apsolutno odgovaraju i Srbima i Bošnjacima dok i jedan i drugi model definitivno znače nestanak Hrvata sa njihovih stoljetnih ognjišta. Priča o konstitutivnosti Hrvata u BiH odavno je postala stari ofucani vic i ako se ubrzano ne povuku neki radikalni potezi, ako smo nemoćni alarmirati međunarodnu zajednicu kako bi im još jednom otvorili oči o BiH kao novo-starom buretu baruta, čeka nas povijesni poraz nakon teško dobivenog rata, poraz koji će se kulturološki, nacionalno i geostrateški slomiti preko leđa naše mlade Domovine.

Donosimo Vam dijelove iz proglasa Ante Đapića, što je ujedno i integralni dio njegovog programa. Đapićeva razmišljanja i njegove poruke u pravilu su reakcija na sve agresivniju politiku bošnjačkog političkog vodstva u kontinuitetu, pa sve do posljednje suspektne izjave Šefika Džaferovića.

„Bošnjacima treba konačno reći – hoćete mir i savezništvo, dobro došli, hoćete rat, imat ćete ga!

Vrijeme je prestati se iščuđavati nad višegodišnjim izrazito neprijateljskim postupcima bošnjačkog rukovodstva u BiH prema Republici Hrvatskoj, prema našim institucijama, a osobito prema Hrvatima u BiH. Vrijeme je činjenicama pogledati u oči i prestati u sebi i kod sebe tražiti sjeme nametnute krivnje za sva zla u odnosima hrvatskog i bošnjačkog naroda, polazeći od činjenice da su Bošnjaci žrtva, a svi ostali krvnici, jer je hrvatski narod u BiH pretrpio daleko više štete i zla od bošnjačkih politika nego od srpskih, koje nikome nisu upitne. Danas je hrvatski narod izložen sve snažnijoj bošnjačkoj agresiji i neprijateljstvu i tome se mora usprotiviti, te zaustaviti i agresivnu bošnjačku politiku upozoriti da su im ispružene „šape“ opasno blizu vatri koja će ih opeći, pa i potpuno sagorjeti ako se ne povuku u svoje krilo. Gomilanje ilegalnih migranata na granicama BiH sa Hrvatskom nije ni slučajno ni bezazleno i svaka zemlja bi u takvoj situaciji stupanj sigurnosti podigla na najvišu razinu.

To bi trebala biti državna politika, a ne politika prihvaćanja nametnute krivnje. Ta samonametnuta mazohistička krivnja ucjepljenja polustoljetnim srpskim svakodnevnim ispiranjem mozga hrvatskog naroda, postala je razarajuća zaprjeka za uspostavljanje razumskih politika hrvatske države. Hrvatska odmah treba prestati slati poruke bošnjačkom rukovodstvu o našim zaslugama za spašavanje i ovakve strukture BiH, za spašavanje Bihaća, za golemu humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć. Bošnjačko rukovodstvo sve to zna, ali kako je i tijekom rata imalo islamističku i vrlo agresivnu figu u džepu, ima ju i danas, pa je odgovorno i razumno Bošnjake i njihove politike početi gledati u ovome trenutku kao izraziti problem hrvatskim interesima i prema tom problemu se započeti ponašati racionalno i hladno bez romantičarskih vizija od nazad dva stoljeća. Ponavljanjem tih činjenica, koje Bošnjaci ne prihvaćaju i izokreću na najbizarniji način u svakodnevnoj politici, umjesto snage i moći, hrvatska država šalje poruku nemoći, pokušavajući molećivo dozvati pameti i obrazu sve bezobraznijeg nasrtljivca. S nasrtljivcima vrijedi samo argument moći.

Republici Hrvatskoj ovakva BiH ne može biti prijatelj, partner, niti suradnik. BiH čine tri naroda i Republika Hrvatska mora imati samo jednu polazišnu politiku i to prema zaštiti i obrani interesa hrvatskog naroda, a na temelju toga definirati odnose i odgovarajuće politike prema Srbima i Bošnjacima. Mi bi trebali znati  da se hrvatska strateška pozicija razgraničenja utjecaja s političkim srpstvom mora nastojati uspostaviti na Drini, kao i razgraničenje strateških interesa sa sve zloćudnijim i agresivnijim panislamizmom. Da bi se to postiglo nužno je po svaku cijenu obraniti sadašnje stečene životne prostore i ljudski potencijal hrvatskog naroda u BiH, a to nije moguće bez uspostave Hrvatske republike u BiH. Bilo kakva državna zajednica BiH u današnjim granicama nije moguća na stabilnim temeljima bez uspostave tri republike tri suverena naroda. To mora biti hrvatsko polazište u svim razgovorima o BiH, a stav da će Hrvatska braniti s punim međunarodnim pravom suvereni status Hrvata u BiH mora prepoznavati i uvažavati svaki naš međunarodni partner.

Republika Hrvatska mora prestati ponavljati uz status Hrvata pojam “konstitutivnost”, a utemeljiti svoju politiku na bezuvjetnom pojmu i sadržaju “suverenost” uz hrvatski narod u BiH. Suveren narod je obilježen teritorijem, stanovništvom i svojom vlašću, a tek kad ta tri elementa postoje može se razgovarati o konstitutivnosti tri naroda u eventualnoj zajedničkoj konstituciji. Inače je konstitutivnost koja nije nastala na suverenoj volji okov oko vrata.

Hrvatska se mora odmah prestati ponašati kao jedina zainteresirana strana za održanje BiH u današnjim granicama, iako je to nesumnjivo naš interes. Postoji puno načina za obranu svojih interesa, valja ih osmisliti i ustrajno provoditi, a ne isticanjem svoga interesa davati prvenstveno bošnjačkim politikama prostor za sve agresivnije i neprijateljsko ponašanje sa sve bezobraznijim zahtjevima, od kojih je najopasniji bošnjačko polazište da su samo i jedino oni ekskluzivni zastupnici BiH, što je uz sve ostale opasnosti i dovelo do legalizirane međunarodne činjenice da se Erdogana i Tursku promiče kao ovlaštenog skrbnika po “amanetu” Alije Izetbegovića, a s druge strane Republici Hrvatskoj kojoj su Hrvati u BiH životni i prirodni interes i obveza, upozorava se besramno na “nemiješanje” u “unutarnje „stvari BiH. Republika Hrvatska se sve dok se ne uspostavi održiva državna zajednica s trajnim suverenim statusom hrvatskog naroda u BiH mora s potpunom nadležnošću “miješati” u probleme uspostavljanja takve BiH. To nije stvar o kojoj će odlučivati bošnjačko rukovodstvo, nego pitanje u isključivoj nadležnosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Ovakva BiH opasan je eksperiment i mi moramo iz toga eksperimentiranja izvući, a nakon toga svim raspoloživim sredstvima i metodama, koje stoje državama na raspolaganju, obraniti svoj narod, svoju zemlju i svoju budućnost.

Danas je BiH tempirana bomba, određena islamističkom političkom paradigmom Alije Izetbegovića i srpskim zločinačkim rukopisom iz rata, koju recentno potpiruju Šefik Džaferović i hrvatski Juda Željko Komšić i  ta bomba se neće deaktivirati ako zatvorimo oči pred njom.

Sve ozbiljne europske države, kao i svaki razuman Hrvat znaju da je BiH opasno nestabilna tvorevina, te da je u bošnjačkom dijelu politika i pod bošnjačkom izravnom nadležnošću utjecaj najradikalnijih islamističkih skupina postao izrazito opasan i zabrinjavajući. Iako to može biti i jest problem šireg međunarodnog značaja, to prije svega ugrožava hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, koja mora imati odgovor i biti u svakom trenutku spremna na blokadu izvorišta te ugroze. O tome pravu nema razgovora ni s kim tko ne uviđa i ne priznaje  realnost i stvarno stanje i jedino na tom bezuvjetnom pravu se moraju testirati naša moguća savezništva.“

U svakom slučaju, potencijalni glasači Miroslava Škore i Zorana Milanovića  s pravom očekuju njihova očitovanja o ovim važnim pitanjima za Hrvate u BiH o kojima svaki predsjednički kandidat, s obzirom na ustavne ovlasti u kreiranju vanjske politike Republike Hrvatske koje ih čekaju ako osvoje Pantovčak, mora kompetentno progovoriti. Aktualna predsjednica Republike Hrvatske o tim temama je već ponešta kazala, zbog toga je bila razapeta osobito nakon posjeta Izraelu, no to nije dovoljno i od nje treba očekivati puno više angažmana u međunarodnoj zajednici koja glede situacije u BiH još uvijek ima povez preko očiju.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari