Pratite nas

Kolumne

ANTO ĐAPIĆ vs ŠEFIK DŽAFEROVIĆ

Objavljeno

na

Poslije političkih promjena od 1990. godine, Šefik Džaferović je isticao da je „pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za mene predstavlja ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na moje političke svjetonazore“. U početku se nije aktivno angažirao u političkom životu postkomunističke Bosne i Hercegovine, ali je na osnovu osobne komunikacije i poznanstava stečenih u radu pravosuđa u Zenici, ostvario važne veze sa političkim osobama u SDA te usvojio politički program i načela SDA.

Prema Džaferovićevim uvjerenjima, SDA je izvršila presudni utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“, zasnovane na postulatima emancipacije i sabornosti bošnjačke nacije u okvirima bosanskohercegovačke države, koja bi trebala biti izgrađena na „građanskoj platformi“ negacije konstitutivnosti i zasebnosti tri naroda u BiH, gdje bi kao u vrijeme Austro-Ugarske okupacije BiH „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika navedene države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog“ faktora okupljanja (!). Također, navedeni koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj, jednostavno konstituiranoj Državi Bosni i Hercegovini, svoje idejne osnove pronalazi u političkom programu Alije Izetbegovića, izražene u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno „Islam, između Istoka i Zapada“.

Prema shvaćanjima Šefika Džaferovića „ne postoji nijedan sporan segment političke i „nacionalne“ doktrine, prema kome je sasvim moguće determinirati bošnjački nacionalni identitet na osnovama „islamističkih“, „sunitskih“, „salafijskih i vehabističkih“ provenijencija i tradicija sa principima građanskog, demokratskog ustrojstva europskog društva“, gdje bi Bosna i Hercegovina bila definirana kao unitarna država u kojoj bi bile negirani postulati konstitutivnosti tri naroda, od kojih srpska i hrvatska nacija opravdano ukazuju na opasnost od majorizacije proizvedene iz redova, možda i većinskog bošnjačkog naroda.

U suštini, navedene političke projekcije predstavljaju koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan (!) u odnosu na rešenja koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a sa druge strane, Džaferović izgleda da ne želi uočiti da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata između Hrvata i Muslimana u BiH 1992. godine.

Bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bilo je zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na onim prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića.

Izetbegovićeva „Agencija“ svoju tešku odgovornost za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH nosi, zbog ratnih zločina prema nepodobnim pojedincima i skupinama građana u okolnostima  u kojima je upravo ista organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća muslimanskih pripadnika i desetina organizacija sa terorističkim provenijencijama i dokumentiranim aktivnostima. Proces planskog useljavanja tzv. „mudžahedinskih“ ili „džihadističkih boraca“ u područjima koje kontrolirala ARBiH, nastavljen je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od 01.02. do 01.05.1996. godine, spomenuti proces useljavanja tih problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH nalazio se pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u tom razdoblju obavljao dužnost sekretara AID-a. Šefik Džaferović, povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao je i svojim kontroverznim angažiranjem u tim ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Šefik Džaferović je sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića.

Nakon ovih relevantnih obavještajnih podatak o liku i djelu Šefika Džaferovića, koji je član predsjedništva BiH, rame uz rame notornog Željka Komšića i prevrtljivog Milorada Dodika, s pravom se trebamo upitati je li se stvarno u Hrvatskoj trebao pojaviti Anto Đapić, kao glas vapijućeg u pustinji, koji svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristi kako bi državni vrh Hrvatske i međunarodne faktore upozorio što se to kuha u novom bosanskom loncu. A ono što se kuha, bez ikakve sumnje slomit će se preko leđa Hrvatica i Hrvata u BiH, bilo to preko proklamirane unitarne Bošnjačke države ili preko nove konstrukcije „yu-regiona“ koju zagovara Milorad Dodik kao glasnogovornik i šegrt svojih gazda Vučića, Putina i Erdogana. I jedan i drugi model apsolutno odgovaraju i Srbima i Bošnjacima dok i jedan i drugi model definitivno znače nestanak Hrvata sa njihovih stoljetnih ognjišta. Priča o konstitutivnosti Hrvata u BiH odavno je postala stari ofucani vic i ako se ubrzano ne povuku neki radikalni potezi, ako smo nemoćni alarmirati međunarodnu zajednicu kako bi im još jednom otvorili oči o BiH kao novo-starom buretu baruta, čeka nas povijesni poraz nakon teško dobivenog rata, poraz koji će se kulturološki, nacionalno i geostrateški slomiti preko leđa naše mlade Domovine.

Donosimo Vam dijelove iz proglasa Ante Đapića, što je ujedno i integralni dio njegovog programa. Đapićeva razmišljanja i njegove poruke u pravilu su reakcija na sve agresivniju politiku bošnjačkog političkog vodstva u kontinuitetu, pa sve do posljednje suspektne izjave Šefika Džaferovića.

„Bošnjacima treba konačno reći – hoćete mir i savezništvo, dobro došli, hoćete rat, imat ćete ga!

Vrijeme je prestati se iščuđavati nad višegodišnjim izrazito neprijateljskim postupcima bošnjačkog rukovodstva u BiH prema Republici Hrvatskoj, prema našim institucijama, a osobito prema Hrvatima u BiH. Vrijeme je činjenicama pogledati u oči i prestati u sebi i kod sebe tražiti sjeme nametnute krivnje za sva zla u odnosima hrvatskog i bošnjačkog naroda, polazeći od činjenice da su Bošnjaci žrtva, a svi ostali krvnici, jer je hrvatski narod u BiH pretrpio daleko više štete i zla od bošnjačkih politika nego od srpskih, koje nikome nisu upitne. Danas je hrvatski narod izložen sve snažnijoj bošnjačkoj agresiji i neprijateljstvu i tome se mora usprotiviti, te zaustaviti i agresivnu bošnjačku politiku upozoriti da su im ispružene „šape“ opasno blizu vatri koja će ih opeći, pa i potpuno sagorjeti ako se ne povuku u svoje krilo. Gomilanje ilegalnih migranata na granicama BiH sa Hrvatskom nije ni slučajno ni bezazleno i svaka zemlja bi u takvoj situaciji stupanj sigurnosti podigla na najvišu razinu.

To bi trebala biti državna politika, a ne politika prihvaćanja nametnute krivnje. Ta samonametnuta mazohistička krivnja ucjepljenja polustoljetnim srpskim svakodnevnim ispiranjem mozga hrvatskog naroda, postala je razarajuća zaprjeka za uspostavljanje razumskih politika hrvatske države. Hrvatska odmah treba prestati slati poruke bošnjačkom rukovodstvu o našim zaslugama za spašavanje i ovakve strukture BiH, za spašavanje Bihaća, za golemu humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć. Bošnjačko rukovodstvo sve to zna, ali kako je i tijekom rata imalo islamističku i vrlo agresivnu figu u džepu, ima ju i danas, pa je odgovorno i razumno Bošnjake i njihove politike početi gledati u ovome trenutku kao izraziti problem hrvatskim interesima i prema tom problemu se započeti ponašati racionalno i hladno bez romantičarskih vizija od nazad dva stoljeća. Ponavljanjem tih činjenica, koje Bošnjaci ne prihvaćaju i izokreću na najbizarniji način u svakodnevnoj politici, umjesto snage i moći, hrvatska država šalje poruku nemoći, pokušavajući molećivo dozvati pameti i obrazu sve bezobraznijeg nasrtljivca. S nasrtljivcima vrijedi samo argument moći.

Republici Hrvatskoj ovakva BiH ne može biti prijatelj, partner, niti suradnik. BiH čine tri naroda i Republika Hrvatska mora imati samo jednu polazišnu politiku i to prema zaštiti i obrani interesa hrvatskog naroda, a na temelju toga definirati odnose i odgovarajuće politike prema Srbima i Bošnjacima. Mi bi trebali znati  da se hrvatska strateška pozicija razgraničenja utjecaja s političkim srpstvom mora nastojati uspostaviti na Drini, kao i razgraničenje strateških interesa sa sve zloćudnijim i agresivnijim panislamizmom. Da bi se to postiglo nužno je po svaku cijenu obraniti sadašnje stečene životne prostore i ljudski potencijal hrvatskog naroda u BiH, a to nije moguće bez uspostave Hrvatske republike u BiH. Bilo kakva državna zajednica BiH u današnjim granicama nije moguća na stabilnim temeljima bez uspostave tri republike tri suverena naroda. To mora biti hrvatsko polazište u svim razgovorima o BiH, a stav da će Hrvatska braniti s punim međunarodnim pravom suvereni status Hrvata u BiH mora prepoznavati i uvažavati svaki naš međunarodni partner.

Republika Hrvatska mora prestati ponavljati uz status Hrvata pojam “konstitutivnost”, a utemeljiti svoju politiku na bezuvjetnom pojmu i sadržaju “suverenost” uz hrvatski narod u BiH. Suveren narod je obilježen teritorijem, stanovništvom i svojom vlašću, a tek kad ta tri elementa postoje može se razgovarati o konstitutivnosti tri naroda u eventualnoj zajedničkoj konstituciji. Inače je konstitutivnost koja nije nastala na suverenoj volji okov oko vrata.

Hrvatska se mora odmah prestati ponašati kao jedina zainteresirana strana za održanje BiH u današnjim granicama, iako je to nesumnjivo naš interes. Postoji puno načina za obranu svojih interesa, valja ih osmisliti i ustrajno provoditi, a ne isticanjem svoga interesa davati prvenstveno bošnjačkim politikama prostor za sve agresivnije i neprijateljsko ponašanje sa sve bezobraznijim zahtjevima, od kojih je najopasniji bošnjačko polazište da su samo i jedino oni ekskluzivni zastupnici BiH, što je uz sve ostale opasnosti i dovelo do legalizirane međunarodne činjenice da se Erdogana i Tursku promiče kao ovlaštenog skrbnika po “amanetu” Alije Izetbegovića, a s druge strane Republici Hrvatskoj kojoj su Hrvati u BiH životni i prirodni interes i obveza, upozorava se besramno na “nemiješanje” u “unutarnje „stvari BiH. Republika Hrvatska se sve dok se ne uspostavi održiva državna zajednica s trajnim suverenim statusom hrvatskog naroda u BiH mora s potpunom nadležnošću “miješati” u probleme uspostavljanja takve BiH. To nije stvar o kojoj će odlučivati bošnjačko rukovodstvo, nego pitanje u isključivoj nadležnosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Ovakva BiH opasan je eksperiment i mi moramo iz toga eksperimentiranja izvući, a nakon toga svim raspoloživim sredstvima i metodama, koje stoje državama na raspolaganju, obraniti svoj narod, svoju zemlju i svoju budućnost.

Danas je BiH tempirana bomba, određena islamističkom političkom paradigmom Alije Izetbegovića i srpskim zločinačkim rukopisom iz rata, koju recentno potpiruju Šefik Džaferović i hrvatski Juda Željko Komšić i  ta bomba se neće deaktivirati ako zatvorimo oči pred njom.

Sve ozbiljne europske države, kao i svaki razuman Hrvat znaju da je BiH opasno nestabilna tvorevina, te da je u bošnjačkom dijelu politika i pod bošnjačkom izravnom nadležnošću utjecaj najradikalnijih islamističkih skupina postao izrazito opasan i zabrinjavajući. Iako to može biti i jest problem šireg međunarodnog značaja, to prije svega ugrožava hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, koja mora imati odgovor i biti u svakom trenutku spremna na blokadu izvorišta te ugroze. O tome pravu nema razgovora ni s kim tko ne uviđa i ne priznaje  realnost i stvarno stanje i jedino na tom bezuvjetnom pravu se moraju testirati naša moguća savezništva.“

U svakom slučaju, potencijalni glasači Miroslava Škore i Zorana Milanovića  s pravom očekuju njihova očitovanja o ovim važnim pitanjima za Hrvate u BiH o kojima svaki predsjednički kandidat, s obzirom na ustavne ovlasti u kreiranju vanjske politike Republike Hrvatske koje ih čekaju ako osvoje Pantovčak, mora kompetentno progovoriti. Aktualna predsjednica Republike Hrvatske o tim temama je već ponešta kazala, zbog toga je bila razapeta osobito nakon posjeta Izraelu, no to nije dovoljno i od nje treba očekivati puno više angažmana u međunarodnoj zajednici koja glede situacije u BiH još uvijek ima povez preko očiju.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Nedovršena država

Objavljeno

na

Objavio

Rano ujutro, još nisam ustao iz kreveta, ulazi u sobu moj najstariji sin: Umro je Franjo Tuđman – izusti! Odjednom kao da je svu stvarnost prekrila neka koprena. Nijemo ustajem iz kreveta, stojim nepomično pored prozora. Suze samo teku, pozdravljajući jedno vrijeme, slavno i neponovljivo, koje je nepovratno ostalo iza nas.

Umro je hrvatski Mojsije, pod čijom smo rukom, uz Božju pomoć došli do obala rijeke Jordan, nadomak Obećanoj zemlji, u koju nam je tek ući!

Istoga dana, tog 11. prosinca 1999. već su se formirale kilometarske kolone ljudi, koji su na prosinačkom vjetru i kiši satima strpljivo čekali kako bi se pred odrom hrvatskog Predsjednika kratko pomolili i posljednji puta izrazili poštovanje prema čovjeku koji je svoj život položio za “jedinu i vječnu Hrvatsku” – kako je često govorio!

Satima sam korak po korak prilazio odru hrvatskog predsjednika i smišljao riječi koje ću upisati u spomen knjigu. Kada je došao taj trenutak ruke su mi bile ukočene od hladnoće te sam najkraćim riječima izrazio poštovanje i zahvalu tom velikom čovjeku po čijim smo vodstvom izborili slobodu, nasuprot svih naših neprijatelja koji su nas htjeli zatrti.

Približavali su se i parlamentarni izbori. Gledajući kilometarske kolone koje su danima ispraćale Predsjednika, povjerovao sam da se ipak neće ostvariti slutnje da će se na vlast vratiti stare jugokomunističke strukture. Ali hrvatski narod, baš kao i Izabrani narod, vrlo brzo je zaboravio, pa i prezreo najveći dar Božji – slobodu, te je izručio onima koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu.

Na vlast je došla šesteročlana koalicija predvođena partijom recikliranih komunista i 66-godišnji predsjednik, koji je svoju kampanju temeljio na najprimitivnijim, pa i morbidnim uvredama nad tek preminulim Predsjednikom.

U zlo se upada lako, ali se iz njega izlazi teško. Slijedila je mukotrpna borba, puna poniženja, padova, izdaja, ali i velikih žrtava. Toliki su lažni proroci i obmanjivači sijali korov i ubirali slavu i priznanja bez pokrića,  a istodobno su ponižavani, progonjeni i oklevetani toliki junaci i žrtve. Ali nije to ništa novo. To je matrica po kojoj se odvija planetarna borba dobra i zla, po kojoj je Najneviniji od najnevinijih osuđen, raspet, umro i pokopan. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da niti jedna nepravda neće imati zadnju riječ, uz njegovo obećanje izrečeno na Gori: “Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika vas nagrada čeka na nebesima.”(Mt 5,11-12).

Unatoč brojnim izdajama, lažima, nevjerojatnim podvalama i podmetanjima, ali upravo zbog golemih žrtava tisuća anonimnih ljudi, kojih je žrtva samo Bogu znana, Hrvatska je u proteklih dvadeset godina prebrodila sve bitne prepreke i ostvarila sve strateške ciljeve.

Prepreke na tom putu bile su i nerazumijevanja često dobronamjernih ljudi, koji smatraju da se trebamo izolirati od (iskvarenih) struktura suvremenog svjetskog poretka. Ovaj pristup zasigurno nije ispravan i nije katolički. Ta Krist je upravo i došao u ovaj svijet zato što je to pali svijet, pun slabosti i grijeha. Samo gnostici lebde u samodostatnosti svog lažnog “duhovnog” svijeta, odbacujući i negirajući ovaj materijalni.

Prošlo je gotovo 30 godina od uspostave neovisne hrvatske države, a točno dva desetljeća od smrti prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je dugo razdoblje za ljudski vijek, ali iznimno kratko u životu jednoga naroda. Hrvatska je mlada država, ali nipošto nije “slučajna država”, kako nas je u to uvjeravao “slučajni premijer”. Nije slučajna jer je izraz tisućljetne volje i želje hrvatskoga naroda i jer je ostvarena po volji i blagoslovu Onoga bez čije volje ni vlas glave ne pada. Nije ni “država slučaj”, kako je dotični opravdavao svoju nesmotrenu i besmislenu ispraznicu, jer po istom kriteriju, a s obzirom na to što se u svijetu događa, čitav svijet je slučaj. Točno je, međutim, da je Hrvatska nedovršena država, kako je to izrekao jedan ugledni znanstvenik i političar, ministar u prvoj Vladi samostalne hrvatske države. To je i razlog zbog kojega i dalje moramo biti vrlo oprezni u svojim političkim i inim postupcima. To je, između ostaloga, razlog zbog kojega ovoga trenutka ponekad nije mudro otvarati neke rane svoje povijesti i trošiti na njih svoju energiju, kako nas to ne bi vratilo u vrtlog bitaka koje smo već dobili! Tko to želi shvatiti – shvatit će!

Naš najveći neprijatelj danas je osjećaj beznađa, pomanjkanje nade i vjere. Ma kako god se činilo da se nad nama nadvijaju tamni oblaci, Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova, ili, drugim riječima: “Bolja Hrvatska je tu, među nama, među našim ljudima u Hrvatskoj i diljem svijeta”!

Marijan Križić / Veritas 12-19

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

Objavljeno

na

Objavio

Benoit Doppagne/Pool / REUTERS

Pogorša li se Hrvatu zdravlje ozbiljno, obično mu nije baš svejedno u čije će ruke dopasti. Vedar, optimističan, agilan liječnik, cijenjen u struci, umrežen s kolegama raznih specijalizacija, koji uvijek mogu zatrebati budući zdravstvena nepogoda rijetko kad dolazi sama, prije će zadobiti njegovo povjerenje negoli neki rastreseni čudak, izoliran od svijeta i povučen u sebe sama. Sličnim će se mjerilima voditi i bude li tražio usluge ljudi drugih zanimanja.

No, kad je posrijedi zdravlje tamo neke Hrvatske, kriteriji prosječnog Hrvata stubokom se urušavaju. Sklon je olako pristupiti i pitanjima prvoga reda, poput onog tko će obnašati najviše državne dužnosti. Ili ga misaona lijenost odvede u ravnodušnost („svi su oni isti“) ili će djetinje oduševljeno pristati uz nekog novog, neumrljanog, bez zamjetnijeg traga u tom zanatu, vjerojatno starijem i od uvriježeno najstarijeg. Kao da se radi o najjednostavnijem poslu na svijetu kojeg može baš svatko obavljati kako treba, a ne o kraljici ljudskih igara. Kao da tu znanje, iskustvo i vještina nemaju baš nikakva značaja, a svi će se složiti kako ga imaju i u najjednostavnijim poslovima. Kao da nije riječ o najodgovornijoj dužnosti od neupitnog utjecaja na čitavu zajednicu, nego o tomboli u staračkom domu.

I baš stoga što se u Hrvata tako čvrsto nastanio kult sebičnosti i prijetvornosti, na čiji su žrtvenik spremni prinijeti i dobro vlastite države, ishod skorih predsjedničkih izbora nije izvjestan, ma koliko jedan izbor drastično odskakao od ostalih u sve tri kategorije ključne za dolično i svrhovito obnašanje te dužnosti – aktivnost, životni optimizam i kontakti s najmoćnijim ljudima svijeta.

Lani u Moskvi, dogodine u Londonu!

Da je lijepa Grobničanka energična, aktivna i probojna žena, moglo se vidjeti već po tomu što je izborila imenovanje na nimalo sporednu dužnost u NATO savezu, što joj nitko iz Hrvatske nije mogao srediti, a sama se pobrinula da joj nitko odatle ni ne odmogne. Zlobnici će, doduše, reći kako je tamo samo kuhala kavu. Ako je, neka je! Jer kad si blizu peći, čak i ako kuhaš kavu, možeš upoznati one koji tu kavu piju, ali i donose bitne odluke. Samo, blizu peći treba znati doći. Treba biti hrabar i marljiv, i ne odustajati čim stvari krenu nepredviđenim tijekom. I ako ti se početna procjena izjalovi, moraš biti spreman posljedice ublažiti, po mogućnosti i ispraviti ih, a ne tek bezvoljno dići ruke od svega, i – briši kući, propalo je!

Kao i mnogi, hrvatska predsjednica je očekivala izbor Hillary Clinton na najmoćniju poziciju na svijetu. S tadašnjom favoritkinjom za američku predsjednicu je, naime, već izgradila prisan politički odnos, čemu zacijelo nije odmoglo to što je bila jedna od rijetkih žena na državničkom položaju. No, unatoč osobnoj sklonosti Hillary, nakon iznenađujućeg izbora Donalda Trumpa nije se dala uvući u opću orkestriranu harangu protiv njega, tu prilično omiljenu disciplinu u europskom političkom, i napose medijskom miljeu. Pragmatično prihvativši novu realnost, nije se ustručavala „poniziti se“ slikajući se uz ogradu Bijele kuće, naišavši pritom na zluradi podsmijeh medijskih dindrlica. Ipak, nesvakidašnjom umješnošću i upornošću Kolinda je uskoro sjela oči u oči s predsjednikom Trumpom, posjevši hrvatsko izaslanstvo za isti stol s američkim. Podsjetimo, njezin prethodnik Josipović je praćen hvalospjevima dindrlica svojedobno uspio prijeći prag Bijele kuće, gdje je proveo čitavih pola sata razgovarajući s američkim potpredsjednikom Bidenom, dok je tadašnji predsjednik Obama u sobi preko puta imao neodgodivih obveza – redoviti briefing!

I kad uspjeh nije izgledan, Kolinda će bez straha od neuspjeha napraviti sve što se može, jer ako ne pokušaš, nikako ne možeš znati jesi li mogao uspjeti. Tomu svjedoči, primjerice, susret s turskim predsjednikom Erdoganom, neformalnim mecenom bosanskih muslimana, tvrdim pregovaračem, ali očito i najbržim prečacem za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Predsjednica se nije skanjivala propitkivati dokle se može ni kad je posrijedi povijesna istina o događajima u Drugome svjetskom ratu. Usudila se pritom otići dalje nego itko dosad, riskirajući dobiti po prstima od svjetskih moćnika, s kojima je, navodno, slizana. Pa je jednom zgodom u Zagreb morao žurno sletjeti posebni izaslanik američke vlade za pitanja holokausta kako bi ju disciplinirao. A tko razuman može zamjeriti uzmak kad ti jači zavrće ruku? Suočen sa suparnikovom polugom, i najmoćniji grmalj u kavezu nema druge nego tapkanjem zatražiti prekid borbe. A svijet je takav da u njemu, nažalost, ima i moćnijih od Hrvatske, s interesom katkad posve suprotnim željama Hrvata.

Bez obzira na to, Kolinda se ni kasnije, za posjeta Buenos Airesu, nije libila spomenuti kako su Hrvati tamo našli slobodu spašavajući živu glavu pred komunističkim progonom. Uzvrpoljeni moralni sekretarijat unutrašnjih poslova Hrvatske, mentalnog sklopa debelo zaostalog iza željezne zavjese, refleksno je izvukao iz rukava dežurnog džokera u takvim prigodama, kao kad od vršnjaka do nogu potučeni klinac pozove tatu. Naime, suočeni sa špotanjem Ephraima Zuroffa, voditelja centra Simon Wiesenthal, hrvatski bi se političari dotad listom povlačili. Sve do Kolinde! Tom čovjeku koji opsesivno zuri u Hrvate, pedantno im bilježeći ustašluke kako bi im natovario stigmu kolektivne krivnje, Predsjednica je odvažno odbrusila – Zur off od Hrvatske, Mr. Zuroff!

Kad god se Kolinda otisne u svijet, prevladavajući medijski agitprop, popularna crvena aždaja, dobije žgaravicu. Ne samo zato što ne govori baš biranim riječima o njima najljepšim vremenima, ne samo zato što je uklonila zadnji ostatak njihova kumira iz službenih prostorija hrvatskog državnog poglavara, nego i poradi gotovo potpunog ignoriranja „Regiona“, tog zamjenskog emocionalnog zavičaja jugo-komunističkih ostataka. Štoviše, ponudila je alternativni koncept, inicijativu Tri mora, iza čega stoji najmoćnija sila svijeta, a koji konkretne obrise počinje dobivati izgradnjom LNG terminala na Krku. Time ujedno neutralizira napadno njemačko forsiranje Regije, izraženo kako u uredničkoj politici lokalnih medija u germanskom vlasništvu, tako i u porukama njemačkog predsjednika upućenih prilikom posjeta Hrvatskoj, popraćenih likovanjem tih istih medija.

Zacijelo najefektniji gol u Kolindinom mandatu, gol koji je obišao svijet, postignut je u sinergiji sa srebrnim „vatrenima“. Savršeno predstavljanje Hrvatske na finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, kojim je Lijepa Naša besplatno globalno brendirana, zapaženo je i pohvaljeno diljem civiliziranog svijeta. Posvuda osim u jednom učmalom, mračnom kutku, još uvijek zakriljenom totalitarnim maglama i provincijalnim  kompleksima – tamo gdje se najbolji ismijavaju, najsjajniji zatamnjuju, a svi ostali ubijaju u pojam. Tamo gdje vrijeđaju zdrav razum jer ih nepodnošljivo vrijeđa istina.

Da je odigrala samo tu utakmicu, Kolinda bi za Hrvatsku napravila više nego svi njezini protukandidati za doživotnih mandata. Pa po čemu bi to oni bili upamćeni da su se kojim slučajem tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar? S tom mišlju na umu valja iščekivati i moguću reprizu dogodine u Londonu.

Optimizam, duh zajedništva i okupljanja

U sumornoj, tmurnoj, tmastoj Hrvatskoj, kakvim je tonovima medijski agitprop obožava risati, posve suprotno dojmu zapadnjaka koji ju u sve većem broju dolaze pohoditi, ali i u njoj živjeti, u Hrvatskoj, koja još uvijek nije k’o Švicarska, ali je politički snažnija i u materijalnom pogledu mnogo bolje mjesto za život nego što je u modernoj povijesti ikad bila, Predsjednica je istodobno učinkovita protugradna obrana, dašak vedrine i svjetlosti blistav sjaj. Veseli se sa svojim narodom ma gdje bio, radosno pjevajući u srca Hrvata utkane, dostojanstvene i poticajne pjesme koje pobuđuju najplemenitije osjećaje i tjeraju suze radosnice – Lijepa li si, Krist na žalu, U boj, u boj… Dotle opusom njezina protukandidata, cijenjenog, domoljubnog kantautora Miroslava Škore, dominira nimalo poticajno, osim možda na iseljavanje, turobno ozračje, ispunjeno osjećajima tuge i gorčine. Najveselijom mu dođe pjesma u kojoj poziva da se mani Očenaša, poprilično neobično za jednog kršćanina i katolika.

Kolinda isijava duh zajedništva među svima koji su ZA Hrvatsku, nevezano na kojem kontinentu prebivali, a zajedništvo s onima koji su PROTIV Hrvatske nije ni mogla izgraditi, jer ti i takvi su se svojevoljno iz njega isključili. Nije tu riječ samo o jugo-komunističkim ostatcima kojima, razumljivo, sve odveć hrvatsko diže živac, već i o drugima koji se, radije vjerujući medijima nego vlastitim očima, dragovoljno drogiraju crnilom, negativom, ozloglašavanjem i ponižavanjem najboljih hrvatskih ljudi, koji su u svom poslu doista „liga prvaka“ ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, bila riječ o politici, sportu ili Rimcu.

Konačno, Kolinda otvorena srca aktivno potiče društveno korisne inicijative u duhu hrvatske tradicije, poput, recimo, prestanka rada nedjeljom. Čini to postupno, okupljajući ljude kako bi osigurala što šire suglasje, dok bi neki sva sporna pitanja, pa i navedeno, nestrpljivo lomili preko koljena bezbrojnim referendumima, što, bilo vođeno i dobrim namjerama, potiče konfliktno društveno ozračje praćeno neizbježnim ukopavanjem u rovove, nakon čega, tkogod pobijedio, na kraju ostane poražena samo Hrvatska.

Joga, masoni i Vučić

Glede reprezentativnosti nastupa i poduzimanja inicijativa, tih autonomnih elemenata predsjedničke dužnosti u postojećem političkom okviru, Predsjednici se teško može naći ozbiljnijeg prijekora, izvedba joj je blizu čiste desetke. Eventualne zamjerke mogle bi joj se uputiti na području operativne politike, pri čemu ipak treba voditi računa kako je tu, uslijed mehanizma supotpisa, rijetko što samo do nje. Primjerice, temeljitije promjene unutar sustava obavještajne zajednice osujećene su zahvaljujući prethodnom, s neba palom, od Mosta podržavanom prekooceanskom galebu, Tihomiru Oreškoviću.

No, kad si aktivan i puno radiš, greške su neminovne, što ostavlja prostor katkad i utemeljenim prigovorima. Tako je potkovanije katoličke vjernike zabrinula Predsjedničina izjava kako kao praktična katolička vjernica prakticira jogu, što se doimlje posve nespojivim. Ovdje je nesumnjivo riječ o pomodarstvu današnjice, na zapadu posvjetovnjačenoj inačici tehnike hinduizma, koja putem medija i školskih sustava prodire u zapadna društva. No, pritom nipošto nije svejedno prakticira li se joga samo kao pomodan oblik tjelovježbe ili se njome dublje uranja u duhovnosti i meditacije koje izvorište nalaze daleko od Boga. Takvi detalji o Predsjedničinu prakticiranju joge javno nisu poznati pa ni čitavu priču nije moguće cjelovito prosuditi.

Ipak, zanimljivo je primijetiti kako ti isti vjernici, zabrinuti za prihvaćanje rukavca nadahnutog tuđom religijom, šutke prolaze pored pučke poruge najvećoj katoličkoj svetinji, Presvetom Trojstvu. Riječ je o proslavi tzv. Martinja, gdje se krsti mošt i pretvara u vino, u ime oca Baka (poganskog boga), sina Martina, i duha tih bakanalija, o čemu je jasnu poruku vjernicima putem HKR-a uputio pomoćni biskup zagrebački, monsinjor Ivan Šaško. To, pak, prakticira, štoviše i javno promovira, uzimajući pritom čak i neradni dan, predsjednički kandidat Miroslav Škoro, za čiju dušu vjernici, čini se, nisu toliko zabrinuti. Lako za vjernike, ali kako objasniti što rečeno promiče očima uglednih, društveno angažiranih portala koji slove katoličkima?

Njima je, izgleda, od cjelovite istine ipak više do koeficijenta, kojeg im uplaćuju i neki protestantski izvori, vjerojatno ne iz pukog milosrđa. Čim je koeficijent u prvom planu, pitanje je vremena kad će on dovoljno nabujati da ono doista bitno prestane biti bitno, a trun u jednom oku doimati se ogromnim, većim i od brvna u drugome. Moguće je ovdje riječ baš o protestantskim izvorima bliskim Joeu Perozichu, Amerikancu naše gore listu, pastoru Obnoviteljske crkve, rado viđenom gostu u protestantskim krugovima u Hrvatskoj, poznatom i po tome što je krajem osamdesetih u Americi s današnjom suprugom upoznao predsjedničkog kandidata, domalo poznatog samo kao pjevača i zabavljača. To bi moglo objasniti zašto bitno.net dotičnome gleda kroz prste i kad je u pitanju stajalište prema pobačaju, i kad pjesmom veselo poručuje da se mani Očenaša, i kad veliča pogansko „Martinje“. A možda tu negdje leže i razlozi glavinjanja tog kandidata, koji se u javnosti predstavlja čas kršćaninom (kako to običavaju promicatelji nauka protestantskih sekti), čas katolikom.

Osim joge, Predsjednici se spočitava i koketiranje s okultnim (zanimljivo, prije 5 godina predstavljanje kampanje dana 11.11. u 11 sati nije bilo protumačeno kao masonski znak, nego je mnoštvo jedinica tretirano simbolom pobjede, iskazivanjem ambicije za prvim mjestom), ali i bliskost s vladarima svijeta, masonima, globalistima, trilateralom,… No, ako ti doista vladaju svijetom, nije li bolje imati nekog svog za njihovim stolom, nego sačuvana dostojanstva spokojno iščekivati da Hrvatima odrede neki novi Bleiburg ili iscrpljujuće životarenje u okviru neke nove orijentalne satrapije? Za vječno natmurene „domoljubne“ mračnjake, koje hvata nervoza čim neko pokoljenje Hrvata mimoiđe teška kataklizma, očito nije.

Osim nepodnošljive im bliskosti s vladarima svijeta, takvi Predsjednici ne praštaju ni primanje vladara iz istočnog susjedstva, Aleksandra Vučića. No, na užas kritičara, koji u tom potezu vide samo poniženje, Predsjednica je njime zapravo istjerala iz rupe dvije lisice. Vučić je doveden u situaciju da bude istjeran načistac. Kao očito najpozvanijoj adresi za rješavanje pitanja nestalih, pružena mu je prilika da pokaže dobru volju. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi puno značilo rodbini nestalih, a ako ne, samog će sebe prokazati nepouzdanim. Uz njega, prokazali su se i neki u Hrvatskoj, tobože jako zabrinuti za ratne stradalnike, da bi sad, ustrajno sotonizirajući Predsjednicu radi najkonkretnijeg pokušaja rješavanja pitanja nestalih unazad 20 godina, pokazali kako im do toga ustvari uopće nije stalo. Tom bolnom, desetljećima nerazriješenom temom služe se tek kao monetom za politikantsko potkusurivanje.

Odanost čini razliku

I u Predsjedničinoj politici prema BiH napokon se nakon dugo vremena osjeća duh politike predsjednika Tuđmana. Hrvati u BiH nisu više neko, u vrtlogu burne povjesnice izgubljeno pleme s kraja svijeta koje Hrvatska ne poznaje, nego isto tijelo i ista duša jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića. Predsjednica se nije ustručavala bez kompleksa upozoravati svijet na globalno zloćudnu politiku onih koji sadistički gnjave Hrvate u BiH, i pod cijenu riganja vatre tamošnje zelene aždaje, navikle da ju se iz Hrvatske samo gladi perom i ispričava joj se za konglomerate loših politika.

Dosljedno tomu, nije se sustegla poslati izaslanicu na predstavljanje knjige Miroslava Tuđmana o haškom krivolovu na šestoricu Hrvata, dužnosnika Herceg-Bosne. A sjetila se i na globalnoj društvenoj mreži zapaliti svijeću u znak sjećanja na odlazak u vječnost generala Praljka, usudivši se objaviti mu fotografiju pod punim njegovim imenom. Pritom je snalažljivo iskoristila rupu u algoritmu „Velikog brata“, koji, prateći u stopu krivorijek svoje subraće u togama, nastoji zatrti svako sjećanje na hrvatsku legendu.

Za razliku od Predsjednice, navodno desni kandidat je, nastupajući iz daleko lagodnijeg izazivačkog kuta, u istoj stvari iskazao hrabrost neviđenu od sezone „jesen ’89 – zima ’90“, i tako njih još nekoliko redom. Nije se, naime, usudio prozvati generala Praljka imenom, nego ga se tek metaforički prisjetio pjesmom koju svako malo pušta u raznim prigodama – učinio je to, recimo, i za Dan neovisnosti – eto, baš onom jedinom u kojoj mu zapaženu dionicu odrađuje kum. Valjda to čini kako bi kompenzirao znakovitu kumovu šutnju u svezi njegove kandidature. Kum mu sad puno nedostaje pa mu se, eto, pričinja, čak i za proslave Martinja. A problem, po svoj prilici, leži u tome što kum dobro zna što je odanost, taj dotičnom predsjedničkom kandidatu i spram kuma očito nepoznat pojam. Stoga i nije neobično što odanost ni kod drugih ne prepoznaje.

Uznemirilo ga je što Predsjednica pokazuje da cijeni odanost, posebno onih koji ne podliježu pokazati ju i u najtežim iskušenjima, a u tome teško da ima premca zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Oboje dobro znaju kako je upravo on činio prevagu u Predsjedničinoj pobjedi nad Ivom Josipovićem, zbog čega je, napokon, i dva mjeseca prije tih izbora završio u zatvoru. Odatle i nedavna Predsjedničina izjava o potencijalnom posjetu zatvoru s kolačima za potencijalnog zatvorenika Bandića. No, kad su takvi kolači u pitanju, ima ona još putra na glavi. Svojedobno je posjećivala i osuđenog „zločinca“, k tome još i „terorista“, Zvonka Bušića, dok za njega još mnogi Hrvati na privremenom radu u Americi i njihova američka rodbina nisu ni čuli. Ili možda nisu željeli čuti?

Kako god bilo, ključ izborne pobjede i na ovim izborima ostaje isti – prevesti k sebi one iz ideološki suprotnog tabora. U tome je sad uloga svojevrsnog Bandićevog antipoda zapala onoga koji ni prema kumu nije pokazao odanost kad je trebalo. No, za njega nema zime da bi mogao završiti u zatvoru. Na kraju krajeva, ipak je tu ključni kriterij za koga igraš.

Sve to, posebno ovo zadnje, upućuje na to da je pred Hrvatima još jedan ozbiljan test, test inteligencije, i to ne u odveć poodmakloj fazi. Jer pitanje koje im se postavlja, kao i ponuđeni odgovori, navode na zaključak kako oni još uvijek rješavaju cjelinu u kojoj treba prijeći kvocijent inteligencije koji odgovara broju papuča, prije balerine nego nekog košarkaškog centra.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari