Pratite nas

Kolumne

Anto Periša: Efraim Zuroff, peta kolona i Jasenovac

Objavljeno

na

Tko iole prati zbivanja u Hrvatskoj čuo je za dr. Efraima Zuroffa. Povjesničar, direktor Simon Wiesenthal Centra u Jeruzalemu, i poznat kao lovac na ratne zločince iz II. svjetskog rata.

I dalje ih lovi iako je od rata prošlo 70 godina tako da su to mahom 90-godišnjaci ili stariji. Da bi preduhitrio prirodnu smrt onih za kojima je raspisana tjeralica, početkom 2000-ih pokrenuo je operaciju ‘posljednja šansa’ (operation last chance) u 9 europskih zemalja, jedna od kojih je i Hrvatska.

Pokrenuo je to u Zagrebu (30. 6. 2004.), nudeći 10.000 USA$, onome tko prijavi ratnog zločinca s tim da bude sudski procesuiran i osuđen. Operacija i dalje traje što se može vidjeti na www.operationlastchance.com.

Na web-stranici, za Hrvatsku, uz druge zemlje, stoji podatak da je prije 1941. u Hrvatskoj bilo 40.000 Židova od kojih je stradalo 30.000. U knjizi ‘The Holocaust–The Destruction of European Jewry 1933.-1945.’, Shocken Books, New York (1968.), Nora Levin navodi da je bilo 30.000 (str. 515.).

Koji je od ova dva podatka točan ostaje na povjesničarima da to utvrde, međutim, postoji opasnost da se to ne proglasi revizionizmom. Dakle, za one koji znaju za nekog ratnog zločinca iz NDH prilika je da dobiju novčanu nagradu koja, za hrvatske prilike, nije mala. Telefonski je broj koji treba nazvati: 01/617-1530.

U to vrijeme na njegovoj potjernici bili su Ivo Rojnica (Argentina), Milivoj Ašner (Austrija) i Šandor Kepiro (Mađarska) za koje je tražio izručenje u Hrvatsku da im se sudi. Za prvu dvojicu do izručenja i sudskog procesa nije došlo jer su u međuvremenu umrli, a za trećeg održan je sudski proces, u Mađarskoj (2011.), u kojem je oslobođen optužbe (te godine je i umro).

Prije toga uspio je da se Dinko Šakić izruči iz Argentine (1997.) i osudi nakon čega je izjavio da mu je to najuspješniji proces koji je ostvario u jednoj postkomunističkoj zemlji. Proces D. Šakiću opisali su dr. sc. B. Matković, M. Koić i Nikola Baniću u feljtonu (HT, 638, 639, 640, 641) te dokazali da je taj proces bio politički, a ne pravni.

Autori su uspjeli dokazati neosnovanost optužbe i osude na sramotu hrvatskog pravosuđa i sudaca koji su u tom sudjelovali. Proces je bio tipični staljinistički na kojemu je optuženi unaprijed osuđen bez ikakve šanse da dokaže svoju nedužnost. Izgleda da je u toj farsi optužnicu i presudu napisao Zuroff, a sud samo potvrdio.

Potraga za ratnim zločincima nije jedina preokupacija E. Zuroffa što se tiče Hrvata i Hrvatske. Naime, svjedoci smo njegovih čestih istupa u zadnjih 20-ak godina koje udarno prenose agitpropovski mediji.

Ti istupi su uvijek neki zahtjevi, osude, prijetnje i upozorenja. Tako je on protiv kanonizacije i ukidanja presude bl. Alojziju Stepincu, za smjenu Z. Hasanbegovića zbog ‘proustaških’ stavova i publikacije knjige Normana Finkelsteina, smjenu ravnatelja Tehničke škole u Šibeniku zbog izložbe o Anni Frank (koju ravnatelj nije dopustio zbog jedne podvale), smjenu svećenika koji su držali misu za A. Pavelića, uklanjanje spomenploče u Jasenovcu palim HOS-ovcima, protiv Marka Perkovića Thompsona, itd.

Zuroffa informira moćna peta kolona

Nedavni posjet Andreja Plenkovića Izraelu iskoristio je da kritizira premijera, Benjamina Netanyahua, što nije svog gosta upozorio na: ‘Croatia’s poor record towards genocide’. Za posjeta B. Netanyahu zahvalio je hrvatskoj Vladi na podršci Izraelu na međunarodnom planu. Posebno se zahvalio na pomoći u gašenju požara u Izraelu (studeni, prošle godine), u kojem su sudjelovala dvojica vrsnih hrvatskih pilota koristeći poznate kanadere i za što su dobili priznanja od samog Netanyahua.

No, peta kolona preko Zuroffa ovaj put nije uspjela da se, uz pomoć koju je Hrvatska pružila Izraelu, A. Plenković još dodatno i ispriča. Podrška i pomoć Izraelu Zuroffu ne znači ništa i riječ drskost nije dostatna da se to okarakterizira.

Iz njegovih istupa vidi se da je dobro informiran o događajima u Hrvatskoj što uopće ne iznenađuje. Po već uhodanom obrascu, zahvaljujući petoj koloni koja ga najprije obavijesti, on promptno reagira, a onda agitpropovski mediji prenesu kao udarnu vijest.

A moćna peta kolona, koja se proteže od Hrvatskog Sabora preko nevladinih udruga do poznatih ‘antifašista’, ‘kulturnjaka’, pojedinaca, je egzekutor u rovarenju protiv Hrvatske, a Efraim Zuroff je istodobno njen glasnogovornik i, možda, financijer. To je glasnogovornik koji negira genocid u Srebrenici jer, kako on tumači: ‘Srpske snage su pustile žene i decu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubili. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite da potpuno zbrišete jedan narod, ne puštate žene i decu da odu, već ih ubijete. To je genocid. Ali, sve to je politika…'(politika.rs, 16.7.2015.).

Može li se to definirati kao neki ‘polu-genocid’? Da je na isti način toliki broj Židova ubijen u to vrijeme, treba li uopće spominjati da bi cijeli svijet grmio i to nazvao genocidom. A što se tiče pobijenih u Srebrenici, s obzirom na manipulacije o broju stradalih u Jasenovcu, ne bi iznenadio prijedlog da se njihova imena uvrste na postojeći popis.

Da peta kolona, preko Zuroffa, namjerno manipulira vijestima iz Hrvatske vidi se iz sljedećeg primjera. O nedavno postavljenoj spomenploči u Jasenovcu poginulim HOS-ovcima, za posjeta A. Plenkovića Izraelu, uz ostalo, Jewish Telegrapf Agency (JTA), (24. 1 .2017.), piše: ‘That month, World War II veterans engraved a Ustasha slogan on a commemorative plaque installed in the town of Jasenovac. Authorities ignored the Jewish community’s pleas to have the plaque removed’ Iz ovako sročene vijesti jedino se može zaključiti da su ti veterani ‘ustaše’ koji su ugravirali slogan na spomenploču koja je, ne zna se od kad, bila tamo. Ovakve vijesti nisu daleko od toga da se hrvatski branitelji proglase ‘ustašama’ i koje bi posthumno trebalo osuditi što su, braneći Hrvatsku, koristili pozdrav Za dom spremni.

Izvor na koji se ovaj JTA-izvještaj poziva je, poznati nam dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina koji kritizira hrvatsku Vladu: ‘The Croatian government’s ”failure” to address publicly the role of the pro-Nazi members of the Ustasha fasicst movement in the murder of Croatian Jews during the Holocaust.’ I drugo: ‘The problem is that the government relativizes everything that has to do with the Holocaust.’ Prevedeno na hrvatski: ‘… ”propust” hrvatske Vlade da javno osudi ulogu pro-nacističkog ustaškog pokreta za zločine počinjene nad hrvatskim Židovima za vrijeme holokausta, i drugo, da ‘Vlada relativizira sve što je u vezi s holokaustom’.

To je dr. Ognjen Kraus koji je prošle godine odbio sudjelovati na službenoj komemoraciji u Jasenovcu, uspoređujući Hrvatsku s Njemačkom 1933. Moramo se složiti s njim što se tiče ove usporedbe, ali s obrnutim predznakom. Ocrnjivanje Hrvata u zadnjih nekoliko godina poznatom ‘fašizacijom’, ‘nacionalizmom’, ‘revizionizmom’, ‘ksenofobijom’, i sl., je zastupljena u propagandi koju Kraus s ostatkom pete kolone koristi, slična je onoj nacističkoj 1933., s tim da su sad Hrvati koji iseljavaju. Nakon te izjave dr. Kraus nije napustio Hrvatsku unatoč ‘antisemitizmu’ i ‘fašizaciji’.

Otvorena i podmukla rabota i Mesićevo odlikovanje

O otvorenoj i podmukloj raboti E. Zuroffa, preko pete kolone, protiv Hrvata i Hrvatske se zna, ali se prešućuje. I da apsurd bude veći on za to biva i odlikovan jednim od najviših hrvatskih odličja, Redom kneza Trpimira, koje mu je dodijelio, a tko drugi nego jedan od ‘antifašističkih perjanica’: Stjepan Mesić, naš Lažni Šćepan Mali. Usput, visoko odličje dodijelio je, za slične ‘zasluge’ i svom prijatelju Slavku Goldsteinu, koji ide po svijetu blateći Hrvatsku i izjašnjavajući se kao Jugoslaven (El Pais, Diga que soy yugoslavo, 14.8.2014.).

I u revnoj angažiranosti u djelovanju protiv Hrvata i Hrvatske malo je tko mogao očekivati da će baš E. Zuroff ipak iznijeti nešto čime zaslužuje podršku. U intervjuu koji je dao, za posjeta carigradskog patrijarha u Zagrebu i Jasenovcu (rujan, 2016.), kada se ponovno spominjalo stotine tisuća stradalih, izrazio je čuđenje da jedna međunarodna komisija nije utemeljena koja bi utvrdila broj stradalih. Detaljnije na poveznici.

Nadajmo se da za ovu izjavu nije bio na neki način prisiljen kao Stipe Mesić 1992. Naravno, ideju E. Zuroffa, DJL i drugi povjesničari, koji se bave istraživanjem Jasenovca, podržavaju.

Došlo je vrijeme da se, sine ira et studio, konačno otkrije istina, ma koja god bila. Prvo, arhivi i drugo, puno važnije, pretražiti područje logora koristeći suvremene antropoforenzičke metode i tehnike (jedna od njih je i Ground Penetrating Radar (GPR)). Ako su tamo posmrtni ostatci od 83.145 ubijenih, kako se tvrdi, uopće nema dvojbe da će se to lako otkriti.

U intervijuu B. Pofuku (VL, 16.4.2016.), Slavko Goldstein, kritizirajući knjigu ‘Jasenovački logori–Istraživanja’, pored ostalog iznosi: ‘Temeljito sam upoznao povijest jasenovačkog logora i usuđujem se reći da pripadam uskom krugu ljudi koji o tome najviše znaju i mogu pouzdano govoriti’. I sljedeće: ‘Svi mi koji govorimo o Jasenovcu gotovo jednoglasno se oslanjamo na popis na kojem je sada 83.145 žrtava i na dokaze stručnih demografa i statističara’.

Uopće ne iznenađuje što S. Goldstein apodiktički tvrdi jer su dokazi ‘demografa i statističara’ prava podloga za manipulaciju, što ima za cilj da Jasenovac trajno ostane kao toljaga kojom će se Hrvate udarati. Unatoč svom ‘apsolutnom’ znanju on izbjegava javno suočavanje s I. Vukićem, Sipom Pilićem iz Društva za proučavanje trostrukog logora Jasenovac (DLJ), navodeći neke smiješne razloge.

On svoje ‘temeljito poznavanje jasenovačke povijesti’ rado iznosi u Beogradu promovirajući svoje knjige, ne znajući ili se pravi da ne zna, da su Židovi najgore stradali u Srbiji na području tadašnje tvorevine, kako Nora Levin tvrdi u svojoj knjizi (str.510). Nepoznate su još njegove reakcije na Zuroffovu ideju da se utvrdi broj stradalih.

Pravo je S. Goldsteina da se oslanja na ‘svoje dokaze’, međutim, pravo je i drugih da se jednoglasno, kao i on, oslanjaju na svoje dokaze, a to su isključivo materijalni. Njegova logika podsjeća na primjer iz srednjeg vijeka, obilježenog kao mračno razdoblje, kada su bogoslovi negdje na jednom učilištu, raspravljali koliko konj ima zubi. Mladi bogoslov, da prekine besmislenu raspravu, predložio je da se jednostavno konju prebroje zubi, na što su ga ostali napali da on ne razumije logički način razmišljanja. Dakle, vrijeme je da konačno konju prebrojimo zube.

A dotle dok se istraživanje ne završi, prekinuti s komemoracijama koje su se zadnjih godina pretvorile u političke mitinge. Tako se prošle godine, ‘antifašist’ Mesić, glavni govornik, toliko zanio, da je govorio samo o ‘ustašama’ kao da je 45-a. Nadamo se da će biti glavni i na sljedećem mitingu s tim da Pupovcu i Krausu prepriča vic iz 1992., o malom Jovici koji se želi dočepati bicikla.

Anto Periša / HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari