Pratite nas

Kolumne

Anto Periša: Efraim Zuroff, peta kolona i Jasenovac

Objavljeno

na

Tko iole prati zbivanja u Hrvatskoj čuo je za dr. Efraima Zuroffa. Povjesničar, direktor Simon Wiesenthal Centra u Jeruzalemu, i poznat kao lovac na ratne zločince iz II. svjetskog rata.

I dalje ih lovi iako je od rata prošlo 70 godina tako da su to mahom 90-godišnjaci ili stariji. Da bi preduhitrio prirodnu smrt onih za kojima je raspisana tjeralica, početkom 2000-ih pokrenuo je operaciju ‘posljednja šansa’ (operation last chance) u 9 europskih zemalja, jedna od kojih je i Hrvatska.

Pokrenuo je to u Zagrebu (30. 6. 2004.), nudeći 10.000 USA$, onome tko prijavi ratnog zločinca s tim da bude sudski procesuiran i osuđen. Operacija i dalje traje što se može vidjeti na www.operationlastchance.com.

Na web-stranici, za Hrvatsku, uz druge zemlje, stoji podatak da je prije 1941. u Hrvatskoj bilo 40.000 Židova od kojih je stradalo 30.000. U knjizi ‘The Holocaust–The Destruction of European Jewry 1933.-1945.’, Shocken Books, New York (1968.), Nora Levin navodi da je bilo 30.000 (str. 515.).

Koji je od ova dva podatka točan ostaje na povjesničarima da to utvrde, međutim, postoji opasnost da se to ne proglasi revizionizmom. Dakle, za one koji znaju za nekog ratnog zločinca iz NDH prilika je da dobiju novčanu nagradu koja, za hrvatske prilike, nije mala. Telefonski je broj koji treba nazvati: 01/617-1530.

U to vrijeme na njegovoj potjernici bili su Ivo Rojnica (Argentina), Milivoj Ašner (Austrija) i Šandor Kepiro (Mađarska) za koje je tražio izručenje u Hrvatsku da im se sudi. Za prvu dvojicu do izručenja i sudskog procesa nije došlo jer su u međuvremenu umrli, a za trećeg održan je sudski proces, u Mađarskoj (2011.), u kojem je oslobođen optužbe (te godine je i umro).

Prije toga uspio je da se Dinko Šakić izruči iz Argentine (1997.) i osudi nakon čega je izjavio da mu je to najuspješniji proces koji je ostvario u jednoj postkomunističkoj zemlji. Proces D. Šakiću opisali su dr. sc. B. Matković, M. Koić i Nikola Baniću u feljtonu (HT, 638, 639, 640, 641) te dokazali da je taj proces bio politički, a ne pravni.

Autori su uspjeli dokazati neosnovanost optužbe i osude na sramotu hrvatskog pravosuđa i sudaca koji su u tom sudjelovali. Proces je bio tipični staljinistički na kojemu je optuženi unaprijed osuđen bez ikakve šanse da dokaže svoju nedužnost. Izgleda da je u toj farsi optužnicu i presudu napisao Zuroff, a sud samo potvrdio.

Potraga za ratnim zločincima nije jedina preokupacija E. Zuroffa što se tiče Hrvata i Hrvatske. Naime, svjedoci smo njegovih čestih istupa u zadnjih 20-ak godina koje udarno prenose agitpropovski mediji.

Ti istupi su uvijek neki zahtjevi, osude, prijetnje i upozorenja. Tako je on protiv kanonizacije i ukidanja presude bl. Alojziju Stepincu, za smjenu Z. Hasanbegovića zbog ‘proustaških’ stavova i publikacije knjige Normana Finkelsteina, smjenu ravnatelja Tehničke škole u Šibeniku zbog izložbe o Anni Frank (koju ravnatelj nije dopustio zbog jedne podvale), smjenu svećenika koji su držali misu za A. Pavelića, uklanjanje spomenploče u Jasenovcu palim HOS-ovcima, protiv Marka Perkovića Thompsona, itd.

Zuroffa informira moćna peta kolona

Nedavni posjet Andreja Plenkovića Izraelu iskoristio je da kritizira premijera, Benjamina Netanyahua, što nije svog gosta upozorio na: ‘Croatia’s poor record towards genocide’. Za posjeta B. Netanyahu zahvalio je hrvatskoj Vladi na podršci Izraelu na međunarodnom planu. Posebno se zahvalio na pomoći u gašenju požara u Izraelu (studeni, prošle godine), u kojem su sudjelovala dvojica vrsnih hrvatskih pilota koristeći poznate kanadere i za što su dobili priznanja od samog Netanyahua.

No, peta kolona preko Zuroffa ovaj put nije uspjela da se, uz pomoć koju je Hrvatska pružila Izraelu, A. Plenković još dodatno i ispriča. Podrška i pomoć Izraelu Zuroffu ne znači ništa i riječ drskost nije dostatna da se to okarakterizira.

Iz njegovih istupa vidi se da je dobro informiran o događajima u Hrvatskoj što uopće ne iznenađuje. Po već uhodanom obrascu, zahvaljujući petoj koloni koja ga najprije obavijesti, on promptno reagira, a onda agitpropovski mediji prenesu kao udarnu vijest.

A moćna peta kolona, koja se proteže od Hrvatskog Sabora preko nevladinih udruga do poznatih ‘antifašista’, ‘kulturnjaka’, pojedinaca, je egzekutor u rovarenju protiv Hrvatske, a Efraim Zuroff je istodobno njen glasnogovornik i, možda, financijer. To je glasnogovornik koji negira genocid u Srebrenici jer, kako on tumači: ‘Srpske snage su pustile žene i decu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubili. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite da potpuno zbrišete jedan narod, ne puštate žene i decu da odu, već ih ubijete. To je genocid. Ali, sve to je politika…'(politika.rs, 16.7.2015.).

Može li se to definirati kao neki ‘polu-genocid’? Da je na isti način toliki broj Židova ubijen u to vrijeme, treba li uopće spominjati da bi cijeli svijet grmio i to nazvao genocidom. A što se tiče pobijenih u Srebrenici, s obzirom na manipulacije o broju stradalih u Jasenovcu, ne bi iznenadio prijedlog da se njihova imena uvrste na postojeći popis.

Da peta kolona, preko Zuroffa, namjerno manipulira vijestima iz Hrvatske vidi se iz sljedećeg primjera. O nedavno postavljenoj spomenploči u Jasenovcu poginulim HOS-ovcima, za posjeta A. Plenkovića Izraelu, uz ostalo, Jewish Telegrapf Agency (JTA), (24. 1 .2017.), piše: ‘That month, World War II veterans engraved a Ustasha slogan on a commemorative plaque installed in the town of Jasenovac. Authorities ignored the Jewish community’s pleas to have the plaque removed’ Iz ovako sročene vijesti jedino se može zaključiti da su ti veterani ‘ustaše’ koji su ugravirali slogan na spomenploču koja je, ne zna se od kad, bila tamo. Ovakve vijesti nisu daleko od toga da se hrvatski branitelji proglase ‘ustašama’ i koje bi posthumno trebalo osuditi što su, braneći Hrvatsku, koristili pozdrav Za dom spremni.

Izvor na koji se ovaj JTA-izvještaj poziva je, poznati nam dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina koji kritizira hrvatsku Vladu: ‘The Croatian government’s ”failure” to address publicly the role of the pro-Nazi members of the Ustasha fasicst movement in the murder of Croatian Jews during the Holocaust.’ I drugo: ‘The problem is that the government relativizes everything that has to do with the Holocaust.’ Prevedeno na hrvatski: ‘… ”propust” hrvatske Vlade da javno osudi ulogu pro-nacističkog ustaškog pokreta za zločine počinjene nad hrvatskim Židovima za vrijeme holokausta, i drugo, da ‘Vlada relativizira sve što je u vezi s holokaustom’.

To je dr. Ognjen Kraus koji je prošle godine odbio sudjelovati na službenoj komemoraciji u Jasenovcu, uspoređujući Hrvatsku s Njemačkom 1933. Moramo se složiti s njim što se tiče ove usporedbe, ali s obrnutim predznakom. Ocrnjivanje Hrvata u zadnjih nekoliko godina poznatom ‘fašizacijom’, ‘nacionalizmom’, ‘revizionizmom’, ‘ksenofobijom’, i sl., je zastupljena u propagandi koju Kraus s ostatkom pete kolone koristi, slična je onoj nacističkoj 1933., s tim da su sad Hrvati koji iseljavaju. Nakon te izjave dr. Kraus nije napustio Hrvatsku unatoč ‘antisemitizmu’ i ‘fašizaciji’.

Otvorena i podmukla rabota i Mesićevo odlikovanje

O otvorenoj i podmukloj raboti E. Zuroffa, preko pete kolone, protiv Hrvata i Hrvatske se zna, ali se prešućuje. I da apsurd bude veći on za to biva i odlikovan jednim od najviših hrvatskih odličja, Redom kneza Trpimira, koje mu je dodijelio, a tko drugi nego jedan od ‘antifašističkih perjanica’: Stjepan Mesić, naš Lažni Šćepan Mali. Usput, visoko odličje dodijelio je, za slične ‘zasluge’ i svom prijatelju Slavku Goldsteinu, koji ide po svijetu blateći Hrvatsku i izjašnjavajući se kao Jugoslaven (El Pais, Diga que soy yugoslavo, 14.8.2014.).

I u revnoj angažiranosti u djelovanju protiv Hrvata i Hrvatske malo je tko mogao očekivati da će baš E. Zuroff ipak iznijeti nešto čime zaslužuje podršku. U intervjuu koji je dao, za posjeta carigradskog patrijarha u Zagrebu i Jasenovcu (rujan, 2016.), kada se ponovno spominjalo stotine tisuća stradalih, izrazio je čuđenje da jedna međunarodna komisija nije utemeljena koja bi utvrdila broj stradalih. Detaljnije na poveznici.

Nadajmo se da za ovu izjavu nije bio na neki način prisiljen kao Stipe Mesić 1992. Naravno, ideju E. Zuroffa, DJL i drugi povjesničari, koji se bave istraživanjem Jasenovca, podržavaju.

Došlo je vrijeme da se, sine ira et studio, konačno otkrije istina, ma koja god bila. Prvo, arhivi i drugo, puno važnije, pretražiti područje logora koristeći suvremene antropoforenzičke metode i tehnike (jedna od njih je i Ground Penetrating Radar (GPR)). Ako su tamo posmrtni ostatci od 83.145 ubijenih, kako se tvrdi, uopće nema dvojbe da će se to lako otkriti.

U intervijuu B. Pofuku (VL, 16.4.2016.), Slavko Goldstein, kritizirajući knjigu ‘Jasenovački logori–Istraživanja’, pored ostalog iznosi: ‘Temeljito sam upoznao povijest jasenovačkog logora i usuđujem se reći da pripadam uskom krugu ljudi koji o tome najviše znaju i mogu pouzdano govoriti’. I sljedeće: ‘Svi mi koji govorimo o Jasenovcu gotovo jednoglasno se oslanjamo na popis na kojem je sada 83.145 žrtava i na dokaze stručnih demografa i statističara’.

Uopće ne iznenađuje što S. Goldstein apodiktički tvrdi jer su dokazi ‘demografa i statističara’ prava podloga za manipulaciju, što ima za cilj da Jasenovac trajno ostane kao toljaga kojom će se Hrvate udarati. Unatoč svom ‘apsolutnom’ znanju on izbjegava javno suočavanje s I. Vukićem, Sipom Pilićem iz Društva za proučavanje trostrukog logora Jasenovac (DLJ), navodeći neke smiješne razloge.

On svoje ‘temeljito poznavanje jasenovačke povijesti’ rado iznosi u Beogradu promovirajući svoje knjige, ne znajući ili se pravi da ne zna, da su Židovi najgore stradali u Srbiji na području tadašnje tvorevine, kako Nora Levin tvrdi u svojoj knjizi (str.510). Nepoznate su još njegove reakcije na Zuroffovu ideju da se utvrdi broj stradalih.

Pravo je S. Goldsteina da se oslanja na ‘svoje dokaze’, međutim, pravo je i drugih da se jednoglasno, kao i on, oslanjaju na svoje dokaze, a to su isključivo materijalni. Njegova logika podsjeća na primjer iz srednjeg vijeka, obilježenog kao mračno razdoblje, kada su bogoslovi negdje na jednom učilištu, raspravljali koliko konj ima zubi. Mladi bogoslov, da prekine besmislenu raspravu, predložio je da se jednostavno konju prebroje zubi, na što su ga ostali napali da on ne razumije logički način razmišljanja. Dakle, vrijeme je da konačno konju prebrojimo zube.

A dotle dok se istraživanje ne završi, prekinuti s komemoracijama koje su se zadnjih godina pretvorile u političke mitinge. Tako se prošle godine, ‘antifašist’ Mesić, glavni govornik, toliko zanio, da je govorio samo o ‘ustašama’ kao da je 45-a. Nadamo se da će biti glavni i na sljedećem mitingu s tim da Pupovcu i Krausu prepriča vic iz 1992., o malom Jovici koji se želi dočepati bicikla.

Anto Periša / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari