Pratite nas

Kolumne

Anto Periša: Efraim Zuroff, peta kolona i Jasenovac

Objavljeno

na

Tko iole prati zbivanja u Hrvatskoj čuo je za dr. Efraima Zuroffa. Povjesničar, direktor Simon Wiesenthal Centra u Jeruzalemu, i poznat kao lovac na ratne zločince iz II. svjetskog rata.

I dalje ih lovi iako je od rata prošlo 70 godina tako da su to mahom 90-godišnjaci ili stariji. Da bi preduhitrio prirodnu smrt onih za kojima je raspisana tjeralica, početkom 2000-ih pokrenuo je operaciju ‘posljednja šansa’ (operation last chance) u 9 europskih zemalja, jedna od kojih je i Hrvatska.

Pokrenuo je to u Zagrebu (30. 6. 2004.), nudeći 10.000 USA$, onome tko prijavi ratnog zločinca s tim da bude sudski procesuiran i osuđen. Operacija i dalje traje što se može vidjeti na www.operationlastchance.com.

Na web-stranici, za Hrvatsku, uz druge zemlje, stoji podatak da je prije 1941. u Hrvatskoj bilo 40.000 Židova od kojih je stradalo 30.000. U knjizi ‘The Holocaust–The Destruction of European Jewry 1933.-1945.’, Shocken Books, New York (1968.), Nora Levin navodi da je bilo 30.000 (str. 515.).

Koji je od ova dva podatka točan ostaje na povjesničarima da to utvrde, međutim, postoji opasnost da se to ne proglasi revizionizmom. Dakle, za one koji znaju za nekog ratnog zločinca iz NDH prilika je da dobiju novčanu nagradu koja, za hrvatske prilike, nije mala. Telefonski je broj koji treba nazvati: 01/617-1530.

U to vrijeme na njegovoj potjernici bili su Ivo Rojnica (Argentina), Milivoj Ašner (Austrija) i Šandor Kepiro (Mađarska) za koje je tražio izručenje u Hrvatsku da im se sudi. Za prvu dvojicu do izručenja i sudskog procesa nije došlo jer su u međuvremenu umrli, a za trećeg održan je sudski proces, u Mađarskoj (2011.), u kojem je oslobođen optužbe (te godine je i umro).

Prije toga uspio je da se Dinko Šakić izruči iz Argentine (1997.) i osudi nakon čega je izjavio da mu je to najuspješniji proces koji je ostvario u jednoj postkomunističkoj zemlji. Proces D. Šakiću opisali su dr. sc. B. Matković, M. Koić i Nikola Baniću u feljtonu (HT, 638, 639, 640, 641) te dokazali da je taj proces bio politički, a ne pravni.

Autori su uspjeli dokazati neosnovanost optužbe i osude na sramotu hrvatskog pravosuđa i sudaca koji su u tom sudjelovali. Proces je bio tipični staljinistički na kojemu je optuženi unaprijed osuđen bez ikakve šanse da dokaže svoju nedužnost. Izgleda da je u toj farsi optužnicu i presudu napisao Zuroff, a sud samo potvrdio.

Potraga za ratnim zločincima nije jedina preokupacija E. Zuroffa što se tiče Hrvata i Hrvatske. Naime, svjedoci smo njegovih čestih istupa u zadnjih 20-ak godina koje udarno prenose agitpropovski mediji.

Ti istupi su uvijek neki zahtjevi, osude, prijetnje i upozorenja. Tako je on protiv kanonizacije i ukidanja presude bl. Alojziju Stepincu, za smjenu Z. Hasanbegovića zbog ‘proustaških’ stavova i publikacije knjige Normana Finkelsteina, smjenu ravnatelja Tehničke škole u Šibeniku zbog izložbe o Anni Frank (koju ravnatelj nije dopustio zbog jedne podvale), smjenu svećenika koji su držali misu za A. Pavelića, uklanjanje spomenploče u Jasenovcu palim HOS-ovcima, protiv Marka Perkovića Thompsona, itd.

Zuroffa informira moćna peta kolona

Nedavni posjet Andreja Plenkovića Izraelu iskoristio je da kritizira premijera, Benjamina Netanyahua, što nije svog gosta upozorio na: ‘Croatia’s poor record towards genocide’. Za posjeta B. Netanyahu zahvalio je hrvatskoj Vladi na podršci Izraelu na međunarodnom planu. Posebno se zahvalio na pomoći u gašenju požara u Izraelu (studeni, prošle godine), u kojem su sudjelovala dvojica vrsnih hrvatskih pilota koristeći poznate kanadere i za što su dobili priznanja od samog Netanyahua.

No, peta kolona preko Zuroffa ovaj put nije uspjela da se, uz pomoć koju je Hrvatska pružila Izraelu, A. Plenković još dodatno i ispriča. Podrška i pomoć Izraelu Zuroffu ne znači ništa i riječ drskost nije dostatna da se to okarakterizira.

Iz njegovih istupa vidi se da je dobro informiran o događajima u Hrvatskoj što uopće ne iznenađuje. Po već uhodanom obrascu, zahvaljujući petoj koloni koja ga najprije obavijesti, on promptno reagira, a onda agitpropovski mediji prenesu kao udarnu vijest.

A moćna peta kolona, koja se proteže od Hrvatskog Sabora preko nevladinih udruga do poznatih ‘antifašista’, ‘kulturnjaka’, pojedinaca, je egzekutor u rovarenju protiv Hrvatske, a Efraim Zuroff je istodobno njen glasnogovornik i, možda, financijer. To je glasnogovornik koji negira genocid u Srebrenici jer, kako on tumači: ‘Srpske snage su pustile žene i decu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubili. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite da potpuno zbrišete jedan narod, ne puštate žene i decu da odu, već ih ubijete. To je genocid. Ali, sve to je politika…'(politika.rs, 16.7.2015.).

Može li se to definirati kao neki ‘polu-genocid’? Da je na isti način toliki broj Židova ubijen u to vrijeme, treba li uopće spominjati da bi cijeli svijet grmio i to nazvao genocidom. A što se tiče pobijenih u Srebrenici, s obzirom na manipulacije o broju stradalih u Jasenovcu, ne bi iznenadio prijedlog da se njihova imena uvrste na postojeći popis.

Da peta kolona, preko Zuroffa, namjerno manipulira vijestima iz Hrvatske vidi se iz sljedećeg primjera. O nedavno postavljenoj spomenploči u Jasenovcu poginulim HOS-ovcima, za posjeta A. Plenkovića Izraelu, uz ostalo, Jewish Telegrapf Agency (JTA), (24. 1 .2017.), piše: ‘That month, World War II veterans engraved a Ustasha slogan on a commemorative plaque installed in the town of Jasenovac. Authorities ignored the Jewish community’s pleas to have the plaque removed’ Iz ovako sročene vijesti jedino se može zaključiti da su ti veterani ‘ustaše’ koji su ugravirali slogan na spomenploču koja je, ne zna se od kad, bila tamo. Ovakve vijesti nisu daleko od toga da se hrvatski branitelji proglase ‘ustašama’ i koje bi posthumno trebalo osuditi što su, braneći Hrvatsku, koristili pozdrav Za dom spremni.

Izvor na koji se ovaj JTA-izvještaj poziva je, poznati nam dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina koji kritizira hrvatsku Vladu: ‘The Croatian government’s ”failure” to address publicly the role of the pro-Nazi members of the Ustasha fasicst movement in the murder of Croatian Jews during the Holocaust.’ I drugo: ‘The problem is that the government relativizes everything that has to do with the Holocaust.’ Prevedeno na hrvatski: ‘… ”propust” hrvatske Vlade da javno osudi ulogu pro-nacističkog ustaškog pokreta za zločine počinjene nad hrvatskim Židovima za vrijeme holokausta, i drugo, da ‘Vlada relativizira sve što je u vezi s holokaustom’.

To je dr. Ognjen Kraus koji je prošle godine odbio sudjelovati na službenoj komemoraciji u Jasenovcu, uspoređujući Hrvatsku s Njemačkom 1933. Moramo se složiti s njim što se tiče ove usporedbe, ali s obrnutim predznakom. Ocrnjivanje Hrvata u zadnjih nekoliko godina poznatom ‘fašizacijom’, ‘nacionalizmom’, ‘revizionizmom’, ‘ksenofobijom’, i sl., je zastupljena u propagandi koju Kraus s ostatkom pete kolone koristi, slična je onoj nacističkoj 1933., s tim da su sad Hrvati koji iseljavaju. Nakon te izjave dr. Kraus nije napustio Hrvatsku unatoč ‘antisemitizmu’ i ‘fašizaciji’.

Otvorena i podmukla rabota i Mesićevo odlikovanje

O otvorenoj i podmukloj raboti E. Zuroffa, preko pete kolone, protiv Hrvata i Hrvatske se zna, ali se prešućuje. I da apsurd bude veći on za to biva i odlikovan jednim od najviših hrvatskih odličja, Redom kneza Trpimira, koje mu je dodijelio, a tko drugi nego jedan od ‘antifašističkih perjanica’: Stjepan Mesić, naš Lažni Šćepan Mali. Usput, visoko odličje dodijelio je, za slične ‘zasluge’ i svom prijatelju Slavku Goldsteinu, koji ide po svijetu blateći Hrvatsku i izjašnjavajući se kao Jugoslaven (El Pais, Diga que soy yugoslavo, 14.8.2014.).

I u revnoj angažiranosti u djelovanju protiv Hrvata i Hrvatske malo je tko mogao očekivati da će baš E. Zuroff ipak iznijeti nešto čime zaslužuje podršku. U intervjuu koji je dao, za posjeta carigradskog patrijarha u Zagrebu i Jasenovcu (rujan, 2016.), kada se ponovno spominjalo stotine tisuća stradalih, izrazio je čuđenje da jedna međunarodna komisija nije utemeljena koja bi utvrdila broj stradalih. Detaljnije na poveznici.

Nadajmo se da za ovu izjavu nije bio na neki način prisiljen kao Stipe Mesić 1992. Naravno, ideju E. Zuroffa, DJL i drugi povjesničari, koji se bave istraživanjem Jasenovca, podržavaju.

Došlo je vrijeme da se, sine ira et studio, konačno otkrije istina, ma koja god bila. Prvo, arhivi i drugo, puno važnije, pretražiti područje logora koristeći suvremene antropoforenzičke metode i tehnike (jedna od njih je i Ground Penetrating Radar (GPR)). Ako su tamo posmrtni ostatci od 83.145 ubijenih, kako se tvrdi, uopće nema dvojbe da će se to lako otkriti.

U intervijuu B. Pofuku (VL, 16.4.2016.), Slavko Goldstein, kritizirajući knjigu ‘Jasenovački logori–Istraživanja’, pored ostalog iznosi: ‘Temeljito sam upoznao povijest jasenovačkog logora i usuđujem se reći da pripadam uskom krugu ljudi koji o tome najviše znaju i mogu pouzdano govoriti’. I sljedeće: ‘Svi mi koji govorimo o Jasenovcu gotovo jednoglasno se oslanjamo na popis na kojem je sada 83.145 žrtava i na dokaze stručnih demografa i statističara’.

Uopće ne iznenađuje što S. Goldstein apodiktički tvrdi jer su dokazi ‘demografa i statističara’ prava podloga za manipulaciju, što ima za cilj da Jasenovac trajno ostane kao toljaga kojom će se Hrvate udarati. Unatoč svom ‘apsolutnom’ znanju on izbjegava javno suočavanje s I. Vukićem, Sipom Pilićem iz Društva za proučavanje trostrukog logora Jasenovac (DLJ), navodeći neke smiješne razloge.

On svoje ‘temeljito poznavanje jasenovačke povijesti’ rado iznosi u Beogradu promovirajući svoje knjige, ne znajući ili se pravi da ne zna, da su Židovi najgore stradali u Srbiji na području tadašnje tvorevine, kako Nora Levin tvrdi u svojoj knjizi (str.510). Nepoznate su još njegove reakcije na Zuroffovu ideju da se utvrdi broj stradalih.

Pravo je S. Goldsteina da se oslanja na ‘svoje dokaze’, međutim, pravo je i drugih da se jednoglasno, kao i on, oslanjaju na svoje dokaze, a to su isključivo materijalni. Njegova logika podsjeća na primjer iz srednjeg vijeka, obilježenog kao mračno razdoblje, kada su bogoslovi negdje na jednom učilištu, raspravljali koliko konj ima zubi. Mladi bogoslov, da prekine besmislenu raspravu, predložio je da se jednostavno konju prebroje zubi, na što su ga ostali napali da on ne razumije logički način razmišljanja. Dakle, vrijeme je da konačno konju prebrojimo zube.

A dotle dok se istraživanje ne završi, prekinuti s komemoracijama koje su se zadnjih godina pretvorile u političke mitinge. Tako se prošle godine, ‘antifašist’ Mesić, glavni govornik, toliko zanio, da je govorio samo o ‘ustašama’ kao da je 45-a. Nadamo se da će biti glavni i na sljedećem mitingu s tim da Pupovcu i Krausu prepriča vic iz 1992., o malom Jovici koji se želi dočepati bicikla.

Anto Periša / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari