Connect with us

Kolumne

Anto PRANJKIĆ: Dajmo mladima prigodu koju zaslužuju!

Objavljeno

on

FAH

Nije li došlo vrijeme, dragi prijatelji, da se isitni pogleda u oči i da se konačno radna mjesta onih koji su ispunili uvjete za mirovinu prepuste onima koji u ovom trenutku mogu dati više. Nije ista tehnologija bila kad su se ljudi zapošljavali 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća i ovo danas. Sve je otišlo naprijed. Vrijeme je da se radna mjesta prepuste mlađima. Vrijeme je da se u našoj Hrvatskoj konačno počne gledati naprijed pravim istinskim pogledom i da se počne konačno gledati problemu u oči, a ne zaobilaziti ga i “praviti” se da ga nismo ni vidjeli, prepuštajući tako cjelokupno društvo ambisu i katastrofi.

Nedavna informacija o povišenom postotku useljenika u našu zemlju navela me je na razmišljanje o tome zašto našu zemlju napuštaju naši mladi ljudi, a u nju dolaze isto tako mladi ljudi iz nekih drugih zemalja? Zašto našim ljudima nije lijepo u svojoj zemlji, a zašto neki ljudi, pa, evo, kako čujemo i Amerikanci, napuštaju svoje bogate domove i dolaze u Republiku Hrvatsku? Potražio sam odgovor od jednog starijeg čovjeka, čovjeka s iskustvom, kojega sam neki dan sreo na Trgu brana Jelačića. Kaže mi gospodin Ilija: “To ti je tako, dragi prijatelju, jer stranci razmišljaju logično, a kod nas je sve nelogično, pa dok oni shvate da je ono što je kod njih logično, kod nas nelogično prođe vremena. A naši ljudi žive ovdje i od rođenja znaju kako nam je.”

Itekako ima logike u ovim zagonetnim riječima 70-godišnjeg pravnika u mirovini, jer, kako on reče, u normalnim državama kad čovjek stekne uvjete za mirovinu u nju i ide, a ne zauzima mjesto mlađima i prirodno sposobnijima. Priča mi kako mu se jedna poznanica pohvalila kako, iako je stekla uvjete za mirovinu, i dalje radi na visoko plaćenom proračunskom radnom mjestu, jer kaže mora otplatiti sinov kredit. To mora odraditi ona, iako i sin i sinova supruga, gospođa snaha, također, imaju visoke proračunske plaće i pozicije. U visoko razvijenim zemljama to bi bio nonsens, ali ne i kod nas. Ovakvih slučajeva je kod nas na pretek. I dok brojni mladi ekonomisti i pravnici, bar njih ima, moraju ići vani i raditi fizičke poslove za kruh, zato oni kojima je mjesto u zasluženoj mirovini moraju svojoj situiranoj djeci plaćati kredite. Za naše uvjete to je normalno i brzo se shvati u čemu je problem. No, kada stranac dođe na naše prostore njemu će trebati najmanje nekoliko godina da pohvata konce, jer se oni ovdje ne vežu kako treba, nego se rade neki teško rasmrsivi čvorovi.

U ovakvoj konstalaciji odnosa sasvim je normalno da je sve nenormalno, a onda nastupaju mediji, koji traže samo loše primjere i to sve još više napucavaju, pa onda uz svu tu muku, jad i čemer, mladom čovjeku i ne preostaje ništa drugo do pokupiti stvari i potražiti sreću na nekom drugom mjestu i time otvoriti prostora za mnogobrojne strance kojih se u Hrvatsku i to isključivo zbog posla useljava preko 40.000 i to iz raznih sredina. Zapošljavaju se i sa osnovnom školom. Naši nam nisu dobri ni sa fakultetima a stranci dobro dođu i bez škole.

A dobrih primjera imate na svakom koraku. Evo, pune se novinski članci i radio i TV emisije slovima i riječima o lošem stanju u zdravstvu. I doista kada čovjek to sve sluša dođe mu da se ubije, ali… Je li sve to baš tako? Neku noć imao sam zdravstvenih problema i završih na Hitnoj u Vinogradskoj. Proveo sam tamo punih pet sati. Bolovi koji nisu prestajali odjednom su mi postali lakši. Manje me boljelo kad sam vidio svu tu plejadu mladih kvalitetnih profesionalnih ljudi, koje nikada u životu nisam vidio. Kad ih čovjek vidi, na prvu mu izgleda, kao da su to djeca uzela liječničke instrumente i malo se igraju. Sve mlade djevojke i dečki, ali kad vam se približe i kad onako lijepo profesionalno i stručno rade svoj posao, čovjek bi poželio opet biti bolestan. I nije to riječ samo o jednoj ili dvije osobe. Cijela služba. Na dokumentima sam vidio da je tu noć šef bio dr. Božidar Perić, a da sam ja došao u ruke mladoj liječnici dr. Ivi Mišljenčević. Prošao sam svijet. Živio na mnogim kontinentima, ali takvog profesionalizma nisam nigdje vidio. I ne samo liječnici nego cijelo osoblje. Promatrao sam odnos prema drugim pacijentima i divio sam se Hrvatskoj što ima tako dobre i kvalitetne mlade liječnike. Dobili su priliku i koriste ju. Volio bih da ti mladi ljudi ostanu u svojoj zemlji, jer profesionalizam koji ih krasi može biti zarazan i za druge sfere našega društva.

Također, gledam neki dan mlade studente iz udruge Obnova. Pljušte od samopouzdanja, želje. Vape za poslom. Traže načine. Zalažu se, ali ne napuštaju zemlju. Mladi poduzetnik Denis Nemčević svojim čajevima osvojio je svijet, a trideset i neka mu je tek i svoju djecu odgaja u svojoj Pitomači. Naši mladi inovatori već su odavno na krovu svijeta. Gdje god se okrenemo gleda nas neki talent s posebnim pogledom. Pogledom koji vapi za prilikom.

Nije li došlo vrijeme, dragi prijatelji, da se isitni pogleda u oči i da se konačno radna mjesta onih koji su ispunili uvjete za mirovinu prepuste onima koji u ovom trenutku mogu dati više. Nije ista tehnologija bila kad su se ljudi zapošljavali 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća i ovo danas. Sve je otišlo naprijed. Vrijeme je da se radna mjesta prepuste mlađima, a kalkulacije o plaćanjima kreditima sinovima i kćerima treba prepustiti njima samima da se s njima nose kako znaju i umiju.
Vrijeme je da se u našoj Hrvatskoj konačno počne gledati naprijed pravim istinskim pogledom i da se počne konačno gledati problemu u oči, a ne zaobilaziti ga i “praviti” se da ga nismo ni vidjeli, prepuštajući tako cjelokupno društvo ambisu i katastrofi.

Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR