Pratite nas

Intervju

Anton Kikaš: Osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Poznati i ugledni biznismen iz Kanade, podrijetlom iz Međugorja Anton Kikaš govori za Večernji list BiH o svom životu, poslu, domoljublju i misiji pomoći  Hrvatskoj u ratu.

1. Gospodine Kikaš, kada smo zadnji put razgovarali za Večernji list povod je bio Vaše članstvo u Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, a evo ovih dana ćete dobiti jedno novo visoko priznanje, počasni doktorat Sveučilišta Hercegovina? Što za Vas znači to priznanje i kako je do njega uopće došlo?

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali ovo, počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. I dosadašnja priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabethe 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Moj dugogodišnji rad na kulturnom i sportskom polju, aktivnosti i doprinosi u Hrvatskoj zajednici Toronta, ali iznad svega promicanje bogate hrvatske baštine i istine o Hrvatskoj poznati su još od 80-tih. K tome još treba dodati i veliki uspjeh mog najnovijeg filma Nisam se bojao umrijeti. Mislim da je sve ovo navedeno, a također i moju aktivnu ulogu i doprinos u Kanadskoj zajednici, uključujući i jedno Sveučilište i jedan koledž u Torontu, Senat Sveučilišta Hercegovina prepoznao i dodijelio mi ovu prestižnu akademsku titulu, na čemu im od srca zahvaljujem.

2. Sveučilište koje je utemeljio poznati profesor emeritus Miljenko Brkić smješteno je u Mostaru, ali jedan njegov fakultet smješten je u Bijakovićima. Jeste li mogli sanjati da će u mjestu gdje su Vaši korijeni niknuti jedan ogranak ovog sveučilišta, koje Vam je dodijelilo počasni doktorat?

– Mislim da ovomu najbolje odgovara ona poznata izreka „čudni su putovi Gospodnji“. Pa zar najbolji primjer nije i susjedno Međugorje, u svijetu poznato Gospino svetište. Jedan od meni najdražih Shakespeare-ovih citata je: „Ako možete pogledati u sjemena budućnosti i reći mi koje zrno će izrasti, a koje neće, onda dođite k meni na razgovor“. Upravo je ovaj citat, na određeni način bio moja životna vodilja, sadio sam zrna budućnosti koja su rasla i u posljednje vrijeme duboko osjećam da je došlo vrijeme i za moju žetvu.

3. U Vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska. I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promociji istine o Hrvatskoj, kada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna. Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam Predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

4. Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S Vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske. Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.

5. Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku, te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

– Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writingin Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku. Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

6. Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti. 

– Družimo se već 30 godina, od 1987. I od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove. O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome.

7. Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.
Pogledaj dolje oblake,
A nebo iznad nas itd.
Letimo, letimo, letimo
Samo ti i ja
Letimo, letimo, letimo
U najljepši kraj.
I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

8. Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke Vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio Vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila
čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta g. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

9. Upečatljive su Vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili. Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

10. U svojoj bogatoj poslovnoj karijeri bavili ste se projektiranjem novih naselja obavljajući urbanističke, građevinske i geodetske radove, a radili ste i kao manager razvoja novih naselja. Stekli ste veliko materijalno bogatstvo, ali u Vašim pjesmama se ono ne primjećuje. Vi se u pjesmama spuštate na razinu malog čovjeka i vraćate se svojim korijenima i mirisima djetinjstva. Kao da slijedite stihove Vašeg zemljaka A. B. Šimića. Odakle crpite nadahnuće za pjesme.

– Bio sam jedini konzultant u Torontu od njih par stotina, koji je nudio kompletan paket navedenih usluga i managementa i zaista sam po reakcijama mojih klijenata (među kojima su i najveći developeri zemljišta i građevinari kuća, kao i po reakcijama mnogobrojnih kupaca kuća koji su se useljavali u ta nova naselja) podigao spomenute tri struke do najviše razine. Jedan od developera u promociji njegovog naselja od 850 kuća je javno ponudio nagradu od 10 tisuća dolara onome tko donese bolji dizajn naselja od mog, ali se nitko nije javio. Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri društva/udruge, više vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima.
Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.
Vaša poveznica s jednim od mojih pjesničkih uzora, velikim A.B. Šimićem, a k tome i s A.G. Matošem, koji mi je bio najbliži uzor i po poeziji i po stilu života, a uz to ide i izjava poznatog pjesnika Tomislava Marjana Bilosnića da je moja poezija na tragu Dobriše Cesarića, čine me neizmjerno sretnim. Nadahnuće za moje pjesme crpim iz velikog životnog iskustva s tri kontinenta, a koje je skriveno u dubini moje suptilne duše.

11. Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati čujete li zov Domovine i imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima. Iako 7,000 km daleko od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

12. Nedavno ste se trijumfalno vratili s filmom „Nisam se bojao umrijeti“. Ne pamti se kada je jedna promocija filma kod nas izazvala tolike emocije, euforiju, pozornost i napunila dvorane. Opišite nam kako ste Vi doživjeli i proživjeli sve te projekcije i jesu li Vam se slegli dojmovi?

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja u kojoj sam potpuno svjesno stavio i život na kocku, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Nakon 25 gradova u pet država, moja turneja promocije filma se i dalje nastavlja i završit će ovog ljeta u Australiji. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

13. Vi bi trebali biti u mirovini, ali po svemu što znamo i pratimo, Vi kao da za mirovinu nemate vremena. Što planirate i što Vas čeka u danima koji dolaze?

– Ako postoji jedna stvar u životu o kojoj ne razmišljam onda je to mirovina. A evo i zašto: prije svega hvala Bogu zdravlje me odlično služi, a k tomu još osjećam i neku nad naravnu energiju. Inače, cijeli život malo spavam, a ako je u pitanju neki ozbiljan izazov i ako zatreba, znam sastaviti 2 dana i 2 noći bez spavanja o čemu mogu potvrditi i moji najmiliji i moj dugogodišnji prijatelj i suradnik filmski redatelj Jakov Sedlar.

Pored toga, uživam u vremenu koje provodim sa svojom obitelji, a imam dosta ideja i planova koje želim ostvariti, kao i dosta hobija, a tu je i hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem i pripremam svaki tjedan od kako sam ga preuzeo prije više od tri godine. Nedavno, kad me je netko upitao koliko vremena trošim tjedno na pripremu programa i sve ostalo vezano uz program, shvatio sam da ako trošim samo 1 dan u tjednu, a znamo da godina ima 52 tjedna, onda je to 10 radnih tjedana ili 2,5 mjeseca, a o financijskoj strani koja nije mala ne smijem ni razmišljati.

Moram još naglasiti da preuzimanje ove tjedne obveze nije bila moja želja, nego je bilo pitanje kako spasiti program, koji je bio na rubu da se ugasi, jer nitko, niti pojedinac niti bilo koja udruga, u hrvatskoj zajednici Toronta nisu bili voljni da ga otkupe od bivših vlasnika i da preuzmu ovu obvezu. Naravno da sam ponosan što sam ga spasio od gašenja, jer bi to uistinu bila velika sramota da mi Hrvati jedini nemamo svoj program, a sve druge etničke zajednice ga imaju.

Svima je dobro poznato da kroz medije, a napose televiziju, može se napraviti velika promidžba, a ja upravo to i činim, obogaćujući gledatelje, iseljene Hrvate, sa značajnim događajima u Lijepoj Našoj i u hrvatskoj zajednici Toronta, uz to pokazujući sve njene ljepote i na taj način promovirajući naš turizam koji je okosnica boljitka i napretka Hrvatske.

> Anton Kikaš: Tko dokaže da sam kosovac dajem mu milijun dolara!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo

Objavljeno

na

Objavio

“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”

Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?

– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.

Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro.  Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed.  A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.

Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?

– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.

U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?

– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na  antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.

U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?

–  Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.

Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.

– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje.  Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda.  Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”

Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.

– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…

Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.

U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.

– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.

Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?

– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.

Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?

–  Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.

Za dva dana su izbori za Europski parlament.

– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Marijana Petir: Ljudski život nema cijenu

Objavljeno

na

Objavio

Marijana Petir

“Zalažem se za očuvanje općeljudskih vrijednosti, to su univerzalne vrijednosti na kojima počiva cijela naša civilizacija i koje moramo očuvati zbog naše budućnosti. Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, ljudski život nema cijenu, pravo na život temeljno je ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava. Bespredmetno je raspravljati o ikakvim pravima ako dokinemo to temeljno ishodišno pravo. Danas su vrijednosti dovedene u pitanje, žele se dokinuti, redefinirati. Ne smijemo to dopustiti.”

Gospođo Petir, kandidatica ste za zastupnicu u Europskom parlamentu. Budući ste odradili već jedan mandat zastupnice u Europskom parlamentu, što po Vama, jedan politički predstavnik treba imati kako bi mogao uspješno zastupati interese svoje zemlje?

– Smatram kako svaki političar i političarka bez iznimke mora u prvom redu voljeti svoju domovinu i interese svoga naroda postavljati na prvo mjesto. Kada je nacionalni interes na prvome mjestu, onda ne bi trebalo biti nedoumica kako postupiti u nekom ključnom trenutku i za kakve politike se zalagati… Domoljublje, bogoljublje, radišnost i čestitost odlike su koje bi morale krasiti svakog čovjeka, pa tako i svakog političara. Politiku smatram pozivom te mislim da svaki političar mora sebe podrediti tome pozivu kako bi upravo dobrobit naroda stavio na prvo mjesto.

Biti zastupnik svoje zemlje u jednom ovako visokom političkom domu je velika čast, ali i odgovornost. Svaki kandidat mora biti svjestan mukotrpnog rada i promišljanja.

– Rad u Europskom parlamentu ne staje. Ja svakoga ponedjeljka rano ujutro putujem za Bruxelles ili Strasbourg gdje radim i do 14 sati dnevno te se četvrtkom poslijepodne/uvečer vraćam za Hrvatsku gdje od petka do nedjelje primam građane, izlazim na teren, obilazim naše poljoprivrednike… To je posao od 0 do 24, nema tu radnog vremena niti praznog hoda. Kada je riječ o pripremama za plenarne sjednice ili sjednice odbora, one su uistinu temeljite i zahtjevne. Morate znati da mi na plenarnoj sjednici možemo govoriti svega jednu minutu. Za tu jednu minutu govora, mi moramo pročitati stotine stranica dokumenata i dobro ih proučiti, izraditi stajalište, utvrditi argumente pa te argumente uobličiti da uspijemo što više reći u što manje riječi. No iza kulisa plenarne sjednice i tog jednominutnog govora odvija se još veća borba – trčanje po hodnicima, ugovoranje sastanaka i uvjeravanje kolega zastupnika da podrže moj prijedlog, da shvate zašto je Hrvatska specifična ili da je nešto što ja tražim za Hrvatsku i za hrvatske građane dobro i za njih i njihove građane.

U svom mandatu zastupnice odradili ste veliki posao zastupajući interese raznih kategorija hrvatskoga stanovništva. Posebnu ste empatiju pokazivali prema poljopriredi.

– Poljoprivrednu proizvodnju prije svega smatram strateškim nacionalnim interesom jer pitanje samodostatnosti proizvodnje hrane je pitanje nacionalne sigurnosti. Ponosna sam da sam u proteklom mandatu u Europskom parlamentu uspjela izboriti mnoge pozitivne stvari za naše poljoprivrednike, a među njima i europske subvencije za zdrave obroke mlijeka, voća i povrća za djecu u osnovnim školama koji se trebaju nabavljati s naših OPG-a. Nakon ruskog embarga 2014. godine za naše proizvođače jabuka i mandarina izborila sam obeštećenje na europskoj razini zahvaljujući kojem su oni mogli svoje proizvode besplatno podijeliti potrebitima četiri godine za redom. Izborila sam i prvo zakonodavno izuzeće za Hrvatsku – ono za hrvatske šume koje su bile okupirane za vrijeme Domovinskog rata, što nam omogućuje da i dalje možemo gospodariti svojim šumama na održivi način. Sa sto amandmana na reformu Zajedničke poljoprivredne politike koji su usvojeni na Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj zaštitila sam interese hrvatskih poljoprivrednika, uključujući: veće potpore za mlade poljoprivrednike i osiguranje generacijske obnove; potpore za nove poljoprivrednike (starije od 40 godina); zaštitu financijske omotnice za potpore u poljoprivredi; paket mjera za bolji položaj ruralnih žena; učinkovitije financiranje pčelarstva i izravne potpore po pčelinjoj zajednici; posebne potpore za područja stradala u Domovinskom ratu. Usvajanje tih mjera na plenarnoj sjednici moj je prioritet!

Vaši česti susreti s vjerskim autoritetima i susreti na molitvenim doručcima pokazuju i Vašu opredijeljenost za očuvanje hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, prije svega, pitanja vezanih za život.

– Zalažem se za očuvanje općeljudskih vrijednosti, to su univerzalne vrijednosti na kojima počiva cijela naša civilizacija i koje moramo očuvati zbog naše budućnosti. Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, ljudski život nema cijenu, pravo na život temeljno je ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava. Bespredmetno je raspravljati o ikakvim pravima ako dokinemo to temeljno ishodišno pravo. Danas su vrijednosti dovedene u pitanje, žele se dokinuti, redefinirati. Ne smijemo to dopustiti.

Nedavno ste potpisali inicijativu za referendum “67 je previše”. Zbog čega?

– Podržala sam sindikate u njihovoj inicijativi da se provede referendum i promijene uvjeti za mirovinu i drago mi je da su uspjeli prikupiti dovoljan broj potpisa. Smatram kako ljudski rad moramo poštovati, i kako radnicima i u njihovom radu, ali i u njihovoj starosti i mirovini, moramo očuvati dostojanstvo. Ja se godinama zalažem za dostojanstveno radno vrijeme i prava radnika u svim sektorima, kao i za uvođenje neradne nedjelje za radnike i radnice u sektoru trgovine. I posljednje istraživanje koje sam provela ponovno je pokazalo kako velika većina hrvatskih građana podržava uvođenje neradne nedjelje, no usprkos tome trgovine u Hrvatskoj mogu raditi 24 sata na dan 365 dana u godini. Majke ne mogu provesti nedjelju sa svojom djecom. Ne samo da se time stvara antiobiteljsko raspoloženje, već rad nedjeljom, ali i prekovremeni rad kojemu je izloženo jako puno radnika, ima i posljedice po zdravlje radnika. Ja ponovno ovim putem apeliram i na Vladu Republike Hrvatske da regulira rad nedjeljom, ali i na poslodavce da poštuju rad, ali i obiteljiski i privatni život svojih radnika.

Danas su vatrogasci proslavili svoj dan. Često Vas viđamo u vatrogasnoj odori.

– Članica sam Dobrovoljnog vatrogasnog društva od malih nogu i to članstvo je imalo važnu ulogu u mom odrastanju, naučilo me timskom radu, važnosti odvajanja svog vremena za plemenite svrhe… Tradiciju dobrovoljnih vatrogasnih društava smatram veoma vrijednom za odgoj novih generacija. Kao dobrovoljna vatrogaskinja, vrlo se rado odazivam različitim varogasnim okupljanjima i drago mi uvijek susresti se s kolegicama i kolegama vatrogaskinjama i vatrogascima. Baš sam prošloga vikenda ravno iz Slavonije došla u Trebarjevo Desno gdje je Vatropromet proslavio 25. godina djelovanja. Hrvatske vatrogasce sam ugostila i u Bruxellesu, ali i dovela belgijske vatrogasce u Hrvatsku kako bi mogli zajedno razmjenjivati iskustava. Drago mi je da se kao zastupnica u Eurposkom parlamentu mogu boriti i za naše vatrogasce i bolju regulaciju zaštite od požara.

Javnost Vas je prepoznala još kao mladu aktivisticu HSS-a. Dolazak Kreše Beljaka na mjesto predsjednika stranke promijenio je smjer djelovanja stranke, a očito i neslaganja s brojnim članovima stranke, pa i stranačkim  nositeljima javnih dužnosti.

– Krešo Beljak je uništio najstariju hrvatsku stranku, a sve više članova HSS-a udaljuje se od njega, čak i oni koji su mu bili relativno bliski. Kako ovih dana u kampanji obilazim Hrvatsku uzduž i poprijeko, susrećem HSS-ovce koji mi prilaze i izražavaju podršku ogorčeni zbog stanja u HSS-u. Sve ukazuje na to da će HSS Kreše Beljaka unutar Amsterdamske koalicije na europarlamentarnim izborima doživjeti potpuni potop te se nadam da će to biti početak kraja Beljakove strahovlade te vraćanje stranke u ruke starim i istinskim članovima.

 U Europskom parlamentu ste već učinili mnogo za Hrvatsku. Nastavljate istim smjerom?

– Nastavljam istim smjerom pod olimpijskim geslom „Brže, više, jače“. I dalje ću se boriti da zaštitim hrvatske nacionalne interese u Europskoj uniji i hrvatskim građanima osiguram sve što im kao europskim građanima pripada.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati