Pregled

Anton Kikaš uhićen prije 29 godina zbog nabave oružja, ponosan sam i ponovno bi učinio isto

Objavljeno

3 godine prije

01/09/2020

Na početku domovinskog rata Hrvatska je bila suočena s po brojnosti i opremi trećom europskom vojnom silom JNA, i embargom na nabavu oružja za svoju obranu.

U takvom trenutku mnogi su hrvatski iseljenici donirali novac za obranu, a nabava i doprema u Hrvatsku bila je rizik zbog kojeg se mogla izgubiti sloboda, a možda i glava. Jedan od njih bio je kanadski Hrvat Anton Kikaš koji je na jučerašnji dan 1991. uhićen na zagrebačkom aerodromu s punim zrakoplovom vojne opreme. Avion je sletio u Zagreb, umjesto u Trst.

U HRT-ovoj emisiji Dobro jutro Hrvatska gostovali su dr. Franjo Gregurić, predsjednik ratne “Vlade nacionalnog jedinstva”, general zbora Josip Lucić, ratni zapovjednik Prve gardijske brigade, a na videovezi u Torontu u Kanadi bio je Anton Kikaš.

– To je važan dan u mom životu, kada sam prije 29 godina prisilno sletio s Boeingom 707 punim oružja u zagrebačku zračnu luku. Drago mi je da mogu podijeliti jedan detalj, ja sam napravio sve što se moglo napraviti i šteta je što je pilot pogriješio, Jakov Sedlar locirao je pilota i on je dao izjavu kad mu se javila kontrola leta iz Beograda i pitali ga gdje leti, rekao je u Ljubljanu, umjesto u Trst i istog trena su dva miga iz Pule poletjela, presrela avion i prisilila da sletimo u zagrebačku zračnu luku, rekao je Kikaš.

Anton Kikaš je uhićen i proveo je tri mjeseca u srpskom zatvoru.

– Nakon ispitivanja počela je tortura, zapovjednik Jugomir Bajić je vikao galamio, psovao i prijetio i kad je vidio da nisam reagirao, onda sam od udaraca završio na podu. Naredio je da dokrajče posao. Ne sjećam se što se dešavalo, znam da su me kao vreću ubacili u helikopter prema Beogradu. Po dolasku u Batajnicu, naređeno je da me stave u kut u čekaonicu i da cijevi pušaka stave na moju sljepoočnicu, to je bio doček.

Rekao je kako nikad nije požalio i da bi to ponovno učinio.

– Ne daj Bože, ako bi agresor napao Kanadu, isto bi napravio, kao i za Hrvatsku.

Moji sinovi Robert i Marko, iako rođeni u Kanadi, vole Hrvatsku istim žarom kao i Kanadu, dolaze, prošlo ljeto su obojica bili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj i prate sve što se zbiva uz sport, navodi Kikaš.

Što se tiče isplate otkupnine, kaže da mu je žao zbog informacije da su kanadski Hrvatski skupili tri milijuna dolara za njegovu otkupninu.

– Nijedan dolar nije dan i drago mi je da sada to mogu demantirati, dodao je.

U kontekstu tog vremena, mi smo već bili u ratu, već su bile borbe u Slavoniji i Dalmaciji. Mi smo na početku rata imali jednu vojnu silu, to je bila hrvatska policija.

– Problem je bio naoružanja. Mi nismo imali dovoljno oružja, mi smo 4. kolovoza na sjednici Vlade donijeli plan obrane i zadatke koji su s tim vezani, a od naših građana smo uzimali oružje, koji su ga imali i naoružavali naše jedinice, rekao je Gregurić.

Imali smo dvije vrste naoružanja, s jedne strane je bilo otimanje od JNA, to je bio najveći dio, a jedan dio je kupovan na stranom tržištu pod embargom, dodaje Gregurić.

– Dok nije donesen embargo, mi smo oružje morali nabavljati na sivom tržištu i to je bilo jako skupa, to su radila i pojedina poduzeća. Osiguravali smo maksimum, a u organizaciji stvaranja države smo počeli i s vlastitom proizvodnjom oružja. Nismo imali ni proizvodnju metaka ni pušaka, kaže.

Kad se danas prisjetimo tih teških vremena, navodi Lucić, imali smo mlade sa silnom motivacijom, imali smo dostatan ljudski potencijal i imali smo potporu hrvatskog iseljeništva.

– Našao se način i polagano smo se naoružavali, ali kako je agresija postajala sve snažnija, tada smo krenuli na osvajanje vojarni i tu smo bili vrlo uspješni, rekao je Lucić.

Kad se radilo o nama, nitko nije vjerovao da mi to možemo učiniti, istaknuo je Gregurić, dok Lucić navodi kako ni u najtežim trenucima nisu vjerovali u poraz.