Pratite nas

Analiza

ANTONIO ŠIBER KAO IDEOLOG SLOBODE

Objavljeno

na

Antonio Šiber u svom tekstu „Totalitarni liberalizam“ (30. 04. 2015. „napisano povodom 1. 5. 2015.“ http://antoniosiber.org/totalitarni_liberalizam.html) iznosi nekoliko abecedarnih pogrešaka koje bi bilo poželjno popraviti. Pišem ovaj osvrt jer je autor nakon godinu dana jučer ponovno postavio isti tekst bez ikakvih korekcija i s uvjerenjem da je sve tamo napisano točno, piše prof. dr. sc. Kristijan Krkač.

[ad id=”93788″]

Iako je čak i prema važećem zakonu RH „trgovac osoba koja trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti“, ipak nije jasno što je to loše u ostvarivanju dobiti? No, autor piše da kad se „govori o slobodi tržišnog natjecanja“ tad se zaista govorio o „slobodi stvaranja profita pod svaku cijenu“. Svoj ideološki prvi odjeljak završava zaključkom koji glasi: „Stoga je uporaba riječi sloboda („sloboda“ tržišta, ekonomska „sloboda“) zapravo perverzija, podvala.“ (nav. mj.) Već su klasici, a i mlađi predstavnici Austrijske libertarijanske ekonomske škole, ljudi poput Mengera, von Misesa i Hayeka, a i neki mlađi američki libertarijanci poput Hansa-Hermanna Hoppea, jasno argumentirali, tj. i a priori i a posteriori, da ako je maksimizacija profita jedini cilj, onda je maksimizacija učinkovitosti jedini cilj, no ako je maksimizacija učinkovitosti jedini cilj, onda će maksimizacija učinkovitosti rezultirati pojavom neučinkovitosti i konačnom maksimizacijom neučinkovitosti. Stoga su zaključili da ex principio maksimizacija profita ne može biti jedini cilj i pitali se što je tad cilj?

Pričao mi je svojevremeno u restoranu u Maksimiru spomenuti Hans-Hermann Hoppe, autor bestselera „Democracy: The God That Failed“ (2001.), što je za Nijemca značio bijeg iz Istočne u Zapadnu Njemačku nakon 2. svjetskog rata, napose za članove njegove obitelji. To je bio bijeg iz okova prisile i zabrane u slobodu. Slobodu da čini što želi, da posjeduje što želi i koliko želi (malo, puno ili ništa) i da živi od plodova svog rada koliki god ti plodovi bili. Tako je primjerice od plaće mogao štedjeti i kupiti automobil. Mogao je kupiti i drugi i treći i četvrti automobil i otvoriti npr. privatnu taxi službu, i sam voziti taxi, ali i zapošljavati druge vozače. Tako dugo dok je to činio prema pravilima i u skladu sa zakonom, nitko mu se nije smio miješati u posao, jer je to njegova privatna stvar. Ništa od toga nije mogao u Istočnoj Njemačkoj. Štoviše, u Zapadnoj Njemačkoj mogao je prethodno naučiti voziti auto, osnovati kompaniju, upravljati njome, itd., dok u Istočnoj ništa od toga nije mogao. To je za njega bila sloboda, točnije za njegove roditelje kad su prešli granicu između prisile i slobode. Tako shvaćena sloboda, možda je i ekonomska, ali je prije svega i antropološka, jer se radi o tome da je čovjek slobodan činiti što želi i živjeti od plodova svog rada i vlasništva. Dakle, ne samo da nema ništa loše u ostvarivanju dobiti, nego je sprječavanje čovjeka u ostvarivanju i posjedovanju dobiti elementarno neljudsko.

Sad, maksimizacija profita pod svaku cijenu očito dovodi do urušavanja prakse, da ne velimo čak i prakseologije, da nastavimo malo s Austrijskom školom. Čak je Milton Friedman u svom klasiku „The Social Responsibility of Business is to Increase its Profits“ (1970.) tvrdio kao i u naslovu uz ograde slijeđenja zakona i morala koji je dominantan u društvu. Maksimizacija profita pod svaku cijenu je politikantska floskula, jer u minimalno razvijenom društvu „pod svaku cijenu“ ne uključuje zaobilaženja i kršenja zakona i općeprihvaćenih moralnih normi (koja dovode do kazni i/ili gubitka reputacije i dakle propasti posla), jer rizici i potencijalne štete relevantno nadvisuju vjerojatni „maksimizirani profit“.

Realnost je ostvarivanje profita koji je prosječan ili malo iznadprosječan za zadani sektor tržišta i gospodarstva. No, nije jasno što je tada cilj? Cilj očito može postojati negdje na početku samog poslovanja, primjerice u zamisli o tome, da nastavimo s primjerom, da čovjek pruži bolju, ugodniju, možda istovremeno i jeftiniju taxi uslugu svojim sugrađanima. Da pruži neku inovaciju pred konkurentima, a možda i uključi neki izum čija bi primjena našla mjesto na tržištu ponude i potražnje (primjerice korištenje električnih automobila). Dakle, s jedne strane, zamisao o poslu koji uključuje inovacije, a možda i izume i, s druge strane, zamisao o tome kako se time odgovara na potrebe tržišta, a možda ih se i formira (npr. podiže svijest o korištenju ekoloških automobila u taxi poslu i uopće) jesu dvije stvari koje počivaju na početku svakog dobrog posla i čine njegovu trajnu temeljnu djelatnost i temeljni cilj. Neki profit, a nikako „maksimizacija pod svaku cijenu“, zaista je nusprodukt tako shvaćenog i izvršavanog posla.

Ostatak teksta autora dobrim dijelom je posljedica ove početne pogreške; kako prvi dio teksta u kojem se predaje čarima opće kritike slobodnog tržišta, tako i drugi dio teksta u kojem se predaje čarima kritike hrvatskog slobodnog tržišta. Paradoks teksta je u tome što u slučaju Hrvatske iznosi i solidne misli, ali nažalost utemeljene na pogrešnoj evidenciji (primjerice, ne spominje kako je privatizacija u Hrvatskoj počela ne u Republici Hrvatskoj, nego u Socijalističkoj republici Hrvatskoj što se može utemeljiti na činjenicama i da je već tad bila provedena i komunistički i jugoslavenski i partijski i neslobodno na što se kasnija privatizacija samo nadovezala, možda ne zakonskom teorijom i načelima, ali praksom bez dvojbe).

Kad se analitičnost, logička struktura, dokazni materijal i argumenti teksta uzmu u obzir, proizlazi ozbiljna slutnja ili čak indicija kako se radi o ne previše stilski inventivnom lijevom ideološkom pamfletu koji svojom retorikom nije dospio dalje od sličnih mu kakvi se pišu već više od 150 godina. Zašto je tome tako ne znam? Stručnost u fizici, koju autor očito posjeduje, čini se nije dostatna kako bi se nekom mističnom „transakcidentacijom“ pretvorila u stručnost u općoj kulturi, ekonomiji ili sociologiji.

Koliko god one bile na određen način „manje znanosti“ u odnosu na fiziku ili pak danas mondenu „biologiju“, ipak su i dalje vrlo stručna i složena područja u kojima je čak i autor ovog teksta samo priučen amater, te se stoga u kritici ovdje zaustavlja.

prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari