Connect with us

Priče

Antun BABIĆ: Kratka priča o mojoj obitelji

Objavljeno

-

Svima nama danas je jasno, možda malo i prekasno, da se hrvatski narod nalazi pred demografskim nestankom. Razloga zašto je tako je puno, ne ću za sada šire elaborirati, piše Antun Babić

[ad id=”93788″]

Međutim, ja sam posebno ponosan što su moji roditelji, Jozefina i Vinko Babić, oboje su bili “narodni neprijatelji”, zato što su podržavali pravo hrvatskog naroda na svoju državu između 1941. i 1945. godine, ostali dosljedni u obrani svojih uvjerenja i u najtežim i najmračnijim vremenima jugoslavenskog staljinizma. Kao polupismeni ljudi, oni nisu znali što se u svijetu, pa niti u cijeloj Hrvatskoj događa u vrijeme Drugoh svjetskog rata, niti su bili fašisti ili nacisti, ali ljubili su svoj hrvatski narod i bili su duboko odani svojoj hrvatskoj katoličkoj vjeri. To se vidi po po tome što su, nakon Drugog svjetskog rata i brojnih patnji od Križnog puta do različitih logora i maltretiranja, u razdoblju od 13 godina stvorili desetero djece, uz jedno koje je mama imala iz prvog braka, a muž joj je umro od raka. Dakle bilo nas je jedanaestero djece.

Bili smo najsiromašnija u Pleternici i okolici. No, to nije niti malo spriječavalo moje roditelje da doprinose demografskoj obnovi hrvatskog naroda nakon zločina i genocida nad hrvatskim narodom odmah poslije Drugog svjetskog rata.

Nije to uvijek bilo niti malo lagano. Često smo puta bili više gladni nego siti. Po zimi smo znali u školu ići bosi po snijegu, ili u šupljim opancima. No, to nije nikada obeshrabrilo moju majku, pravu junakinju hrvatskog naroda, da nas svake nedjelje vodi na sv. misu, koja je u Pleternici održavana na otvorenom, od 1944. do 1971., zato jer su partizani u ratu srušili pleterničku crkvu do temelja i nisu dozvolili gradnju nove crkve do 1971. godine.

Ovo iznosnim zato što mislim da je današnja generacija Hrvata jako sebična i nezustavljivo radi na nestanku hrvatskog naroda. Vjerujte mi nije sve u novcu. Ja sam u Australiji mogao postati multimilijuner. No, zahvaljujući mojem kućnem odgoju i mojim roditeljima, odlučio sam svoje znanje i škole iskoristiti za borbu hrvatskog naroda za njegovu samostalnu hrvatsku državu. Da gomilanje bogatstva i materijalnih dobara nije svrha ovog života, najdublje sam shvatio u zadnjim i dramatičnim trenutcima života moje voljene supruge Janje. Sa sobom u grob ponijela je samo jednu haljinu i jedne cipele.

Objavljujem sliku moje šire obitelji – majke Jozefine te braće i sestara i njihovih bračnih partnera te djece na okupljanju cijele obitelji u skromnoj kući mojih roditelja u Pleternici 17. srpnja 2001. godine. Otac Vinko koji je bio domobran, umro je 1992. godine. Kad sam se vratio iz Australije u Hrvatsku 1990. godine otac, koji je u ratu bio teško ranjen, stalno mi je govorio: “Sine čuvaj se, nemoj im vjerovati”. Bilo mi je jasno na koga je mislio. No, ja sam ga uvjeravao da ćemo mi Hrvati ovoga puta pobijediti i bilo je tako.

Moja Janja je druga s lijeva u prvom redu, a kćerka Ana četvrta u drugom redu.

Antun Babić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari