Connect with us

Komentar

Antun Babić: Legitimno kritiziranje rada HAZU nije politički ekstremizam

Objavljeno

on

U Večernjem listu od od 17. srpnja objavljen je razgovor s predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademikom Zvonkom Kusićem.

[ad id=”68099″]

Razgovor su vodili glavni urednik Dražen Klarić i novinar Goran Gerovac. U inače donekle uravnoteženim, ali i ne previše liderskim odgovorima, akademik je Kusić iskoristio priliku da u maniri bivšeg totalitarnog razmišljanja, nazove političkim ekstremistima sve one u Hrvatskoj koji drže da HAZU nije, u okvirima svojih mogućnosti, ne samo u prošlosti, nego i od 1990. godine, učinila dovoljno u obrani identiteta hrvatskog naroda i u bržoj izgradnji Hrvatske u uređeno i prosperitetno društvo. Budući da sam i ja u mojem nedavno dužem razgovoru za portal Hrvatskog kulturnog vijeća izrazio svoje mišljenje, pa i kritiku, da je HAZU, barem do danas, u usporedbi sa sličnim akademskim institucijama u drugim državama, jednostavno zakazala, imam potrebu pojasniti na kojim povijesnim činjenicama temeljim svoje kritičko razmišljanje. Svoje komentare inače redovno šaljem i glavnom uredniku Večerenjeg lista, pa si umišljam da je moj razgovor za portal Hrvatskog kulturnog vijeća bio dodatni povod da Večernji list napravi razgovor s predsjednikom HAZU.

Na početku tog razgovora akademik Kusić je izjavio «kako HAZU dijeli sudbinu hrvatskog naroda i da je već 154 godine savjest nacije». Malo dalje u tom razgovoru akademik Kusić je ustvrdio da je: «Akademija imala simboličnu ulogu i bila kroz povijest supstitut državnosti (s obzirom na prijašnja imena Akademije, nije naveo koje državnosti), te da je ona stvarala, i uz Katoličku crkvu, najeći čuvar hrvatskog nacionalnog identiteta».

Imajući u vidu povijesne činjenice, a posebno one iz vremena totalitarnog komunističkog režima od 1945. do 1990., predsjednik Akademije nije samo zanijekao one hrvatske institucije, kao što je Matica Hrvatska, čiji su članovi podnijeli velike osobne žrtve u borbi za očuvanje hrvatskih interesa i identiteta hrvatskog naroda, a posebno nakon rušenja Hrvatskog proljeća u prosincu 1971. godine. U mojem razgovoru za portal HKV rekao sam da ni današnje vodstvo Matice Hrvatske nije na razini zadatka koji traži sadašnje katastrofalno stanje u Hrvatskoj. Međutim, treba jasno reći da su mnogi članovi Matice Hrvatske, koja nikada nije mijenjala ime, završili na višegodišnjoj robiji (urednik Hrvatskog tjednika Vlado Gotovac i drugi) zbog njihovog zauzimanja i za političke, a ne samo kulturne, interese hrvatskog naroda. Usudim se također reći da je tom izjavom, kao i hvalospjevom osnivaču Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti biskupu Josipu Juraju Štrosmayeru, akademik Kustić jako potcijenio zdrav razum i inteligenciju hrvatskog naroda.

Nije mi ovdje namjera negirati određene važne i korisne povijesne doprinose JAZU tj. HAZU u znanstvenom i kulturnom djelovanju. Želim samo navesti nekoliko činjenica koje dovode u pitanje veliku većinu pretjeranog pranja i uljepšavanja rada HAZU kroz njezinih 154 godina postojanja.

Kuća se gradi od temelja sa svrhom

Kuća se gradi od temelja i sa svrhom. Strosmayer, usprkos njegovim značajnim zaslugama, nije 1861. godine osnovao Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, nego Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, koja će, prema informacijama na portalu HAZU, to ime nositi sve do 1941. godine. Dolaskom NDH, JAZU je preimenovana u HAZU, a kad su partizani i komunisti došli na vlast 1945. vratila je natrag originalno ime Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koje je nosila sve do 26. lipnja 1991. godine, kad je uzela ime iz vremena NDH – Hrvatska akedemija znanosti i umjetnosti. Postavljam pitanje zašto tadašnji članovi nisu toj instituciji vratili ime HAZU odmah nakon drugog kruga prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj u svibnju 1990? Zašto se oportunistički čekalo hoće li dr. Tuđman i HDZ preživjeti, prije nego što je iz imena izbačena riječ «jugoslavenska».

Antun Babić

Antun Babić

Akademik Kusić kaže «da su Strosmayerove zasluge u formiranju moderne hrvatske nacije i građanskog društva neizmjerne, te da je njegovo djelo bez premca u hrvatskoj povijesti, i da njegov optimizam nije nikada nadmašen». Ovdje ne oduzimam pravo akademiku Kustiću da ima svoje povijesne favorite. No, mislim da je malo pretjerao kad je važnost Strosmayera u izgradnji moderne hrvatske nacije stavio iznad hrvatskih velikana, dr. Ante Starčevića i učitelja i prosvjetitelja hrvatskog naroda (hrvatskih seljaka) braće Antuna i Stjepana Radić. Ne može se uspoređivati salonsko djelovanje bogatog biskupa i članova JAZU u Zagrebu s djelovanjem vrlo siromašnih hrvatskih vođa i intelektualaca koji su išli među narod i koji su niknuli iz naroda. Braća Antun i Stjepan Radić cijeli su svoj život prosvetili prosvjećivanju i osvješćivanju tada devedeset posto neukog i nepismenog hrvatskog naroda i na kraju obojica su bili žrtve njihove beskompromisne i pravedne borbe za Hrvatsku i hrvatski narod. Obojica su, a posebno Stjepan Radić, kao crkveni apostoli obilazili hrvatska sela u svim dijelovima Hrvatske. Da su razmišljali poput akademika Kustića mogli su, kao vrlo obrazovani ljudi, služiti tadašnjem austrougarskom režimu, a kasnije srpskom kralju. Ne, oni su se opredijelili aktivno okupljati i prosvjećivati hrvatski narod. Dr. Antun Radić, znanstvenik, književnik, političar i utemeljitelj hrvatske etnografije i tajnik Matice Hrvatske, umro je 1919. godine u velikom siromaštvu i teško bolestan. Koncem 1899. godine pokrenuo je list «Dom, koji je bio namjenjen hrvatskom seljaku za razgovor i nauk (u to vrijeme 90% hrvatskog stanovništva bili su seljaci). Dok je u Zagrebu djelovala Jugoslavenska akedemija znanosti i umjetnosti, u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine smrtno je ranjen vođa i učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić.

U ovom kratkom komentaru na izjave akademika Zvonka Kusića nije moguće navesti sve činjenice koje govore suprotno od onoga što sada, «in hindsight»), govori predsjednik HAZU. Ako su JAZU tj. HAZU bile najbolje što je Hrvatska imala u zadnjih 154 godina, može može li akademik Kustić komentirati slijedeća pitanja:

Traži se odgovor na slijedeća pitanja

Što je tadašnja JAZU u Zagrebu učinila 1918. godine kad su odnarođeni hrvatski intelektualci, članovi Narodnog Vijeća, otišli u Beograd, bez referenduma ili plebiscita hrvatskog naroda, i srpskom kralju i srpskoj čaršiji predali Hrvatsku na upravljanje?

Što je JAZU poduzela nakon atentata na Stjepana Radića u Beogradu i ubojstva dva hrvatska naroda zastupnika u Beogradskoj skupštini od strane četničkog teroriste Puniše Račića?

Što je HAZU tj. JAZU poduzimala kad se događao genocid nad hrvatskim civilima na Bleiburgu i tijekom Križnog puta u svibnju i lipnju 1945. godine?

Je li JAZU u Zagrebu podigla svoj glas protiv nasilnog gušenja Hrvatskog proljeća nakon kojeg je uslijedilo uhićenje vođa tog hrvatskog nacionalnog pokreta, te stradanja drugih trideset tisuća Hrvata u represivnim komunističkim čistkama u Hrvatskoj svih onih koji su se na bilo koji način identificirali s idejom hrvatske državne samostalnosti i obrani hrvatskog povijesnog i kulturnog identiteta? Koliko je tadašnjih vodećih članova HAZU završilo u zatvoru zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću?

Koliko je članova JAZU bilo u Komunističkoj partiji?

Hrvatsku javnost danas sigurno zanima koliko je članova JAZU u Zagrebu bilo u aktivnom članstvu Komunističke partije Jugoslavije od 1945. Do 1990. godine i koliko ih je bilo koji nisu bili članovi KPJ? Koliko su puta predsjednici HAZU u tom razdoblju javno izjavili da se u Jugoslaviji ne žele svrstavati između desnih i lijevih, te da nije njihova zadaća podržavati KPJ ili SKH?. Koliko su puta izrazili javnu i pisanu sumnju u opravdanost postojanja Jugoslavije i totalitarnog komunističkog sustava?

U kojoj su mjeri vodeći članovi JAZU sudjelovali u pokretu za rušenje komunizma i Jugoslavije 1989., 1990. i 1991. godine?

U kojoj su mjeri članovi HAZU, bivši ili sadašnji sudjelovali u pisanju Zakona o privatizaciji i drugih zakona zbog kojih je Hrvatska danas najsiromašnije gospodarstvo u Europi i među najneuspješnijim državama u svijetu?

Akademik Kusić kaže «da je HAZU jedina institucija koja na osnovi svojeg autoriteta, kontinuiteta (ne znam kojeg, onog jugoslavenskog ili hrvatskog?), nepristranosti i neovisnosti u stanju mobilizirati i okupiti najbolje stručnjake i znanstvenike iz cijelog društva». Ova izjava automatski povlači i slijedeće pitanje: Zašto to nije do sada učinjeno? Zašto je HAZU čekala da Hrvatska bude pred totalnom propašću prije nego što će izjaviti tako nešto. Zar onda i HAZU ne snosi jako velikio dio odgovornosti za današnju katastrofalnu gospodarsku i duhovnu krizu u Hrvatskoj? Na temelju današnjih izjava akedemika Kusića o velikoj hrvatskoj državnosti biskupa Strosmayera i JAZU 1861. godine, sasvim je moguće kako će neki budući predsjednici HAZU, koji svoju mirovinu i duboku starost u velikoj većini dožive u sinekuri, a za uzvrat oni se ne žele miješati u dnevnu politiku, pa niti onda kad je država i njezina opstojnost jako ugrožena kao što je danas, za kojih pedest ili više godina izjaviti kako je HAZU imala veliku ulogu u stvaranju hrvatske države 1991. godine.

Nije istina da se HAU ponaša po uzoru na druge akademije u demokratskom svijetu

Nije istina da se HAZU ponaša po uzoru na druge akademije u svijetu. Posebno u kriznim vremenima, a u Hrvatskoj imamo ne samo krizu nego i totalno urušavanje hrvatskog društva i hrvatske države, kao što su ratovi itd., u svim demokratskim zemljama svijeta akademije su aktivno sudjelovale i sudjeluju, kao institucije, ili njihovi članovi kao pojedinci, u svim područjima ljudskog djelovanja, pa i u traženju najboljih i najdjelotvornijih oružja za obranu države. Naravno, tu ne želim posebno navoditi sveobuhvatne i liderske aktivnosti SANU.

Akademik Kustić poziva na borbu protiv negativnih demografskih trendova i za stvaranje adekvatne migracijske politike. Ako u HAZU sjede naučeniji i najobrazovaniji ljudi u Hrvatskoj, kojima je stalo do opstanka hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države, kako to da se HAZU nije oglasila još prije pet ili više godina po tom pitanju, jer je već tada bilo jasno i nama prosječnim građanima da Hrvatska ide u krivom svijetu? Zašto do sada nismo vidjeli niti jedan projekt, program ili istraživanje koje HAZU napravila na temu demografske propasti ili masovnog iseljevanja mladih i obrazovanih ljudi u Hrvatskoj? Ima li Akedemija odjel za Hrvate izvan Republike Hrvatske tj. za hrvatsku dijasporu? Čini mi se kako se stvaran odnos HAZU prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske može isčitati iz nedavne izjave akademika Kusića nakon što mu je hrvatski iseljenik iz Kanade, Mihajlo Stračević, uručio posebno vrijedno faksimilno izdanje Gutenbergove biblije iz 1455. godine. U izjavi nakon uručenja akedemik Kusić je, između ostalog rekao: «Ovo je primjer da u iseljeništvu još ima ljudi koji misle na Domovinu». Naravno, i ova izjava je odraz elementarnog nepoznavanja vodećeg člana HAZU kad je riječ o hrvatskom iseljeništvu. Poštovani akademiče Kusić, kao bivši dugogodišnji iseljenik i povratnik u Hrvatsku 1990. godine imam potrebu skrenuti Vam pozornost da, s obzirom na katastrofalno gospodarsko i financijsko stanje u Hrvatskoj, u iseljeništvu vjerojatno ima više ljudi koji misle na Domovinu nego što ih ima u Hrvatskoj.

Hrvatska danas više ne uživa veliki međunarodni ugled

Kao umirovljeni hrvatski diplomat ne slažem se niti s izjavom predsjednika HAZU da je od 31. srpnja 2013. tj. ulaska Hrvatske u EU, međunarodni položaj Hrvatske bolji nego ikad. Osobni sam svjedok da je međunarodni položaj Hrvatske bio odličan do dolaska lijeve koalicije na vlast 2011. godine. Danas to više nije slučaj. I prosječni građanim zna da je to tako. Samo da spomenem sukob Vlade Republike Hrvatske s EU (Njemačkom) oko izručenja Perkovića da mu se u Munchenu sudi zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a možda i zbog ubojstva na desetke drugih hrvatskih emigranata. Koliko je dobar međunarodni položaj Hrvatske danas, usprkos izboru demokratske političarke, Kolinde Grabar-Kitarović, za predsjednicu Republike Hrvatske, najbolje govori činjenica da i oni koji su bombardirali Srbiju 1999. godine danas više trebaju i uvažavaju tu Srbiju, koje vode deklarirani četnici i suradnici ratnog zločinca Vojislava Šešelja, kao što su predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i premijer Aleksandar Vučić. Dakle, Srbija je, svojim ratobornim izjavama, uspjela vratiti naklonost država koje su stvorile prvu i drugu Jugoslaviju.

Bilo je dovoljno da srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavi «kako su protiv Srbije oni koji budu došli na mimohod u sklopu proslave Oluje». Nakon toga uslijedilo je otkazivanje sudjelovanje brojnih država. Nije pomogla niti činjenica što je Hrvatska članica EU i NATO saveza, a Srbija nije. Za mene koji sam sudjelovao u gotovo svim važnijim diplomatskiom aktivnostima Hrvatske od 1991. godine, to je najveći diplomatski poraz Hrvatske od proglašenja njezine samostalnosti 25. lipnja 1991. godine. Što je HAZU učinila, sa svoje strane, da do toga ne dođe?

Sličnost između Kusića i Milanovića kad je riječ o «sirotinji»?

Pomalo uvredljiva je i izjava akademika Kustića «kako je poznato da u krizama imamo situaciju da se često mobiliziraju najlošiji ljudi u društvu…» Za mene je ta izjava gotovo ravna izjavi premijera Milanovića kako su u tijekom Domovinskog rata u rat išli siromašni ljudi, a ne intelektualci.

Koji apsurd, koja tragedija i na kraju koja izdaja. Akedemiče Kusiću, kroz cijelu povijest hrvatskog naroda najveći teret i najveću žrtvu do današnje slobode nisu podnijeli ni članovi HAZU niti većina intelektualaca, nego običan hrvatski čovjek- muškarci i žene, koji nisu imali nikakve sinekure i koji su uvijek, pa i u trentcima najveće opasnosti, ostali vjerni svojem hrvatskom identitetu, svojoj vjeri i svojim hrvatskim vrijednostima.

Akedemik Kusić se na neki način slaže s Vladom Zorana Milanovića i režimskim medijima kad kaže «da su podjele na lijevo i desno vezane na razdoblje Drugog svjetskog rata i nakon njega». Ta bi se izjava lagano mogla protumačiti su svi oni koji su za samostalnu hrvatsku državu i provedbu lustracije simpatizeri NDH, a oni koji su protiv toga da su komunisti. Točno je da su hrvatski komunisti i danas protivnici samostalne hrvatske države. Međutim sasvim je netočno i pogrešno apsolutnu većinu hrvatskih domoljuba u današnoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vezati za NDH i ustaštvo.

Mogao bih navesti još dosta toga s čime ne dijelim mišljenja akademika Kusića koja je iznio u razgovoru za Večernji list.

Nikada u životu nisam bio član ekstremne političke stranke kao što je komunistička partija

Prije samog zaključka želim akademiku Kustiću skrenuti pozornost na činjenicu da nikada u životu nisam bio član bilo koje komunističke partije ili pak neke ekstremno desničarske stranke ili organizacije. Od 1972. godine, nakon sloma Hrvatskog proljeća, koje je bilo i u znaku Stjepana Radića, cijeli život sam bio sljedbenik Radićevog demokratskog i čovječanskog svjetonazora. I u emigraciji sam se punih dvadesetak godina borio ne samo za samostalnu nego i demokratsku hrvatsku državu. Uz duboki poklon i veliku zahvalu pojedinim članovima HAZU, koji su kroz povijest u kriznim vremenima stali u obranu interesa Hrvatske i hrvatskog naroda, osobno mislim da su daleko veći ekstremisti oni članovi HAZU koji su bili članovi Komunističke partije Hrvatske i Jugoslavije, koja je provodila užasan teror nad hrvatskim narodom i koja je odgovorna za genocid nad hrvatskim civilima nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Imam potrebu reći i kako ne mislim da ljubav prema Domovini, obrana svojega, slobodno razmišljanje, intelektualno propitkivanje, otpor prema onima koji vas žele porobiti i sloboda govora ne spadaju u ekstremizam. Naravno, ukoliko čovjek ne govori s pozicije diktature i totalitarnog sustava koji svim silama želi sačuvati vlast i privilegije.

 Odbacivanje osobne odgovornosti

Osim neznanja, najveći problem današnjeg hrvatskog društva je i odbacivanje svake osobne odgovornosti, od političara do zadnjeg člana društva, za svoja djela i nedjela. Usprkos pravosudbom cirkusu, nikakoga se ne kažnjava, a posebno ne na svim razinama državne i javne uprave, gdje se događa najveći kriminal. Osim hvalospjeva samima sebi, jesu li se članovi HAZU ikada otovreno upitali i o tome javno kritički raspravljali o možebitnom svojem, bez obzira kolikom, udjelu za loše stanje u kojem se nalazi Hrvatska? Ne govorim ja o nekoj komunističkoj samokritici, nego otvorenoj i stručnoj evaluaciji svojeg rada u društvu. Bojim se da nisu, «jer to nije kod nas praksa, jer mi tako ne radimo», kao što je meni stotina puta rečeno nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine.

Želim također upitati akademika Kustića je li politički ekstremizam napustiti sigurnu egzistenciju i poziciju menadžera u američkoj kompaniji u Australiji 1990. godine i vratiti se s malom djecom u Zagreb usred velikosrpske agresije na Hrvatsku? Nisam niti jedan trenutak pomišljao da se vratim u Australiju gdje bi na kraju radnog vijeka dobio mirovinu u gotovini od dva milijuna dolara. U Hrvatskoj sam dobio osnovnu mirovinu od 2700 kuna. No, bez obzira na sve poteškoće koje sam u legalnoj borbi za bolje hrvatsko sutra imao u emigraciji i danas u Hrvatskoj, od te borbe neću odustati do zadnjeg dana života. Ako je to definicija ekstremizma, onda ću prihvatiti i mišljenje akademika Kusića da sam hrvatski politički ekstremist.

Vrijeme je da se hrvatski narod sam za sebe postara

Koliko je dr. Antun Radić bio dalekovidan i koliko su i danas aktualne njegove misli i poruke vidimo iz jednog dijela programatskog članka u «Domu» 13. ožujka 1902. godine, u kojem je napisao:

«Vrijeme je već da se sami seljaci za sebe postaraju. Već je dosta tog pisanja i govorenja, što se vidi i čuje od naše gospode: naš mili, naš ljubljeni, naš mukotrpni, naš mučenički, naš na križ razapet narod. Tog je već dosta i previše, i što se više toga čita i čuje, to je tome milom i ljubljenom narodu sve to gore». Pametnome dosta.

Antun Babić/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari