Pratite nas

Komentar

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

Objavljeno

na

Novinarka Višnja Starešina je hrvatska novinarka, publicistkinja i autorica dokumentarnih filmova. U Hrvatskoj je javnosti najpoznatija po praćenju rada Haaškog suda od samog početka. Već u prvim njezinim izvještajima dalo se nasluti kako se radi o političkom sudu, koji je dobio zadaću izjednačiti žrtvu i agresora u ratu koji je na prostoru bivše Jugoslavije imao za cilj stvaranje Velike Srbije. Neumorno i tvrdoglavo je, pišući brojne članke i knjige, upozoravala sve hrvatske vlade i hrvatsku javnost o opasnostima koja u sebi za Hrvatsku i Hrvate u Bosni i Hercegovini nosi to sudište.

Posebno je poznata po nastupima u televizijskim emisijama u kojima je uglavnom bila usamljena u njezinim stajalištima i upozorenjima, koja su, kako danas znamo i vidimo, bila stručna, ispravna i nadasve dobronamjerna. Nažalost, na tragediju hrvatskog naroda, nitko ju nije uzimao previše za ozbiljno.

Prije nekoliko dana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, pred oko petsto ljudi, predstavljena je nova knjiga Višnje Starešine – Hrvati pod KOS-ovim krilom. Na predstavljanju knjige Starešina je rekla kako nije imala namjeru pisati tu knjigu, koja ustvari predstavlja svojevrsan završni račun Haaškog suda. Više o knjizi pročitajte u vrlo otrežnjavajućem govoru koji je održao dr. Robin Harris bivši savjetnik premijerke Vlade Ujedinjenog Kraljevstva Margaret Thatcher.

U ovom kratkom komentaru moja je nakana skrenuti pozornost na nemjerljivu hrabrost, stručnost i domoljublje Višnje Starešine, koju sam upoznao dok sam vodio Odjel za informiranje u Ministarstvu vanjskih poslova ranih devetesetih godina prošlog stoljeća. Mi Hrvati smo, to je moje osobno mišljenje, vrlo neskloni davati zasluge osobama iz javnog života i raznih profesija za njihov golem doprinos u obrani nacionalnih interesa hrvatske države ili velikih profesionalnih tj. znanstvenih dostignuća.

Stoga, želim da barem preko domoljubnih portal i Facebooka proglasimo Višnju Starešinu za novinara tj. novinarku desetljeća zbog njezinih neosporno ispravnih zaključaka o opasnostima koje za Hrvatsku i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini predstavljao i dalje predstavlja Haaški sud. Da su brojne Vlade Republike Hrvatske barem i djelomično poslušale upozorenja Višnje Starešine, danas bi general Slobodan Praljak možda bio živ, a hrvatski narod u cijelini ne bi u međunarodnim medijima ponovno bio stavljen na stup srama.

Našim lajkanjima ovog komentara barem mi obični ljudi i domoljubi pokažimo da duboko i iskreno cijenimo dugogodišnji sveukupni rad Višnje Starešine, a posebno njezino neumorno zalaganja da probudi neodgovorne hrvatske političare i eutanaziranu hrvatsku javnost o opasnostima koja su iz Haaga dolazila za današnju i buduće generacije nas Hrvata.

mr. Antun Babić

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Goran Marić: Nije to bila igra, bio je to istinski let hrvatskih sokolova

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska na krilima sokolova

Sinoć sam s obitelji bio u zagrebačkoj Areni, gledao utakmicu ERP Hrvatska – Norveška. Zapravo sam bio u Hrvatskoj u kakvoj želim biti, kakvu želim vidjeti!

Hrvatskoj kakva bi trebala biti ne samo u dvoranama i parketima, nego svugdje, na svakom mjestu i svakoj prigodi! Hrvatskoj koja ima i glavu i srce! Hrvatskoj koja je spremna, sposobna, svjesna, pristojna, učinkovita, galantna, bontonska, civilizirana. Slična, sinonimna sebi samoj!

Bio sam na utakmici koja je bila svečanost, koja je bila sportski i kulturni događaj! Susret i događaj koji ima atribut europskog, bio je upravo lijepi, veličanstveni događaj zahvaljujući susretu i dodiru igrača i publike.

Publika je sve vidjela, sve doživjela, sve nagradila: i igru, i odnos igrača međusobno i odnos prema protivniku, prema europskom prefiksu večeri … I svečanu tišinu za vrijeme intoniranja suparničke nacionalne himne. Bravo za ovaj doživljaj, za ovu školu, za ove poruke nama u publici, Hrvatskoj, dalekoj Skandinaviji, Europi …

Posebno hvala za poruke onom dijelu mlade publike u Areni, svi smo vidjeli bilo ih je puno od 4 pa do 24 godine … Oni su sinoć u Areni imali što vidjeti, naučiti! Nije to bila igra, bio je to istinski let hrvatskih sokolova.

Tu sliku je moćno potvrdilo gromoglasno bodrenje srcem i pjesmom Zovi samo zovi, svi će sokolovi … U tom sam trenutku osjetio nelagodu zbog neprikladna, inverzna i neprimjerena naziva kauboji za hrvatske rukometaše. To je kao kad bismo ih nazivali indijanci.

Jednostavno, sokolovi imaju drugu školu, drugu narav, drugo oružje: letjeti na parketu Arene, nadletjeti, nadvisiti sebe, nadvisiti očekivanja, nadvisiti suparnika do pobjede. A nama u Areni, i čitavoj Hrvatskoj prirediti doživljaj.

I probuditi iskrenu želju: da se ista škola, ista kultura prenese iz Arene na nogometne travnjake, tribine i sva gledališta. I ne samo tamo …

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

dr. Gordana Zelenika: Vječni Trojanski konj

Objavljeno

na

Objavio

Razgovaram eto sa mojim mamom neki dan. Reče ona oduševljeno: Jesi li gledala Nedjeljom u 2? Kako je lijepo govorio onaj voditelj – pozvao ljude da ne mrze i ne psuju i ne vrijeđaju.

Moja mama svaki dan ide u crkvu.I stalno sluša Katolički radio. Moja mama je dijete rođeno u Drugom svjetskom ratu. Nije znala zašto joj se otac vrati bos, krvav i izgladnio iz rata. Bitno je bilo da je bio koliko toliko živ. Čak o tome nikada nije govorila. Od drugih sam čula što je bio Križni put. Tek ponekad bi sa suzom u oku spomenula kako su kao djeca plakali kada su došli po njenog dadu i odveli ga u zatvor jer nije htio prepisati zemlju državi.

Ja ga se sjećam jedino sa slika. Prerano je otišao.

Ujak svećenik i ona, moja mama, nikada me nisu učili mrziti ljude koji su upravljali sustavom u kojem sam odrastala. Uvijek i jedino su govorili o opraštanju i Bogu kao jedinom sucu kojemu treba vjerovati. A onoj televiziji i novinama nisu vjerovali ništa. To je bila jugoslavenska televizija.
I novine.

I gle čuda! A sada ta ista televizija i novinarska ekipa koja radi u javnim, običnim ljudima koji se ne služe internetom, dostupnim medijima, nosi naziv hrvatska! I oni joj vjeruju! Jer eto, konačno je država u kojoj žive Hrvatska, pa su onda i mediji, valjda isto hrvatski.

Tako bi to trebalo biti. I onda ih oduševe ljudi koji na kraju emisije u kojoj je bilo svašta, pozovu na toleranciju i borbu protiv mržnje.
Vjeruju im i kada ti isti kažu tko ne valja, tko je najnepopularniji političar ili koga treba izbaciti iz javnog prostora.
Vjeruju i onima koji pričaju viceve i onima koji lijepo i sabrano i mirno govore.I sviraju klavir.Fini neki ljudi.

Sve oni to vjeruju radi pridjeva. Radi jednog pridjeva. Kojeg su tako dugo čekali. Hrvatski!

Jer, ljudi bježe ili se spremaju na obranu samo od vidljivih stvari. Od vidljivog, prepoznatljivog neprijateljstva. A kad je neprijateljstvo ili laž ili manipulacija umotana u fin, sjajan papir – toga se se ne boje.
Iako sadržaj umotan u taj papir malo po malo napada njihove vrijednosti, iznosi laži o lako provjerljivim činjenicama, slabi njihove obrambene mehanizme.

Kao vječni Trojanski konj.

 

Završila bih citatom:

NENAD PISKAČ — Režim bi nas mogao poštedjeti mrcvarenja! Neka jednostavno prestane s demosom komunicirati dosjetkama Stankovića, Macana, “satiričara”, “opinion makera” – slugu za sva vremena i sve režime.

Poštenije je otvoreno, dosljedno “mainstream” politici sveopćega inkluzivizma, usvojiti ustavni zakon o obvezi hrvatske šutnje.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari