Pratite nas

Antun Babić: Zašto uništavate hrvatska diplomatska predstavništva u Australiji?

Objavljeno

na

Croatian_Embassy_in_CanberraOtvoreno pismo Vesni Pusić,prvoj potpredsjednici Vlade Republike Hrvatske i ministrici vanjskih poslova i europskih integracija o sustavnom uništavanju hrvatskih dipolomatskih predstavništava u Australiji, koja su dovedena na prosjački štap, i smanjenu važnih bilateralnih odnosa s Australijom uputio je  Antun Babić, prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova RH 1991. godine.; Generalni konzul RH u Melbourneu od 2008. do 2013. godine;  Doajen Konzularnog zbora u Melbourneu od 2012. do 2013. godine.

U pismu, koje prenosimo u cijelosti, stoji:

Kao što je poznato, od preuzimanja dužnosti ministrice vanjskih poslova Republike Hrvatske  2011. godine, najlošija do sada ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić čini golemu štetu vitalnim interesima Republike Hrvatske u međunarodnim organizacijama i na području multilateralne diplomacije. Ono što je manje poznato širokoj hrvatskoj javnosti je činjenica da ministrica Pusić  jednako veliku štetu nanosi Republici Hrvatskoj i u bilateralnim odnosima tj. na polju bilaterlane diplomacije Hrvatske s drugim važnim zemljama izvan Europe.

Hrvatskoj je javnosti također vrlo dobro poznato u kojoj se mjeri ministrica Vesna Pusić zalaže unutar Europske unije, i drugih utjecajnih svjetskih multilateralnih organizacija, da Republiku Hrvatsku prikaže kao prolaznu fazu (Milanovićevu slučajnu državu) do novog ujedinjavanja zemalja «Zapadnog Balkana» u  doglednoj budućnosti, unutar ili izvan okvira Europske unije. Vrhunac te opsjednutosti Vesne Pusić, i njezinih mentora, sadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića i bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, da Hrvatsku i hrvatsku narod ponovno ugura u «region», najbolje je pokazao nedavni Croatia Forum u Dubrovniku koji je održan pod sloganom – «EU integracija Zapadnoga Balkana».

Nažalost daleko od očiju i znanja hrvatske javnosti, Vesna Pusić istovremeno provodi i sustavnu destrukciju tj. svođenje na prosjački štap hrvatske diplomacije i hrvatskih diplomatskih predstavništva u mnogim dijelovima svijeta. Kao što je svima koji se bave diplomacijom poznato, u temeljnim načelima odnosa između samostalnih država ništa se nije promijenilo još od vremena  kad su između sebe ratovali grčki gradovi – države. Stoga je važno istaknuti kako i u današnjim međunarodnim odnosima prevladava kruta i neumoljiva politika realizma. Pojednostavljeno rečeno, svaka zemlja na svijetu, mala ili velika, koja drži do sebe i svoje državne suverenosti, i dalje se bori za vlastitu sigurnost i vlastite interese. Za ostvarenje tog primarnog cilja, i dalje je potrebno, ne samo u multilateralnim organizacijama nego, još važnije, u bilateralnim odnosima s drugim, a posebno velikim i utjecajnim zemljama u svijetu, imati dobro ekipirana i djelotvorna diplomatska predstavništva u kojima interese svojih država zastupaju sposobni diplomatski predstavnici s domoljubnim osjećajima tj. izraženoj lojalnosti prema vlastitoj državi.

Ovdje se ne želim baviti stanjem u raznim diplomatskim predstavništvima RH diljem svijeta. Kako nemam potreban uvid u cjekokupno stanje u diplomatskim predstavništvima RH u drugim zemljama, u ovom otvorenom pismu želim skrenuti pozornost samo na katastrofalno stanje u kojem se nalazi hrvatska diplomacija u Australiji, gdje sam od studenog 2008. do kolovoza 2013. godine vršio dužnost generalnog konzula Republike Hrvatske u Melbourneu. No, želim naglasiti kako se ne bih niti malo iznenadio, ako se uskoro pokaže da su sličnom uništavanju podvrgnuta hrvatska diplomatska predstavništva i u drugim zemljama diljem svijeta.

Za detaljan opis teško shvatljivog, ali sigurno namjernog i planskog uništavanja hrvatske bilateralne diplomacije i bilateralnih odnosa Republike Hrvatske s Australijom, potrebno je napisati jednu cijelu knjigu. Za početak, u kojem ukratko skrećem pozornost na  duboko štetnu i antihrvatsku politiku, ministrice Pusić, navest ću samo one najvažnije detalje.

Globalna slika

U svijetu u kojem se sve brže mijenjaju odnosi snaga i u kojem se vodi borba za novi svjetski poredak, a u kojem bi u 21. stoljeću zemlje Azije i Pacifika trebale imati vodeću svjetsku ulogu, od gospodarskih do vojnih područja, Australija svakim danom postaje sve važnija država. Australija već danas ima posebnu ulogu i zadaću u rastućem natjecanju između SAD-a i Kine za održavanje tj. osvajanje dominantnog utjecaja i ostvarenja strateških ciljeva u tom sve važnijem dijelu svijeta. Zbog neosporne i važne posredničke uloge koju Australija danas ima između rastućeg diva Kine i razvijenog zapadnog svijeta, veliki broj multinacionalnih kompanija, čija se sjedišta nalaze u SAD-u, Kanadi i Europi, otvaraju svoja predstavništva u Australiji.

Bilateralni odnosi

Iako je trgovinska razmjena između Hrvatske i Australije na vrlo niskoj razini (krivce za to stanje može se tražiti na jednoj i drugoj strani), u kategoriji bilateralnih odnosa Australija bi trebala biti u samom vrhu priorita hrvatske vanjske politike prema zemljama izvan Europe. U Australiji živi preko tristo tisuća Hrvata tj. australskih građana hrvatskog podrijetla, koji su u samo pedeset godina od velikog iseljavanja u tu zemlji postigli velike vrlo značajne uspjehe u svim područjima života na tom kontinentu. Ovdje ću navesti samo njihov doprinos u razvoju športa tj. nogometa u Australiji. U jednom trenutku prije nekoliko godina deset standardnih igrača u australskoj nogometnoj reprezentaciji bili su hrvatskog podrijetla. Potencijal hrvatskih iseljenika u Australiji za gospodarski i demografski oporavak Hrvatske je neizmjerljivo velik. Naravno, pod uvjetom da taj potencijal znamo iskoristiti kroz dobro osmišljenu državnu politiku.

Turizam

Iz Australije u Hrvatsku svake godine dođe preko sto tisuća turista. Među njima ima i veći postotak Hrvata prve generacije, koji svake godine u Hrvatskoj borave i po nekoliko mjeseci. Tijekom tog boravka u Hrvatskoj, mnogi potroše  pedeset i više tisuća dolara po osobi. Šteta je što na otvorenju Hrvatskih svjetskih igara u Zagrebu prošlog ponedjeljka nisu bili nazočni najvažniji kreatori hrvatske državne politike prema hrvatskom iseljeništvu da vide koliko je Hrvata iz Australije bilo ne otvorenju igara na Trgu Bana Jelačića i koliko su novaca ostavili hrvatskom gospodarstvu.

Borba za samostalnu hrvatsku državu

Kad se bude pisala objektivna i sveubuhvatna povijest o ulozi i sudjelovanju Hrvata izvan Domovine u borbi za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje samostalne i demokratske hrvatske države, saznat će se da su u izvandomovinskoj Hrvatskoj Hrvatice i Hrvati u Australiji, u postotku, dali možda i najveći doprinos prema tom višestoljetnom cilju hrvatskog naroda. Kao mali ali vrijedan primjer, treba navesti da je, zahvaljujući snažnom lobiranju hrvatskih iseljenika u toj državi, Australija bila prva prekomorska država koja je priznala Republiku Hrvatsku, nekoliko sati nakon Eurospke zajednice. Prema mojim dokumentiranim informacijama iz najužih australskih vladinih krugova iz tog vremena, Vlada Australije donijela je odluku o priznanju Hrvatske i prije 15. siječnja 1992. godine, ali je dobila savjet od Njemačke da s tim priznanjem pričeka dok ne dođe do usuglašavanja unutar tada Europske zajednice.

Hrvatska diplomatska predstavništva u Australiji

Sadašnja nenarodna hrvatska vlast u Zagrebu zaboravila je na činjenicu da su Hrvati u Australiji 1992. i 1993. godine, vlastitim novcem izgradili objekte, opremili i donirali Republici Hrvatskoj hrvatska diplomatska predstavništva (veleposlanstvo u Canberri i generalne konzulate u Sydneyu i Melbourneu), plus rezidencije za veleposlanika u Canberri i generalnog konzula u Melbourneu.  Vrijednost tih objekata danas iznosi oko dvadeset milijuna dolara. Potrebno je dodati i kako se radi o inicijativi i velikodušnosti iseljenika jedne zemlje prema njihovoj domovini kakva nije zabilježena u novijoj povijesti cijelog čovječanstva. Strani diplomati u Australiji ne mogu se ni danas načuditi tom primjeru ljubavi i velikodušja hrvatskih iseljenika u Australiji. Ono što kod stranih diplomata izaziva posebno oduševljenje je činjenica da je Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Canberri najljepše strano veleposlanstvo u glavnom gradu Australije.

Australija je po površini 136 puta veća od Hrvatske

Da bi mogli u cijelosti shvatiti važnost i brojnost hrvatskih diplomatskih predstavništava u Australiji također je važno skrenuti pozornost na činjenicu da je Australija po površini nešto manja od Europe i 136 puta veća od Hrvatske, pa velika većina država koje imaju diplomatske odnose s Australijom imaju najmanje četiri diplomatsko/konzularna predstavništva u Australiji (Canberri, Sydneyu, Melbourneu u Perthu, a često još i u Adelaideu i Brisbaneu).

Hrvatska diplomatska predstavništva u Australiji nalaze se pred zatvaranjem

Nakon uspostave bilateralnih odnosa između Republike Hrvatske i Australije 13. veljače 1992. godine, Republika Hrvatska otvorila je veleposlanstvo u Canberri, generalne konzulate u Sydneyu i Melbourneu (u tim gradovima živi oko sto tisuća hrvatskih iseljenika) i konzulat u Perthu. Distanca između Pertha i Canberre je tri i pol sata vožnje zrakoplovom.

Usprkos svim tim podacima koji govore u prilog postojanja hrvatskih diplomatskih predstavništva u Australiji i slanja u tu zemlju najsposobnijih hrvatskih diplomata, Republika Hrvatska je od početka, čast iznimkama, u Australiju znala poslati i veleposlanike koji nisu znali engleski jezik. O zloporabi položaja nekih hrvatskih diplomata u Australiji u prvim danima hrvatske  diplomacije u toj državi svoj su sud rekli ne samo javnost nego i hrvatsko pravosuđe.

Međutim sve su to velike greške i veliki propusti vladajućih elita u Hrvatskoj od 1992. do danas, zbog kojih se ne smiju kažnjavati legitimni interesi i potrebe hrvatskih iseljenika, a još manje zanemarivati neupitne interese Republike Hrvatske. Treba svakako istaknuti kako Hrvati u Australiji nisu nikada sudjelovali u odabiru hrvatskih diplomatskih predstavnika i stoga nisu niti malo zaslužili kažnjavanje kojem su godinama bili izvrgnuti od strane hrvatske države za koju su dali veliki obol. Još manje su zaslužili da im se  sada  žele uskratiti i najosnovnije konzularne usluge i prava te ih tim činom dovesti u istu situaciju u kojoj su bili do nestanka Jugoslavije i stvaranja hrvatske države.

Zbog svih mogućih oblika iznuda i prijetnji službenika jugoslavenskih tajnih službi koji su radili u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima,  Hrvati u Australiji odbijali su dolaziti u jugoslavenska predstavništva i zbog toga, uz druge razloge, postali su politička tj. za Jugoslaviju neprijateljska emigracija. Hoće li se u tom pogledu kotač povijesti vratiti natrag?

Od 1992. do danas bilo je razdoblja kad Republika Hrvatska nije imala, i po četiri godine, veleposlanika u Australiji, ili generalnog konzula u Melbourneu i Sydneyu. Bila je to strašno loša slika i ponižavajući signal koji je Republika Hrvatska slala ne samo Australiji kao prijateljskoj zemlji nego i hrvatskim iseljenicima, koji su jako puno zadužili sadašnju samostalnu hrvatsku državu.

Za Milanovićev fijasko u Australiji najodgovornija je Vesna Pusić

Neuspjeli posjet premijera Milanovića Australiji početkom ove godine rezultat je nekopetentnosti, ali i ignoriranja Australije i hrvatskih iseljenika od strane ministrice Vesne Pusić, kao i njezine želje da uništi hrvatsku diplomaciju na tom kontinentu. Nema potrebe ulaziti u sve detalje katastrofalno odrađenog službenog posjeta premijera Milanovića Australiji u ožujku ove godine. Taj je posjet bio daleko neuspješniji i sramotniji nego što je to hrvatskoj javnosti poznato. Ipak, taj se neuspjeh ne može u cijelosti pripisati samo poznatim Milanovićevim nespretnostima stavljanjem vlastitih nogu u usta.

Valja reći kako najveći dio onoga što je doživio u Australiji, ne nezasluženo, Milanović treba posebno zahvaliti ministrici vanjskih poslova i europskih integracija Vesni Pusić. Naime, svega nekoliko mjeseci prije prvog dolaska predsjednika Vlade u službeni posjet Australiji, Vesna Pusić je iz Australije povukla hrvatskog veleposlanika u Canberri i generalnu konzulicu u Sydneyu. Ja sam u isto vrijeme tražio da budem umirovljen i povučen u Hrvatsku.

Dakle, uoči tako važnog službenog posjeta, iz Australije su povučeni najodgovorniji diplomati koji su imali potrebno iskustvo za organizaciju tako važnog službenog posjeta iz Hrvatske. Budući da na njihova mjesta, osim u slučaju veleposlanika u Canberri, koji također nije imao veliko nikakvo iskustvo s hrvatskim iseljeništvom u Australiji, Vesna Pusić nije poslala zamjene ili druge iskusne diplomate, posjet premijera Milanovića morali su organizirati malobrojni diplomati koji se nikada u životu nisu bavili organizacijom tako visoke posjete.

Od službenog posjeta premijera Zorana Milanovića, koji se, zajedno s njegovim savjetnicima za vanjsku politiku, uvjerio u katastrofalno kadrovsko i financijsko stanje hrvatske diplomacije u Australiji, do danas još uvijek nije ništa učinjeno da se to očajno i ponižavajuće stanje promijeni. Hrvatska nema generalnog konzula ni u Sydneyu niti u Melbourneu. Od 5 djelatnika, koliko ih je bilo u generalnom konzulatu RH u Melbourneu 2008. godine, danas je ostala samo jedna djelatnica bez diplomatskog iskustva, koja ne stiže odgovoriti ni na telefonske pozive, a da se o nekakvoj političkoj tj. protokolarno obaveznoj diplomatskoj aktivnosti ili gospodarskoj diplomaciji i ne govori. Koliko mi je poznato, ista je situacija i u Sydneyu i Perthu.

Hrvatski diplomati u Australiji jedva preživljavaju

Generalni konzulat u Melbourneu pokriva tri australske države: Viktoriju, Južnu Australiju i Tasmaniju. U tim državama živi preko sto tisuća hrvatskih iseljenika, koji su organizirani u preko 120 različitih klubova, kulturnih, športskih i drugih društava i organizacija. Kako može jedna osoba djelotvorno pružati usluge na tako velikom broju potencijalnih stranaka? Ako se svemu tomu doda i činjenica da je Australia danas jedna od najskupljih zemalja u svijetu a da je hrvatska diplomacija među najslabije plaćenim diplomatima u svijetu, gdje je tu motiv za rad i gdje je tu osjećaj dostojanstva i samostalnosti koji diplomati moraju imati? Veću plaću ima obični radnik u Australiji nego srednje rangirarni hrvatski diplomat, pa su hrvatski diplomati u Australiji često dovedeni u situaciju da za svoje preživljavanje moraju ovisiti od pomoći koju dobivaju od pojedinih hrvatskih iseljenika. U posebno težak položaj su dovedeni diplomati koji imaju djecu školske dobi.

Ukoliko se ustraje na sadašnjem najmanjem mogućem broju djelatnika u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u Australiji, gotovo je sigurno da će ubrzo odumrijeti svi značajniji kontakti između hrvatskih diplomatskih predstavništava u Australiji i hrvatskih iseljenika. Dobro je poznato koliko sredstava ulažu druge zemlje s velikim dijaporama da osposobe njihova diplomatska i konzularna predstavništva za maksimalnu suradnju i iskorištavanje dijaspora za gospodarski razvoj tih zemalja. Kao i u mnogim drugim slučajevima, Hrvatska ide u sasvim suprotnom smjeru od pozitivnih svjetskih trendova. Nadajmo se ne za dugo.

Veleposlanik kojeg sažaljevaju njegove strane kolege

Imam i posebno žalosnu informaciju, kako su sredstva za najosnovniji rad hrvatske diplomacije u Australiji smanjena do te razine da hrvatski veleposlanik u toj prostarnoj i velikoj zemlji ne tako rijetko koristi autobus za prijevoz od grada do grada, što nailazi na čuđenje čak i njegovih kolega iz najsiromašnijih afričkih zemalja. Od prastarih vremena poznato je da bez pravih alata i sredstava, a posebno ne u diplomaciji, ne može biti ni pravih rezultata u promociji i zaštiti interesa države koju diplomati predstavljaju. Za dobar imidž bilo koje države, puno je bolje ne imati diplomaciju koja je svedena na prosjački štap, koju drugi strani diplomati sažaljevaju, s kojom se ne druže i koja nema nikakav utjecaj u visokom društvu i utjecajnim krugovima u državi u kojoj ta diplomacija djeluje.

Za bolje shvaćanje važnosti postojanja konzulata u Melbourneu i Sydneyu, potrebno je istaknuti kako u ta dva grada živi gotovo polovica stanovnika Australije. Osim međunarodne politike i vojnih pitanja, koja su pod ingerencijom Vlade u Canberri, centar svih drugih aktivnosti, od gospodarstva, kulture, športa itd. u Australiji nalazi se u ta dva grada. Stoga u ta dva grada ima preko 160 stranih konzularnih predstavništava, čiji broj u zadnje vrijeme raste paralelno s povećanom važnosti Australije u tom dijelu svijeta.

Jesu li hrvatska diplomatska predstavništva u Australiji pred zatvaranjem?

Od nekih članova Hrvatsko-australskog tima na svjetskim igrama u Zagrebu čuo sam da među Hrvatima u Australiji vlada velika zabrinutost da se u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova u Zagrebu prave planovi o zatvaranju većine hrvatskih diplomatskih predstavništava u Australiji. Naravno, u sadašnjim teškim financijskim prilikama u Hrvatskoj, nitko razuman nije protiv rastrošnosti, i racionalizacije i djelotvornijeg korištenja sredstava u svakom segmentu državne uprave, pa tako i u diplomaciji.

Međutim, Hrvati u Australiji izražavaju sumnju oko pravih namjera ili planova za umrtvljenje i možebitno ukidanje hrvatskih diplomatskih predstavništava u Australiji. Oni drže kako se pravi razlog krije u političkom i ideološkom svjetonazoru Vesne Pusić, koji je sasvim oprečan domoljublju i ljubavi koji Hrvati u Australiji gaje prema njihovoj domovini i domovini njihovih roditelja. Hrvati u Australiji su protiv svake Jugoslavije, a to nije u skladu s dugogodišnjom politikom i naporima Vesne Pusić da Hrvatsku vrati u «bratski zagrljaj» Beograda.

O vrlo žalosnom i još više pogoršanom stanju u kojem se nalazi hrvatska diplomacija u Australiji, a posebno u Melbourneu, imao sam se priliku i osobno uvjeriti prigodom privatnog posjeta Australiji prije nekoliko mjeseci. Kako sam zadnjih godina dana mojeg službovanja u Melbourneu bio izabran i za doajena Konzularnog zbora u Melbourneu, australski političari, strani diplomati i čelnici brojnih australskih institucija s kojima je Generalni konzulat u Melbourneu odlično surađivao prije mojeg odlaska s te dužnosti, u privatnim su mi razgovorima ranije ove godine redovno postavljali pitanje: «Antune, ima li Republika Hrvatska još uvijek generalni konzulat u Melbourneu?»

Potrebno je osnovati Povjerenstvo za istragu stanja u hrvatskim diplomatskim predstavništvima.

Na kraju pozivam Predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Sabora Republike Hrvatske da što prije osnuju Povjerenstvo koje će detaljno istražiti i prikupiti informacije o pravom stanju u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u Australiji, a i diljem svijeta. Hrvatska javnost i porezni obveznici koji financiraju državnu upravu, imaju pravo znati kakvo je stvarno stanje u hrvatskim diplomatskim predstavništvima i što radi hrvatska diplomacija. Posebno pozivam da se što prije pokrene postupak nezavisnog istraživanja o uništavanju hrvatskih diplomatskih predstavništava u Australiji od 2000. godine do danas.

Sve to potrebno je učiniti kako bi se na vrijeme mogao spriječiti plan Vesne Pusić da, dok još ima vremena, uništi hrvatsku bilateralnu diplomaciju, za koju ona ionako misli da treba biti  raspuštena, dramatično osiromašena i inkorporirana u strukture vanjske politike i diplomacije Europske unije.

Vjerujem da će biti veliki broj građana Republike Hrvatske koji će se samnom složiti da buduća domoljubna vlada Republike mora što žurnije zaustaviti proces uništavanja hrvatske diplomacije i popraviti golemu štetu koju je vitalnim hrvatskim državnim interesima u međunarodnoj multilateralnoj i bilateralnoj diplomaciji nanijela Vesna Pusić. Također, već sada je potrebno poduzeti sve moguće demokratske inicijative za sprečavanje odlaska Vesne Pusić na bilo koju visoku dužnost u važnim multilateralnim međunarodnim organizacijama, u kojima bi ona nastavila sustavno raditi, kao što to danas čini, protiv interesa Republike Hrvatske, hrvatskog naroda, pa i svih građana ove zemlje. Kako gospođa Pusić često zna reći – «nadamo se da će civilno društvo i pravo građana da javno iznesu svoja stajališta konačno početi djelovati».

Antun Babić

glas brotnja

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari