Pratite nas

Antun Branko Šimić

Objavljeno

na

Antun Branko Šimić (Drinovci kod Gruda, 18. studenog 1898. – Zagreb, 2. svibnja 1925.) je pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj.
Jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika modernizma, zaslužan za sve veću raširenost slobodnog stiha i novih kompozicijskih načela, zasigurno je Antun Branko Šimić koji je najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, a prije svega pjesništvu dao svojom kratkom zbirkom pjesama poznatijoj kao “Preobraženja”.

Velik dio stručnjaka u koje slobodno možemo ubrojiti književne kritičare, smatraju Antuna Branka Šimića najboljim hrvatskim pjesnikom.

Naš najveći pjesnik rodio se u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, 18. studenog 1898. godine u obitelji Vide i Martina Šimića, gdje akademski život započinje u pučkoj školi u rodnim Grudama, nakon čega tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Četvrti razred upisuje u Vinkovcima nakon čega školovanje nastavlja u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji, gdje u osmom razredu napušta školovanje zbog objavljivanja književnog časopisa Vijavica 1917. godine.

Nakon što je prekinuo svoje školovanje, pokreće književni časopis Juriš pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis poznatiji kao Književnik.

Možemo reći kako je svoju karijeru odlučio posvetiti kreativnom i umjetničkom izražavanju što je pokazao pored časopisa i svojim brojnim djelima.

Prvu zbirku pjesama pod nazivom “Zimska pjesma”, objavio je 1913. godine u časopisu Luč. U Vinkovcima je napisao zbirku pjesama “Cibaliana”. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te je uz to započeo roman “Dvostruko lice”. Puno kasnije obajvljena su djela kao “Tijelo i mi”, Croatica i Vinkovci.

Potrebno je spomenuti kako je velik dio djela ostao neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među koje treba ubrojiti i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman “Dvostruko lice”, kada su mu objavljena “Sabrana djela”, 1960. godine. Uz Tina Ujevića smatra se najistaknutijim hrvatskim pjesnikom modernizma. Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970. godine, u Grudama i Drinovcima.

Svoj život završio je od teške bolesti tuberkuloze u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

 

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

 

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

 

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Velika pljuska Mesiću: Pismo trojice bivših visokih predstavnika nije imalo nikakva učinka

Objavljeno

na

Objavio

Pismo trojice bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH, u kojem se Hrvatska optužuje za miješanje u unutarnje stvari u BiH, nije imalo nikakva učinka kakvog se htjelo postići, izjavila je u ponedjeljak u Bruxellesu hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić.

-Nitko nije spominjao to pismo. Ja sam se na njega referirala, odbacujući ga i smatrajući ga zaista neprimjerenim i prema Hrvatskoj, ali i prema institucijama EU-a jer se na neki način miješa u njihov rad. Pismo je instruktivno, daje instrukcije što bi Vijeće za vanjske poslove trebalo raspravljati i odlučivati, a miješa se i neke odluke Komisije. Pismo očigledno nije imalo efekta koji se želio postići rekla je ministrica Pejčinović Burić, koja sudjeluje na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja članica EU-a.

Trojica bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling prošli su tjedan uputili pismo visokoj predstavnici EU-a za vanjske i sigurnosne poslove Federici Mogherini i ministrima vanjskih poslova zemalja članica EU-a, u kojem su ustvrdili da je izbor Željka Komšića legitiman jer ni ustav ni izborni zakon BiH ne kažu da članove predsjedništva moraju izabrati vlastite etničke skupine.

Na to pismo dosta oštro odgovorio je premijer Andrej Plenković i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, odbacivši optužbe o miješanju u unutarnje stvari BiH, ističući da su upravo neki bivši visoki predstavnici djelomično krivi što hrvatski narod nije jednakopravan s bošnjačkim i srpskim.

Ministri vanjskih poslova u ponedjeljak su raspravljali o stanju u jugoistočnoj Europi i europskoj perspektivi zemalja iz toga područja.

Bezočne laži vanjskih suradnika velikobošnjačke politike

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari