Pratite nas

Kultura

Antun Lisec – Znakovi vremena u kojem živimo

Objavljeno

na

Оsnovu kršćanstva predstavlja ljubav prema Bogu, bližnjemu i prema samome sebi. Sveti Matej je u 22 poglavlju Evanđelja zapisao pitanje koje su postavili Isusu i Njegov odgovor: »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.« Mt 22, 37-40

Očito je da ljubav prema bližnjemu, podrazumijeva pokušaj spašavanja njegovog života, kada je ugrožen. O tome u Bibliji piše na puno mjesta. Ovom prilikom spominjem tek Isusovu prispodobu kako je stranac spasio ranjenika koji je ležao na cesti iz Jeruzalema u Jerihon (Lk 10, 29-37) i Isusov govor o posljednjem sudu gdje napominje važnost da se gladnoga nahrani, žedoga napoji, gologa ogrne, bolesnoga pohodi i sl. (Mt 25,31-46).

Pitam se što bi to ostalo od kršćanstva, ako bi kršćani imali hladna srca prema onima koji trpe, ako bi prestali odgajati protiv grijeha, ako bi propuštali spašavati čak i živote ljudi koji oko nas masovno ginu. Upravo je grijeh česti uzrok gubitka života i zdravlja i brojnih poremećaja u obiteljskom i društvenom životu. To znači da se živote i te kako može spašavati već i pravilnim odgojem, tj. riječima! Na isti način se mogu izbjegavati i brojni problemi pojedinaca i šire zajednice.

Znakovi vremena u kojem živimo

Spomenut ću neke specifičnosti ili znakove vremena u kojem živimo, koji su se u najvećem broju slučajeva dogodili upravo zbog ljudskih grijeha, s ciljem da to pomogne pokajanju grešnika, usavršavanju pastoralnih programa, te svima ljudima da uočavaju i iskorištavaju talente koje nam je dragi Bog dao, Njemu na slavu, za svjedočenje i naviještanje Božje zamisli o čovjeku, za dobrobit sebe i drugih.

  1. Postotak staraca koji žive sami, bez djece ili unučadi, velik je kao nikada do sada, uglavnom zbog toga što su rađali malo djece ili nisu niti rađali.

A zapušteni starci su skloniji nekim bolestima, pa često i umiru od bolesti koje bi se moglo izbjeći ili izliječiti, da su bili okruženi ljubavlju i pažnjom svojih bližnjih. Ima nažalost slučajeva da se i medicinari, pa i djelatnici po staračkim domovima lošije ponašaju prema onima starcima koji žive sami, koje nitko ne posjećuje.

  1. Postotak razvedenih supružnika je velik kao nikada ranije. Do toga je došlo vrlo često jer su postali žrtve grijeha bludnosti i preljuba, a nisu sa svoje strane poduzeli što je potrebno da bi im dragi Bog oprostio grijehe i izliječio njihove rane. Ovom prilikom neću nabrajati još i druge razloge konflikata i problema u braku.
  2. Postotak zaraženih nekom od spolno prenosivih bolesti je također tako visok kao nikada ranije, čak dok još nije bilo medicine i antibiotika, uglavnom zbog grijeha predbračnih i izvanbračnih seksualnih odnosa i prijevare da je prezervativ zaštita. Nitko nikada neće otkriti prezervatv koji čuva od grijeha, a preko toga sredstva ipak se prenose bolesti. Čak se i ljubljenjem prenosi većina zaraznih, pa i smrtonosnih bolesti. Zbog toga ne bismo u restoranu htjeli koristiti tuđu čačkalicu za zube, niti jesti i piti iz prljavog pribora od bivših gostiju.
  3. Postotak neplodnih bračnih parova je visok kao nikada ranije. Kod žena je do toga često došlo radi upala i priraslica nakon ubijanja nerođenog djeteta, a i kod muškaraca i žena sve češće zbog spolno prenosivih bolesti koje se prenose i preko prezervativa. Štetno djeluju još i pušenje, alkoholizam, droga, nedostatak sna i loša prehrana.
  4. Postotak žena koje obole od raka prsa je visok kao nikada ranije zbog toga što u prosjeku ulaze u brak i počinju rađati kasnije nego prije, zbog izvedenog pobačaja i zbog hormona protiv rađanja.

Tek pri koncu prve trudnoće oko 85 % žlijezda dojke dođe u zrelu fazu iz koje ne mogu prijeći u stanice raka. Svakom novom trudnoćom, postotak preostalih nezrelih, potencijalno opasnih stanica, se smanjuje. Prekidom trudnoće, žlijezde koje su se umnažale, da bi poslije poroda mogle proizvoditi mlijeko, ostanu u nezreloj fazi. Osim toga, antibaby pilule i slična sredstva imaju kancerogeno djelovanje. Samo 10 % raka prsa se događa zbog genetske predispozicije (BRCA antigen).

  1. Postotak žena koje obole od raka maternice je tako visok, kao nikada ranije, zbog širenja zaraze Humanim Papiloma Virusom (HPV). Ovaj virus se preko prezervativa prenosi jednako kao i bez njega. Mogu se zaraziti i oboljeti i cijepljene osobe. Previše bi uzelo prostora da ovom prilikom nabrajam brojne negativnosti kampanja tzv. HPV vakcinacije.
  2. Najčešći način kako čovjek u našim zemljama umire je ubojstvo prije poroda.

Najvrednije stvorenje čitavog svemira u najmanjoj količini materije je tek začeti čovjek, koji već tada od Boga dobiva besmrtnu dušu. Ne smije ga se ubijati niti tada, niti kasnije. Tijelo tek začetog djeteta sadrži otprilike deset na četrnaestu (1014) atoma, veliko je 0,1 do 0,15 mm, a teško oko 0,004 mg.

Vrag ne može nauditi Bogu, ali želi uništiti najdragocjenije Božje stvorenje cijelog svemira – čovjeka. Ne samo što želi da se izvode ubojstva, nego želi, da preko raznih grijeha, izumre čovječanstvo. Tako su već brojni narodi došli pred porod biološkog iščeznuća.

Oni koji preziru najdragocjenije Božje stvorenje u najmanjoj količini materije, tek začetog ili već starijeg čovjeka, u bilo kojoj fazi života, koji preziru i bilo koje druge Božje darove, time pokazuju i prezir prema Bogu koji je i nas stvorio. Tako pokazuju i neodgovornost za sebe i za svoju budućnost ne samo na zemlji, nego i za vječnost. Što bi narod rekao, da se pojavi neki čovjek, koji kaže da mu pijev slavuja ide na živce i počne u cijeloj državi uništavati malene slavuje koji se u gnijezdima još nisu izlegli?

Ako bi netko smatrao da je nerođeni čovjek manje vrijedan nego životinja koja se još nije izlegla ili okotila, to bi značilo da je poremećen. Društvo s takvim stavovima bi bilo bolesno.

Pobačaj je najčešći oblik smrti na zemlji!

Najčešći načini ubojstava nerođene djece danas su u periodu između začeća i usađivanja u maternicu, što u normalnim uvjetima dolazi između petog i sedmog dana nakon začeća. Prema mojoj procjeni, u Hrvatskoj i zemljama  koje ju okružuju, u posljednjih 20 – 30 godina je ubijeno vjerojatno više nerođene djece koja su začeta ali se još nisu usadila u maternicu, nego što je u cijeloj povijesti čovječanstva, na ovim prostorima poginulo ljudi u svim ratovima zajedno. To se je dogodilo a da netko na to nije “niti okom trepnuo” ili nije niti uočio što se zbiva.

Spomenut ću najčešće načine kako su ugroženi životi upravo te djece

  1. a) Do začeća i automatskog ubojstvenog učinka, preko sprečavanja usađivanja u maternicu, vrlo često dolazi uz sve vrste tzv. “kontracepcijskih” tableta, uz hormonske flastere, implantate i sva hormonska i antihormonska postkoitalna sredstva. Na isti način, ubojstveno djeluju i sve vrste spirala, bez obzira na vrstu. Dijete kod svih tih sredstava pogine najčešće dok žena koja to upotrebljava, obično niti ne primijeti da je bila trudna, jer joj menstruacija niti ne izostane. Sva ova sredstva jako štete i zdravlju onih koji ih uzimaju. Nekoje žene zbog toga i umiru.
  1. b) Čuje se da masovno ubijaju djecu i prilikom raznih postupaka vezanih za „oplodnju u epruveti“.

Čak i oni koji izvode takve grijehe, priznaju da se rodi manje od 5 % djece začete u epruveti. Gdje su ostala? Čak i od one djece koju pokušavaju usaditi u maternicu, većina pogine zbog neprirodnih uvjeta.

Svojevremeno sam na Hrvatskom katoličkom radiju, slušao emisiju protiv umjetnih oplodnji. Tada sam čuo da samo u jednoj zagrebačkoj klinici, u frižideru ima 18 tisuća žive, smrznute djece, koja su im preostala nakon umjetnih oplodnji. A sada čujem da ih tamo ima već preko 20 tisuća. Ubili su još više tako začete djece nego što ih je sada po frižiderima. A koliko je ubijene ili ugrožene takve djece još i u okolnim zemljama?

  1. c) Mnoga djeca, sitna kao točkice, umiru jer se ne uspijevaju usaditi maternicu, još i zbog upale njene sluznice – endometritisa.

Endometritisi nisu uvijek gnojenja s visokom temperaturom. Ima i tihih infekcija. Često je upala maternice povezana još i s upalama jajovoda. Do toga može doći zbog zaraza virusima, bakterijama i gljivicama, a ima i miješanih infekcija. Sve ove zaraze se prenose i preko grješnog sredstva prezervativa. Obično se ne pojavi  izostanak menstruacije, pa žena niti ne primijeti da je bila trudna, iako je zapravo bila.

Nekoja žena misli da živi u neplodnom braku, a zapravo često zanese, ali dijete zbog upaljene sluznice maternice umire i ona trudnoću ne primjeti. Ovdje se radio o vezi između grijeha na seksualnom planu preko kojeg je došlo do zaraza, sa smrću djeteta. Nekada se dijete ipak usadi u maternicu, unatoč zaraze, ali umire kasnije, kada već žena zna da je trudna, pa misli da se radi o „spontanom“ pobačaju. Čak se možda nitko od ginekologa kojima se obraćala nije sjetio testiranja, pa ostaje zaražena i gubi vrijeme za odgovarajuće liječenje. Očito je da se osobe, koje su imale predbračne ili izvanbračne seksualne kontakte, trebaju istestirati na brojne bolesti. Međutim, ne smije se testirati na griješan način. Uvijek postoji rješenje bez grijeha.

  1. d) U početku trudnoće žena još na sebi ne primjećuje znakove da pod njenim srcem već živi sin ili kćerkica. Pogotovo je to slučaj u periodu od začeća pa do izostanka menstruacije. Ipak, moramo čuvati, odnosno poštivati živote i zdravlje i one djece koja su još “skrivena”.

Jasno je da se ne smije odstranjivati maternicu ako dolazi u obzir da je u njoj živo dijete. Postoji čitav niz drugih procedura, prije čijeg izvođenja treba biti siguran da u tijelu žene ne postoji živo dijete, da ga se ne bi ubilo niti povrijedilo. Za usporedbu, može se reći da se ne smije rušiti kuću dok dolazi u obzir da je u njoj netko živ. Ne smije se ubijati niti bolesne.

Ako se dijete zbog spirala, hormona ili antihormona protiv rađanja ili zbog bilo kojih drugih razloga ne uspije usaditi, pa umre, postavlja se pitanje što se događa s njegovim mrtvim tijelom. Teoretski postoje samo dvije mogućnosti. Ili čeka da sa slijedećom menstruacijom napusti tijelo majke, ili, što mi izgleda vjerojatnije, tijelo žene, u području maternice, resorbira tijelo mrtvog djeteta koje tada ima već najvjerojatnije preko 100 stanica. Tada sadrži deset na šesnaestu ( 1016) ili više atoma. Opisno, to je deset milijuna puta po milijardu atoma. To je jako veliki broj atoma tijela djeteta koji se raziđu po organizmnju njegove majke, a neki od njih vjerojatno ostanu u majčinom tijelu cijeli njen život.

Resorpcija tijela djeteta podsjeća me na svojevrsno ljudožderstvo.

Dragi Bog – Stvoritelj je predvidio povezanost seksualnog života s brakom i povezanost bračnog odnosa sa začećem. Ove povezanosti se ne smije narušavati, jer bi to bio grijeh. Narušavaju se predbračnim i izvanbračnim seksualnim životom, pokušajima pogrešnih definicija braka, sprečavanjem začeća bračnom odnosu preko grijeha kontracepcije i sterilizacije, odnosno začećem djece bez bračnog odnosa preko grijeha umjetnih oplodnji (umjetna inseminacija, izvantjelesna oplodnja („epruveta“), razne tehnike genetskog inžinjeringa, kloniranje i sl.).

To znači da se ne smije provoditi seksualne odnose, niti ono što bi moglo izazivati seksualno uzbuđenje prije niti izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog i koji je za cijeli život. Treba voditi računa da sve bude u čistoći, bez grijeha i u našim mislima, riječima, pogledima, ponašanju i odijevanju. Moramo izbjegavati ružna mjesta i napasne situacije. Zbog predbračnog i izvanbračnog seksualnog života, gube se moralne, psihološke i biološke predispozicije za uspješan brak, razvijaju se negativni stavovi prema braku, djeci i Božjem daru plodnosti, a šire se i brojne bolesti.

Ne smije se sudjelovati u grijesima kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji, ubijanja, pa niti u drugim grijesima. U slučaju opravdanih razloga izbjegavanja začeća, prihvaća se suzdržanost u plodne dane. Plodno i neplodno vrijeme se danas može jednostavno i pouzdano otkriti čak i u nepravilnim ciklusima uz pomoć prirodne Billingsove ili simpto-termičke metode. To nije kontracepcija, nego oblik posta.

Eutanazija – ubijanje staraca jer su teret gospodarstva

  1. U nekim zemljama počeli su ubijati starce, bolesne i nemoćne još i aktivnom i pasivnom eutanazijom. Nemojmo to dopustiti! Onaj tko bi na to pristao, počinio bi teški grijeh. A što bi bilo s dušom čovjeka koji bi na to pristao, na sve vijeke, poslije smrti?

Čak izmišljaju i nepravilne definicije smrti, pa proglašavaju mrtvima i one koji su još živi, s ciljem da se više oko njih ne trude ili da im što prije povade organe za transplantaciiju.

  1. U svijetu je mnoštvo ratova. I tu se očituju pokušaji obezvrjeđivanja života ljudi i onoga što su cijeli život stjecali. Nažalost, ratovi su bili i na ovim prostorima. Ne dopustimo da se to ikada opet ponovi.
  2. Više ljudi umire nego što se rađa. Do toga je najčešće došlo zbog grijeha kontracepcije, sterilizacije, ubijanja nerođenih, izbjegavanja braka, česte neplodnosti i zbog toga što sile zla inficiraju jedan broj ljudi pogrešnim stavovima preko sistematskih i agresivnih programa koje izvode protiv Božje zamisli o čovjeku kroz tzv. medicinu, školstvo, javna glasila, loše državno zakonodavstvo, socijalne službe, razne udruge itd. A gdje je budućnost bilo kojega naroda ako se stanje ne popravi?

Zdravlje naroda u najvećoj mjeri ovisi o prosječnoj starosti. Ako je narod prosječno mlađi, on je zdraviji. Najskupljom medicinom ne može se starce od 90 ili 100 godina izliječiti tako da budu zdravi onako kao što su prosječno zdravi 17-godišnjaci u zemlji u kojoj niti nema medicine. A prosjek starosti stanovništva u najvećoj mjeri ovisi o broju djece koju žena u dotičnoj državi ili sredini rađa. Što god se više djece rađa, to je prosječna starost mlađa. A broj djece koju žena rodi, u velikoj mjeri ovisi o snazi njene vjere u Boga. Ako je vjera u Boga veća, postoji veća motiviranost za ljubav i žrtvu prema djeci, a veća je i vjerojatnost da će ih se bolje i odgojiti.

Istovremeno oni koji u Boga veruju, koji žive u skladu s Božjim zapovijedima, od Boga traže i od Boga dobijaju ono što im je potrebno.

  1. Sile zla na međunarodnom planu i u zemljama žrtvama toliko široko i snažno djeluju protiv Božje zamisli o čovjeku, kao što vjerojatno nije bilo nikada u povijesti čovječanstva.

U sve postkomunističke zemlje Europe, svake godine, naročito od početka 90-tih godina prošlog stoljeća, dolaze veliki novci iz inozemstva za širenje grijeha protiv rađanja, za narušavanje moralnih, bračnih i obiteljskih vrijednosti. U istu svrhu zloupotrebljava se i ogromni novac iz zdravstvenih fondova i raznih drugih izvora zemalja žrtava. Mogli bismo analizirati i brojne druge negativne posljedice koje su nastale dok su sile zla s velikom agesivnošću nagovarale na grijehe kontracepcije, sterilizacije, ubijanja i umjetnih oplodnji, na grijehe izvođenja dijagnostičkih procedure koje pomažu lovu i odstrelu bolesnih, na predbračni i izvanbračni seksualni život, na uništavanje stida preko nepristojnog odijevanja, plaža, bazena, tuluma i diskoteka, ili dok su nudile pornografiju i druge besramnosti preko časopisa, mobitela, interneta, televizije i na razne druge načine.

Do ovih problema nije došlo slučajno, nego umjetno, kao rezultat pogrešnog ponašanja, ali i kao rezultat provođenja posebno razrađenih programa preko kojih je netko htio postići tako loše i još lošije stanje. Čak se i kroz neke profesije koje rade s narodom promicalo zlo, a s time i dalje pokušavaju vrlo sistematski i agresivno nastavljati. Oni odrasliji  pamte, kroz protekla desetljeća, pa sve do današnjih dana, nastupe brojnih vlastodržaca i političara, uglađenih i lijepo obučenih, kako obećavaju narodu blagostanje.

Ne mogu reći da su baš svi bili pokvareni. Bilo je i poštenih. Međutim, umjesto blagostanja, iako su imali vlast, baš krivicom mnogih od njih, dogodilo se i još uvijek se diljem svijeta događa tragično stanje o koje sam opisao. Zar ih nije stid? Za plakati je kada se vidi kako je strahovito propala medicina, kada i u njoj ima jadnika koji se zavaravaju da mogu biti pametnijima od dragoga Boga, preziru Božji plan o čovjeku,  živote i dostojanstvo ljudi, te izvode i promiču brojne grijehe.

Sustavno promicanje kulture smrti kroz obrazovni sustav

Slični su problemi i u sistemu obrazovanja, gdje sve više napadaju prave vrijednosti, promiču grijehe bludnosti i grijehe protiv rađanja, te na razne načine uporno, već od prvog razreda osnovne škole pa nadalje, pokušavaju našoj djeci nametati odgoj protiv Božjih zapovijedi. Moglo bi se dugo nabrajati i krivice brojnih drugih profesija koje rade s narodom. Želim da to što sam nabrojio pomogne da bi se pokajali i prestali griješiti oni koji su do sada bili uključeni u izvođenje ovih ili bilo kojih drugih zala, ali još i da pomogne u usavršavanju odgoja da ljudi ne bi niti počeli griješiti, odosno da ne bi prihvatili zavođenja.

To može posluži i kao ispit savjesti za one koji su imali priliku odgajati ne samo kroz vjeronauk, nego i na brojne druge načine. Da li su se u dovoljnoj mjeri i na vrijeme trudili dati točne odgovore na važne teme i pomoći ljudima da ne griješe? Postavlja se pitanje kako to da se oko nas događaju tolika zla, kada se na popisu stanovništva ljudi u skoro 100% slučajeva izjašnjavaju da vjeruju u Boga.

Znam da ima ljudi koji se nažalost opredjeluju za zlo i onda kada znaju da je to zlo. Međutim, ima i onih koji ne bi činili zlo da im je netko na vrijeme i argumentirano objasnio zbog čega se u konkretnom zlu ne smije sudjelovati. Odgojno djelovanje u negativnom pogledu postoji i onda ako se šutnjom ili tek pasivnim uočavanjem grijeha ili opasnosti, ne iskorištava mogućnost popravka stanja. Toliko mnogo zla ima ne samo zato što ga izvode zločesti ljudi, nego i zato što oni koji misle ili govore da su dobri, šute i nedovoljno djeluju da bi se zlo zaustavilo i promicalo dobro.

Život u zajednici – borba za čovjeka

Život u zajednici predstavlja brojne oblike komunikacije, brojne mogućnosti odgojnog djelovanja. Odgojnu ulogu na druge ima naše ponašanje u privatnom i obiteljskom životu, u javnosti, na radnome mjestu, što govorimo, pišemo i kako nastupamo. Očito je da su mnogi pogrešno mislili da je dovoljno imati neki tračak vjere u svojoj duši, a da nije jako važno kako se ponašamo u privatnom ili obiteljskom životu, na radnom ili bilo kojem drugom mjestu.

U stvarnosti mnogi ipak nisu poštivali dragoga Boga i Njegovu zamisao o čvojeku, imali su mržnu ili hladnoću srca prema drugom čovjeku, pa i prema samom sebi. Da su do sebe držali, trudili bi se živjeti tako da dođu u nebo. Treba pomoći ljudima odreći se vraga i svakoga zla, te se svim srcem i svom dušom opredijeliti za dragoga Boga. Dok se trudimo spasiti dušu za vječni život u radosti neba, bit će nam bolje živjeti i na zemlji. Radi se o problemima za čije rješavanje nije dovoljna samo medicina.

Možemo slobodno reći da život i zdravlje čovjeka i zajednice u cjelini, više ovisi o načinu života, nego o broju ljudi zaposlenih u zdravstvu, o broju ambulanti, bolnica, apoteka ili o količini novca koji za zdravlje daju osiguranja, fondovi ili državna vlast preko svojih ministarstava. Ne može medicina sve izliječiti, što su ljudi u stanju upropastiti! A kada spomenemo termin “način života”, to je već nešto blisko svećenicima.

Činjenica je da je danas u doslovnom smislu riječi bolesna i sama “medicina”. Upravo kroz nju se izvodi najveći broj ubojstava, a i mnoga druga zla. Kroz današnju tzv. “medicinu”, ubija se veći broj ljudi nego što je broj onih kojima se spašavaju životi. Vjerujem da svećenici shvaćaju priliku da liječe tu bolesnu “medicinu” ili bolje rečeno djelatnike u zdravstvu. Na kršćanskim principima treba objediniti sve poštene i zdrave snage, a pogotovo svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučitelje, profesore bogoslovnih fakulteta, zaposlene u javnim glasilima, ljude u brojnim profesijama koje rade s narodom, pa tako i medicinsko osoblje i sav Božji narod.

Često dolazim pred svećenike i biskupe, pozivajući ih u pomoć.

Da bi liječnik mogao spašavati život i zdravlje, treba završiti duge, teške škole, naporno raditi, čak i noću dežurati. A svećenik je već u takvoj situaciji da riječju može spriječiti više ubojstava, bolesti i drugih problema, nego što prosječni liječnik može spasiti tjelesnih života svakodnevnim liječenjem bolesnika! Sasvim je sigurno da o svećenicima i te kako ovisi koliki će i kakav će biti kršćanski život stanovnika, kolika će biti vjera u Boga.

Trajnim praktiricarenjem kršćanskog života, zaista ostajemo pošteđeni mnogih bolesti i problema. Za sadržaj i kvalitetu vjeronauka i drugih pastoralnih programa su odgovorni ne samo biskupi, svećenici, profesori na bogoslovijama, vjeroučitelji, autori školskih i župnih vjeronaučnih programa i udžbenika, nego svakako još i roditelji, a i mnogi drugi. Školske i župne vjeronaučne programe treba trajno usavršavati, da bi se na vrijeme dalo kršćanski odgovor, pomoglo ljudima ostati poštenima unatoč brojnih zavođenja kojima su izloženi, da bi se neutraliziralo štetni odgoj i popravilo stanje u društvu.

Vjeronauk – oruđe i oružje Istine u društvu

Autorima vjeronaučnih programa i udžbenika i vjeroučiteljima predlažem da redovito analiziraju školske programe i školske knjige, već od prvog razreda osnovne škole pa nadalje, da tako mogu uočavati ono što se u njima protivi Božjoj zamisli o čovjeku i tada djelovati u dva smjera:

  1. a) Preko ustanova koje izdaju udžbenike, preko njihovih autora i recenzenata, preko onih koji pišu nastavne programe, preko odgovarajućih organa državne vlasti snažno se zauzimati da prestanu sa pogrešnim sadržajima.

Škola niti bilo tko drugi nemaju pravo provoditi odgoj suprotan Božjoj zamisli o čovjeku.

  1. b) Paralelno treba usavršiti programe i udžbenike školskog i župnog vjeronauka. U onom uzrastu gdje u školi naučavaju pogrešno, pa čak i prije, treba argumentirano iznositi ispravne stavove, čime bi se kod učenika i studenata stvorilo otpornost na negativne sadržaje kojima su nažalost još uvijek i te kako izloženi.

Treba jako paziti kome se daje dopuštenje da predaje vjeronauk, te povećati nadzor njegovog djelovanja. Osobito se to tiče laika – vjeroučitelja. Svećenik – župnik na čijem terenu želi djelovati ili već djeluje vjeroučitelj – laik, trebao bi imati bitnu ulogu u procjenjivanju da li se kandidatu može dopustiti da predaje vjeronauk, odnosno da li mu biskup može produži odobrenje.

Posebno snažnu motivaciju za usavršavanje kršćanskog odgoja predstavlja suočavanje sa sljedećim pitanjima:

– Koliki postotak vjeroučenika i onih koji su prošli vjeronauk, ide redovito na Sv. Misu nedjeljom i zapovijedanim blagdanom?

– Kako se ponašaju u privatnom i obiteljskom životu i na radnom mjestu oni koji polaze ili su već prošli školski i župni vjeronauk?  Da li su aktivirali svoje talente za spašavanje ugroženih života, moralnih, bračnih i obiteljskih vrijednosti na širem planu u skladu s kršćanskim stavovima?

Ipak, unatoč brojnih, ozbiljnih problema, trebamo biti svjesni da je dragi Bog jači od svega zla. Dragi Bog nije samo svorio svakoga od nas pa onda nekuda daleko otišao. On je i dalje uz nas, želi nam sreću i spas. Bogu je žao čovjeka koji pati. Zato je poslao svoga Jedinorođenoga Sina Isusa Krista da spasi grješnika, da nas pouči kako se smije a kako se ne smije živjeti. Isus Krist je osnovao Crkvu i Svete Sakramente koji nas povezju s Bogom, pomažu u ostvarenju Njegovog plana za svakoga od nas, te nakon smrti, dolasku Njemu u zagrljaj u vječni život na Nebu.

Trebamo poštivati i voljeti svakoga čovjeka. Svakom čovjeku je isti Bog dao dušu i voli ga. Ako ja ne volim bilo kojega čovjeka, to znači da ne pokazujem dovoljno ljubavi i poštivanja prema Onome tko je stvorio i njega i mene. A istovremeno imamo i pravo i dužnost protiviti se zlu kojega bilo tko radi. Molimo se dragome Bogu da uvijek uočavamo i ispunjavamo ono što On od nas očekuje za spas duša, ugroženih života i moralnih vrijednosti.

Antun Lisec

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Pokoljenja, pamtite ih…

Objavljeno

na

Objavio

Rastanci u crnini koji najviše bole

posvećeno hrvatskim braniteljima, logorašima, nestalim i stradalima u svim našim i tuđim ratovima

Pucnjevi u zoru.

Sijede vlasi. U prašini ladice ratna odličja. Revolver. Čin. Crvena

beretka. Ratni memoari reportera iz Vukovara.

Noćna buđenja u znoju. Tablete 500 mg.

Pijani stražari. Izgladnjeli logoraši u kazamatima, skladištima,

industrijskim postrojenjima propalih socijalističkih giganata.

Bez svijesti. Izbatinjani prljavim armijskim čizmama u

koščata rebra. Surova udaranja kundakom u glavu. Sljepočnice.

Izbijanje zubi. Krvavi bubrezi…

Minus sedamnaest. Proboji vojnika na

studeni bijele mjesečine, blatnim  kukurizištima.

Zapomoganja suboraca iz minskih polja.

Jauci. Ah, ti jauci me prate k’o napušteni seoski psi.

Stravični logorski časi pred lažna strijeljanja.

Kopanje vlastitih raka.

Raznorazni psihijatrijski pregledi. Svakodnevna mrcvarenja

birokratskih komisija za utvrđivanje braniteljskog statusa.

Invaliditeta. Dijagnoze. Nervoza. Dugosatna čekanja nepoznatih

liječničkih duša u bijelim skutama kliničkih ustanova.

Hodnicima u kojima strahovi igraju valcere. Gospodare.

Elegantno stoje na raskrižjima velikih avenija.

I nadmeno pokazuju strane svijeta.

Oni su uvijek tu.

Nepobijeđeni ko jezivi šaptaji s bojišta.

Mirisi spaljenih tijela iz rovova.

Uvlače se u svaku poru ljudskog duha,

dugmad na pamučnim košuljama.

Poslijeratna samoubojstva prijatelja iz postrojbi.

Bezbrojni onkološki pregledi. Terapije. Zračenja.  Traume.

Ratne udovice. Komemoracija na grobljima.

Zastave spuštene na pola koplja.

Posmrtni zvuci truba. Raffaele Celeste (Nini) Rosso.

Il Silenzio.

Rastanci u crnini koji najviše bole.

Na zidu zalijepljene izblijedjele fotografije iz Domovinskog rata.

Porušene bogomolje, unakaženi sveci, raspela kraj puta.

Koliko je Bog plakao nad besanim noćima ranjenika

u podrumskim bolnicama,

urlicima prerezanih grkljana,

jezivim povicima silovanih žena.

Koliko srijemski kavgadžijo pera Matošu,

plemeniti Šufflayu,

kardinalu iz Krašića?

Recite mi,

zar je zemlja svu krv već upila

rasute kosti u pepeo pretvorila.

Rasute kosti Kulikovih polja

(palim vojnicima iz prvoga svjetskoga rata)

U osami listova stoljetnih hrastova, nespokojne povorke kostiju Kulikovih polja.

Derutne austrougarske bolnice propale dvojne monarhije. Ubožnice za nemoćne. Epidemije. Oboljeli od dizenterije. Blijedi vojnici u postelji svojih pocijepanih stijegova. Vojski. Pukovnija. Pozenjelih kolajni.

Bizarni prizori s ratišta. Bojni otrovi. Gušenja. Bodljikave žice. Šrapneli. Salve puščane tanadi. Juriši. Herojstva. Štakori u jarcima krvi. Sablasni gavrani nad raspadajućim truplima ljudska mesa. U zakašnjelim povlačenjima, pogibija preplašenih mladića od osamnaest godina. Pokošeni rafalima strojnica. Stradavaju…

Krvoprolića za kolonije. Svečane balove u kristalnim dvoranama zamaka. Blještavi sjaj krune s dijamantima. Prijetvornu dvorsku svitu iza svilenih baldahina, raspojasanu gospodu plave krvi dok bezbrižno igraju salonski bilijar, poker, ispijaju slatkasti konjak, čitaju naglas klasike uz tihu pratnju glasovira.

Zarobljeništva. Oficiri s Istoka. Solunci. Kozaci. Sluge. Šakali rata. Ustanci. Granitni zamasi drvenih toljaga dvoreda u mramorna bedra. Domobrana. Regimenti. Izmrcvareni. Nazebli. Bosonogi na studeni. Izgladnjeli od duga marša, prokislih baraka. Jeftini kao prošvercani vojnički rum na prvoj liniji fronte balkanskoga blata. Zapleteni u mrežama crnomorskih ribara. Nokturna kad anđeli ugošćuju duše na Golgotama svojih patnji.

Na vješalima propalih carstava, umiru na konjskim zapregama. U vlazi zajedničkih grobnica. Anonimni. Beznačajni. Omamljeni prividima ženskih silueta. Na posljednjim stražama. Bez oproštaja. Presvete hostije. Pisma. Dodira ruku svojih milih nevista…

… i k’o će ih uznit u nebesa. Starost šutnje. Ukrasni gumbi s monogramom vladara. Mjedeni dvoglavi orlovi. U zlokobnom lavežu pasa, tamnoj kabanici Faust, kradljivac svjetlosti bez zakonita prava.

Il’ pak smo isposničke molitve blažena Merza, euharistija, besmrtnost brončana korpusa raspeta Krista.

Pokoljenja, pamtite ih…

u spomen na Gvozdansko 1578.

Vjetrovite noći. Siječanjska treperenja zvizde Danice.

Zamrijeli promplasaji vatri. Vrane grakću u blagoj izmaglici.

Onijemjele kule u jezi oronulih zidina, pepelu kožnih svitaka misala.

Stoljetni zavjeti šutnje u sjenovitim odajama zadrijemalih drvenih trijemova.

Osmanlije. Vlasi. Janjičari. Napuštene oružarnice.

Ne čuju se uzdasi haramija. Gvozdeni topoti bata iz kovačnica srednjovjekovnih

majstora.

Uginuli psi. Konji. Presahle čatrnje. Rastaljena zvona. Ogarci.

Ura je. Zulumi. Akindžije. Spahije. Prodrijeti će barbari kroz gradska vrata.

Nahrupiti će horde. Aveti. Rulje. Haračlije. U razjarenoj oluji posivjela neba. Izbezumljeni.

Razrogačenih vučijih očiju. Nakostriješeni. Željni krvi, smrvljene ljepote, bjelkaste

svile mekoputanih nevena, mirišljivih uvojaka kose, kovanih škrinja, hermelina,

bakrenih vrčeva zlatnika, srebrebnjaka, forinti, istkanih uresa na tunikama od lana koja

razgaljuju gnjev osornih ratnika.

Knezovi Zrinski stare Hrvatske.

Zameteni tragovi. U posljednjem svitanju, bez jecaja, olovna prkosa.

Zgrčenih šaka. Nježnih pokreta silueta vezilja u sablasnim samotištima kamenih

ognjišta. Stojeći zaleđeni k’o inje na trepavicama, Ivan Krstitelj pred

Herodom. Bez mrvice kruha. Vriska izranjenih ruku. Usnuli su.

Na Horebu svojih patnji, pred jurišima sablji, crvenim polumjesecima smrti.

Ne predajući svoje duše ni za sjaj dukata, širokougrudna pašina obećanja,

miris procvala cvijeta u njedrima svojih ljubljenih nevjesta.

Tek će samo gorda historija, nepocijepane zastave, sveti arkanđeli,

tirkizni plašti rijeke Une,

bijela janjad s zrinskih padina,

potiho pripovijedati o njima

Kad se snijegovi otope,

gore procvatu,

na krnjim ulomcima, pisat će:

njih tristo, ljeta Gospodnjeg 1578.,

Gvozdansko.

Pokoljenja, pamtite ih…

 

Dražen Zetić, Trilogija stradanja hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Romano Guardini: Konac novoga vijeka

Objavljeno

na

Objavio

Romano Guardini

Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige ‘Konac novoga vijeka’ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu ‘Konac novoga vijeka’ treba čitati i danas”.

Romano Guardini (Verona, 1885. – München, 1968.) bio je veliki talijansko-njemački svećenik, teolog, akademik, filozof, filozof religije i pisac. Jedna od najpoznatijih Guardinijevih knjiga, objavljena 1950. godine, nosi naslov „Konac novoga vijeka“. Prijevod ove knjige objavljen je 2002. u nakladi Verbum. Knjiga uz „Uvodnu napomenu“ i pogovor mr. sc. Petra Balte sadrži 3 poglavlja sa sljedećim naslovima „Osjećaj postojanja i slika svijeta u srednjem vijeku“, „Nastanak novovjeke slike svijeta“, „Rasap novovjeke slike svijeta i ona koja dolazi“.

Knjiga „Konac novoga vijeka“ jedno je od značajnijih štiva korisnih za razumijevanje suvremene krize kulture zapadnog svijeta, stoga ćemo se pozabaviti bitnim aspektima ovoga djela.

Prvo poglavlje autor započinje opisom antičke slike svijeta i čovjeka. U antičkom ethosu duboko je ukorijenjena volja da se ostane pri danom, a čovjek antike ne zna ni za kakvu točku izvan svijeta. On „nije kadar ni pokušati s takve točke promatrati ga i oblikovati. Štoviše, on osjećajem i predodžbom, činom i djelom živi u njemu. Sva njegova kretanja, pa i ona najsmjelija, koja vode u najudaljenije regije, odvijaju se unutar toga svijeta“ (str. 11.). Grčki duh je zaokupljen neumornim postavljanjem pitanja. On želi doznati što se zbiva sa svijetom. Ništa nije izvjesno; sve ostaje otvoreno. Svaki način promatranja je moguć i može se ogledati sa svakim drugim, ukoliko to ne zabranjuju određene, s temeljnim karakterom polisa dane, granice. Kao primjer takvih granica Guardini navodi postupke protiv Anaksagore ili Sokrata (str. 12.).

U srednjem vijeku iz temelja se mijenjaju držanje čovjeka i slika svijeta. U tom vijeku spoznaja se mijenja u pravcu kako „izvan i iznad svih datosti svjetskoga bitka postoji jedno apsolutno uporište: Objava. Crkva je formulirana u dogmi, a pojedinac prihvaća kroz vjeru. Crkveni autoritet predstavlja obvezu; s druge strane, međutim, on omogućuje i uzdizanje iznad svijeta i vlastitosti, gdje se sama od sebe otvara sloboda zora. Istina objave predmet je meditacije, gdje se uz pomoć sredstava disjunktivne i konjuktivne logike razvija u veću svezu, u teološki sustav (str. 20.).

Kad je u pitanju odnos srednjega vijeka prema antici, on je „vrlo živ, no drugačije naravi od onog renesansnog. Potonji je refleksivan i revolucionaran, afirmaciju antike on treba kao sredstvo da se distancira od predaje i oslobodi crkvenoga autoriteta. Odnos srednjega vijeka, naprotiv, naivan je i konstruktivan. U antičkoj literaturi on vidi neposredan izraz prirodne istine, razvija njezin sadržaj i domišlja ga (str. 20.). U antičkom gledanju na svijet „nalazi se obilje prave istine čije prisvajanje već znači spoznaju“, a ono što je prisvojeno „u mišljenju se nastavlja i mijenja“ (str. 21. – 22.).

Srednjovjekovne spoznaje sintetiziraju se u summama, gdje se međusobno povezuju teologija i filozofija, učenje o društvu i učenje o životu. „One stvaraju moćne konstrukcije koje se novovjekom duhu čine tuđima toliko dugo dok ne shvati ono najdublje što one žele: ne empirijski istraživati nepoznatost svijeta ili pak racionalnom metodom rasvjetljavati njegove činjenice, već, s jedne strane, iz sadržaja objave, a s druge, iz principa i uvida antičke filozofije, izgraditi ‘svijet’. One sadrže svijet sazdan od misli, cjelinu čije se beskonačno diferenciranje i veličanstveno jedinstvo može usporediti s likom katedrale u kojoj sve osim prve dohvatljive zbiljnosti posjeduje simbolički karakter i time čovjeku omogućuje religiozni život i zrenje“.

Ideja Crkve i ideja Carstva

Što se tiče uređenja zajedničkoga života, Države i društva, autor ističe kako tu u srednjem vijeku dominiraju dvije velike ideje: ideja Crkve i ideja Carstva, utjelovljene u papi i caru. „I one se pozivaju na nadsvjetovne datosti, naime na Božju milost i ustanovljenje, te s toga polazišta određuju život u svijetu. Papa nosi trostruku krunu, a u ruci ima ključeve sv. Petra; car nosi plavi plašt sa zvijezdama koji označava nebeski svod i ima carsku jabuku koja označava zemlju. S obzirom na ove transcedentne točke, ustroj zajedničkoga života također je precizno iskonstruiran, odozgo i odozdo, kroz simbole, službe i funkcije, staleže i životna zbivanja. Iznad dvaju zemaljskih poredaka, poretka zajednice i poretka cjeline, nalazi se nebeski svod čisto duhovnih bića – anđela. Nebeski i zemaljski poredak: u sklopu potonjega, Crkva i Država međusobno se nalaze u odnosu mnogostrukoga slaganja te po ideji čine jedno veliko jedinstvo: hijerarhiju“. (str. 23.)

Između Crkve i Države postoje velike napetosti kojima je određena čitava povijest srednjega vijeka. „Borba između pape i cara ima, međutim, dublji smisao nego što se na prvi pogled čini. U toj borbi ne radi se isključivo, naposljetku, uopće se ne radi o političkoj moći, kakva se manifestira prema vani, već o jedinstvu životnoga poretka. Carevi pokušavaju uz pomoć investiture podčiniti Crkvu, što im pod pritiskom kaosa, djelotvornoga još od seobe naroda, isprva i uspijeva. Pape iz karaktera duhovne službe izvode njezinu prednost i zahtijevaju podvrgavanje carstva. U doba Grgura VII., odnosno Inocenta III., jedinstvo se na takvim osnovama doista na kratko uspostavlja. Postoji i treća teorija koja izvlači konzekvenciju iz povijesnoga iskustva, izgrađujući cjelokupan red na dva principa koji se sjedinjuju tek u najvišem autoritetu Božjem. Iza svih pokušaja nalazi se, međutim, ista misao: cjelokupan red ljudskoga postojanja mora biti zasnovan i raščlanjen polazeći od nadsvjetske Božje uzvišenosti (str. 23. – 24.).

Cjelina „započinje početkom stvaranja, kulminira u utjelovljenju Sina Božjega – u ‘punini vremena’ – i završava s propašću svijeta i sudnjim danom. Ono što se nalazi između, raščlanjuje se pomoću perioda, svjetskih razdoblja, koje sa svoje strane stoje usporedno s danima tjedna stvaranja. Rođenje Kristvo uvod je u naš, posljednji, period i ispunjeno je očekivanjem njegova ponovnog dolaska i njegova suda“ (str. 24.).

Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti

Uzimajući kao mjerilo kojim se neko razdoblje može pravedno mjeriti pitanje „koliko se u njemu, prema njegovoj posebnosti i mogućnosti, razvila punina ljudske egzistencije te dokle je doprla u pravom osmišljavanju“ Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti. „Srednji vijek ispunjen je religioznošću koja je jednako duboka kao i bogata, jednako moćna kao i nježna te jednako jednoznačna u svojim načelima kao i izvorna i raznovrsna u individualnom ostvarivanju. (…) Neprocjenjivo je značenje religioznoga isijavanja mnogobrojnih samostana, a isto tako i učinak što su ga toliki molitelji, pokajnici i mistici izvršili na svijest vremena. Iz tih izvora dolazi trajan utjecaj religioznoga iskustva, mudrosti i izvjesnosti o smislu, čiji se učinak osjeća u svakom obliku i sloju života. Srednjovjekovni čovjek gonjen je silovitom potrebom za istinom. Jedva da je – možda jedino s iznimkom klasične kineske kulture – čovjeku od spoznaje, mudracu, ikada pripisivano toliko značenje kao tada. Volja sa spoznajom, međutim, još nema novovjeki oblik istraživanja. Ona ne slijedi zbiljnost prirode ili povijesti kako bi je empirijski utvrdila i teorijski svladala, već meditirajući uranja u istinu, kako bi iz nje izvela duhovnu konstrukciju postojanja. Temelji same istine dani su joj preko autoriteta: Božanskoga autoriteta u Pismu i crkvenom nauku, ljudskoga autoriteta u antičkim djelima. Ove osnove razvijaju se dalje, ono što je iskustveno dano razumije se iz njih i tako se stječe obilje novih spoznaja. Stvarno istraživačko ponašanje, međutim, nedostaje… (str. 28. – 29.).

Za čovjeka srednjeg vijeka znanost označava „utonuće u ono što u autoritativnim izvorima nalazi kao istinu. On s tog polazišta proučava, obrazlaže i izgrađuje sliku svijeta“ (str. 33. – 34.). Do promjene dolazi u 14., a konačno u 15. st.: poriv prema spoznaji goni prema neposrednoj zbiljnosti stvari. Neovisno o datim predlošcima, „on želi vidjeti vlastitim očima, provjeravati vlastitim razumom te doprijeti do kritički zasnovana suda“ (str. 34.) To posebno vrijedi za prirodu, pa tako nastaju novovjeki eksperiment i racionalna teorija, vrijedi za predaju što dovodi do nastanka humanističke kritike i na izvore naslonjene historiografije, a vrijedi i za život zajednice što dovodi do nastanka učenja o državi i pravu. Znanost se, kao autonomno područje kulture, odvaja od tada religiozno određenoga jedinstva života i djela i oslanja se na sebe samu (str. 34.).

Nastanak kapitalističkog sustava

Analogno ovim procesima do promjena dolazi i na gospodarskom planu, u Italiji već u 13. st. Gospodarski život je do tada bio vezan staleškim predodžbama i cehovskim propisima, a kanonska zabrana kamate onemogućavala je pretpostavku poduzetničke djelatnosti – kreditno poslovanje. Težnja prema dobiti postaje slobodna i dobiva smisao u samoj sebi. „Njezine granice leže još samo u jednom vrlo elastičnom ethosu te u propisima pravnoga sustava koji afirmira gospodarsko nadmetanje. Nastanak je to kapitalističkoga gospodarskog sustava u kojem svako smije posjedovati onolilko koliko uz poštivanje vrijedećih pravnih propisa uzmnogne steći. Neizmjeran je učinak toga sustava kako u proizvodnji, tako i u raspodjeli dobara. Imetak razbija naslijeđeno socijalno uređenje i otvara pristup staležima i službama koje su prije imali samo povlašteni. Gospodarstvo koje slijedi vlastite zakone razvija se kao još jedno u nizu autonomnih područja kulture“ (str. 34. – 35.).

Promjene, dakako, nisu zaobišle niti područje politike. U srednjem vijeku politika je bila uklopljena u cjelokupan red ćudoredno-religioznoga, u povezanost Carstva i Crkve kao dvaju oblika Božje vladavine. Njezino djelovanje bilo je podložno njihovu vrednovanju, a ako se događala nepravda, ona se događala uz nečistu savjest. Nastupom promjena političko djelovanje sve se više javlja kao nešto što svoje norme ima isključivo u sebi samom. „Ono što ga određuje, ne samo praktično, već i načelno, svrhe su stjecanja moći, održavanja moći i upravljanja njome. Nepravda počinjenja u njihovoj službi više se ne događa uz nečistu savjest, već je praćena jednom začudnom sviješću o ‘dužnosti’. Macchiavelli je prvi koji izriče taj moralni karakter politike, a slijede ga svi ostali. Pascalov suvremenik Thomas Hobbes izgrađuje teoriju države koja ovu čini apsolutnim gospodarom i sucem ljudskoga života koji, pak, sa svoje strane biva shvaćen kao borba svih protiv sviju. Praktične osnove ovih misli beskrajni su ratovi koji se posvuda vode među novonastalim zemaljskim vladavinama iz kojih postupno proizlaze moderne nacionalne države“ (str. 35. – 36.).

Čovjek sam sebi postaje važan

Čovjek novoga doba sve neistraženo doživljava kao nešto primamljivo. Ono ga draži da ga istraži. On počinje otkrivati i osvajati nova područja, osjećajući mogućnost da izađe u beskrajan svijet i postane njegovim gospodarom (str. 38. – 39.). Čovjek, međutim, istodobno gubi svoje stalno i objektivno uporište što ga je njegova egzistencija imala u staroj slici svijeta, a stječe osjećaj prepuštenosti, pa čak i ugroženosti. „Strah srednjovjekovnoga čovjeka morao je biti povezan s pritiskom svjetske konačnosti što se suprotstavljao porivu ka širenju duše, koji se umirivao u onom transcedentnom svijetu kojem bijaše uvijek iznova okrenut. Novovjeki strah nastaje, međutim, u znatnoj mjeri iz svijesti o gubitku kako simboličkoga uporišta, tako i neposredno uvjerljive zaštićenosti…“ (str. 39. – 40.).

Za srednji vijek, priroda je bila Božja tvorba, a antika neka vrste prethodnice Objave; za novi vijek obje uvelike postaju sredstva da se postojanje odvoji od Objave te se ona pokaže kao nestvarna, pa čak i životu neprijateljska (str. 43.).

Na izmaku srednjega vijeka, prije svega u renesansi, budi se „novi doživljaj jastva. Čovjek sam sebi postaje važan, Ja, prije svega ono neobično, genijalno, postaje mjerilom za vrijednosti života“ (str. 43.).

Srednji vijek stvorio je prekrasne stvari i ozbiljio savršene poretke ljudskoga suživota, „kulturu prvoga reda. Sve to, međutim, shvaćalo se kao služenje Bogu stvoritelju. U renesansi djelo i djelatnik zadobivaju novo značenje. Smisao koji je prije pripadao djelu Božjem, sada prisvajaju oni. Svijet prestaje biti stvorenje i postaje ‘prirodom’, ljudsko djelo više nije služba određena poslušnošću Bogu, već ‘stvaranje’; čovjek, ranije štovatelj i sluga, postaje ‘stvaratelj’“. Gledajući svijet kao ‘prirodu’, čovjek ga stavlja u sebe samoga; shvaćajući sebe kao ‘osobnost’, on postaje gospodarom vlastite egzistencije; u volji za ‘kulturom’ on počinje izgrađivati postojanje kao svoje djelo. Nastanak ovakvih postavki poklapa se sa zasnivanjem novovjeke znanosti. Iz nje proizlazi tehnika, pojam onoga načina postupanja kroz koji čovjek postaje sposoban da svoje ciljeve postavlja prema vlastitoj volji. Znanost, politika, gospodarstvo, umjetnost, pedagogija sve se svjesnije odvajaju od spona vjere, ali i od jedne sveobvezujuće etike te razvijaju autonomno polazeći od vlastite naravi“ (str. 45. – 46.).

Tijekom više od jednog tisućljeća kršćansko je crkveno učenje bilo mjerilo za istinu i neistinu, pravilnost i nepravilnost. S rasapom srednjeg vijeka – primjećuje Guardini – „javlja se jedan posve svjetovni red vrijednosti. Nastanak je to jednoga novog, naspram kršćanske Objave neprijateljskoga ili bar indiferentnog držanja, koje uvelike određuje kulturni razvoj“ (str. 47.). „Objava i vjera prije su bili jednostavno temelj i ozračje postojanja; sada one moraju dokazati svoje pretenzije na istinitost. Ali i tamo gdje ostaje postojana, vjera gubi svoju mirnu samorazumljivost. Ona se napinje, naglašava i osjeća da nije više unutar jednoga svijeta koji joj pripada, već unutar tuđega, čak neprijateljskog svijeta“ (str. 48.)

Novi vijek se trudi čovjeka duhovno maknuti iz središta bitka

Srednji vijek gledao je na čovjeka s dva motrišta. S jedne strane, on je bio Božje stvorenje, podređeno Njemu i potpuno predan u Njegove ruke. S druge strane, on je nosio u sebi sliku Božju i prema Bogu je bio usmjeren, određen za vječni život. Apsolutno manji no Bog, ali definitivno veći od ostalih stvorova. Ovaj položaj u bitku nalazio je svoj izraz u mjestu što ga je čovjek imao u sustavu svijeta. Odasvuda je bio izložen Božjem pogledu, ali je i na svakom planu vršio duhovnu vladavinu nad svijetom. Promjena slike svijeta postavila je to mjesto u pitanje. Čovjek je sve više dospijevao u slučajno, u „bilogdje“. Novi vijek se trudi da čovjeka „i duhovno makne iz središta bitka. Za novi vijek čovjek više nije odasvuda izložen oku Boga koji obujmljuje svijet, nego je autonoman, odrješenih ruku i vlastita koraka – on više nije središte stvaranja, već postoje bilo koji dio svijeta. S jedne strane, novovjeko shvaćanje uzdiže čovjeka nauštrb Boga, protiv Boga; s druge strane, on posjeduje herostratsku želju da od njega napravi dio prirode, koji se načelno ne razlikuje od biljke i životinje. Jedno i drugo spada zajedno i stoji u tijesnoj vezi s mijenom slike svijeta“ (str. 49. – 50.).

Novovjeki čovjek „nema volje da bude vlastit u svome liku i izvoran u načinu vođenja života, pa čak ni da sebi stvori okolinu koja bi mu odgovarala posve i po mogućnosti u svemu. On, štoviše, prihvaća upotrebne predmete i oblike života, kakve mu nameću racionalno planiranje i normirani strojni proizvodi, i to u globalu s osjećajem da je tako razumno i pravo. Baš kao što uopće ne osjeća želje da živi iz vlastite inicijative. Sloboda vanjskoga i unutarnjeg kretanja za njega kao da nema izvorno doživljene vrijednosti. Štoviše, on se samorazumljivo uklapa u organizaciju koja je, pak, oblik mase i poslušan je programu kao naputku kako ‘čovjek bez osobnosti’ biva usmjeravan. Instinkt ove ljudske strukture upravo teži da ne istupa kao vlastit, već da ostane anoniman – gotovo kao da vlastitost čini osnovni oblik sve nepravde i početak sve opasnosti“ (str. 62.).

Guardini upozorava kako sve više nestaje osjećaj vlastitosti i vlastite sfere čovjeka, koji je ranije bio temeljem svega socijalnog ponašanja. Sve samorazumljivije, ljudi se tretiraju kao objekti, od bezbroja načina statističko-službenoga ‘zahvaćanja’, sve do nezamislivih nasilništava prema pojedinicima, skupinama, pa i čitavim narodima. I to ne samo u bijedi i paroksizmima rata, već kao normalan oblik vladanja i upravljanja“ (str. 62.).

Dok se je u ranijim razdobljima polje čovjekovanja djelovanja poklapalo s poljem njegova doživljavanja, sada polje čovjekova spoznavanja, htjenja i činidbe nadilazi, prvo u pojedinačnim slučajevima, potom sve češće, a naposlijetku uopće, područje njegove neposredne organizacije. „Čovjek sada intelektualno-znanstveno jednostavno znade više nego što osjetilno može vidjeti ili predočiti – pomislimo samo na redove veličina u astronomiji. U mogućnosti je planirati i provoditi učinke što ih jednostavno više ne može osjetilno zahvatiti pomislimo samo na fizikom otkrivene tehničke mogućnosti. Time se mijenja i njegov odnos prema prirodi. On gubi neposrednost, postaje neizravan, posredovan računom i napravama. On gubi zornost, postaje formalan i apstraktan. On gubi mogućnost da bude doživljen te postaje postvaren i tehnički. Time se, međutim, mijenja i odnos čovjeka spram njegova djela. I ono postaje uvelike apstratno, neizravno i postvareno. U velikoj mjeri on ga više ne može proživljavati, već samo još proračunavati i nadzirati. Iz toga proizlaze teška pitanja. Ta, čovjek jest ono što doživljava – a što je onda ako mu njegov čin sadržajno više ne može postati doživljajem?“ (str. 69. – 70.).

Kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga ne može uspjeti

Kultura novoga vijeka – znanost, filozofija, odgoj, učenje od društvu, književnost pogrješno je prema autoru gledala na čovjeka, ne samo u pojedinostima, već u osnovi, te stoga i u cjelini. „Čovjek nije onakav kakvoga ga prikazuju pozitivizam i materijalizam. Za njih, on se ‘razvija’ iz životinjskog svijeta koji, pak, sa svoje strane, proizlazi iz nekakvih diferencijacija materije. Unatoč svim zajedničkim crtama, čovjek je ipak nešto bitno jedinstveno jer ga određuje duh koji se ne da izvesti ni iz čega materijalnog. Stoga sve što čovjek jest zadobiva poseban karakter koji se razlikuje od svega ostalog života. Čovjek nije ni onakav kakvim ga vidi idealizam. Ovaj, doduše, prihvaća duh, no izjednačuje ga s apsolutnim duhom, primjenjujući kategoriju evolucije na potonjega. Proces apsolutnoga duha tijek je svijeta, a čovjek je uključen u taj svijet. Tako za njega ne može biti slobode u pravom smislu riječi, stvarne odluke iz vlastitih pobuda. Stoga u pravom smislu riječi ne može biti ni povijesti i čovjek gubi svoj bitni prostor postojanja. To, međutim, nije točno. Čovjek jest konačno biće, ali i prava osoba neukidiva u svojoj samostalnosti, nepotiskiva u svome dostojanstvu i nezamjenjiva u svojoj odgovornosti. A povijest se ne odvija tako kako bi propisivala logika nekoga svjetskog bića, već kako je čovjek u svojoj slobodi određuje. Čovjek, međutim, nije ni onakav kakvim ga vidi egzistencijalizam. Prema njemu, čovjek nema ništa prije sebe, ni biti ni norme. On je apsolutno slobodan i određuje se sam, ne samo u djelovanju, već i u bitku. Bačen gdje nema ni mjesta ni reda, on posjeduje samo sebe i ništa više, a njegov je život radikalna vlastita sudbina. Ni to nije istina. Za njega postoji bit koja čini da čovjek može reći: ja sam sam sada i ovdje i nalazim se u ovoj određenoj svezi stvari. Postoji okolni svijet, svemir kao i okolina, koji ugrožavaju, ali i nose“ (str. 78. – 79.).

Novovjeki čovjek smatra da je svako povećanje moći jednostavno „napredak“; povećanje sigurnosti, koristi, dobrobiti, životne snage i zasićenja vrijednosti. Guardini upućuje kritiku takvome gledištu, te ističe kako je moć nešto iznimno višeznačno: „… ona može prouzrokovati i dobro i zlo, može izgrađivati i rušiti. Kakva će stvarno biti, to ovisi u ćudi koja njome vlada i svrsi u koju se koristi. Pri točnijoj provjeri, međutim, pokazuje se da tijekom novoga vijeka moć nad postojećim, nad stvarima i ljudima, narasta u nevjerojatnoj mjeri, ali i da ozbiljnost odgovornosti, jasnoća savjesti te snaga karaktera nikako ne idu ukorak s tim porastom. Pokazuje se da moderni čovjek ne biva odgajan za pravilnu uporabu moći, štoviše, da uvelike nedostaje i sam svijest o problemu ili se ona pak ograničava samo na određene izvanjske opasnosti, kakve su postavlje vidljive u ratu, a iščitavamo ih iz publicistike. To znači da mogućnost čovjekove pogrešne uporabe moći neprestano raste. Kako još uvijek ne postoji stvaran i djelotvoran ethos upotrebe moći, sve je veća težnja da se na tu upotrebu gleda kao na prirodni proces uza koji ne postoje nikakve norme slobode, već samo navodne nužnosti koje proizlaze iz koristi i sigurnosti“ (str. 81.).

Za nadolazeću kulturu, Guardini ne zna oznake „jer, govoriti o jednoj ne-kulturnoj kulturi, bilo bi, doduše, u ovom smislu ispravno, ali odveć u zraku, a da bi se moglo koristiti“ (str. 86.). No, on je siguran da „kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga, ne može uspjeti i to iz jednostavnoga razloga što Bog jest“ (str. 76.). Čovjek stoga mora naučiti da putem svladavanja i odricanja postane vlastitim gospodarom, a time i gospodarom vlastite moći (str. 91.).

Kako to izgleda kad se čovjek odvoji od Objave

Novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, već doživljava i „slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti tako da na svijet sve više gleda kao na profanu zbiljnost“ (str. 95.). Bez religioznog elementa život, međutim, postaje „poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Dijelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome svuda se međusobno ometaju. Gube se središte i veze. Postojanje se dezorganizira. Tada dolazi do onoga kratkog spoja koji se već trideset godina javlja u sve većoj mjeri. Dolazi do nasilja. Na taj način zbunjenost sebi traži izlaz. Kada se ljudi više ne osjećaju iznutra vezanima, organizira ih se izvana, a kako bi organizacija funkcionirala, država iza nje postavlja prisilu. Može li se, međutim, trajno egzistirati pod prisilom?“ – pita se autor (str. 98.).

Zanimljivo, govoreći o gubitku vjere u kršćansku objavu, Guardini piše kako je „dobro što se razotkriva ona nečasnost jer će se pokazati kako to u zbiljnosti izgleda kada se čovjek odvoji od Objave i prestane uživati njene plodove“ (str. 102.). Zar danas, nešto manje od sedamdesetak godina od publiciranja ove knjige, ne kušamo otrovne plodove gubitka vjere u Objavu?

Ozračje kršćanske kulture i potpora tradicije sve će više gubiti na snazi, usamljenost u vjeri će biti strašna, a ljubavi će nestati iz sveopćega svjetskog držanja, Guardinijeva ja anticipacija nadolazećih vremena kojoj uporište pronalazi u eshatološkim tekstovima. To je jedna od onih sablazni za koju se kaže da će zavesti, „kad bi bilo moguće, i same izabranike“ (M, 24, 24). U takvim vremenima kršćanska vjera morat će zadobiti novu odlučnost, a kršćansko držanje bit će primorano imati karakter povjerenja i hrabrosti. Riječ je o posljednjim vremenima. Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige „Konac novoga vijeka“ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu „Konac novoga vijeka“ treba čitati i danas.

Davor Dijanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari