Pratite nas

Intervju

ANUŠIĆ: Ne zanima me tko je inicirao projekt nego kako ga realizirati i otvoriti radna mjesta

Objavljeno

na

Ivan Anušić, župan Osječko-baranjske županije, nakon rebalansa Proračuna Osječko-baranjske županije kaže:

Ne zanima me tko je inicirao projekt nego kako ga realizirati i otvoriti radna mjesta

Uvjerljivom većinom glasova vijećnika (35 za, osam suzdržanih i osam protiv)Županijska skupština Osječko-baranjske županije usvojila je rebalans Proračuna za 2017. godinu. Iako je riječ o najvažnijem financijskom dokumentu, usvajanje proračuna u predstavničkim tijelima u pravilu se doživljava kao demonstriranje političkih snaga između vladajuće opcije i opozicije, no u aktualnom sazivu Skupštine Osječko-baranjske županije zapravo je potvrda stabilne vlasti HDZ-ai njegovih partnera. O tom i ostalim aktualnim događanjima u vodećoj slavonskoj županiji za Kamenjar.com razgovarali smo sa županom Ivanom Anušićem.

– Zahvaljujući stabilnoj većini i vlasti u Osječko-baranjskoj županiji možemo se u potpunosti posvetiti razvojnim projektima, baš kako smo i najavili prije lokalnih izbora. Održali smo već pet sjednica Županijske skupštine u samo četiri mjeseca novog saziv, što pokazuje da nastojimo maksimalno ubrzati sva događanja u Županiji, pa je tako došao na red i rebalans kojim se usklađuje prihode i rashode. Ukupni iznos proračuna smanjen je za 17,5 milijuna kuna i sada iznosi 750,35 milijuna kuna, a osnovne su mu značajke da povećavamo izdvajanja za programe socijalne skrbi, zdravstva i školstva. Tako će na primjer 500.000 kuna više dobiti HNK-a Osijek, 200.000 kuna osigurano je za novi Upravni odjel za kontinentalni turizam, a posebno veseli što smo uspjeli preko Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije osigurati 3,5 milijuna kuna za izgradnju Centra za autizam. Na taj način isti iznos sredstva ostaje u našem proračunu i usmjerit ćemo ga u druge projekte, a istovremeno smo osigurali uvjete da Centarumjesto planiranog završetka u rujnu 2019. godine bude gotov već do rujna sljedeće godine.

* Između ostaloga, ovim rebalansom proračuna za 2,2 milijuna kuna povećane su pomoći općinama i gradovima za infrastrukturne projekte.

– Proteklih mjeseci posjetio sam desetak općina i gradova, gdje sam dobio potvrdu mojih razmišljanja da Županija može i mora još više pomagati razvoj jedinica lokalne samouprave. Na sastancima tako utvrđujemo prioritete i dogovaramo način suradnje, financiranja, pa i lobiranja za projekte. Nema tu nikakvih tajni ni zakulisnih igara nego administrativna, stručna, financijska pomoć Županije, što uključuje i otvoreno posredovanje radi zajedničkih interesa. Na primjer, na probleme vodoprivrede upozorili su čelnici Podravske Moslavine, Drenja, Bilja, Bizovca, Petrijevacai logično je da kao župan interveniram te sa svoje pozicije posredujem u dogovaranju sastanaka u resornom ministarstvu i Hrvatskim vodama. Ne pitam koja je politička opcija na vlasti u nekoj općini nego imaju li načelnici i njihovi suradnici volje i znanja da se određeni problem rješavaju. Svi dužnosnici i stručne službe Županije stoje im na raspolaganju, otvoreni smo maksimalno za suradnju. U tom svjetlu treba promatrati i navedeno povećanje sredstava za pomoći općinama i gradovima, moju odluku da Županija sufinancira izradu projektne dokumentacije u iznosu do milijun kuna i druge mjere. Osječko-baranjska županija je gospodarski u lošem stanju, kao i većina županija u Republici Hrvatskoj, no imamo potencijal kojim možemo ispraviti sadašnje stanje. Koliko ćemo biti uspješni i polučiti rezultate u budućnosti ovisi upravo o nama, o čelnim ljudima koji vode županiju, općine i gradove.Priznajem rad, rad i samo rad, i to sustavan, uz praćenje aktualnih trendova, korištenje vlastitih potencijala i resursa te orijentaciju na mogućnosti koje nam pruža članstvo u Europskoj uniji. O tomu nije dovoljno samo pričati nego treba povlačiti konkretne poteze, što činimo.

* O izgradnji sustava navodnjavanja, ULO hladnjače, I. Gimnazije i sličnim projektima govori se godinama, no stječe se dojam da smo još uvijek na početku.

– Ostavit ćemo sada po strani što je bilo prije, činjenica je da su neki projekti najavljivani, a da nisu uopće provedivi ili nisu provedivi na lokacijama o kojima se govorilo. To nas sad vraća nekoliko koraka unazad i zato nećemo gubiti vrijeme na priče o tome što je trebalo napraviti. Danas me zanima je li pojedini projekt dobar i može li donijeti nova radna mjesta, plaće i ostanak naših ljudi u svojim domovima. Zato sam od prvog dana na funkciji župana stavio na stol sve započete ili najavljene projekte kao i projekte koje sam osobno najavio u predizbornoj kampanji. Ono što sam obećao sigurno ćemo realizirati, a utvrđujemo koliko su realni ostali projekti. Recimo, pokušavamo naći novu lokaciju za izgradnju I. Gimnazije u centru Osijeka jer je ne želimo seliti i time dodatno opustjeti središte grada. Izgradnja nove Srednje škole u Donjem Miholjcu koštala bi više od 40 milijuna kuna, što je gotovo nemoguće osigurati u današnja vremena, a pogotovo ako znamo da je broj učenika od vremena pripreme projektne dokumentacije do danas pao sa 511 na 303. Zato je realnije ući u rekonstrukciju postojećih objekata, što će koštati oko 13 milijuna kuna, ali ta rekonstrukcija objekata bit će obavljena po najvišim energetskim standardima te po svim pedagoškim standardima. Slično možemo reći i za više drugih projekata koji su najavljivani godinama, a kada smo ih htjeli pustiti u realizaciju vidjeli smo da su čak i po 10-ak godina najavljivani bez ikakvog temelja. Na primjer ULO hladnjača se uopće ne može uknjižiti na zemljištu u Slobodnoj zoni na kojemu je planirana. Stoga nema razloga da novac stoji u proračunu jer ne bi bio iskorišten. Očito sve projekte trebamo provjeriti, a one koji su kvalitetno pripremljeni ostvarit ćemo već u 2018. godini.

* Ovlasti županije su zaista limitirane i ne mogu bitnije utjecati na gospodarstvo, a potpore koje daje Osječko-baranjska županije su pohvalne, ali samo su „kap u moru“. Kao župan obilazite i tvrtke na području Županije, no možete li im konkretno pomoći?

– Osječko-baranjska županija izdvaja značajna sredstva za potpore i s tom praksom nastavljamo, dapače povećavamo ih. Smatram da je svaka pomoć poduzetnicima dobrodošla, a imamo primjera da je i pomoć ili nagrada od nekoliko tisuća kuna nekada dovoljna za početak poduzetničkog pothvata. Svako novo radno mjesto je uspjeh i zato nastavljamo s potporama. S druge strane, smisao mojih posjeta poduzetnicima poput OPG-aDragana Čolakovića u Šagu, tvrtke Kanaan u Donjem Miholjcu, Đakovo Hrast iz Đakova i drugih nije protokolarni nego zaista radni nakon kojih smo poduzeli aktivnosti i ostvarili rezultat. Recimo, OPG Čolaković sam posjetio za vrijeme žetve pšenice, u vrijeme dok nisu bili definirani svi uvjeti i cijena otkupa te smo iskazali jasan stav kakav mora biti odnos države Slavoniji i Baranji u našoj najvažnijoj krušarici. Nakon razgovora s vlasnikom Kanaana uputili smo službeni dopis i pokrenuli inicijativuprema Vladi RH i Ministarstvu poljoprivrede da prilikom donošenja novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu mora naći model po komuza koncesije ili zakuppoljoprivrednog zemljišta mogu konkurirati i prerađivači poput Kanaana koje nemaju svoju zemlju. Ova i slične tvrtke koje bilježe rast prihoda, izvoza i broja zaposlenih trebaju pomoć nas koji obnašamo vlast u općinama, gradovima i županijama. Zato su vrata mog ureda uvijek otvorena svim poduzetnicima, obrtnicima i poljoprivrednicima koji žele unaprijediti svoje poslovanje.

* Posjet Đakovo Hrastu zapravo je nastavak Vaše inicijative da se mijenjaju odnos države prema drvoprerađivačkoj industriji u osiguranju sirovina, odnosi u kojima vladaju interesi lobija.

– Nedavno sam održao sastanak s predstavnicima drvoprerađivačke industrije Slavonije i Baranje te utvrdio koji su glavni problemi ove djelatnosti. Potom sam o svemu informirao Ministarstvo poljoprivrede, a problematiku sam iznio i na sastanku svih slavonskih župana. Situacija je kristalno jasna. Šumska bogatstva na području Slavonije i Baranje su iznimno vrijedna, predstavljaju resurs kakav se skupo plaća na svjetskom tržištu, no zbog nekih pojedinačnih interesa najmanju korist od toga ima ovo područje, tvrtke i ljudi. Hrastovi i drugi kvalitetni trupci samo se pile u Hrvatskoj i izvoze kao sirovina koja se potom obrađuje i dobiva deseterostruko vrjedniji proizvod. Ministarstvo poljoprivrede, Hrvatske šume i Vlada RH stoga moraju naći način kako ispraviti tu nepravdu i štetu koju trpimo. Naime, područje Slavonije i Baranje nema puno potencijala i sirovina s kojima možemo polučiti ozbiljnije gospodarske pomake.

Drvo je jedno od njih i ono mora ostati u Slavoniji, ovdje se prerađivati u finalni proizvod, a ne samo rezati trupce i seliti ih iz Hrvatske. Ovaj problem postavit ćemo i na dnevni red sjednice Vlade RH koja će se 1. prosinca održati u Osijeku te vjerujem da ćemo naći rješenje i tako osigurati sirovinu za proizvođače finalnih proizvoda i otvaranje novih radnih mjesta. Međutim, kao župan očekujem da i vlasnici tih tvornica pokažu veću socijalnu osjetljivost te svojim zaposlenicima osiguraju bolje plaće i uvjete rada.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari