Pratite nas

Reagiranja

Apel za spas hrvatske psihoterapije

Objavljeno

na

Davne 1993. godine prvi put sam upozoravao na problem PTSP-a u hrvatskih branitelja. Ušutkivali su me parolama, tvrdeći da su branitelji otporni na duševne tegobe, piše dr. Herman Vukušić.

Manje davne 1999. godine sam upozoravao na tragične suicide branitelja, optuživali su me da lažem.

Danas 28. travnja 2020. u vrijeme popuštanja epidemioloških mjera, želim izvjestiti širu hrvatsku javnost o tihom uništavanju Klinike za psihološku medicinu, visokospecijalizirane psihoterapijske ustanove koja je imala veliki ugled u svijetu i bila Referentni centar za psihoterapiju ministarstva zdravstva.

Ovo gašenje jedne elitne psihoterapijske institucije bez iti jedne odluke službenih tijela dešava se u vrijeme kada će pošasti koje su nas pogodile, karantena zbog Covida 19 i potres od prije mjesec dana izazvati jednako teške posljedice po duševno zdravlje mnogih naših sugrađana, kao što je rat ostavio posljedice na braniteljima.

Sigurno ste kod svojih prijatelja ili članova obitelji već primijetili tjeskobu, noćne more, trzanje na šumove, epizode bijesa ili potištenosti.

PTSP se ne događa samo vojnicima, teške traume pojačane izolacijom ostavit će posljedice na svima nama.

I nećemo se imati gdje liječiti.

Samostalnost same Klinike načeta je još prošle godine kada je pretvorena u Zavod, što čini jedan od presedana u povijesti KBC-a Rebro, pošto se većina dosadašnjih ravnatelja trudila u okviru te elitne zdravstvene institucije imati što više klinika, a ne što manje.

Pogotovu stoga što je Klinika za psihološku medicinu bila jedini edukativni punkt za psihodinamsku psihoterapiju te je kao takva imala i samostalnu katedru na Medicinskom fakultetu.

Međutim, trenutno se, pod opravdanjem posljedica zagrebačkog potresa po bolnicu Jordanovac, usmenim nalozima intenzivno radi na preseljenju djelatnika Klinike za psihološku u – Hotel Rebro, objekt koji ne zadovoljava skoro niti jedan zakonski kriterij za obavljanje zdravstvene djelatnosti!

I još se na ceremoniju preseljenja htjelo zvati ministra Beroša, ministra Medveda i gradonačelnika Bandića…..

Mislio sam da se takve ceremonije rade samo kada se otvaraju nova bolnička krila, ili dovode novi dijagnostički strojevi, a ne kada se elitni zdravstveni pogon seli u hotelske prostorije druge kategorije.

Možda pozadina tako zamišljenog “svečanog događanja” ipak leži u namjeri da se od javnosti sakriju činjenice, od kojih ću ovdje nabrojati samo neke:

– sve najave i razgovori oko preseljenja Klinike, koji se inenziviraju nakon Uskrsa, rađeni su isključivo usmeno, a nama djelatnicima do danas nije predočena niti jedna odluka upravnih tijela KBC-a Zagreb po tom pitanju, kao niti zapisnik niti jednog službenog sastanka;

– o razlozima iseljenja Klinike nije provedena niti jedna stručna rasprava na razini KBC-a Zagreb u smislu prioriteta javnozdravstvenih potreba, gdje poglavito mislim na povećani broj duševnih tegoba u Hrvatskoj kao posljedici pošasti i potresa, a o čemu već danima bruje i ptice na grani;

– u dosadašnjem krugu djelovanja Klinike su i osjetljive društvene populacije kao što su djeca, mladež i branitelji, te je posve neodgovorno degradirati uvjete za rad stručnjacima koji godinama skrbe o toj populaciji, posebno bez jasno predočenih javnozdravstvenih razloga i obrazloženja;

– svi relevantni čelnici odjela i zavoda vezanih uz Kliniku, zajedno sa predstavnicima populacije pacijenata, jasno su se očitovali da prostori Hotela Rebro ne zadovoljavaju kriterije i potrebe stručnog psihoterapijskog i psihijatrijskog rada.

Prethodno navedene činjenice u svetlu postojećih okolnosti nameću i neka pitanja:

– ima li ovo prisilno iseljenje Klinike ikakove veze s tim što sadašnjoj upravi KBC-a Zagreb istječe mandat za mjesec dana?

– dali je naum iseljenja Klinike razlog što psihijatrija na KBC-u Zagreb nema svojeg novog predstojnika niti pet mjeseci nakon što je raspisan natječaj?

– leže li pravi razlozi iseljenja Klinike u tome što je to najmlađa zgrada u okviru KBC-a Zagreb, pošto je stara zgrada Klinike srušena do temelja prije 13 godina i na njenom mjestu sagrađena nova, upravo arhitektonski prilagođena za potrebe psihijatrije i psihoterapije?

A propos posljednjeg pitanja u moram ovdje izraziti i svoje čuđenje da je baš ta nova zgrada Klinike za psihološku medicinu proglašena dodatnom karantenom za grad Zagreb, mjesec dana prije potresa, a u njoj djeluje klinički odjel za psihijatriju djece i mladeži.

Kao da se o preseljenju razmišljalo kada je potres bio samo još ružan san…

Na koncu, a u svezi argumenata preseljenja Klinike zbog potreba bolnice Jordanovac i ostalih bolnica pogođenih potresom (Šalata) moram pitati a što je sa Kliničkom bolnicom Dubrava?

Do kada će ona zjapiti prazna, sa jednim operativnim zahvatom u mjesec dana, ili možda sada očekujemo i epsku poplavu, pa se i za to moramo pripremiti?

Stoga, na koncu, poruka vama, poštovane kolegice i kolege koji ste akteri ovog nerazumnog čina:

Govorio sam 1993., govorio sam i 1999. i svih ostalih godina jer ne mogu i neću šutjeti. Velim vam da ćemo se sa negativnim posljedicama ove vaše potpuno pogrešne odluke nažalost susresti već vrlo brzo. Susrest ćemo s njima u hotelskim sobama, liječit ćemo na hotelskim krevetima, sa zebnjom će zatvarati vrata hotelskih soba kada naši pacijenti izađu da se suoče s teškim životima na koje ih nitko nije mogao pripremiti.

Ja i moji kolege ćemo napraviti za njih sve što možemo, a svaka njihova suza, svaka noćna mora i kap paničnog znoja, sve to ide na vašu dušu, komentirao je dr. Herman Vukušić na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari