Pratite nas

Intervju

ARALICA: Bilo bi tužno kad bi hrvatski narod još jednom prihvatio Josipovićevo umiljavanje!

Objavljeno

na

U vladavini komunističkog mentaliteta izvor je naše ideološke zbrke, usporenog gospodarskog rasta i svekolikog beznađa. Hrvatska ne pripada, i neće pripadati, Europi dokle god ne izvrši lustraciju – sudsku, administrativnu i duhovnu – od jugoslavenskog komunističkog totalitarizma. Prva prilika slijedi uskoro, da se Ivu Josipovića, glavnog konstruktora opstrukcije europskog zahtjeva o potrebi lustracije, zamijeni Kolindom Grabar Kitarević ili Milanom Kujundžićem.

Momentalni-antikomunist-Ivan-AralicaPucanj kojim su mnogi ugasilii život, ne mogavši više vidjeti poniženu, uništenu i osiromašenu zemlju – samo je jedan od simptoma tragične hrvatske stvarnosti.
Samoubojstva oko tri tisuće branitelja Domovinskog rata, zapošljavanje ideološki podobnih, progon i otpuštanja „nepoćudnih”, stvaranje partijskih medija koji sve ljude suprotnog mišljenja proglašavaju ustašama (!), cenzura na nacionalnoj televiziji, proizvodnja „neprijatelja”, izjednačavanje krvnika i žrtve devedesetih – stare su partijske metode i najbolji pokazatelji novog hrvatskog neokomunističkog totalitarizma, o kojemu je najviše u svojim djelima pisao cijenjeni pisac i akademik Ivan Aralica.

Dok su komunisti od 1945. bez milosti masakrirali ljude na Križnome putu, kasnije i Golom otoku, punili jame leševima civila, svećenika i vojnika, „neprijateljima naroda” tj. Titovog režima, suprotno svim međunarodnim konvencijama, uhićivali i osuđivali na dugogodišnje zatvorske kazne mnoge hrvatske intelektualce u rasponu od Vlade Gotovca, Dražena Budiše do braće Veselica, divljački batinali ljude zbog pjevanja „Vile Velebita”, ubijali hrvatske emigrante, uveli pedesetogodišnju ideološku represiju… ali i danas u Hrvatskoj imaju moć, možda veću nego ikada.

Iako je u Europi odavno provedena lustracija, hrvatska vlada izazvala je međunarodni skandal odbijanjem izručenja Udbinih ubojica, ispraznila dio Državnog arhiva i proglasila komunizam nedodirljivom ideologijom „čistom” od zločina, što je je, na žalost, približava državama poput Kine, Sjeverne Koreje i Kube, ali ne i Europi.

Nakon kultnih djela „Psi u trgovištu”, 1979., odnosno morlačke tetralogije „Put bez sna”, 1982., „Duše robova”, 1984., „Graditelj svratišta”, 1986., „Asmodejev šal”, 1988., u kojima je, među ostalim, opisao tegobnu povijesnu dramu jednog malog naroda stiješnjena stoljećima među imperijalnim velesilama od Turske i Venecije, Napoleonove Franucuske do Austrije, kroz sudbine nekoliko naraštaja obitelji Grabovac, Aralica je nastavio s nesmanjenom literarnom žestinom pisati o komunističkoj represesiji („Okvir za mržnju” 1987.,), velikosrpskoj ideji („Zadah ocvalog imperija”), 1991., uzrocima sukoba u Bosni i Hercegovini („Što sam rekao o Bosni”, 1995.), da spomenemo samo nekoliko kultnih knjiga.

Iako uspoređivan s Andrićem i Selimovićem, Aralica je jedinstven u tkanju povijesnog teksta u kojemu precizno secira monstruoznu anatomiju vlasti, bilo onu svjetsku ili lokalnu, zadire u povijesne dubine vremena, ali i suvremenu moć neokomunista, koji skriveni iza ideologije i dan danas stvaraju represivan aparat i smrtonosni totalitaristički svijet političkih „neprijatelja”. Dok su Solženjicin i Nadežda Mandeljštam među stotinama pisaca globalno razotkrivali jezive Staljinove zločine, logore i milijune mrtvih, Aralica je svoj kritički diskurs i noviju literaturu posvetio razobličenju hrvatskog komunizma i aktualnih protagonista političke scene – „Ambra”, „Fukara”, „Puž” – nemalo puta izazvaši lavine bijesnih polemika. Štoviše, na sebe je sručio javni linč povijesno neukih, ideološki ograničenih i partijski podobnih novinara Jutarnjeg lista. Doduše, u spomenutom partijskom glasilu nije bolje prošao ni još jedan bard hrvatske književnosti, Slobodan Novak, pa je suvišno dokazivati smišljeni medijski masakr političkih neistomišljenika u Hrvatskoj, koji se ne slažu s „apsolutnom” nevinošću Komunističke partije. Zašto se Hrvatska obračunala s nacizmom, ali ne može s komunizmom, kako je hrvatska ljevica ustoličila novi europski totalitrazam, zašto su ogorčeni branitelji, što misli o Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Andreji Zlatar, što je napisao u knjigama „Mentalni komunist” i „Smrad trulih lešina”, upravo tiskanoj u izdanju nakladničke kuće Despot Infinitus novinara Zvonimira Despota, razgovarali smo s akademikom Ivanom Aralicom.

U svojoj knjizi „Mentalni komunist”, koja je rasprodana u dvanaest tisuća primjeraka, objasnili ste ideološko sljepilo koje ne poznaje dijalog kroz kameleonsku prirodu Stjepana Mesića. Čovjek koji, s jedne strane, pjeva ustaške pjesme, s druge ne dopušta izjednačavanje komunističkih i fašističkih zločina, s treće izručuje masu dokumenata za suđenje hrvatskim generalima, najbolji je dokaz prevrtljivosti mnogih hrvatskih političara. Opet svjedočimo totalitarnom govoru i podjelama u zemlji na „lijeve” i „desne”. Kako to objašnjavate?

smrad trulih lešinaKad sam, nakon „Ambre” i „Fukare”, odlučio i u obliku političkog ogleda oblikovati svoje iskustvo i svoju misao o fenomenu mentalnog komunizma demonstriranom u tranziciji, bilo mi je odiozno da to eksponiram na primjeru političkih mantri Stipe Mesića; prvo, što mi se s tom beznačajnom osobnošću nije dalo i dalje baviti, a drugo, bojao sam se prigovora da, jer je završilo njegovo predsjednikovanje, tangiram čovjeka kojega je vrijeme pregazilo i koji više ni za koga, osim za sebe sama, ne predstavlja ništa. A odlučio sam se, i pored te odioznosti, da to učinim samo zato što je Mesić kriv da je mentalni komunizam, u punom spektru od ideologije do gospodarstva, s političkog ruba, kao što je bio slučaj u većini komunističkih zemalja nakon pada Berlinskog zida, u nas postao središnja politička opcija, s velikom reproduktivnom moći, pa smo kao nitko doživjeli novu vladavinu komunista i njihovih duhovnih i fizičkih potomaka, ono što će jedan od njih, sklon teoretiziranju, nazvati novom pravednošću. U vladavini komunističkog mentaliteta, po mom je sudu, izvor naše ideološke zbrke, usporenog gospodarskog rasta i svekolikog beznađa. Ono što me nakon tiskanja „Mentalnog komunista” i enormne čitanosti obradovalo je činjenica da su čitatelji shvatili kako se tu radi o društvenom fenomenu kad mentalitet nadživi društveni sistem u kojemu je formiran, a Mesić je samo egzemplar na kojemu se taj fenomen u edukativnom procesu pokazuje. I to zahvalan egzemplar za zanimljivo štivo, jer u sebi, osim ideologije i politike, sadrži i elemente lakrdijanja, lakrdijanja pajaca na prstima komunističke doktrinarnosti.

Napali su vas s potpuno krivim premisama zbog zahtjeva za lustracijom, iako je ona provedena u svim civiliziranim zemljama. Hrvatska je odavno priznala jezive ustaške zločine, ali se nije u stanju, barem deklarativno, obračunati s ne manje strašnim komunističkim zločinima poslije rata, Bleiburgom, Golim otokom, stotinama jama s ubijenim vojnicima i civilima 1945., i ubijanjima hrvatskih disidenata, već lustraciju za Hrvatsku odrađuje Njemačka. Zašto?

U politici nacionalne pomirbe, koja se temeljila na sintezi nacionalnih elemenata iz, kolokvijalno rečeno, ustaške i komunističke političke opcije i amputaciji totalitarističkih elemenata iz obiju opcija – fašizma i komunizma – pomirbi na osnovi demokratske nacionalne sinteze, bez koje, na putu prema državnoj samostalnosti, ne bismo izbjegli unutarnje sukobe u ratnim prilikama – krile su se, što je u samom početku bilo vidljivo, jer se u manjem obliku manifestiralo, dvije opasnosti. Prva, da se demokratska nacionalna sinteza, ono što se zove nacionalnim konsenzusom, neće na vrijeme i u dovoljnoj mjeri razviti; i druga, kao posljedica prve, bude li obistinjena, da će prevladati jedna od komponenti u pomirbi i prouzročiti poremećaj u prijeko potrebnoj konsenzualnoj ravnoteži. Kako je partizanska, komunistička komponenta bila, kadrovski gledano, superiornija i kako je s političke pozornice otišao Tuđman, tvorac demokratske nacionalne sinteze, prevlast je odnijela komunistička komponenta. Predstavila se kao antifašizam – i ne samo da se nije odrekla svoje totalitarističke prošlosti, nego je potajno gajila nade i kovala planove da će, kad Tuđmanova politika pomirbe na Haaškom sudu bude proglašena zločinom, ishodište hrvatske državnosti temeljiti na komunističkom antifašizmu. Kad im se nisu ispunila očekivanja da Haaški sud Tuđmanovu politiku nacionalne sinteze u demokratskom duhu proglasi zločinom, ostali su bez ideološke osnove i postali obezglavljeni. Tu obezglavljenost pojačao je ulazak u Europsku uniju i, istog trenutka, pokrenuto je pitanje lustracije od zločina komunističkog antifašizma. I drama nije bila na pomolu, drama je bila tu, u stadiju agonije! Ono što je začuđujuće da se vlast mentalnih komunista, iako su vlast demokratske države, u toj agoniji ponaša kao da i dalje živi u komunizmu: kad im je politika propala i na ideološkom i na gospodarskom planu, ne vraćaju vlast suverenu, hrvatskom narodu, nego i dalje ustraju u vlasti i u obećanjima sretne budućnosti pod njihovim vodstvom. Suludo i veoma, veoma bremenito opasnostima!

Iz Državnog arhiva su nestali važni dokumenti za suđenje Perkoviću. Tko ih je, prema vašem mišljenju, uklonio?

A tko bi drugi to mogao učiniti, i s obzirom na to da su raspolagali tim dokumentima i s obzirom na to da su imali potrebu ukloniti dokumente koji svjedoče o zločinima komunističkog antifašizma, totalitarnijeg od fašizma, nego konceptori politike koja je planirala da Tuđmanovu politiku demokratske sinteze proglasi ekscesom, zločinom, a hrvatsku državnost utemelji na svojim zaslugama i oštricu usmjeri na hrvatski nacionalizam, jedinu tvoračku snagu koja je srušila njihov komunizam i njihovo jugoslavenstvo! Tko drugi!… U narodu se prepoznaje oblik ponašanja ljudi sličan ponašanju muhe bez glave! Ostavši bez ideološke podloge, danas se i hrvatska vlada i predsjednik države ponašaju kao muhe bez glave. O ponašanju vlade ne treba reći ni riječi! A da se Josipović ne ponaša kao muha bez glave, on na čelu policijskog sektora koji ga okružuje ne bi imao sina čovjeka kojemu se sudi za zločine koje je počinila komunistička policija u Njemačkoj, pravdajući to time da sinovi ne snose krivnju za djelo otaca, nego bi rekao istinu, što svi vide, da se pod paskom toga sina zbog djela njegova oca osjeća najsigurnije. Tako se može ponašati samo muha bez glave! I čovjek koji je svojom ideologijom zaslijepljen toliko da misli kako su oko njega sve sami slijepci, kao što je i on sam! U ponašanje muhe bez glave spada i uskraćivanje izručenja Perkovića njemačkom sudstvu i dokumenata o zločinima komunističke policije!

O čemu je riječ u vašoj novoj knjizi „Smrad trulih lešina”?

Ukratko, o imperativu lustracije od jugoslavenstva i komunizma i načinu kako tu lustraciju, u ovom trenutku, isključivo u političkoj i ideološkoj sferi, na demokratski i human način, provesti u skladu s europskim normama i našim obavezama preuzetim prilikom ulaska u Europsku uniju. Naslov knjige diktiran je naslovom moje prve knjige političkih ogleda „Zadah ocvalog imperija”. Na početku devedesetih godina pisao sam o zadahu raspada države koju je komponirao najprije srpski imperijalizam, a potom komunizam. Danas govorim o smradu doktrina koje su, iako u stanju truleži, preživjele u komunističkom mentalitetu i traju, uzrokujući gnjilež, u demokratskom društvu, u kojemu su crveni preuzeli vlast i prouzročili totalnu krizu. Pod lešinama koje zaudaraju ni u jednom trenutku ne mislim na ljude, makar se nositelje komunističkog mentaliteta i imenovalo, nego na ideologiju i političke doktrine komunizma i jugoslavenstva, kojih nam se valja osloboditi.

Prema kapitalnoj „Crnoj knjizi komunizma” dr. Stephana Curtoisea u svijetu je komunizam od Kine do Sibira odnio oko stotinu milijuna života. U Hrvatskoj su dijelom ideologizirani Katedra za povijest FF-a, većina tiskanih medija i politička vrhuška. Iako dobro znaju koliko je ljudi Tito ubio, to se drži „normalnom osvetom” nad „narodnim neprijateljima”, što bi značilo da su Amerikanci i Rusi 1945. trebali poubijati sedam milijuna zarobljenih njemačkih vojnika. Pripada li Hrvatska uopće Europi, po ovoj nesposobnosti suočavanja s prošlošću?

Ne pripada, i neće pripadati, dokle god ne izvrši lustraciju – sudsku, administrativnu i duhovnu – od jugoslavenskog komunističkog totalitarizma. Budući da je Hrvatska sastavni dio Europske unije, u pravnom, svjetonazorskom, vojnom i gospodarskom pogledu, njoj se ne prepušta hoće li ili neće tu lustraciju od komunističkog totalitarizma obaviti, njoj je – i u tomu je kvaka – naloženo da to, kako zna, u što kraće vrijeme obavi. Ima više načina kako taj zadatak riješiti. U demokratskom društvu najbezbolniji je smjena vlasti, na izborima, onu koja lustraciju koči onom koja je to voljna obaviti. Prva prilika slijedi uskoro, da se Ivu Josipovića, glavnog konstruktora opstrukcije europskog zahtjeva o potrebi lustracije od komunizma zamijeni jednim od dvoje kandidata za predsjednika, Kolindom Grabar Kitarević ili Milanom Kujundžićem, koji, kad dođu na Pantovčak, tu opstrukciju neće pružati, nego će proces lustracije potaknuti. Zatim će slijediti nove izborne prilike – i svaku treba koristiti!

Tuđman je pozivao na pomirbu da bi obranio Hrvatsku, ali ga danas isti ti ljevičari drže za zločinca i kriminalca, koji je napao Bosnu i Hercegovinu. Kako će ostati zapamćen Tuđman u povijesti, s obzirom da je prvi predsjednik neovisne Hrvatske, ali da se nije snašao u ekonomskoj tranziciji?

Tuđman nije tip političara koji se po nečemu pamti ili ne pamti ni po čemu, Tuđman je tip političara koji je po veličini svoga djela prerastao u državnika čije se ime izrijekom ili u obliku čina kojemu je stajao na čelu ugrađuje u preambulu Ustava, u temelje državnosti. Ako se to pokuša izbjeći, kao što je s Tuđmanovim imenom i djelom pokušala učiniti današnja garnitura na vlasti, dolazi do dubokih poremećaja u društvu, kakvima smo, ako za primjer slijedimo hrvatski slučaj, očevici. S njim ne možete učiniti tako kako je učinio Josipović, objesiti mu sliku na zidu predsjedničkog ureda i misliti da mu je to dovoljno, njega i aksiomatski dio njegove politike morate ugraditi u temelje države… A tu mantru njegovih oponenata, da se nije snašao u ekonomskoj tranziciji, u privatizaciji, ostavite postrance i upitajte se – a tko je to, u bilo kojoj tranzicijskoj zemlji, u tom uspio. Njemu je bila potrebna takva vlasnička tranzicija koja će osigurati pobjedu u ratu, jer bi bez te pobjede svaki drugi uspjeh na njenu štetu bio totalan poraz. A on je i to uspio! Formirao je vladu kakvu po kompetentnosti otada do danas Hrvatska nije imala. A baš bi nam vlada takve kompetentnosti i ideološke usmjerenosti danas trebala. Gotovo da zazoveš: Bože, ima li u hrvatskom narodu još onakvih ministara! Ako ih ima, providi im put do vlasti! Bili su to dobri momci i djevojke – a Tuđman ih je odabrao! Nešto malo znam o tomu kako ih je birao i mijenjao!

U Savskoj 66 četvrti tjedan prosvjeduju branitelji, što nisam vidjela osim u američkim filmovima o povratnicima iz Vijetnama. Usprkos tomu što se ubilo 3000 branitelja, prava su im smanjena, izjednačuje se hrvatska i srpska krivnja, umrla je Nevenka Topalušić u invalidskim kolicima, a jedan se branitelj zapalio, dio javnosti ih sramotno proziva ustašama, provokatorima i rušiteljima sustava, iako je pravo na štrajk međunarodno zajamčeno. Postoji li zemlja koja se ovako ponaša s braniteljima?

Nemam pregled, vjerojatno postoji! Ali, mnogo važnije od toga je li ovo unikatan slučaj jest odgovor na pitanje u čemu je ovdje problem. Odnos države prema veteranima, u našem slučaju prema hrvatskim braniteljima, uvijek i posvuda, ima dva aspekta: njihovo materijalno i njihovo duhovno zbrinjavanje. Ova vlast mentalnih komunista vidjela je i tretirala hrvatske branitelje samo iz i po aspektu materijalnog zbrinjavanja. Kolika su im sveukupna beriva i koliko to državu košta! Kokodakala je – jer se ta vlast zove i kukuriku koalicija – o broju hrvatskih branitelja i cijeni toga broja! Doživljavajući i broj i cijenu kao teret, nastojala je smanjiti i jedno i drugo. O tom je više kukurikala nego činila! Jer činiti se, koliko god htjela, nije usuđivala. A o njihovu duhovnom zbrinjavanju, odnosno, o aspektu da vlast koju obnašaju počiva na žrtvi hrvatskih dragovoljaca i ideji vodilji zbog koje su se žrtvovali, samostalnoj hrvatskoj državi, crvena vlast nije uopće vodila računa. Štoviše, ishodište je hrvatske države i svoje vlasti vidjela u komunističkom antifašizmu, u zaslugama svojih otaca, a žrtvu i ideale hrvatskih branitelja držala je ekscesom, nesrećom koja jedva da samilost zaslužuje. Zanemarivanje duhovnog zbrinjavanja, obezvređivanje njihove žrtve i njihova ideala, a ne upitnost njihovih beriva, mada je i to igralo određenu ulogu, izazvalo je ozlojeđenost hrvatskih branitelja, kojoj je onaj šator pred njihovim ministarstvom samo vidljivi, simbolički vršak. Iz te ozlojeđenosti rađa se minimalan zahtjev – umjesto maksimalnoga, da se smijeni crvena vlast u cjelini – da se njihovo duhovno zbrinjavanje ugradi u Ustav i postane neovisno o boji vlasti i da se smijeni ministar i njegovi suradnici koji su najviše doprinijeli tomu da se hrvatske branitelje tretira kao prosjake, cicijaše i reketare.

Zašto hrvatska inteligencija uporno šuti o propadanju Hrvatske?

Ne bih rekao! Dio hrvatske inteligencije, u krajnje skučenim okolnostima djelovanja, i te kako je glasan, pa, rekao bih, s obzirom na dobre izglede u budućnosti, i djelotvoran.

Posebna je priča i Ivo Josipović koji živi u otetom židovskom stanu, a vrlo se brutalno obračunava s protivnicima. Kakvo je vaše mišljenje o Josipoviću, prepunom afera, čovjeku koji prečesto ne dopušta dijalog s političkim suparnicima?

Što o njemu mislim moći ćete pročitati u „Smradu trulih lešina”, i na pojedinim mjestima i u magistralnoj misli o lustraciji koju sadržava ta knjiga. Njegova je inicijativa promjena Ustava da bi se spriječilo Perkovićevo izručenje njemačkom sudu. U sadašnjoj najavi promjena Ustava može se zapaziti provedba onoga što Zdravko Tomac zove tuđmanizacija Tita i titoizacija Tuđmana, odnosno uvođenje komunističkog antifašizma, totalitarizma koliko je to i fašizam, u ishodište hrvatske državnosti i temelje hrvatske duhovnosti. Što već sada, u najavi, izaziva društvene potrese, a što bi, omogući li mu se da s tim i dalje eksperimentira, i pokuša izbjeći lustraciju u obliku dekomunizacije hrvatskog društva, i društvo i državu, i unutra i prema vani, dovelo u ozbiljnu krizu. Kad sam došao do spoznaje da želi titoizirati Tuđmana a tuđmanizirati Tita i da se ispod njegova gesla o novoj pravednosti ne krije nikakav socijalni program već promjena temelja državnosti, pitao sam se otkuda tom čovjeku koji, kako čujem, ima lagan i kratkotrajan san – što nije bezazlen zdravstveni poremećaj – tako drska i toliko, po razornosti koju u sebi krije, suluda zamisao. Drsko i suludo zato što ne uzima u obzir da se u povijesti ne briše lako ono što je krvlju pisano! I nisam našao drugog odgovora osim hereditarne opterećenosti ocem! Kako imam živo sjećanje – s negativnim emotivnim predznakom – na ponašanje njegova oca u zbivanjima potkraj sedamdeset i prve, koji je u Karađorđevo na raport kod Tita otišao kao pristaša hrvatskih proljećara, a otuda se, održavši govor ispovjedne naravi kao i svi ostali, vratio kao njihov egzekutor, ponovo sam pročitao ispovijed Ante Josipovića održanu pred Titom u Karađorđevu. Zaprepastila me tekstualna sličnost između onoga što je Ante nekad govorio i što njegov sin Ivo sada govori. Tekstovi su oca i sina impostacija, narod bi rekao umiljavanje, lijevo i desno sa svrhom da se održi konstanta – zadržavanje vlasti kroz koju se provodi svoja prikrivena volja i namjera. Ni tamo ni ovamo, i tamo i ovamo! Za oca Antu, kako bi se našao na strani koju u konačnici podrži Tito; a za sina Ivu, kako bi se sačekale pogodne prilike, kad Haaški sud Tuđmanovu politiku proglasi ekscesom, da on Tuđmana titoizira, što će reći posvoji, i umili se njegovim poniženim pristašama, tražeći od njih, kao protuuslugu, podršku u tuđmanizaciji Tita, čime bi lustraciju od Titovih zločina pred domaćim i stranim svijetom izbjegao. Lustraciju i u okviru vlastite hereditarnosti! To vam je isto, koliko god se činilo različitim, što i otići u Karađorđevo kao proljećar, a vratiti se otuda kao njihov progonitelj!… Bilo bi tužno kad bi na skorim izborima hrvatski narod još jednom prihvatio Josipovićevo umiljavanje, koje mu dosad nikakvu milost nije donijelo. Bilo bi dobro da na njegovo mjesto izabere one koji će s Pantovčaka Titovu sliku odnijeti u muzej, i one koji će s tuđmanizacijom Tita i titoizacijom Tuđmana prestati plašiti hrvatski narod i zbunjivati suce koji u Njemačkoj ispituju razmjere Titovih zločina! Samo na jednom slučaju, koji će, nadam se, postati presedan!

Andrea Zlatar je od nastupa na dužnost ministrice kulture izvela do sada neviđenu smjenu nepoćudnih kadrova u kulturi, što je priznao čak i dr. Žarko Puhovski. Nekoć značajna spisateljica, pokazala je iznenađujuće brutalno lice netolerancije. Što mislite?

Nikad ona nikakva značajna spisateljica nije bila, tek književni mediokritet lijeve ideološke orijentacije s primjesom urbanog rasizma, što je naša specifična podvrsta mentalnih komunista. Što reći o osobi koja je izrazito netalentiranog i netolerantnog režisera, proizvođača čistog smeća na kazališnim daskama, potvrdila za intendanta riječkog HNK i time razotkrila narav svoje politike, da, kao što su komunisti voljeli raditi, frustracijom jednog mizernog raspopa pokušava razbiti nacionalnu i humanu jezgru i misiju hrvatskog kazališta. A taj Frljić, raspop i proizvođač kazališnog smeća za novac poreznih obveznika, njoj u čast, improvizira predstavu o pojavi fašizma u zagrebačkom HNK na početku devedesetih godina, kad počinje osamostaljivanje hrvatske države i kad tomu prilog daje i zagrebački HNK. Ako je taj Frljić, ofrlje, odlučio tražiti i naći fašizam u zagrebačkom HNK, nije morao otići na početak devedesetih, kad ga tamo nije ni bilo, mogao ga je naći u vrijeme mandata ministrice Zlatar, u njenom progonu Ane Lederer, kad je, slijedeći Titov nauk da se komunisti ne trebaju držati zakona kao pijan plota, postupila isto onako kao što su postupili fašisti u slučaju progona Židova – donijeli su o tomu rasne zakone. Da je tu tražio fašizam, raspop se mogao prvi put približiti Bogu i europskom nazoru – da su i komunizam i fašizam podjednako totalitarni – pa je od njega u budućnosti na kazališnom planu, možda, nešto i moglo biti. Kako to učinio nije, i dalje ostaje na nuli! Na poziciji malog provokatora, provokatora sitnog zuba i bezbolna ugriza! Kao i njegova ministrica!… Inače, kad je posrijedi Budakovo „Ognjište” – o čemu u „Smradu trulih lešina” opširno govorim – mogu reći da se ono i tiskati i uprizorivati može pod istim kondicijama pod kojima se tiskaju i uprizoruju Krležine drame i romani: tiska se i uprizoruje umjetničko djelo, a amputira se i apstrahira politička pripadnost pisca, Krleže komunističkom, a Budaka fašističkom totalitarizmu. I to se zove lustracija Budaka i Krleže! To bi ministrica jedne europske uljuđene demokratske zemlje, makar je književni mediokritet, morala znati! I Frljića o tomu podučiti!

Autor: 7Dnevno/ Marina Tenžera

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari