Pratite nas

Povijesnice

ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA

Objavljeno

na

ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA

9. listopada 1934.
Uz gusle pjeve hrvatski revolucionar i mučenik Ljubo Dedić

Na današnji dan, 9. listopada 1934., propadnik VMRO-a i član UHRO-a, Vlado Černozemski – Keleman, u Marseilleu je izvršio atenta na kralja Aleksandra. Atentat je organizirao UHRO kao odgovor na ubojstva koja je u beogradskoj skupštini po kraljevu naređenu, Puniša Račić izvršio na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Atentat je u Srbiji primljen kao teroristički čin a u Hrvatskoj kao herojsko djelo. Nakon tolikih godina srpske strahovlade popraćene ponižavanjem, šikaniranjem i batinanjima svega i svakoga tko je hrvatski disao, što je kulminiralo ubojstvom hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, a to je ujedno bio i jedini primjer u svijetu gdje su zastupnici jedne stranke poubijani u parlamentu tokom zasjedanja, atentat je podigao hrvatski moral i ideja državne samostalnosti planula je kao baklja, na isti način na koji se to dogodilo u Hrvatskoj za vrijeme Miloševića.

Izvršitelj atentata Vlado Černozemski bio je pripadnik VMRO-a, probugarske organizacije, koja je zastupala ideju uspostave samostalne makedonske države. Bliska suradnja VMRO-a i UHRO-a rezultirala je aktivnošću Černozemskog u sastavu UHRO-a i odlukom da bude jedan od dobrovoljaca koji su u Marseilleu na nekoliko punktova čekali kraljevsku povorku, jer francuske vlasti iz sigurnosnih razloga nisu objavile plan prolaska automobilske povorke.

U spomen marseilleskog atentata, Ljubo Dedić je 1963. godine uz gusle otpjevao deseterac o atentatu na kralja Aleksandra, njegovim uzrocima i posljedicama, izražavajući zahvalnost Vladi Černozemskom, poznatog pod konspirativnim imenom Keleman:

“Kelemane ime tvoje tajno, Hrvati te proslaviše slavno,
Slava tebi među Hrvatima, dok na svijetu jedan Hrvati ima.”

LJUBO DEDIĆ

ljubo dedic

hrvatski revolucionar i mučenik Ljubo Dedić

Pok. Ljubo Dedić, koji je i na facebooku ostavio trag kroz dvije od svoje tri kćerke, Zdenka Dedic-Jackanic i Božica Christine Dedic, rodio se 1923. godine u Hercegovini u Prozoru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je bio u Hrvatskoj mornarici. Kad je jedan njemački oficir prema njemu i skupini hrvatskih mornara nastupio grubo, zahtijevajući da se legitimiraju, Ljubo ga je smrtno ranio, što pokazuje koliki su “fašisti” bili hrvatski vojnici. Nakon što su hrvatske vojne vlasti uspjele nagovoriti Njemce da im ga predaju i da ga sudi hrvatski vojni sud, Ljubo je bio oslobođen.
Po svršetku rata je prošao kroz kolone smrti kad je sreća ponovo bila na njegovoj strani, te je preživio. Živio je život hrvatskog revolucionara i doživio mnoge progone i uhićenja.

Nakon križnog puta, početkom 1950. je bio uhićen i zatvoren u Prozoru nekokilo mjesci. Koncem 1950. je ponovo uhićen i 2 godine mučen u zloglasnom udbinom zatvoru Ćelovina u Mostaru.

Po izlasku iz zatvora je protjeran iz svog rodnog kraja i nastanio se Osijeku. Radi antijugosalvenske djelatnosti bio je 1956. ponovo uhićen. Nakon batinanja i mučenja bio je smješten u kaznionicu u Gradišci, gdje je odležao 3 godine.

Konačno je po izlasku iz zatvora s obitelji prebjegao u Austriju i priključio se HOP-u a zatim Hrvatskom demokratskom odboru. Boraveći u izbjegličkom logoru, proizvodio je antijugosalvenske letke i ubacivao ih u Jugoslaviju. Austrija ga je strpala u zatvor na 9 mjeseci. Dok je njegova obitelj u logoru čekala na odobrenje za odlazak u Australiju, Ljubo je sjedio u zatvoru i ravno je iz zatvora doveden na aerodorm i zajedno s onbitelji strpan na zrakoplov s kojim su 1963. stigli u Australiju.

Zajedno sa svojom ženom Delfom, svoje je 3 kćerkre, Zdenku, Ružicu i Božicu odgojio u hrvatskom revolucionarnom duhu. Moje poznanstvo, prijateljstvo i suradnja s njima od prvih dana mog dolaska u Australiju 1972., nakon prerane smrti hrvatskog revolucionara i mučenika Ljube Dedića, utjecalo je i na moju hrvatsku državtovornu izgradnju i kroz sve godine izbjeglištva ostajemo bliski s idejom samostalne, slobodne i gospodarski napredne hrvatske države, u kojoj ljubitelji Jugoslavije, Tita i svega zla koje su nanijeli hrvatskom narodu, nemaju utjecaja u vlasti i javnom životu, nego se zajedno sa svojim idolima nalaze na ropotarnici hrvatske povijesti.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

>>Pročitajte i :Intervju: Mihailo Ivan “Vančo” vođa Makedonske VMRO

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari