Pratite nas

ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (drugi (2) dio)

Objavljeno

na

Put dragom prijatelju

19. Rujan 2004. 00:00

Pozdravljajući se sa francuskim ambasadorom kralj Aleksandar je izrazio radost što će imati priliku sresti nekoliko prijatelja. Ne nekoliko, nadovezao je ambasador Knobel, ja takvih znam bar 42 milijuna. Putnike na razaraču “Dubrovnik” čeka nemirno more.

Nastavak (drugi (2) dio)

Piše: Pavle Ljumović

UOČI svog polaska iz Beograda, piše Vladeta Milićević, “kralj je bio nervozan; put u Sofiju bio ga je zamorio, uostalom, njegovo zdravlje nije sasvim dobro, trebao se je odmoriti ili da poće na banjsko liječenje u neku jugoslovensku banju, čija mu voda pomaže. Imao je samo 49 kila; bio je preumoran”. Jednom svom bliskom rođaku, pred polazak kralj je rekao: “Volio bih da sam se već vratio!”

 atentat2(1. PRIPREMA
Zadnjih dana mjeseca rujna 1934. godine, trojica hrvatskih nacionalista našla su se u Nagykanaži i na Janka Pusti u Mašarskoj.
ZVONIMIR POSPIŠIL (iz Vukovine, kotar Velika Gorica, rođen 9.VI.1904., sin Ladislava i Marije Kralj, mehaničar, položio ustašku prisegu godine 1929…Bio je član Prvog Ustaškog Roja. Umro je u francuskoj kaznioni Maison Central de Caen godine 1941. od poslijedica operacije slijepog crijeva) čija je majka bila porijeklom iz francuske pokrajine Alsace, bio je rođen u čestitoj obitelji hrvatskih seljaka-vojnika iz Vojne Krajine. Stanovništvo te krajine je bilo naseljeno i iz Alsacije po carici Mariji-Tereziji u doba obrane Europe od Turaka…; Pospišila je već godine 1932. srbijanski sud osudio na smrt in contumaciam (iz ogluhe), jer je bio optužen da je eksplozivom digao u zrak srpsku žendarmirijsku postaju te da je ubio policijskog agenta i ranio dva druga.

IVAN RAJIĆ (iz Koledinca, općina Rasinje, kotar Ludberg, rođen 5.l.1903. sin Kuzme i Milke Bebek…Emigrira u Brazil, gdje godine 1931. stupa u organizaciju Hrvatski Domobran…Polaže ustašku prisegu. Vraća se u Europu i boravi u ustaškom logoru Janka Puszta u Mađarskoj. Nakon uspostave NDH pušten je koncem iste godine iz francuske kaznione Fontevrault-l’Abbays i vraća se u Zagreb, gdje djeluje kao bojnik Poglavnikove Bojne (PTB) – povratnika iz emigrantskih ustaških logora – i pogiba 9. veljače 1944. Promaknut u čin pukovnika i posmrtno odlikovan Redom Krune Kralja Zvonimira s hrastovim grančicama.) je za vrijeme svojeg boravka u Brazilu postao članom hrvatske organizacije HRVATSKI DOMOBRAN, a MIJO KRALJ (iz Koprvnice, rođen 17.lX.1908., sin Blaža i Mate Mustak. Boravio u ustaškom logoru Janka Puszta. Umro u francuskoj kaznioni Fontevrault-l’Abbays shrvan teškom bolesti kratko iza proglašenja Nezavisne Države Hrvatske…Izvori iz knjige: “U obrani istine i pravde”, knjige koju je pripremila Višnja Pavelić u Madridu, mo. Otporaš)

U pratnji kraljice, kneza Pavla i kneginje Olge, kralj Aleksandar je sa željezničke postaje u Topčideru, vlakom odputovao za Kosovsku Mitrovicu. Na topčiderskoj postaji se, prije polaska, pozdravio sa francuskim otpravnikom poslova, gospodinom Knobelom, rekavši mu da je “vrlo radostan što ide u Francusku gde ima nekoliko prijatelja”. “Ne nekoliko, ja takvih znam najmanje 42 milijuna”, odgovorio je Knobel.

Iz Kosovske Mitrovice kralj je nastavio put automobilom da bi se u luci Zelenika ukrcao na “Dubrovnik”, razarač Jugoslovenske kraljevske mornarice. Kralj je želio da u otvorenom automobilu prođe kroz Crnu Goru kako bi svaki Crnogorac na putu mogao ga vidjeti. (Usput ovdje treba istaknuti da je Aleksandar Karađorđević rođeni Crnogorac, rođen na Cetinji 16 prosinca 1888., a iz osvojalačkih nagona postao je srpski kralj, isto kao što je Adolf Hitler rođeni Austrijanac, rođen u Braunau (Gornja Austrija) a iz osvojalačkih nagona postao njemački Fuhrer, mo.) isto kao što Vrijeme na putu je bilo užasno loše, naleti vijetra i kiše šibali su lica putnika. Uprkos tome, Aleksandar se divio krajoliku i s ponosom govorio o njemu knezu Pavlu i kneginji Olgi, kojima je to bilo prvo putovanje kroz Crnu Goru, dok su prolazili kroz sela i gradove gdje su čekali dugi redovi (srpski) špaliri prolazak kraljevog automobila. Kratko su se zadržali u Rijeci Crnojevića. Tu su se putnici presvukli i ogrijali, jer su bili mokri do gole kože i promrzli od vijetra i kiše koja ih je šibala u otvorenom automobilu. Kralj se, kraće vrijeme, zadržao sa predstavnicima lokalne vlasti, kojima je, na rastanku, obećao da će jednom doći u lov na divlje patke, kojih na Skadarskom jezeru ima u izobilju.

PUTNICI su, praćeni vijetrom i kišom, nastavili put i stigli na Cetinje, ukrašeno ćilima i zastavama. Zaustavili su se pred kraljevom rodnom kućom, koja je sada bio časnički dom. Kralj je, s uzbuđenjem pokazivao sobe u kući, obnavljajći uspomene iz najranijeg dijetinjstva. Poslije kratkog zadržavanja na Cetinju, stigli su u Budvu, a zatim u Miločer, gde je kraljica pokazala svoju vilu, koja je tek izgrađena. Iz Miločera su se odvezli do Zelenike i ukrcali na razarač “Dubrovnik”, da prenoće i da se odmore prije dugog nadolazećeg puta. Poslije večere, iako je umoran od puta, kralj je razgovarao sa predstavnicima grada i brodskim častnicima, interesujući se za meteorološku prognozu.

Meteorološki izveštaji su najavljivali loše vrijeme na moru. Kralj je bio loš pomorac, pa mu je knez Pavle savjetovao da odustane od putovanja morem i da krene vlakom preko Beča ili Simplona. Kralj nije htio za to ni čuti, govorio je “šta bi rekli svi ovi brodski častnici koji su radosni što me vide na brodu. Krenut ću sutra `Dubrovnikom`, kako je i predviđeno”. Ali, na insistiranje kneza Pavla i knjeginje Olge, kojem se i Aleksandar pridružio, kraljica Marija je odustala pratiti muža, ona će putovati vlakom. Ministru dvora Antiću, koji je bio zadužen da se brine o kraljici, saopćtavajući mu promijenu odluke da ona putuje vlakom, kraljica je rekla da je “tako gospodar naredio”, našto je kralj Aleksandar dodao: “Antiću, jeste li sada zadovoljni?”.

Sutradan, u ranim jutarnjim satima, kralj je prošetao zapovjednim mostom, susreo se sa zapovednikom broda Pavićem kojem je rekao: “Ovom putovanju je sudbina namijenila ulogu da kruni naše napore u stvari mira i međunarodne suradnje”.

Po primjeru starih kapetana duge plovidbe iz Boke Kotorske, kralj je želio da u crkvi manastira Savine upali svijeću za sebe i sve putnike broda, da se pomoli Bogu da mu bude na pomoći sve do iskrcavanja. Odvezao se sa kraljicom, knezom Pavlom i kneginjom Olgom do manastira Savine. Putnici nađoše zaključanu crkvu. Kralj je dozivao kaluđere, (hrvatski svećenike) ali nitko nije odgovarao. Kralj je povukao konapac i neujednačena zvonjava, neuobičajena u tim satima, trgla je svećenika iz njegovih molitva.

U velikoj žurbi stari svećenik je pritrčao manastirskim vratima, otvorio ih i stao od zaprepašćenja kad je ugledao kralja i kraljicu. Zbunio se, stajao je kao nijem. Kralj se ispričao što ga je zvonjavom uznemirio jer želi zapaliti svijeće u crkvi za sretan put. Svećenik je otvorio crkvu i Aleksandar je zapalio svijeće, a potom je zatražio da vidi žezlo Svetoga Save, zaštitnika Srbije. Bio je neprijatno iznenađen kada mu je svećenik rekao da to nije moguće, jer je relikvija dan prije bila odnijeta i izložena na izložbi u Kotoru.

Poslije povratka iz Savine ponovo su došli na palubu “Dubrovnika”, gdje su se neko vrijeme odmarali, a onda se povukli u svoje kabine. Poslije izvijestnog vremena, kralj, kraljica, knez i knjeginja su ponovo izašli na palubu broda gdje ih je čekao zapovjednik Pavić sa svom posadom. Kralj očito dobro raspoložen stegao je kraljičinu ruku, zagrlio kneginju, a potom pružio ruku knezu Pavlu, u znak pozdrava, koji mu pri tom reče:

“Do skorog viđenja!”

Kralj je odgovorio: “Tko zna?” (Ovo su samo srpska nagađanja kako bi istaknuli da im je kralj bio toliko pronicljiv, mo.)

Kraljica, knez i kneginja su potom stepenicama sišli na obalu. Brodske sirene su oglasile polazak “Dubrovnika”. Iz Jadranskog mora brod je kroz Otrantska vrata prvo uplovio u Jonsko, a potom u Sredozemno more.

Nekoliko minuta pošto su isplovili iz Zelenike, dvije jugoslovenske podmornice koje su isplovile dva dana prije “Dubrovnika” i u tom trenutku plovile su u pravcu Bizerte, javile su izuzetno loše vrijeme i veoma uzburkano more kod Malte. Savijetovale su zapovjedniku broda “Dubrovnik” Paviću, da koristi Mesinski tjesnac (srpski moreuz.) Noć je bila strašna, olujna, nitko nije mogao zaspasti. Sutradan, kralj se raspitivao za stanje broda i posade, je li brod oštećen ili netko stradao u oluji? Na kraju je upitao:

“Hoćemo li stići u Marseille u predviđeno vrijeme?”

Zapovjednik Pavić ga je u to uvjerio. Kralj je ostao na palubi i sa zapovjednog mosta pratio kretanje broda po moru, koje se najzad smirilo.

KRALJ PIŠE GOVOR
POSLE Rta Bonifacio, kad je trebalo podesiti brzinu i kurs “Durovnika” sa kursom brodova francuske flote koji idu u susret “Dubrovniku”, zapovjednik Pavić je došao javiti kralju da će se brod zaustaviti. Zatekao ga je za pisaćim stolom, pisao je govor.

Do susreta sa francuskim razaračima došlo je oko podne, pa je “Dubrovnik” u pratnji francuske eskadre nastavio put za Marseille.

(NASTAVLJA SE)
MB/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Iz Svijeta

Hrvati mogu u Austriju bez radnih dozvola, ali posla nema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati u Austriju od 1. srpnja mogu bez radnih dozvola, no u toj zemlji posla više nema ni za domaće, piše u četvrtak Večernji list.

Austrija je bila jedina članica Europske unije koja je zadržala zabranu zapošljavanja za Hrvate punih sedam godina, koliko je vremena prošlo otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju.

Otvaranje tržišta rada događa se za obje zemlje u bitno promijenjenim okolnostima, Austrija ima najveću stopu nezaposlenosti nakon Drugog svjetskog rata te posla više nema ni za domicilno stanovništvo, dok se i u Hrvatskoj nova radna mjesta broje na prste.

Da nije bilo korone, Hrvatska bi danas imala barem 60.000 zaposlenih više nego što ih ima sada. Prvi su kod nas s tržišta otpali stranci, ali i domaća sezonska radna snaga koja se zapošljavala na Jadranu.

Austrijske vlasti ističu da se posljednjih sedam godina u Austriju doselilo 13.000 hrvatskih državljana, a u trenutku potpunog otvaranja tržišta i za Hrvate u Austriji je ukupno bilo zaposleno 33.400 hrvatskih državljana, najvećim dijelom u turizmu, industriji, trgovini i građevinskom sektoru.

Bez posla i s prijavom na tamošnjem uredu za nezaposlene je oko 7000 hrvatskih građana od približno 83.000 vlasnika hrvatskih putovnica koji žive u Austriji. Njih oko 46.000 rođeno je u Hrvatskoj. U toj zemlji 9 posto radne snage dolazi iz neke od drugih članica EU.

Austrija sada ne očekuje masovniji dolazak hrvatskih radnika, a pojedini analitičari vjeruju da bi mogao uslijediti i obrnuti trend – povratak iseljenih njihovim kućama, i to ne samo iz Austrije nego i iz drugih europskih država, donosi Večernji list. (Hina)

Ivica Šola: Hrvati, i ne samo Hrvati, sve masovnije napuštaju Irsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Zdravka Bušić: Hrvatska ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Zdravka Bušić, dopredsjednica je HDZ RH i nositeljica liste za XI. izbornu jedinicu. U razgovoru za Večernji List govorila je o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, te se kratko osvrnula na predstojeće parlamentarne izbore:

Kako popraviti položaj bh. Hrvata i tako ostvariti jednakopravnost u BiH?

Pitanje političkog položaja Hrvata u BiH je, nažalost, godinama bilo izvan fokusa međunarodne zajednice, među ostalim i zato što su mnoge prethodne vlade bile slijepe i zlonamjerne prema Hrvatima u BiH. Podsjećam na 2000. i 2001. godinu, kad su donesene najznačajnije nepravedne odluke kojim su Hrvati postali diskriminirani u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Tad su nastali glavni politički problemi čije repove osjetimo i danas, a tadašnja hrvatska vlast ne samo da nije činila ništa, nego se slijepo i slagala s tim nametnutim odlukama o izbornom zakonu, gašenjem Erotela, gušenjem Hercegovačke banke, itd. Dobro se sjećamo da su čak i neki državni dužnosnici širili neistine o tobožnjoj agresiji Hrvatske na BiH, šteteći i ugledu Hrvatske i položaju Hrvata u BiH. Članstvom u EU i NATO-u Hrvatska je dobila prigodu senzibilizirati međunarodnu zajednicu na za hrvatsko pitanje u BiH, čemu je vlada Andreja Plenkovića posvetila posebnu pozornost i poduzela odlučne korake u tom smjeru. Danas je Hrvatska nezaobilazan faktor u kreiranju politike međunarodne zajednice prema BiH.
 
Je li Zagreb u posljednjem mandatu dovoljno učinio za sunarodnjake iz BiH?

Kad bih rekla da smo učinili dovoljno, značilo bi to da smo potpuno zadovoljni rezultatima i da na hrvatskom pitanju u BiH nema potrebe više raditi. To, nažalost, nije točno, ali ono u što sam sigurna je da smo učinili više nego bilo koja vlada prije i da ćemo u novom mandatu nastaviti istim smjerom i još većim intenzitetom. Podsjećam da se na razini ministara vanjskih poslova EU najmanje dvaput, a jednom i šefova država, na agendi našlo pitanje izbornog zakonodavstva BiH odnosno nametnutog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, što je donedavno bilo nezamislivo. Europske institucije i države su više nego ikad svjesne položaja Hrvata u BiH. Zahvaljujući našem angažmanu, i UN-ove organizacije su prepoznale nejednakopravnost hrvatskog naroda, i to kao kršenje ljudskih prava. Tu prvenstveno mislim na periodično izvješće za BiH Vijeća za ljudska prava UN-a od 2019. godine, s kojim se BiH mora uskladiti. Upravo smo završili i prvo uspješno predsjedanje Vijećem EU, kojim smo ostvarili ogroman međunarodni ugled. HDZ-ova vlada taj će utjecaj itekako znati iskoristiti.

Predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro visoko je postavio ljestvicu ističući da će se zauzimati za uspostavu hrvatske federalne jedinice u BiH. Kako bi gledate na to?

Ne znam je li se gospodin Škoro o ovom pitanju konzultirao s ljudima na svojim listama. Podsjećam da se neki među njima vrlo pažljivo izbjegavaju izjasniti o položaju Hrvata u BiH. Neki su situaciju s nametanjem Željka Komšića uspoređivali s mogućnošću Hrvata u BiH da izlazi na predsjedničke izbore u Hrvatskoj, što je apsurdno, neustavno i protivno nacionalnim interesima. Na Škorinoj listi su ljudi koji su glasno prosvjedovali protiv naše odluke o dodjeli 43 milijuna kuna za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru. Na toj čudnoj listi su i ljudi koji su tijekom rasprave o Deklaraciji Hrvatskoga sabora o položaju hrvatskoga naroda u BiH govorili o potpuno suprotnim konceptima od hrvatske federalne jedinice i branili oprečna rješenja poput tzv. Travanjskog paketa. Dakle, oni nemaju apsolutno nikakav smjer kad su u pitanju Hrvati u BiH. Moj stav o ovom pitanju je dobro poznat. Podsjetit ću da se 2014. godine po prvi put iz Europskog parlamenta zahvaljujući angažmanu mojih kolega i mene moglo čuti kako unitarizam i separatizam uništavaju BiH, a federalizam je jedino rješenje. Takva federalizacija BiH za koju se, kako rekoh, zalažem godinama podrazumijeva da Hrvati u BiH imaju svoju federalnu jedinicu, ma kako se ona zvala, jer je to jedino jamstvo za istinsku ravnopravnost s ostalim konstitutivnim narodima.

Hrvati u BiH su pod stalnim pritiskom za dominacijom od strane Bošnjaka, ali i Srba. Kako to promijeniti?

Bošnjački unitarizam i srpski separatizam protivni su hrvatskim nacionalnim interesima. HDZ-ova vlada će u novom mandatu uložiti maksimalan vanjskopolitički kapital za afirmaciju hrvatskog pitanja kao pitanja od, ne samo od regionalnog, već i od međunarodnog značaja. To može samo HDZ, čiji je ugled i utjecaj neusporediv s drugim strankama, koje nemaju jasan politički smjer kad je u pitanju BiH.

U tri navrata je Željko Komšić izabran nasuprot volje bh. Hrvata, a za 2022. se nagovješćuje kako bi bošnjačke stranke mogle Hrvate posve izgurati iz vlasti. Kako će se Zagreb kao potpisnik Daytona postaviti na eventualno takav rasplet?

Ovakva nastojanja smanjenja prava Hrvata u BiH su neprihvatljiva. Pozorno pratimo što se događa po pitanju Središnjeg izbornog povjerenstva u BiH i mogu reći da smo izrazito zabrinuti. Hrvatima nitko ne smije prijetiti riječima da će im se „dati“ ili „oduzeti“ prava koja već imaju, to je nedopustivo i mi ćemo se tomu oduprijeti. Poručujem da nismo slijepi ni gluhi te da ćemo se skupa s hrvatskim legitimnim predstavnicima izboriti za očuvanje i nadogradnju prava hrvatskog naroda. Takvoj politici bošnjačkih stranaka krila su dale nametnute odluke Visokog predstavnika, a poruke koje slušamo su vrlo oštre i dokazuju kako nema volje za ispravljanje nepravde nanesene hrvatskom narodu. HDZ se, naravno, neće pomiriti s ovakvim nastojanjima potpunog ukidanja jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda. Takvim težnjama usprotivit ćemo se svim instrumentima koji su nam na raspolaganju, pri čemu računamo i na djelovanje ne samo državnih aktera, nego i akademskih, intelektualnih, medijskih i nevladinih krugova koji drže do jednakopravnosti i društvenog boljitka hrvatskog naroda u BiH. Podsjećam da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne održava kontakte s Komšićem. Svima je poznat naš stav, kojeg ne mislimo mijenjati dok se Hrvatima u BiH ne zajamči pravo na legitiman izbor svojih predstavnika i istinska jednakopravnost na koju Hrvati u BiH imaju pravo.

Ima se osjećaj kako se zapravo ne razumije hrvatsko pitanje u BiH. Zašto Zagreb to pitanje i njegovo rješavanje ne postavi kao ključno na temelju čega bi se mjerio napredak BiH k EU?

Takav dojam utemeljen je na inertnosti i nezainteresiranosti nekih ranijih vlada. One su pitanje Hrvata u BiH potpuno marginalizirali, a neke ga čak nisu ni razumjele. Nikad prethodne vlasti na tome nisu proaktivno radile. Svijest o Hrvatima u BiH u Hrvatskoj bila je izrazito niska do našeg preuzimanja vlasti, a u međunarodnim krugovima prethodne vlasti nisu uglavnom zucnule ni slova po pitanju dekonstituiranja Hrvata u BiH, ili su se vodile interesima drugih. Mislim da je Vlada Andreja Plenkovića u više navrata dokazala kako ne pristaje na tezu da je inzistiranje na jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH miješanje u unutarnje stvari druge države. Hrvatska i kao potpisnica Daytonskog sporazuma i po svom Ustavu ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH.

Hrvati iz BiH najsnažnije zagovaraju približavanje EU i NATO-u, a u političkom Sarajevu se te reforme tumače kao slabljenje uloge naroda u trokonstitutivnoj BiH. Kako to komentirate?

Pristupanje BiH EU trebao bi biti cilj svih aktera u Bosni i Hercegovini, iz očitih gospodarskih i političkih razloga. Pristupanje EU posebno je cilj Hrvatima, između ostaloga i zato što se radi o pripadnosti krugu zemalja koje dijele zapadne, ako hoćete i kršćanske vrijednosti. Ne slažem se da to znači slabljenje uloge konstitutivnih naroda. Sve ovisi o našoj spremnosti da obranimo taj koncept i da ga međunarodnim krugovima predstavimo kao jedinu mogućnost opstanka same BiH. Mi u tome uspijevamo, iako nije, ponavljam, uvijek jednostavno obzirom na nerad prethodnih vlasti. Ovo nije nikakva izlika. Svima mora biti jasno da su posljedice takvog lošeg djelovanja prethodnih vlasti ostavile trag u međunarodnim institucijama i krugovima koje danas moramo upornim radom ispravljati.

Kako komentirate protukandidati ponajprije u XI. Izbornoj jedinici, po čemu se razlikujete, što su vaše prednosti?

Nemam potrebu posebno komentirati protukandidate. Ono što osobno nudim biračima vidljivo je kroz moj cjeloživotni rad. Podsjetit ću samo da sam kao zastupnica u Europskom parlamentu 2014. godine sudjelovala u izradi Rezolucije o napretku BiH, kada su prvi put separatizam i unitarizam definirani kao pogubne pojave za budućnost BiH. Ta je rezolucija uvelike utjecala na institucije EU i donositelje odluka koji ne mogu ostati slijepi na ove činjenice.

Hrvati u BiH sa sjetom se prisjećaju prvog predsjednika Tuđman. Radili ste zajedno s njim. je li se moglo više u Daytonu ostvariti za bh. Hrvate i kakvim ocjenjujete njegove nasljednike?

Predsjednik dr. Franjo Tuđman dobro je poznavao Hrvate u BiH. U potpunosti je shvaćao njihov položaj te ja nastojao uvijek izvući maksimalno za njih u pregovorima s međunarodnom zajednicom. Odbacujem sve one teze koje su, moram reći, nametnute od drugih predstavnika. Njega se prvo optuživalo da je „dijelio BiH“, da je „izdao Posavinu“, itd. što je apsolutno netočno. Naprotiv, uvijek je imao viziju Hrvata kao ravnopravnog naroda unutar BiH, jer je dobro poznavao povijest bivše države i njene neodrživosti zbog unitarističkog modela. Takve teze se kuhaju u nekim drugim kuhinjama, kako devedesetih tako i danas. Nije Tuđman kriv što Izetbegović nije prihvatio Cutileirov plan 1992. godine koji je bio garancija za mir. Nije Tuđman kriv zbog srpskog i bošnjačkog kršenja primirja i sporazuma. U Daytonu smo dobili BiH koja je bila visoko decentralizirana, županije su imali visok stupanj autonomije, Hrvatima se nisu mogli nametnuti predstavnici, a unitarizam je bio nezamisliv. Ključni problemi nastaju izmjenama i nametnutim odlukama nekih Visokih predstavnika kojim se Hrvate u BiH želi pretvoriti u drugorazrednu naciju, što je nedopustivo, i za to ne treba kriviti predsjednika Tuđmana.

Počesto se u Zagrebu nastoji Hrvatima iz BiH nametnuti osjećaj parazita koji živi na grbači Hrvatske, spočitava se pravo glasovanja na izborima … Kako to komentirate i kako to mijenjatI?

Radi se o prizemnim podmetanjima radi prikupljanja sitnih političkih bodova. Opcije koje na taj način razmišljaju, ili nisu svjesne važnosti opstanka Hrvata u BiH, što je pitanje od najvišeg nacionalnog interesa, ili im jednostavno do tih interesa nije stalo. Mi smo uvijek znali i znat ćemo se usprotiviti ovakvim niskim pokušajima stvaranja podjela u hrvatskom narodu. Pravo glasa naših državljana s prebivalištem izvan Hrvatske ne može doći u pitanje.

Veliki broj mladih ljudi odlazi iz BiH, a jedno istraživanje iz Mostara kaže da 80 posto visokoobrazovanih o tome razmišlja. Kako mijenjati taj odnos, učiniti BiH poželjnom za ostanak i opstanak?

Nažalost, odlazak mladih je nešto čime se suočava i Hrvatska, ali i čitava srednja i istočna Europa. Zato tražimo rješenja na europskoj razini, a odlazak Hrvata iz BiH također je dio naših promišljanja koja dolaze na dnevni red EU. Upravo je vlada Andreja Plenkovića, za razliku od naših prethodnika, slušala potrebe, izrađivala planove i programski radila u korist organizacija i institucija u BiH s hrvatskim predznakom. Našim programima uzeli smo u obzir sve bitne segmente života Hrvata u BiH, a u tom ćemo smjeru nastaviti i kroz naredne četiri godine. Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji na snazi od 2019. godine ispravili smo nepravedan položaj pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, o kojima sad ovaj zakon skrbi i po pitanju invalidnina. Sve su to koraci usmjereni na zaustavljanje raseljavanja o kojem govorite i koje jest velik problem, koji zaslužuje punu pozornost i djelovanje institucija RH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari