Pratite nas

ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (treći (3) dio)

Objavljeno

na

Ustaše kuju urotu

Smrt kralja Aleksandra

Tijelo kralja Aleksandra nakon atentata. Snimka atentata na kralja Aleksandra jedna je od prvih snimki atentata u povijesti. Kako je Černozemski prilikom ubojstva upucao i vozača, automobil se zaustavio točno pred snimateljem, tako da je sačuvana dosta dobra snimka spomenutog atentata.

Ante Pavelić, po odlasku u emigraciju, priprema diverzantsko-terorističke akcije na rušenju Jugoslavije. Izdašna finansijska potpora Benita Musolinija. Surova (hrvatski se kaže: brutalna) likvidacija Gustava Perčeca.

Piše: Pavle LJumović

kralj-aleksandar-i.-karadjordjevicUSPOREDO sa pripremama poduzetim za putovanje kralja Aleksandra u Francusku, obavljene su i druge tajne pripreme koje će dovesti do drame u Marseille-u. Ove pripreme je vršila teroristička organizacija, poznatija pod imenom ustaše, koju je predvodio Ante Pavelić, u to vrijeme emigrant u Italiji. Sve do 1929. godine Ante Pavelić je živio u Zagrebu kao privatni pravni zastupnik bez klijenata i kao političar bez slijedbenika. On je vodio malu grupu hrvatskih separatista, koja je izdavala list “Hrvat” koji je uređivao Pavelićev prijatelj Gustav Perčec. To, zapravo, nije bio list, već žurnalistički pamflet koji je objavljivao otrovne napade protiv Jugoslavije, protiv Beograda i protiv Srba.

“Izvan sumnje je svima i svakome, da mi Hrvati uopće nemamo dušmanina kao što je Srbin, pa s tom činjenicom treba računati od sada, pa dok bude i jednog Hrvata i jednog Srbina”, pisalo je u “Hrvatu”.

Ante Pavelić, organizator i predstavnik najreakcionarnijeg separatističkog dijela hrvatske buržoazije, pod vidom nacionalizma, a uz pomoć klerofašista, (u ono vrijeme nije bilo “klerofašista”. To je izmislila srpska mržnja na Hrvate kojom se oni još i danas služe, mo.) osnovao je 1928. godine ilegalnu fašističku organizaciju, koja od 7. siječnja 1929. nosi ime Hrvatski ustaški pokret. Poslije ukidanja ustavnih sloboda i zavođenja diktature, ukazom kralja Aleksandra od 6. siječnja 1929. godine, nemilosrdni policijski pritisak, onemogućio je dijelovanje ustaša. Najveći broj njih je izbegao u Austriju, Mađarsku i Italiju. Ante Pavelić je emigrirao u Beč, a njegov vijerni prijatelj Gustav Perčec je pobjegao u Mađarsku.

Glavni grad Austrije bio je, u to vreme, centar okupljanja različitih emigrantskih pokreta, kao i stijecište mnogih stranih obaveštajnih službi. Između ostalih tu su stalno bili nazočni članovi VMRO i albanske iredentističke organizacije “Kosovari”, čiji je cilj bio ujedinjavanje Kosova Albaniji.

Ante Pavelić se, po odlasku u emigraciju, pored političkih akcija na rušenju Jugoslavije, odlučio na diverzantsko-terorističke akcije uz podršku pojedinih istaknutih ličnosti iz Italije, Mađarske i Bugarske. Neposrednu organizaciju svojih planova počinje odmah po emigriranju u Austriju, 17. siječnja 1929. godine. U Beču stupa u kontakt sa frankovcima, a prije svih sa bivšim visokim službenicima Austrougarske monarhije: general pukovnikom Stjepanom Sarkotićem, pukovnikom Stjepanom Dujićem, zatim Ivanom Frankom i Ivanom Perčevićem.

Istovremeno, Pavelić povezuje i učvršćuje svoje veze i kontakte koje, potom, proširuje i u druge zemlje. Prvi saveznik kojeg je uspio da pronaći bila je VMRO, predvođena Ivanom Mihajlovim (“Vančo”, mo). Nastojeći učvrstiti tu saradnju, Pavelić je otputovao u Bugarsku, preko Mađarske i Rumunjske.

U sedištu VMRO koje se nalazilo u selu Banka, u neposrednoj blizini Sofije, sastao se sa predstavnicima Vrhovističke terorističke organizacije koja je predstavljala desno krilo VMRO-a: Staniševim, Hadžovim, Kondovim i dr. sa kojima je, u ime ustaške organizacije, potpisao deklaraciju o koordinaciji terorističkih akcija protiv Kraljevine Jugoslavije. (Deklaracija je potpisana 20 travnja 1929., mo)

Službene talijanske obaviještajne službe su već ranije uspostavile djelotvornu suradnju sa organizacijom Ivana Mihajlova. Nema sumnje da su Italijani koji su, također, imali veliki obaveštajni centar u Beču, (pr)ocijenili da će imati koristi ako separatističku hrvatsku emigraciju privuku na svoju stranu. Preko Mihajlova uspostavljaju kontakt sa Pavelićem. Po savijetu Mihajlova Pavelić odlazi u Rim gdje ga, posredstvom Mihajlova, najprije prima jedan visoki službenik talijanskog ministarstva vanjskih poslova, a poslije toga i sam Mussolini, u vili “Torlonija”. (Interesantno, kao i obično, što će se i dalje u ovim njegovim opisima uočiti, pisac često puta ne navodi imena, datume i slično s očitom namjerom da čitateljstvo uvjeri u vjerodostojnost svojih opisa, mo. Otporaš.)

Razgovori koji su uslijedili bili su toliko uspiješni da je Mussolini Paveliću odmah stavio na raspolaganje vilu u Bolonji u kojoj je on godinama živio sa svojom obitelji: ženom, sinom i dve kćerke. U Bolonji je od tada bilo sijedište Ustaškog Glavnog Stana, a riznice ustaške organizacije stalno su se “punile značajnim svotama novca – po naređenju Duce-ta (Musolinija), zatim šefa talijanske Tajne policije senatora Artura Bokinija i jednog od najboljih i najsposobnijih službenika Tajne talijanske službe, glavnog inspektora Erkole Kontija, koji je ujedno bio zadužen za vođenje obaveštajne službe protiv Jugoslavije”.

Stalno se nastanjujući u Bolonji Pavelić je, pod uticajem Erkole Kontija, u drugoj polovini 1929. godine, odlučio formirati ustaške središta, gde god je to (bilo) moguće. Beč je bilo (pogodno, mo) mjesto gdje je formiran prvo takovo središte, kojim su rukovodili Gustav Perčec i Ivan Perčević. Drugo ustaško središte Pavelić, preko svojih veza u fašističkim krugovima Mussolinijeve Italije, osniva u Bovenu, u tlaijanskoj provinciji Bresci, u drugoj polovini 1931. godine. Osnivanjem ovog središta Pavelić tu prebacuje svoj Stožer, koji je do tada bio u Bolonji. Također, u drugoj polovini 1931. godine osniva treće ustaško središte u gradu Serenu, u Belgiji. Ista takova središta osniva u Berlinu, za područje Njemačke i u Zagrebu, za područje Hrvatske.

Svoju mrežu (svih) središta Pavelić je nastojao proširiti i izvan Europe, pa sredinom 1931. godine šalje dr Branka Jelića u Ameriku da tamo formira ustaška središta. Jelić, koji je u Kraljevini Jugoslaviji formirao organizaciju hrvatskih domobrana i bio na njenom čelu, istu takovu organizaciju formira i u Americi. Taj svoj potez je Paveliću potom obrazložio činjenicom da je u Americi nemoguće formirati organizaciju diverzantsko-terorističkog tipa.

Međutim, kasnije su ipak osnovani ustaška središta u San Paolu, Montevideu, Buenos Aires-u i Pitsburgu. Pavelić se sada usmjerava na razvijanje svoje mreže u Europi i osnivanje logora za obuku terorista. (Politički Leksikon, Zagreb 1960. na strani 510 donosi definiciju riječi “terorizam, terorista” kao: Ljudi, koji se služe nasiljem u provođenju svojih političkih ciljeva. Najčešće se tim služe pojedini režimi, države zloupotrebaljavajući taj pojam, nazivajući “teroristima” svaku opoziciju protiv svoje vlasti; što bi se moglo preinačiti i u: Teroristi svih zemalja ujedinite se!, mo) Tako u Italiji formira šest, a u mađarskoj dva logora za obuku terorista za terorisitčko-diverzantske akcije.

U Austriji gdje je bio formiran prvo ustaško središte dolazi do prvog sukoba sa jugoslovenskom tajnom policijom. (Tko je imao priliku pročitati Poglavnikov roma, knjigu “LIJEPA PLAVKA”, uistinu je Lijepa Plavka bila Stana Godina, tu je mogao pročitati početak UROTE  u pripremanju atentata na srpskog kralja u Marseille-u 9 listopada 1934., te da je glavnu ulogu igrao Krunoslav Dulibić, koji je, to se sada zna, glavom i petom bio Eugen Dido Kvaternik, mo. Otporaš) To je bio povod da Austrija, plašeći se komplikacija i pogoršanja odnosa sa Kraljevinom Jugoslavijom, otkaže gostoprimstvo ustašama. Gustav Perčec je bio primoran otići u Mađarsku, gdje je pod lažnim imenom Emil Horvat, novcem koji je dobio od talijanskih službi, (ovdje za ovu tvrdnju fale dokazi. Kao i obično, a mi Hrvati to znamo najbolje, Srbi se služe svim lažima kako bi što bolje oklevetali i ocrnili Hrvate, mo) zakupljuje poljoprivredno dobro Janka Puzsta, uz samu jugoslovensku granicu. Janka Puzsta ne samo da je bila na desetak kilometara od jugoslovenske granice, nego je bila i idealno mjesto za obuku terorista koji bi se, potom, ubacivali u Jugoslaviju.

UŽASNA LIKVIDACIJA
Uz veliku pomoć Zvonimira Pospišila logor u Janka Pusti se razvio u jako terorističko središte kojim je upravljao Perčec, sve do 1933. godine. Naime, Pavleić je tada otkrio da je Perčecova ljubavnica Jelka Pogorelec suradnik tajne jugoslovenske policije, što je ozbiljno uzdrmalo Pavelićevo poverenje u njegovog zamjenika Perčeca. Nakon objavljivanja brošure Milke Pogorelac o iskustvima iz Janka Puzste, Pavelić je bio potpuno uvjeren da ga je njegov stari prijatelj i suradnik izdao. Pozvao ga je da dođe u Bolonju i odmah ga smijestio u zatvor Areco, tamnicu za nepouzdane članove ustaške organizacije. Uz prisustvo Pavelića je podvrgnut ispitivanju i neviđenom mučenju. Kada je mučenju došao kraj, piše Vladeta Milićević, “Perčec je bio samo krvava gomila mesa. Život su mu okončala tri hica iz Pavelićevog pištolja”.

 (Vladeta Milićević je bio zadužen u ime njegova “visečanstva” srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića da uhoda rad i djelovanje svih ustaških djelatnosti po Europi. Kao takav imao je pristup svim europskim tajnim službama. U ovim opisima će se često njegovo ime spominjati. Otporaš)

2.DIO

1.DIO
(NASTAVLJA SE)

MB/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Plenković: Nema nedodirljivih i naša poruka je jasna: dosta je korupcije

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Andrej Plenković je u Intervjuu tjedna Media servisa komentirao današnja uhićenja.

“Ja znam o tome onoliko koliko je javnost obavijestila policija. U svakom slučaju, riječ je o akciji koja je plod neovisnog i samostalnog djelovanja pravosudnih i policijskih tijela, kako i treba biti. Politika naše Vlade, mene osobno i Hrvatske demokratske zajednice je stalna, kontinuirana i beskompromisna borba protiv korupcije.

Ukoliko u ovim istragama se pokaže da je netko učinio neko kazneno djelo za to treba odgovarati, bez obzira na ime i prezime i bez obzira na stranačku pripadnost. Nema nedodirljivih i naša poruka je jasna: dosta je korupcije”, poručio je premijer Andrej Plenković.

MUP: U tijeku uhićenja državnih dužnosnika i gospodarstvenika zbog sumnje u korupciju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari