Pratite nas

ATENTAT U MARSEILLE-u 9.10.1934. (treći (3) dio)

Objavljeno

na

Ustaše kuju urotu

Smrt kralja Aleksandra

Tijelo kralja Aleksandra nakon atentata. Snimka atentata na kralja Aleksandra jedna je od prvih snimki atentata u povijesti. Kako je Černozemski prilikom ubojstva upucao i vozača, automobil se zaustavio točno pred snimateljem, tako da je sačuvana dosta dobra snimka spomenutog atentata.

Ante Pavelić, po odlasku u emigraciju, priprema diverzantsko-terorističke akcije na rušenju Jugoslavije. Izdašna finansijska potpora Benita Musolinija. Surova (hrvatski se kaže: brutalna) likvidacija Gustava Perčeca.

Piše: Pavle LJumović

kralj-aleksandar-i.-karadjordjevicUSPOREDO sa pripremama poduzetim za putovanje kralja Aleksandra u Francusku, obavljene su i druge tajne pripreme koje će dovesti do drame u Marseille-u. Ove pripreme je vršila teroristička organizacija, poznatija pod imenom ustaše, koju je predvodio Ante Pavelić, u to vrijeme emigrant u Italiji. Sve do 1929. godine Ante Pavelić je živio u Zagrebu kao privatni pravni zastupnik bez klijenata i kao političar bez slijedbenika. On je vodio malu grupu hrvatskih separatista, koja je izdavala list “Hrvat” koji je uređivao Pavelićev prijatelj Gustav Perčec. To, zapravo, nije bio list, već žurnalistički pamflet koji je objavljivao otrovne napade protiv Jugoslavije, protiv Beograda i protiv Srba.

“Izvan sumnje je svima i svakome, da mi Hrvati uopće nemamo dušmanina kao što je Srbin, pa s tom činjenicom treba računati od sada, pa dok bude i jednog Hrvata i jednog Srbina”, pisalo je u “Hrvatu”.

Ante Pavelić, organizator i predstavnik najreakcionarnijeg separatističkog dijela hrvatske buržoazije, pod vidom nacionalizma, a uz pomoć klerofašista, (u ono vrijeme nije bilo “klerofašista”. To je izmislila srpska mržnja na Hrvate kojom se oni još i danas služe, mo.) osnovao je 1928. godine ilegalnu fašističku organizaciju, koja od 7. siječnja 1929. nosi ime Hrvatski ustaški pokret. Poslije ukidanja ustavnih sloboda i zavođenja diktature, ukazom kralja Aleksandra od 6. siječnja 1929. godine, nemilosrdni policijski pritisak, onemogućio je dijelovanje ustaša. Najveći broj njih je izbegao u Austriju, Mađarsku i Italiju. Ante Pavelić je emigrirao u Beč, a njegov vijerni prijatelj Gustav Perčec je pobjegao u Mađarsku.

Glavni grad Austrije bio je, u to vreme, centar okupljanja različitih emigrantskih pokreta, kao i stijecište mnogih stranih obaveštajnih službi. Između ostalih tu su stalno bili nazočni članovi VMRO i albanske iredentističke organizacije “Kosovari”, čiji je cilj bio ujedinjavanje Kosova Albaniji.

Ante Pavelić se, po odlasku u emigraciju, pored političkih akcija na rušenju Jugoslavije, odlučio na diverzantsko-terorističke akcije uz podršku pojedinih istaknutih ličnosti iz Italije, Mađarske i Bugarske. Neposrednu organizaciju svojih planova počinje odmah po emigriranju u Austriju, 17. siječnja 1929. godine. U Beču stupa u kontakt sa frankovcima, a prije svih sa bivšim visokim službenicima Austrougarske monarhije: general pukovnikom Stjepanom Sarkotićem, pukovnikom Stjepanom Dujićem, zatim Ivanom Frankom i Ivanom Perčevićem.

Istovremeno, Pavelić povezuje i učvršćuje svoje veze i kontakte koje, potom, proširuje i u druge zemlje. Prvi saveznik kojeg je uspio da pronaći bila je VMRO, predvođena Ivanom Mihajlovim (“Vančo”, mo). Nastojeći učvrstiti tu saradnju, Pavelić je otputovao u Bugarsku, preko Mađarske i Rumunjske.

U sedištu VMRO koje se nalazilo u selu Banka, u neposrednoj blizini Sofije, sastao se sa predstavnicima Vrhovističke terorističke organizacije koja je predstavljala desno krilo VMRO-a: Staniševim, Hadžovim, Kondovim i dr. sa kojima je, u ime ustaške organizacije, potpisao deklaraciju o koordinaciji terorističkih akcija protiv Kraljevine Jugoslavije. (Deklaracija je potpisana 20 travnja 1929., mo)

Službene talijanske obaviještajne službe su već ranije uspostavile djelotvornu suradnju sa organizacijom Ivana Mihajlova. Nema sumnje da su Italijani koji su, također, imali veliki obaveštajni centar u Beču, (pr)ocijenili da će imati koristi ako separatističku hrvatsku emigraciju privuku na svoju stranu. Preko Mihajlova uspostavljaju kontakt sa Pavelićem. Po savijetu Mihajlova Pavelić odlazi u Rim gdje ga, posredstvom Mihajlova, najprije prima jedan visoki službenik talijanskog ministarstva vanjskih poslova, a poslije toga i sam Mussolini, u vili “Torlonija”. (Interesantno, kao i obično, što će se i dalje u ovim njegovim opisima uočiti, pisac često puta ne navodi imena, datume i slično s očitom namjerom da čitateljstvo uvjeri u vjerodostojnost svojih opisa, mo. Otporaš.)

Razgovori koji su uslijedili bili su toliko uspiješni da je Mussolini Paveliću odmah stavio na raspolaganje vilu u Bolonji u kojoj je on godinama živio sa svojom obitelji: ženom, sinom i dve kćerke. U Bolonji je od tada bilo sijedište Ustaškog Glavnog Stana, a riznice ustaške organizacije stalno su se “punile značajnim svotama novca – po naređenju Duce-ta (Musolinija), zatim šefa talijanske Tajne policije senatora Artura Bokinija i jednog od najboljih i najsposobnijih službenika Tajne talijanske službe, glavnog inspektora Erkole Kontija, koji je ujedno bio zadužen za vođenje obaveštajne službe protiv Jugoslavije”.

Stalno se nastanjujući u Bolonji Pavelić je, pod uticajem Erkole Kontija, u drugoj polovini 1929. godine, odlučio formirati ustaške središta, gde god je to (bilo) moguće. Beč je bilo (pogodno, mo) mjesto gdje je formiran prvo takovo središte, kojim su rukovodili Gustav Perčec i Ivan Perčević. Drugo ustaško središte Pavelić, preko svojih veza u fašističkim krugovima Mussolinijeve Italije, osniva u Bovenu, u tlaijanskoj provinciji Bresci, u drugoj polovini 1931. godine. Osnivanjem ovog središta Pavelić tu prebacuje svoj Stožer, koji je do tada bio u Bolonji. Također, u drugoj polovini 1931. godine osniva treće ustaško središte u gradu Serenu, u Belgiji. Ista takova središta osniva u Berlinu, za područje Njemačke i u Zagrebu, za područje Hrvatske.

Svoju mrežu (svih) središta Pavelić je nastojao proširiti i izvan Europe, pa sredinom 1931. godine šalje dr Branka Jelića u Ameriku da tamo formira ustaška središta. Jelić, koji je u Kraljevini Jugoslaviji formirao organizaciju hrvatskih domobrana i bio na njenom čelu, istu takovu organizaciju formira i u Americi. Taj svoj potez je Paveliću potom obrazložio činjenicom da je u Americi nemoguće formirati organizaciju diverzantsko-terorističkog tipa.

Međutim, kasnije su ipak osnovani ustaška središta u San Paolu, Montevideu, Buenos Aires-u i Pitsburgu. Pavelić se sada usmjerava na razvijanje svoje mreže u Europi i osnivanje logora za obuku terorista. (Politički Leksikon, Zagreb 1960. na strani 510 donosi definiciju riječi “terorizam, terorista” kao: Ljudi, koji se služe nasiljem u provođenju svojih političkih ciljeva. Najčešće se tim služe pojedini režimi, države zloupotrebaljavajući taj pojam, nazivajući “teroristima” svaku opoziciju protiv svoje vlasti; što bi se moglo preinačiti i u: Teroristi svih zemalja ujedinite se!, mo) Tako u Italiji formira šest, a u mađarskoj dva logora za obuku terorista za terorisitčko-diverzantske akcije.

U Austriji gdje je bio formiran prvo ustaško središte dolazi do prvog sukoba sa jugoslovenskom tajnom policijom. (Tko je imao priliku pročitati Poglavnikov roma, knjigu “LIJEPA PLAVKA”, uistinu je Lijepa Plavka bila Stana Godina, tu je mogao pročitati početak UROTE  u pripremanju atentata na srpskog kralja u Marseille-u 9 listopada 1934., te da je glavnu ulogu igrao Krunoslav Dulibić, koji je, to se sada zna, glavom i petom bio Eugen Dido Kvaternik, mo. Otporaš) To je bio povod da Austrija, plašeći se komplikacija i pogoršanja odnosa sa Kraljevinom Jugoslavijom, otkaže gostoprimstvo ustašama. Gustav Perčec je bio primoran otići u Mađarsku, gdje je pod lažnim imenom Emil Horvat, novcem koji je dobio od talijanskih službi, (ovdje za ovu tvrdnju fale dokazi. Kao i obično, a mi Hrvati to znamo najbolje, Srbi se služe svim lažima kako bi što bolje oklevetali i ocrnili Hrvate, mo) zakupljuje poljoprivredno dobro Janka Puzsta, uz samu jugoslovensku granicu. Janka Puzsta ne samo da je bila na desetak kilometara od jugoslovenske granice, nego je bila i idealno mjesto za obuku terorista koji bi se, potom, ubacivali u Jugoslaviju.

UŽASNA LIKVIDACIJA
Uz veliku pomoć Zvonimira Pospišila logor u Janka Pusti se razvio u jako terorističko središte kojim je upravljao Perčec, sve do 1933. godine. Naime, Pavleić je tada otkrio da je Perčecova ljubavnica Jelka Pogorelec suradnik tajne jugoslovenske policije, što je ozbiljno uzdrmalo Pavelićevo poverenje u njegovog zamjenika Perčeca. Nakon objavljivanja brošure Milke Pogorelac o iskustvima iz Janka Puzste, Pavelić je bio potpuno uvjeren da ga je njegov stari prijatelj i suradnik izdao. Pozvao ga je da dođe u Bolonju i odmah ga smijestio u zatvor Areco, tamnicu za nepouzdane članove ustaške organizacije. Uz prisustvo Pavelića je podvrgnut ispitivanju i neviđenom mučenju. Kada je mučenju došao kraj, piše Vladeta Milićević, “Perčec je bio samo krvava gomila mesa. Život su mu okončala tri hica iz Pavelićevog pištolja”.

 (Vladeta Milićević je bio zadužen u ime njegova “visečanstva” srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića da uhoda rad i djelovanje svih ustaških djelatnosti po Europi. Kao takav imao je pristup svim europskim tajnim službama. U ovim opisima će se često njegovo ime spominjati. Otporaš)

2.DIO

1.DIO
(NASTAVLJA SE)

MB/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji!?

Objavljeno

na

Objavio

Prošloga se tjedna u vrijeme rosulje, vrijeme studeno, Hrvatska prisjećala pada Vukovara uz nepreglednu Kolonu sjećanja i najviše dužnosnike kojima nitko nije branio da uđu u kolonu, za razliku od onih godina kada je crvena klatež morala zastati i sramotno podvući rep suočena s prijezirom Hrvata. Tako je ovoga 18. studenog stupala hrvatska predsjednica u žutim čizmama, premijer i predsjednik Sabora u crnim cipelama, žene, djeca i muškarci, aktualna postrojba Hrvatske vojske i (sada već pomalo povijesne) braniteljske postrojbe sa svojim impresivnim zastavama i isto tako slikovitim nazivima, među njima i barjak HOS-a, da se zna tko je sve branio Vukovar i Bogdanovce, uključujući hrvatske policajce koje nikako ne treba zaboraviti. I naravno, prije sviju same Vukovarce.

Izjave političara: kako koja, neka prema frazi, neka od srca, propovijed biskupa Škvorčevića za moj ukus djelomice neukusna, jer toga dana, 18. studenoga, spominjati makar i u svezi s tzv. pomirbom Srpsku pravoslavnu crkvu i podsjećati da je i ona kršćanska, krajnje je nepotrebno i izaziva gnjev onih koji znaju kakvu je ulogu imala u srpskoj agresiji, te da se u godinama između pada Grada i mirne reintegracije pokušala i „administrativno“ usidriti u okupirana područja.

A kada sam spomenuo fraze, eto u Škabrnji reče čovjek kojemu su Srbi ubili sina, ili brata, ili oca, ili sve zajedno, da njegovi koji leže u grobu nisu „dali život“ nego im je život oduzet – ali, eto, fraza „dali život“ i dalje opstaje pa i u izjavama koje su se čule u Vukovaru gdje su oduzete tisuće života mladih (i starijih i starih) za vrijeme i nakon doista epske borbe protiv srpske i jugoslavenske nemani koja je pokazala da ratovati ne zna, da je u Podunavlju zaustavljena na samoj granici, u stvari, da znade samo ubijati nenaoružane kada su odbacili oružje u krajnjem očaju jer više ni streljiva nisu imali, uzdajući se u nekakve ženevske konvencije koje Srbi nisu pročitali jer valjda ne znaju latinicu. Kao što Ženevska konvencija nije vrijedile ni desetljeća prije kada je pobijena razoružana Hrvatska vojska od Beliburga do Niša. Hrvati očito njome nisu obuhvaćeni. Ni bolnice u ratu u kojima su ranjeni Hrvati – njih se, ranjenike, ubijalo i 1945. I 1991.

Film o vukovarskoj bolnici prikazan na HTV-u tek je prvi dio strahota, drugi na upečatljiv način opisuje branitelj Kako sam prezivio Vukovar i OvcaruKarlović, Zagrepčanin koji je na čudesan način preživio i Vukovar (Velepromet) i Ovčaru pa nije slučajno da izbavljenje pripisuje Božjoj providnosti. S tim u svezi: u suglasju s Karlovićem napisao sam scenarij za igrani film koji vjerno slijedi knjigu, ali što će od toga biti, teško je reći. Da se vrati samo dio onih novaca kojima su u eri Ive Lole Hribara sufinancirani srbijanski filmovi, rečeni bi scenarij bio realiziran bez muke, na najvišoj umjetničkoj razini. No, kad mi još nismo snimili dostojan film o Vukovaru, prije podosta godina uspjelo je Amerima koji novca imaju ne samo za filmove, snimili film kad već njihovi političari, i njihov predsjednik u doba patnja Vukovara nisu podignuli prst (da jesu, reče točno Hebrang, mogli su spriječiti tragediju.)

Govorim o filmu „Harrisonovo cvijeće“ koji je zanatski vrlo profesionalno rađen, s vrlo dobrim glumcima i mnogim Harisonovo cvijecenepreciznostima poput „srpsko-hrvatskog“ grada Vukovara, otpora „ustaša“ i Hrvata, razbojničkih četnika koji su se „odmetnuli od srpske vojske“, autoceste koja vodi ravno u Vukovar (!) itd., no srpska su zvjerstva dolično prikazana, ali film završava s „mirom“, veli se da je Milošević pobijedio, a događaja nakon pada bolnice nema jer je glavna junakinja sretno pronašla glavnoga junaka i skupa su se vratili u SAD gdje sretno uzgajaju cvijeće. Nigdje nema jugoslavenskih oficira, odnosno srpskih, JNA se samo naslućuje u tenkovima. No, ne budimo nezahvalni. „Harrisonovo cvijeće“ je u prošlom vremenu više-manje uspješno skrivano od hrvatske publike, da se ne talasa, a ionako je posvećeno novinarima (gotovo pedeset njih) koji su stradali u ratovima u „bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995.“, premda nikakve Jugoslavije (ili krnje, neko vrijeme, sa Crnom Gorom) u tom razdoblju više nije bilo, niti će je ikada biti.

U svakom slučaju, HTV je ove godine dobro popratio Sjećanje i uživo, i dokumentarno i igrano, s mnogim razgovorima o Vukovaru tada i danas, pa se sjećam fratra koji je na prepast publike govorio više o gospodarstvu, o tvornici parketa koja bi mogla zaposliti pet stotina ljudi, o slavonskom hrastu, sjećam se vukovarske još mlade liječnice kako govori o tome da Vukovarci žive deset godina manje od drugih u Hrvatskoj, ali je govorila i o Erdutskom sporazumu od kojega su nam, veli, poznate samo prve tri točke, a što dalje piše ne zna se.

Neki očito znaju, pa se nekoliko dana prije Sjećanja okupila što četnička što tzv. lojalna manjina uz koju su se naslikali župan i gradonačelnik Osijeka, te povukli pitanje Erdutskog sporazuma koji za mene ima istu važnost kao onaj zubara Pavelića s kraljem Aleksandrom, što će reći da ga smatram ništetnim. No, eto, sjedio je ondje u prvom redu Stanimirović, pripadnik agresorske vojske i čovjek koji je izvlačio ljude iz tovarničkih kuća te ih vodio u nepoznato, odakle se nisu vratili. Nešto mu je kao suđeno, pa ga je hrvatsko pravosuđe valjda oslobodilo, a nego što, pa nije bio hrvatski branitelj, nije bio ona tri mjeseca u vukovarskoj bolnici nego je „poslednje ustaško gnijezdo“ preuzeo nasuprot ženevskim tekstovima u kojima se veli da ratnu bolnicu uzima pod svoje Međunarodni Crveni križ. A prljavi posao toga Crvenog križa u vrijeme tragedije još i nadalje nije točno opisan (kad smo već pri tome).

Što su oni na tom skupu mutili, nismo mogli saznati iz medija, ali je koji dan prije – valjda da najavi Sjećanje – Pupovac opet progovorio o ćirilici, da zamuti vodu, pa mu je iz Vukovara rečeno da šuti, ali tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji. Koliko ima Srba u Vukovaru, ne zna se. O tome je između redaka govorio Penava, tvrdeći (i ja mu vjerujem) da ne zna koliko stanovnika ima sada Vukovar, i da tako dalje ne može. Manjina (?) srpske manjine koja se nije integrirala niti ne će, sada želi normalne osnovne škole pretvoriti u manjinske, to jest srpske – kaže mi dobar poznanik iz Baranje, gdje se prije dosta vremena oko toga bilo zakuhalo, pa smirilo. Poklonici Erdutskoga sporazuma mogli su barem dio vremena potrošiti na pronalaženje nestalih hrvatskih branitelja, ponuditi svoje usluge da nagovore svoje Srbe koji šute kao zaliveni – ali nisu. A hrvatsko bi pravosuđe, ako ništa drugo, trebalo poći tragom izjava vukovarskih žena koje svoje silovatelje susreću na šalterima. Na šalterima! Je li to piše sitnijim slovima u Erdutskom sporazumu? Je li, gospodo?

Kulturni uvod u anatomiju

Misao jugoslavenska je po prirodi stvari misao velikosrpska i krvožedna, ona živi i blaguje, hranjena iluzijama i deluzijama u Hrvatskoj gdje se kao krtica uvukla u kulturne institucije. Ista misao koja je dovela do tragedije Vukovara, do srpske agresije. Eto ilustracije: dan prije Sjećanja dnevne novine hrvatske (?) objavljuju razgovor s kazališnim redateljem Andrasem Urbanom, koji je postavio neki komad u „Kerempuhu“, jugoslavenskom antisatiričnom teatru koji financiraju Zagrepčani. Naoko Mađar, nije ni Mađar ni mađaron nego jugoslavenski dripac u najgorem smislu riječi.

Govori on ovako: „Ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljamo u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete.“ Citat završen, ali ne i pitanje zašto jedna hrvatska (zagrebačka) kazališna ustanova dovodi (i plaća!) tu prostačku jugoslavensku bagru, čije velike misli i ne treba analizirati budući da su jasne. Možda je odgovor u premijernoj publici „Kerempuha“ (s iznimkama), za koju se takvi trotli dovode. Rezultat: negledljiva, sirova predstava poput onih iz frljićevske zlatne riječke ere, u kulturnom središtu Hrvatske koja se valjda tek nakon rasapa Jugoslavije dovinula do svog identiteta, žalosno separatiziranog od „šireg prostora“.

Ili drugi primjer, doduše iz sfere „obrazovanja“, premda spada prvenstveno u kulturu: poznato je stanje u Hrvatskom institutu za jezik i jezikoslovlje, kojemu je u vrijeme ministra Jovanovića na čelo postavljen stanoviti Jozić na preporuku sada već pokojnog lingvista svjetskoga glasa Slavka Goldsteina. Da donekle parira čudima i pokorama što su se ondje dešavali, a i dalje se događaju u spomenutom Institutu i njegovim priručnicima, bivši ministar Barišić postavio je za predsjednicu upravnog odbora doista više nego stručnu jezikoslovku sa Sveučilišta u Osijeku, Sandu Ham, koja je pronašla svašta, kako se i očekivalo, pa tražila upravni nadzor. No, tada dolazi za ministricu gđa Divjak i miče Sandu Ham s mjesta predsjednice. Jozić može odahnuti. Što kažu u hrvatskoj Vladi? Ne kažu ništa, njih to valjda ne zanima ili ne razumiju da su svojim kunktatorstvom omogućili manipulatorima da ruju po hrvatskom jeziku uz pomoć medija koji su slični. A ni narod ne razumije što se to zbiva ni kako to može opstati ako je cijela hrvatska akademska zajednica jezikoslovnoga nagnuća ustala protiv sumnjive rabote, ustala i – zašutjela.

Uglavnom. Pitam: hoće li biti oblikovano Vijeće za suočavanje s opasnostima po hrvatski jezik, hoće li biti napokon donesen Zakon o hrvatskom jeziku, itd. Ili će na kraju prevladati mali licemjerni gadovi koji pod krinkom „neka narod govori kako oče“ stavljaju nagazne mine pod jezični osjećaj hrvatskoga naroda, dovlače nagaznice polako i gotovo neopazice, skrivajući vukovsku ćud. Za sada.

S tim u svezi: i neki televizijski voditelji i reporteri, ali i njihovi izabrani sugovornici, pokazuju tendenciju prema uništavanju melodije hrvatskoga jezika. Da, melodije. Ne govorim o naglascima, kojima se čudio još i Tadijanović ne tako davno, govorim o rogobatnostima koje vrijeđaju jezični osjećaj, govorim o (između ostalog) novom fenomenu koji sam zapazio i nezavisno od medija, u mladom naraštaju. Ako se varam, recite da se varam, ali ne varam se: umjesto čistih vokala „a“ ili „u“ čujem neke nepoznato srasle vokale koji me podsjećaju na kaljanske ribare i ne samo ribare koji su govorili (često sam bio u Kalima) „jua grin u gruad“, misleći na Zadar. Pa koliko god je taj govor simpatičan i prirodan kada je riječ o Kalima, toliko „ua“ zvuči neobično u standardu, a eto, ja ga sve češće opažam.

Idemo dalje. Što sam zapamtio iz prošloga tjedna? Predstavljanje knjige Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“. Zanimljiva promocija, za razliku od uobičajeno dosadnih, vrlo živahna, otvorila je pregršt tema. Već sama osoba autorice je posebna, bila je i ostala jedina žena predsjednica Društva hrvatskih pisaca, u vunenim vremenima, što bi neki rekli, svršetkom osamdesetih kada je Društvo u stvari bilo jedina politička stranka uz svemoćnu Partiju. Morala je dati ostavku, pod pritiscima, pa otišla u Nakladni zavod Matice hrvatske, gdje je 1989. objavila knjigu Tuđmanovih bespuća. I o tome je bilo riječi na promociji, o tome kako je Tuđman dolazio u Nakladni zavod, a došao jednom baš usred užarenog telefonskog razgovora – Marija Peakić je slušala kako netko iz CK urla da se knjiga ne smije objaviti, da će svi ondje u Zavodu stradati. Približila je slušalicu Tuđmanu, on je uzeo telefon i zagrmio idiotu s druge strane: „Vi više niste u poziciji nikomu ništa diktirati“.

Tada je autorica razumjela da neumitno stižu druga vremena. I jesu… Bilo je još tema i iznenađenja: meni nepoznata gospođa iz Gline vrlo je smisleno i upućeno govorila o krupnoj krađi knjiga iz NSK u vrijeme komunizma, nikada do kraja razjašnjenoj, a stradale su očito sitne ribe. Još jedna gotovo zaboravljena afera: adventski vijenac na stolu voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a, koji je nekima smetao (vijenac), pa se na rečenoj promociji umiješala i Anja Šovagović Despot koja je inače čitala ulomke iz knjige, podsjećajući da je kao predsjednica Nadzornog odbora sačuvala vijenac. Pa budući da se bliži Advent iliti Došašće, baš me zanima hoće li se adventski vijenac naći ove godine na hateveovu informativnom stolu, što bi bilo skandalozno jer u Hrvatskoj ima samo između osamdeset i devedeset posto vjernika, katolika štoviše. No, da, HRT dobiva novi nadzorni odbor, adventski takoreći, budući da se oporba nije mogla složiti oko kandidata koji je, čujem, čovjek posve u redu – ali se baš zato nije mogla složiti.

Na kraju nešto iz medicine: navodno je neki kirurg uspio nasaditi ljudsku glavu na tuđe ljudsko tijelo. Pa kada gledam sadašnji sastav Sabora ulijevo, te vidim mnoga zdrava i uhranjena tijela, sve mislim kako bi se na njih moglo spojiti neke pametne glave čija tijela nisu u tako dobrom stanju. Za opće dobro.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari