Pratite nas

Gost Kolumne

‘Atentati’ na Lekovića i Pupovca – sramota za svemir, kozmos i vasionu!

Objavljeno

na

Hrvatska je bizarna zemlja za odmor isluženih udbaša svih generacija, od stoljeća sedmog do danas! Da li se još netko sjeća “atentata” na Sašu Lekovića, predsjednika tzv. “Društva novinara & udbaša ex Yugoslavije i regijona”? Naravno, nitko se ne sjeća, jer nikakvog atentata nije bilo!

Srbi, kao patološki lažljivci, prema nalogu “savezne Udbe”, odnosno središnjice BIA-e, izazivaju izmišljene incidente u Hrvatskoj! (Vidi svastiku na Poljudu i Ostoju Rankovića, odnosno Ranka Ostojića!)

Tko je drug Leka (a nije Aleksandar Ranković!)?

Taj drug, posve nejasnog školovanja i uloge u “svemiru & kozmosu”, dvojbena je figura, kao i svaki pošteni velikosrbin. Prisjetimo se najznačajnijeg atentata na nekog hrvatskog građana – od ubojstva Stjepana Radića u beogradskom, starom, sirotinjskom, mizernom parlamentu 1928.          Ovaj nemili događaj iz 2016. pun laži, većih i manjih, započeo je 28. listopada. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković najavio je u petak kako će, kad se vrati u Hrvatsku (“atentat” se, naravno, dogodio u Srbiji!), otići na policiju prijaviti da su mu vijci na prednjem desnom kotaču (prastarog i bezveznog automobila, vrijednog između 12 i 38 EUR-a!) bili dopola prepiljeni, ocijenivši da taj slučaj ne bi trebala biti priča o njemu, već bi pažnja konačno trebala biti skrenuta na to da se novinare u Hrvatskoj često vrijeđa i da im se prijeti.

“Jučer poslijepodne išao sam iz Zagreba u Novi Sad, auto mi je počeo krivudati po cesti. Ugasio sam automobil i stao na zaustavnu traku. Vidio sam da mi je odvaljen desni kotač. Mehaničar je ustvrdio da je vijak koji drži kotač izvađen, prepiljen na pola, vraćen i djelomično zavrnut, tako da nakon trenja pukne”, ispričao je tada za HRT predsjednik HND-a Saša Leković.

Saša Leković je, kako sam navodi, novinar i trener istraživačkog novinarstva te medijski konzultant, 14 godina istovremeno je radio na radiju i novinama.Kako se sam pohvalio u svom životopisu od formalne naobrazbe završio je samo srednju školu.Od 2008. Saša Leković je suosnivač i trener (?) u Medijskom trening centru pri Fakuletu za komunikacije i medije u Beogradu (FMK, CIN Beograd, CIN Zagreb), predavač istraživačkog novinarstva na FMK, te autor i urednik multimedijalnog projekta POTRAGA (web, TV, radio) kojega je od 2008. do sredine 2011. producirala beogradska medijska kuća B92 a nakon toga Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) s sjedištem u Zagrebu.

Tijekom “novinarsko-obaveštajne” karijere bio je istraživački novinar u “Globusu”, izvršni urednik u tjedniku “Arena”, te pomoćnik urednika u dnevnim novinama “Glas Mordora” – tzv. “Jutarnji list neispavanih udbaša”, kao i osnivač i voditelj Odjela za istraživačko novinarstvo “Europapress Holdinga”.

Leković je stalni gostujući predavač istraživačkog novinarstva na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum u Beogradu. Dakle, taj dragi trećerazredni srpski agent (tzv. “trećepozivac”), izmislio je atentat na nepismenog hrvatskog (?) novinara (dakle sebe!), po naređenju savezne UDB-e.

Uz taj neobično surovi, posve izmišljeni atentat, navodi se još suroviji atentat s ostacima hrane na “najvećeg Srbina koji je ikad živio u svemiru & kozmosu & vasioni” – druga lingvistu Milorada Pupovca. Hrvati su, za razliku od amaterskog srpskog atentata običnim pištoljem u srpskoj staroj, jadnoj, skupštini 1928., potegli ostatke hrane želeći bezobzirno dokrajčiti “najvećeg Srbina” koji je ikad živio.

Atenat na Pupovca atentat je na suštinu svih srpskih (bezbrojnih!) laži! Teško ranjen odgriscima (hrvatske!) hrane na (hrvatskom) Dolcu, (hrvatski) lingvist požalio se svojoj nevječanoj supruzi Slavici Lukić, podpredsjednici za atentate u Hrvatskom (?!) novinarskom društvu i svom nevjenčanom suprugu g. Vučiću, “vojvodi od miće Velike Srbije”, ekspertu za mirovna pitanja na Balkanu, na nevjerojatnu surovost atentatora. Odgrisci (hrvatske!) hrane podsjetili su ga na Jasenovac, gdje ustaše nisu davale ni odgriske (hrvatske) hrane Srbima, već su ih prebacivali gladne u konc-logor Sajmište, pokraj Beograda.

Kroz taj beznačajni srpski koncentracijski logor prošlo je jedva 100.000 zatvorenika, a ubijeno ih je jedva 48.000 – što otprilike odgovara broju žrtava u Jasenovcu!

Da li je riječ o istim ljudima?!

Neki kažu da je, a neki kažu da nije. Sajmište je formalo bilo u NDH, a u stvarnosti je bilo pokraj Beograda i pod njemačkom upravom. Kao što je bila i cijela Srbija.

Zastavnik JNA Vlaho Orepić, inače ministar unutarnjih poslova Hrvatske iz kvote Mosta (u vrijeme “atentata” na Sašu Lekovića 2016.!), sada, kao “osvešteni zastavnik JNA” komentira i atentat na Milorada Pupovca. I kaže: ”Ustaška guja se budi i napada nedužne zastavnike JNA!”

Ili je to rekao drug Ivo Josipović, posljednji “predsednik yugoslavenske Hrvatske iz regijona & vasione”?!

F. Perić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari