Pratite nas

Gost Kolumne

‘Atentati’ na Lekovića i Pupovca – sramota za svemir, kozmos i vasionu!

Objavljeno

na

Hrvatska je bizarna zemlja za odmor isluženih udbaša svih generacija, od stoljeća sedmog do danas! Da li se još netko sjeća “atentata” na Sašu Lekovića, predsjednika tzv. “Društva novinara & udbaša ex Yugoslavije i regijona”? Naravno, nitko se ne sjeća, jer nikakvog atentata nije bilo!

Srbi, kao patološki lažljivci, prema nalogu “savezne Udbe”, odnosno središnjice BIA-e, izazivaju izmišljene incidente u Hrvatskoj! (Vidi svastiku na Poljudu i Ostoju Rankovića, odnosno Ranka Ostojića!)

Tko je drug Leka (a nije Aleksandar Ranković!)?

Taj drug, posve nejasnog školovanja i uloge u “svemiru & kozmosu”, dvojbena je figura, kao i svaki pošteni velikosrbin. Prisjetimo se najznačajnijeg atentata na nekog hrvatskog građana – od ubojstva Stjepana Radića u beogradskom, starom, sirotinjskom, mizernom parlamentu 1928.          Ovaj nemili događaj iz 2016. pun laži, većih i manjih, započeo je 28. listopada. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković najavio je u petak kako će, kad se vrati u Hrvatsku (“atentat” se, naravno, dogodio u Srbiji!), otići na policiju prijaviti da su mu vijci na prednjem desnom kotaču (prastarog i bezveznog automobila, vrijednog između 12 i 38 EUR-a!) bili dopola prepiljeni, ocijenivši da taj slučaj ne bi trebala biti priča o njemu, već bi pažnja konačno trebala biti skrenuta na to da se novinare u Hrvatskoj često vrijeđa i da im se prijeti.

“Jučer poslijepodne išao sam iz Zagreba u Novi Sad, auto mi je počeo krivudati po cesti. Ugasio sam automobil i stao na zaustavnu traku. Vidio sam da mi je odvaljen desni kotač. Mehaničar je ustvrdio da je vijak koji drži kotač izvađen, prepiljen na pola, vraćen i djelomično zavrnut, tako da nakon trenja pukne”, ispričao je tada za HRT predsjednik HND-a Saša Leković.

Saša Leković je, kako sam navodi, novinar i trener istraživačkog novinarstva te medijski konzultant, 14 godina istovremeno je radio na radiju i novinama.Kako se sam pohvalio u svom životopisu od formalne naobrazbe završio je samo srednju školu.Od 2008. Saša Leković je suosnivač i trener (?) u Medijskom trening centru pri Fakuletu za komunikacije i medije u Beogradu (FMK, CIN Beograd, CIN Zagreb), predavač istraživačkog novinarstva na FMK, te autor i urednik multimedijalnog projekta POTRAGA (web, TV, radio) kojega je od 2008. do sredine 2011. producirala beogradska medijska kuća B92 a nakon toga Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) s sjedištem u Zagrebu.

Tijekom “novinarsko-obaveštajne” karijere bio je istraživački novinar u “Globusu”, izvršni urednik u tjedniku “Arena”, te pomoćnik urednika u dnevnim novinama “Glas Mordora” – tzv. “Jutarnji list neispavanih udbaša”, kao i osnivač i voditelj Odjela za istraživačko novinarstvo “Europapress Holdinga”.

Leković je stalni gostujući predavač istraživačkog novinarstva na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum u Beogradu. Dakle, taj dragi trećerazredni srpski agent (tzv. “trećepozivac”), izmislio je atentat na nepismenog hrvatskog (?) novinara (dakle sebe!), po naređenju savezne UDB-e.

Uz taj neobično surovi, posve izmišljeni atentat, navodi se još suroviji atentat s ostacima hrane na “najvećeg Srbina koji je ikad živio u svemiru & kozmosu & vasioni” – druga lingvistu Milorada Pupovca. Hrvati su, za razliku od amaterskog srpskog atentata običnim pištoljem u srpskoj staroj, jadnoj, skupštini 1928., potegli ostatke hrane želeći bezobzirno dokrajčiti “najvećeg Srbina” koji je ikad živio.

Atenat na Pupovca atentat je na suštinu svih srpskih (bezbrojnih!) laži! Teško ranjen odgriscima (hrvatske!) hrane na (hrvatskom) Dolcu, (hrvatski) lingvist požalio se svojoj nevječanoj supruzi Slavici Lukić, podpredsjednici za atentate u Hrvatskom (?!) novinarskom društvu i svom nevjenčanom suprugu g. Vučiću, “vojvodi od miće Velike Srbije”, ekspertu za mirovna pitanja na Balkanu, na nevjerojatnu surovost atentatora. Odgrisci (hrvatske!) hrane podsjetili su ga na Jasenovac, gdje ustaše nisu davale ni odgriske (hrvatske) hrane Srbima, već su ih prebacivali gladne u konc-logor Sajmište, pokraj Beograda.

Kroz taj beznačajni srpski koncentracijski logor prošlo je jedva 100.000 zatvorenika, a ubijeno ih je jedva 48.000 – što otprilike odgovara broju žrtava u Jasenovcu!

Da li je riječ o istim ljudima?!

Neki kažu da je, a neki kažu da nije. Sajmište je formalo bilo u NDH, a u stvarnosti je bilo pokraj Beograda i pod njemačkom upravom. Kao što je bila i cijela Srbija.

Zastavnik JNA Vlaho Orepić, inače ministar unutarnjih poslova Hrvatske iz kvote Mosta (u vrijeme “atentata” na Sašu Lekovića 2016.!), sada, kao “osvešteni zastavnik JNA” komentira i atentat na Milorada Pupovca. I kaže: ”Ustaška guja se budi i napada nedužne zastavnike JNA!”

Ili je to rekao drug Ivo Josipović, posljednji “predsednik yugoslavenske Hrvatske iz regijona & vasione”?!

F. Perić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari