Pratite nas

Gost Kolumne

‘Atentati’ na Lekovića i Pupovca – sramota za svemir, kozmos i vasionu!

Objavljeno

na

Hrvatska je bizarna zemlja za odmor isluženih udbaša svih generacija, od stoljeća sedmog do danas! Da li se još netko sjeća “atentata” na Sašu Lekovića, predsjednika tzv. “Društva novinara & udbaša ex Yugoslavije i regijona”? Naravno, nitko se ne sjeća, jer nikakvog atentata nije bilo!

Srbi, kao patološki lažljivci, prema nalogu “savezne Udbe”, odnosno središnjice BIA-e, izazivaju izmišljene incidente u Hrvatskoj! (Vidi svastiku na Poljudu i Ostoju Rankovića, odnosno Ranka Ostojića!)

Tko je drug Leka (a nije Aleksandar Ranković!)?

Taj drug, posve nejasnog školovanja i uloge u “svemiru & kozmosu”, dvojbena je figura, kao i svaki pošteni velikosrbin. Prisjetimo se najznačajnijeg atentata na nekog hrvatskog građana – od ubojstva Stjepana Radića u beogradskom, starom, sirotinjskom, mizernom parlamentu 1928.          Ovaj nemili događaj iz 2016. pun laži, većih i manjih, započeo je 28. listopada. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković najavio je u petak kako će, kad se vrati u Hrvatsku (“atentat” se, naravno, dogodio u Srbiji!), otići na policiju prijaviti da su mu vijci na prednjem desnom kotaču (prastarog i bezveznog automobila, vrijednog između 12 i 38 EUR-a!) bili dopola prepiljeni, ocijenivši da taj slučaj ne bi trebala biti priča o njemu, već bi pažnja konačno trebala biti skrenuta na to da se novinare u Hrvatskoj često vrijeđa i da im se prijeti.

“Jučer poslijepodne išao sam iz Zagreba u Novi Sad, auto mi je počeo krivudati po cesti. Ugasio sam automobil i stao na zaustavnu traku. Vidio sam da mi je odvaljen desni kotač. Mehaničar je ustvrdio da je vijak koji drži kotač izvađen, prepiljen na pola, vraćen i djelomično zavrnut, tako da nakon trenja pukne”, ispričao je tada za HRT predsjednik HND-a Saša Leković.

Saša Leković je, kako sam navodi, novinar i trener istraživačkog novinarstva te medijski konzultant, 14 godina istovremeno je radio na radiju i novinama.Kako se sam pohvalio u svom životopisu od formalne naobrazbe završio je samo srednju školu.Od 2008. Saša Leković je suosnivač i trener (?) u Medijskom trening centru pri Fakuletu za komunikacije i medije u Beogradu (FMK, CIN Beograd, CIN Zagreb), predavač istraživačkog novinarstva na FMK, te autor i urednik multimedijalnog projekta POTRAGA (web, TV, radio) kojega je od 2008. do sredine 2011. producirala beogradska medijska kuća B92 a nakon toga Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) s sjedištem u Zagrebu.

Tijekom “novinarsko-obaveštajne” karijere bio je istraživački novinar u “Globusu”, izvršni urednik u tjedniku “Arena”, te pomoćnik urednika u dnevnim novinama “Glas Mordora” – tzv. “Jutarnji list neispavanih udbaša”, kao i osnivač i voditelj Odjela za istraživačko novinarstvo “Europapress Holdinga”.

Leković je stalni gostujući predavač istraživačkog novinarstva na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum u Beogradu. Dakle, taj dragi trećerazredni srpski agent (tzv. “trećepozivac”), izmislio je atentat na nepismenog hrvatskog (?) novinara (dakle sebe!), po naređenju savezne UDB-e.

Uz taj neobično surovi, posve izmišljeni atentat, navodi se još suroviji atentat s ostacima hrane na “najvećeg Srbina koji je ikad živio u svemiru & kozmosu & vasioni” – druga lingvistu Milorada Pupovca. Hrvati su, za razliku od amaterskog srpskog atentata običnim pištoljem u srpskoj staroj, jadnoj, skupštini 1928., potegli ostatke hrane želeći bezobzirno dokrajčiti “najvećeg Srbina” koji je ikad živio.

Atenat na Pupovca atentat je na suštinu svih srpskih (bezbrojnih!) laži! Teško ranjen odgriscima (hrvatske!) hrane na (hrvatskom) Dolcu, (hrvatski) lingvist požalio se svojoj nevječanoj supruzi Slavici Lukić, podpredsjednici za atentate u Hrvatskom (?!) novinarskom društvu i svom nevjenčanom suprugu g. Vučiću, “vojvodi od miće Velike Srbije”, ekspertu za mirovna pitanja na Balkanu, na nevjerojatnu surovost atentatora. Odgrisci (hrvatske!) hrane podsjetili su ga na Jasenovac, gdje ustaše nisu davale ni odgriske (hrvatske) hrane Srbima, već su ih prebacivali gladne u konc-logor Sajmište, pokraj Beograda.

Kroz taj beznačajni srpski koncentracijski logor prošlo je jedva 100.000 zatvorenika, a ubijeno ih je jedva 48.000 – što otprilike odgovara broju žrtava u Jasenovcu!

Da li je riječ o istim ljudima?!

Neki kažu da je, a neki kažu da nije. Sajmište je formalo bilo u NDH, a u stvarnosti je bilo pokraj Beograda i pod njemačkom upravom. Kao što je bila i cijela Srbija.

Zastavnik JNA Vlaho Orepić, inače ministar unutarnjih poslova Hrvatske iz kvote Mosta (u vrijeme “atentata” na Sašu Lekovića 2016.!), sada, kao “osvešteni zastavnik JNA” komentira i atentat na Milorada Pupovca. I kaže: ”Ustaška guja se budi i napada nedužne zastavnike JNA!”

Ili je to rekao drug Ivo Josipović, posljednji “predsednik yugoslavenske Hrvatske iz regijona & vasione”?!

F. Perić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Ćiro na traktoru

Objavljeno

na

Objavio

Iskreno, malo sam se začudio kada sam pročitao da je Milorad Pupovac angažirao Miroslava Ćiru Blaževića da kroz promidžbeni spot pomogne SDSS-u u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Ne zbog Ćire, jer taj pomalo zahrđali limeni pijetao i dalje nepogrješivo pokazuje otkuda vjetar puše, nego zbog Pupovca.

Teško da će mu Ćiro donijeti neke glasove kod Srba, a Ćirino mu napadno hrvatovanje sigurno nije simpatično. Zašto ga je onda uzeo? Ne mogu domisliti neki drugi razlog, osim puke želje da se naruga Hrvatima, nešto u smislu: ”Eto, vidite, kako ste jadni kad mogu natjerati i vašeg legendarnog trenera da pleše kako ja sviram!” Ćiro s druge strane vjerojatno rezonira: ”Pupovcu hrvatska vlast daje silne novce, red je da ja nešto od toga i vratim. Sebi, ne Hrvatskoj jer ipak nisam Robin Hood, nego Ćiro Blažević.”

”Ćirohito” se lukavo brani objašnjavajući svoj angažman kao krajnje benigan, štoviše simpatičan: ”Nešto vezano za traktore, tamo gdje ima traktora ima i djece…” I tako: Ćiro na traktoru, Dejan Jović možda u Europarlamentu, a Hrvatska i dalje na začelju Europe. Smisao europskih izbora ionako nije da se nešto promijeni, nego da se nešto već odlučeno potvrdi. Pupovčeva je, barem deklarirana, nakana da i Srbi dobiju predstavnika u Europarlamentu premda bi, po nekim demokratskim uzusima, zastupnik izabran u Hrvatskoj trebao biti hrvatski zastupnik, bez obzira na nacionalnost. Drugi pak nagađaju da Pupovac sudjelovanjem u europskim izborima pomaže svom koalicijskom partneru Plenkoviću jer, oduzimajući glasove SDP-u za kojeg Srbi tradicionalno glasuju, jača HDZ, a njegova stranka ionako neće dobiti dostatan broj glasova da uđe u Europski parlament.

Za ove izbore osobito je aktualna borba protiv fašizma. Partija, Možemo, Pametno, Start, Radnička fronta… sve listom antifašisti! Danas me na Trgu bana Jelačića presretne Nadežda Čačinović i s osmjehom ostarjele djevojčice tutne mi letak liste Možemo. Što ti je aktivizam! Antifašisti, svaka čast, kad bi oni što ih vi fašistima nazivate imali upola vašeg elana i borbenosti, kada bi vremešni sveučilišni profesori s te strane političkog spektra dijelili letke – gdje bi im bio kraj!? Ovako samo statiraju u vašim povjerenstvima i sličnim tijelima koja malo-pomalo hrvatsku povijest vraćaju na svijetle staze revolucije i partizanskog antifašizma. Samo, fašizam stalno mijenja krinke, a nije mu strana ni krinka antifašizma. I već vidim Markovinu pred zrcalom kako ponavlja: ”Are you talking to me?”

Dok se lijevi bore protiv fašizma kojega nema, barem ne tamo gdje ga oni vide, HDZ se, ojačan Angelom Merkel i Manfredom Weberom, bori protiv nacionalizma. ”Naše vrijednosti su to što možemo biti ponosni na svoju zemlju – domoljublje i EU nisu u suprotnosti. A nacionalizam je protivnik koji želi uništiti Europu i to moramo jasno reći” – rekla je Mutti Merkel u Ciboni prepunoj razdraganih hadezeovaca. Kapulici se pokvario pljeskomjer od silnih ovacija kojim su dočekane te duboke i mudre riječi. Svakom poštenom hdezeovcu srce je zaigralo od želje da se iskaže u borbi protiv nacionalizma. Baš kao što su donedavno, u Karamarkovo vrijeme, bili žestoki nacionalisti. Samo mijena na tom svijetu stalna jest.

Kad sam pročitao Merkeličine riječi, i meni su se oči otvorile. Ako nacionalizam želi uništiti Europu, onda mora da taj nacionalizam nije toliko loš. Naime, i u Jugoslaviji su vodeći političari stalno grmjeli protiv nacionalizma, na kraju je Jugoslavija svejedno uništena. A to je nedvojbeno bilo dobro. Bojim se da bi isto moglo važiti i za EU ako nastavi zatiranja nacija od kojih je sastavljena baš kao i Jugoslavija. Samo da ne bude nekog europskog Miloševića. Uostalom, i Hitler je na svoj način ujedinjavao Europu i vidjeli smo kako je to završilo. Europa koja bi se odrekla svojih kršćanskih korijena i svojih starih naroda i ne bi bila Europa, možda tek jezgra novog Babilona.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Veliki ljudi i velike neistine

Objavljeno

na

Objavio

Rijetko se u Hrvatskoj viđa takva, rekao bi Mate Granić, oluja! Oluja pameti i čestitosti, znanja i domoljublja, iskrenosti i poštenja, kakva nas je zahvatila u zadnjih desetak dana! Meteorološki je uzrok zamašan: politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati, transhrvati) biraju u sljedeću nedjelju, 26. svibnja, 11 (ili 12) od 751 zastupnika u Saveznoj skupštini Europske unije (tzv. Europskom parlamentu).

Za Hrvatsku su ovi izbori prevažni. Važniji nego za ijedno kraljevstvo, za ijednu republiku, za ijedno vojvodstvo u carstvu koje se zove Europska unija. To potvrđuje širina hrvatske predizborne agitacije. Tzv. „Plenkijeva sela“, što se na HRT-u i u Večernjemu listu već mjesecima dižu diljem Hrvatske, odavno su zasjenila glasovita sela ruskoga kneza Potëmkina; nikad dosad njemačka kancelarica i europska carica Angela Merkel nije realno agitirala ni u jednoj predizbornoj kampanji izvan Njemačke; Hrvatska (oko 4 milijuna žitelja) brojem kandidatskih lista (33) u stopu prati Francusku, koja je pučanstvom 15-ak puta veća od nje, a istaknula je 34 kandidatske liste u natjecanju za mandate u Saveznoj skupštini Carstva.

Hrvatska je, kažu, u usporedbi s Njemačkom i Francuskom, mala država. Mala, ali važna. U prvoj polovici sljedeće godine predsjedat će Carstvu.

Hajde, dobro. To se može nekako prihvatiti. Ali Hrvatska nije samo važna, ona je i „snažna država“. Predsjednica joj je „prava generalica“, veli papa Franjo, koji u bratskoj ljubavi s njegovim „preosveštenstvom“ Irinejem, „velikim patrijarhom“ Srpske pravoslavne crkve, neumorno nastoji oko istine. Bit će da su veliki patrijarh i veliki papa zajedno procijenili snagu hrvatske države i zajedno tako ocijenili njezinu Predsjednicu.

Papina je tvrdnja u očitu neskladu sa sekularnom istinom. Njegova „snažna država“ zapravo je vrlo slaba. Ne može svojom proizvodnjom hrane prehraniti svoje pučanstvo, a nitko od njezinih državljana dosad nije čuo da je Predsjednica, gđa Kolinda Grabar-Kitarović, nekakva, a kamoli „prava“ generalica. Papa se očito ruga.

Ali mi Hrvati volimo Papu, kao što i Papa voli nas. Stoga nam taj rug ne će nimalo pomutiti naše razdragano predizborno raspoloženje. A i zašto bi pomutio, kad možemo, uz malo katoličke himbe, prvosvećenikovu porugu shvatiti i doslovce, kao političku pohvalu? Poruga je uz to i posve pristojna. I puno je blaža od one prostote austrijskog „desničara“ Heinz-Christiana Strachea, kojom je budući potkancelar, prijatelj Republike Srpske i Milorada Dodika, prije dvije godine na Ibizi odvraćao lažnu Ruskinju od tobožnjih ulaganja u Hrvatskoj. Vikao je: „Hrvatska je s.anje, s.anje!“

Što dakle? Ništa. Samo treba imati na umu da se velikim ljudima u stanovitim okolnostima znaju omaknuti velike neistine i očita protuslovlja. A predizborno je vrijeme vrlo pogodno za takve provale bedastoća.

Eto, primjera radi, Plenković je pred Banskim dvorima dolično dočekao gospođu Merkel – s limenom glazbom i počasnom stražom. Carica je poslije, u Banskim dvorima, istaknula da u Njemačkoj živi „100.000 Hrvata“ i da su oni most suradnje između Njemačke i Hrvatske, a kao uzornu je suradnju istaknula ulaganja Deutsche Telecoma u Hrvatski telekom. Plenkoviću je obećala potporu pri guranju Hrvatske u jezgru Carstva (tzv. „schengensku zonu“), a podupirat će i Plenkovićevu čvrstu centrističku politiku, te suzbijati populizam i braniti tzv. europske vrjednote od suverenista i nacionalista.

Nije spominjala, niti ju je Plenković podsjećao, da je svojedobno virtualno agitirala za Ivu Sanadera gotovo isto onako kako danas Miroslav Ćiro Blažević i Nikica Gabrić agitiraju za Sanaderova i Plenkovićeva Milorada Pupovca.

Ne bih htio uvrijediti veličanstvo, ali istine radi moram reći da je Carica, po njemačkim statističkim podatcima, utajila 300.000 Hrvata koji žive u Njemačkoj. A prodor Deutsche Telecoma u Hrvatsku iz domoljubne se hrvatske perspektive ne vidi samo kao bezobziran jednokratni grabež, nego i kao trajan mehanizam za nadzor i iscrpljivanje nacije. Primjer zorno prikazuje čisti odnos između velikih i malih, između jakih i slabih nacija u Carstvu i, ako baš hoćete, pokazuje krajnji smisao svih slavnih „europskih vrjednota“.

Velike neistine i očita protuslovlja ne treba zamjerati velikim ljudima. Lagarije moralnih patuljaka i opsjenarstvo tuđinu podložnih moćnika treba pozorno promatrati, a u nedjelju treba izaći na izbore i glasovati za one koji se zauzimaju za preuređenje Carstva u savez suverenih nacionalnih država. Inače će nas kolektivno pozobati svinje. Stoga će moja neznatnost glasovati za listu Neovisnih za Hrvatsku.

Benjamin Tolić/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari