Pratite nas

Pregled

Austro-ugarski i daytonski dualizam

Objavljeno

na

Prvi svjetski rat

U obitelji se u nekoliko navrata spominjala uloga moga djeda u sarajevskom atentatu, uvijek u kratkim i pakosnim aluzijama da je slabo čuvao nadvojvodu Ferdinanda. On sam nikada o tome nije govorio, ali legenda kaže da je kao austrougarski žandar bio u Sarajevu u lipnju 1914. Da u tome ima istine, govorilo je njegovo poznavanje Bosne i tamošnjih prilika uoči Prvoga svjetskog rata.

Stotinu godina poslije sarajevskog atentata, situacija je na vlas ista glede položaja Hrvata u BiH, zahvaljujući potpuno krivim procjenama velesila koje su i opet na vlas iste kao što su bile procjene one velesile u čijem je sastavu kratkotrajno bila Bosna i Hercegovina. Austro-Ugarska je, naime, od trenutka legalnoga zaposjedanja 1878. počinila bezbroj kobnih pogrješaka. Umjesto da se osloni na Hrvate, ona ih je potisnula i išla niz dlaku onima koji su i Hrvatima i njoj samoj radili o glavi.

Beč je promptno odbio i osudio adresu Hrvatskoga sabora da se Bosna i Hercegovina uredi tako da bude moguće njezino pripojenje Trojednoj kraljevini. Razumljivo je to iz kuta austrijske, ali i prvenstveno ugarske politike kojoj je Velika Hrvatska bila toliko zazorna da su mađarski političari govorili kako im je onda draža Velika Srbija i time dolijevali ulje na vatru velikosrpske politike. Mađarima je uostalom i bila prepuštena uprava Bosnom i Hercegovinom, te su oni ubrzo nakon što je hrvatska vojska pod Filipovićem u bitkama zaposjela Bosnu – i junačkoga generala Filipovića i druge Hrvate poput Vladimira Mažuranića pacificirali i odstranili.

Benjamin Kallay se prvo oslonio na muslimane i usporedo gurao suludu ideju o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku, sve dok nije postalo razvidno da je stvaranje umjetne nacije nemoguće poslanje. No dok je to Kallayu napokon sinulo, Hrvati su patili pod zabranama svoga imena i zastave, a Srbi pomalo nacionalizirali gradove i gradsko pučanstvo, rovarili u sprezi s ruskim konzulima i širili ideje Vuka Karadžića, Načertanija i svoga suvremenika Miroslava Spalajkovića koji je u to vrijeme u Parizu predstavljao Francuzima Srbe u BiH kao “najljepši dio srpske rase i jedine čuvare Balkana” koji mogu zaustaviti Bismarcka kada krene prema jugoistoku i prednjoj Aziji, uz pomoć Austro-Ugarske koja nije drugo do predstraža Njemačke.

Spalajkovićeva knjiga bila je poznata i Beču i Budimpešti, znalo se da autor ne govori pro domo sua nego kao eksponent srbijanske politike. Širenje Srbije na zapad i BiH imalo je tada, kao i u nedavnoj srpskoj agresiji devedesetih 20. stoljeća za krajnji i stvarni cilj uništenje Hrvatske jer bi, kako je pisao Spalajković, “konačnim osvajanjem BiH bila odlučena i nacionalna sudbina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije – zbog zemljopisne konfiguracije, to više što u njima već ionako ima Srba.” Na istom su tragu bili i Mađari, koji su pak držali da mogu uz pomoć Srba ne samo vladati Bosnom nego ostvariti Kossuthovu ideju o brisanju Hrvatske sa zemljovida. Ta su se dva imperijalizma u Bosni međusobno hranila, s tim što je srpska hrana nuđena Mađarima bila bizantinski otrovna i zato uspješnija.

Protuhrvatska politika Budimpešte

Protuhrvatska politika Budimpešte s blagoslovom Beča nastavila se upravo nevjerojatnim sljepilom, pa je Kallayev nasljednik Burian ojačao noge Srpskoj pravoslavnoj 150px-Joseph Philippovich von Philippsbergcrkvi i omogućio srpskom da postane službeni jezik, a ćirilica službenim pismom u okviru crkvene autonomije. Za Bečom i Peštom nije zaostajao ni Zagreb gdje Supilo u Hrvatskom saboru govori o BiH kao o srpskoj zemlji. U takvoj općoj zabuni i podmetanjima, uspravljaju se Hrvati u Bosni i Hercegovini i samostalno kreiraju tada nadonosnu politiku sveze s muslimanima, s kojima postižu većinu u Bosanskom saboru.

Iz Hrvatske ne dobivaju pravu pomoć, kao i u ovim našim vremenima, jer Hrvatska i sama stradava u ugarskom i germanskom nasilju. Jedan detalj zvuči vrlo poznato. Kao što sada muslimani biraju Hrvatima člana predsjedništva, tako je isto bilo u Dalmaciji 1883. kada su Hrvati dobili većinu u Dalmatinskom saboru i tako nadvladali Talijane, a Vlada je za predstavnika u carevinskom vijeću izabrala – Srbina.

Tek u prvom desetljeću 20. stoljeća Beč i Pešta počinju razumijevati što se događa u Bosni i Hercegovini, a tada je već kasno. Kao što kaže Pilar,”militantna bizantinska misao o crkvi i državi već je utisnula svoje obilježje i dala misaonu opremu.” Ista ta misao grije Rusiju koja se želi dočepati Carigrada ne samo zbog strateških, dardanelskih ciljeva nego i zato da konačno preuzme bizantsku baštinu čijim se sljednikom smatra. U Srbiji vidi saveznika istoga kova i daje potporu njezinim zamislima o širenju na zapad i jug, s izlaskom na Jadransko more.

Začudno je kako su u Beču zanemarili jasne poruke, poput one u beogradskom listu “Politika” gdje je napisano sljedeće: “Ili će nam Europa popustiti i dati da vladamo u Bosni i Hercegovini, ili će doći do strašnoga rata.” Objavljeno je to 1909. u jeku veleizdajničke parnice u Zagrebu koju na svoj način usmjerava zagrebački tisak, a njega vode uglavnom Srbi. Austro-Ugarska koja je napokon shvatila da joj nisu Hrvati opasnost nego Srbi, još odbija zamisao o trializmu koji se temeljio na ideji da uz dvije sastavnice države Austro-Ugarske treba postojati i treća (treći entitet, rekli bismo), a ona bi teritorijalno obuhvaćala Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu.

Prijestolonasljednik Ferdinand – pristaša trializma

Po svemu sudeći, iskreni pristaša te zamisli bio je upravo nadvojvoda i prijestolonasljednik Ferdinand Habsburški, koji je grofu Bombellesu rekao: “Poručite vašim Hrvatima da samo još jednom ostanu vjerni kruni, a ja ću im po dolasku na prijestolje ispuniti sve što traže.” Protiv trializma bili su naravno Mađari, ali i slavenski narodi u sklopu Monarhije poput Čeha, te hrvatski rezolucionaši, jugofili, svjesni ili nesvjesni kamo njihove ideje mogu odvesti Hrvatsku.

Srbija i Srbi u BiH reagirali su bjesomučno, pa je od tada pristaša trializma nadvojvoda Ferdinand postao za njih neprijateljem broj jedan, kojega treba eliminirati. Tada su već odavno postojale četničke organizacije u Bosni, ali i Hrvatskoj, srbijanska politika i posebno Crna ruka tražile su krv i nudile teror. Franjo Ferdinand nije imao šanse preživjeti posjet Sarajevu, to više što je osiguranje bilo upravo balkanski neorganizirano, čime se vraćam na uvodnu anegdotu o mojem djedu…

Toga je trenutka nestao projekt europske perspektive Bosne i Hercegovine, rečeno današnjim rječnikom, a uskoro je nestala i Austro-Ugarska koja je za vladavine u Bosni ipak štošta učinila u gospodarskom, prometnom i kulturnom smislu. Ideja trializma prometnula se u jednom kratkom bljesku 1918. u samostalnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba koja je teritorijalno zahvaćala upravo područja trialističke zamisli, ali su prevladali jugoslavenski nacionalisti i tako je započelo najtragičnije razdoblje u hrvatskoj povijesti, nastavljeno i u komunističkoj Jugoslaviji i završeno sretnim osamostaljenjem Hrvatske u kojoj se i danas vodi borba između jugoslavenskog nacionalizma i hrvatstva, s medijskom situacijom kakva je bila uoči Prvoga svjetskog rata i s posebnom mržnjom jugofila prema Hrvatima u BiH.

Ništa novo u Bosni i Hercegovini nisu donijeli ni taj Prvi svjetski rat, ni Drugi, a na žalost po hercegbosanske Hrvate ni rat devedesetih. Svi čimbenici koji danas ležerno ostavljaju BiH u stanju opasne rastresitosti, kao da zazivaju novi rat. Ponašaju se potpuno isto kao i Austro-Ugarska, to jest vode politiku isključivo na štetu Hrvata i zatvaraju oči pred jedinim mogućim mirnim rješenjem, a to je federalno ili konfederalno uređenje Bosne i Hercegovine s tri teritorijalne jedinice, tri republike – novo uređenje koje će zamijeniti pokvareni daytonski dualizam.

Hrvatska treba na tome odlučno inzistirati, a da to bude moguće, prvi i žurni potez je odlazak sadašnje vlasti -što će se uskoro dogoditi- te uspostava nove u kojoj ne će biti Supila ni Spalajkovića, nego ljudi povijesno potkovanih i svjesnih da se Hrvati istom žestinom moraju boriti za samostalnu republiku unutar BiH kao što su se borili za samostalnu hrvatsku državu. To je zadaća za ovaj naraštaj.

Hrvoje Hitrec/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

S kojom namjerom migranti žele u točno definirane zemlje EU i koji im je cilj?

Objavljeno

na

Objavio

Sedam autobusa u kojima su bili ilegalni migranti napustilo je kasno poslije podne dosadašnji logor Vučjak kod Bihaća zaputivši se ka Sarajevu kako bi na novu lokaciju prevezli nekoliko stotina osoba kojima će biti osigurani prikladni uvjeti za smještaj u zimskom razdoblju.

U Temi dana HRT-a gostovao je Marinko Ogorec, stručnjak za međunarodnu sigurnost. Vlasti su, smatra, na premještanje bile primorane, prije svega zbog velikog pritiska EU.

Ogorec: Razumljivo je da je došlo do izmještanja, svidjelo se to nekom ili ne

– Sjećamo se da je bilo nekoliko, neću reći kontrola, ali dolazili su dužnosnici EU, bili su zgroženi humanitarnim stanjem i higijenskim stanjem tih kampova, u Vučjaku pogotovo i logično da je došlo do njegovog izmještanja, svidjelo se to nekome ili ne. Nije se svidjelo ni migrantima, jer im je hrvatska granica bila razmjerno blizu, sada im je prilično daleko.

Vučjak, jedan od političkih pritisaka na Hrvatsku?

Kampove bi trebalo pozicionirati na neka druga područja, međutim, ako imate blizinu granice onda je to stvar politike. Tu već govorimo specifičnom obliku politike, možda možemo reći i nekorektne politike koju je u jednom trenutku vodila Bih prema Hrvatskoj, tvrdi Ogorec.

Ako postavite kamp s nekoliko stotina ljudi i ne dajete im ni struje ni vode, i bilo kakve higijenske uvjete samo im kažete granica vam je tamo, nekoliko kilometara. Tu govorimo o tome da je to možda jedan od političkih pritisaka na Hrvatsku, nekorektnih poteza BiH u tom segmentu.

Što se tiče same humanitarne situacije za očekivati je da kampovi ne mogu biti ovakvi kakav je bio vučjak. Ljudima treba omogućiti pogotovo sad u zimskim uvjetima zidane prostore, oni moraju biti u zgradi, biti u grijanim prostorima. To su na kraju krajeva osnovna humanitarna načela, rekao je Ogorec.

7000 ilegalnih migranata u BiH

To je ono što se zna. Ima li ih više, to je teško procijeniti. Vlasti u bih bez veće pomoći EU teško to mogu riješiti, smatra Ogorec.

Što se tiče sigurnosnog pitanja otvara se cijeli niz kontroverzija oko migracija. Koji su ciljevi i zbog čega je do toga došlo, sad već govorimo o tome da veći broj ljudi dolazi iz zemalja koje nisu zahvaćene ratnim operacijama, pogotovo Pakistana i Irana.

Oni ne mogu reći da su protjerani zbog rata. Ako govorimo o ekonomskim migrantima koji idu trbuhom za kruhom kako onda tumačiti činjenicu da većina njih ima nekoliko tisuća dolara kojima plaća krijumčarenje ljudima.

S kojom namjerom migranti žele u točno definirane zemlje EU i koji im je cilj?

– Ima tu cijeli niz pitanja koji zahtijevaju prilično ozbiljne i relevantne odgovore. Što s tim ljudima i na kraju krajeva koji su njihovi ciljevi. Moraju doći u Europsku uniju, zašto? S kojom namjerom? Zašto u točno definirane zemlje, Njemačka, Francuska, Švedska? Oni su prošli cijeli niz zemalja koje su sigurne, u kojima nema sukobljavanja, u kojima su mogli tražiti azil u kojima bi ga vjerojatno dobili. Opet se vraćam na ta sigurnosna pitanja, što je njihov konačni cilj?

 

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Plenković: Mišljenje europskog odvjetnika korak prema dogovoru sa Slovenijom

Objavljeno

na

Objavio

Mišljenje nezavisnog odvjetnika najvišeg europskog suda, koji se složio s Hrvatskom da Europska unija nije nadležna za hrvatsko-slovenski granični spor, korak je prema dogovoru dviju zemalja o tom problemu koji potječe iz vremena raspada Jugoslavije, rekao je u srijedu hrvatski premijer Andrej Plenković.

Slovenija je Sudu EU-a u Luxembourgu tužila Hrvatsku jer ne želi provesti arbitražnu odluku o granici, donesenu u postupku koji Zagreb smatra kompromitiranim.

No, nezavisni odvjetnik suda objavio je u srijedu kako smatra da sud nije nadležan u sporu, prihvativši argumente Hrvatske da se na taj slučaj ne može primijeniti europsko, nego međunarodno pravo.

Komentirajući mišljenje Estonca Priita Pikamaea, Plenković je poručio da Hrvatsku i Sloveniju puno više toga spaja u odnosu na jedno otvoreno pitanje iz vremena kada su bile republike u sastavu federalne Jugoslavije.

“Na kraju ćemo sigurno završiti za stolom i pronaći rešenje s kojim će obje države biti zadovoljne. Ovaj današnji stav nezavisnog odvjetnika je jedan korak u tom smjeru”, istaknuo je.

Pikamaeovo mišljenje na Twitteru je komentirala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović rekavši da je “arbitraža mrtva, a Slovenija sama priznala svoje skandalozne radnje koje su dovele do propasti arbitražnog postupka”.

“Jedino trajno rješenje je dijalog i bilateralni pregovori. Što prije to Slovenija shvati, prije ćemo riješiti ovo pitanje”, rekla je Grabar Kitarović.

No, vrh slovenske politike i dalje ustraje na arbitražnoj presudi i poručuje Zagrebu da ne pristaje na bilateralno rješavanje graničnog prijepora.

“Arbitražni sud je utvrdio granicu između Slovenije i Hrvatske, to ne može promijeniti niti današnje mišljenje nezavisnog odvjetnika suda”, kazao je slovenski predsjednik Borut Pahor na zajedničkoj konferenciji za novinare s premijerom Marjanom Šarecom i predsjednikom parlamenta Dejanom Židanom.

Nezavisni odvjetnici su posebnost Suda EU-a. Oni ne zastupaju ničije interese, nego samo daju stručno mišljenje o relevantnim pravnim pitanjima koje ne obvezuje najviši europski sud. Na temelju mišljenja nezavisnog odvjetnika teško da će se moći nazrijeti odluka suda. Dosadašnja praksa pokazuje da u predmetima koji se vode pred Velikim vijećem, a to je slučaj sa slovenskom tužbom, sud slijedi mišljenje nezavisnog odvjetnika u nešto malo više od 50 posto slučajeva.

Odluka suda može se očekivati u prvom polugodištu, a možda i u prvom tromjesečju sljedeće godine, rekao je novinarima glasnogovornik suda Balazs Lehoczky.

Visoka hrvatska dužnosnica izjavila je da vjeruje da će sud poslušati neovisnog odvjetnika i odbaciti tužbu Slovenije protiv Hrvatske. Andrea Metelko-Zgombić, državna tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova nije htjela predviđati konačnu odluku suda, ali je istaknula da mišljenje Pikamaea “daje vjeru da će presuda biti na tom tragu”. (Hina)

 

Nezavisni odvjetnik Suda EU-a: Sud nije nadležan

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari