Autocesta u Zvirovićima do početka kolovoza
Autocesta do Zvirovića ipak neće biti gotova do početka ljeta. Međutim prema riječima Ensda Karića, direktora Javnog poduzeća Autoceste FBiH do početka kolovoza naplatne kućice bit će u Zvirovićima.
Više u tonskom zapisu…
Poddionica Zvirovići – Kravice dio je najjužnije dionice autoceste Koridora 5C od Počitelja do Bijače, u okviru koje je izgrađen i međunarodni granični prijelaz Bijača. Spomenuta poddionica duga je oko pet kilometara i na njoj će se pored tunela Bijela Vlaka nalaziti dva mosta, Studenčica i Trebižat, te vijadukt Pavlovići.
(FENA) – Nakon brojnih bezuspješnih pokušaja kriminaliziranja Javnog preduzeća Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine koji rade pojedini mediji po instrukcijama određenih političkih krugova, sada se prešlo i na ličnu diskreditaciju, izjavio je direktor JP Autoceste FBiH Ensad Karić.
– Otkako sam na čelu ovog preduzeća, pod specijalnim smo tretmanom i moji saradnici i ja. S obzirom na to da se radi o velikom i značajnom projektu i u finansijskom smislu, svaka je kontrola poželjna i dobrodošla. Ipak nekome je po svaku cijenu stalo inkriminirati i JP Autoceste FBiH i mene, makar po cijenu da stanu radovi – izjavio je Karić za Agenciju FENA, a povodom medijskih napisa da je Tužilaštvo KS-a otvorilo istragu protiv direktora Autocesta FBiH.
“Dnevni avaz” je objavio da je ovo tužilaštvo prije nekoliko dana donijelo naredbu o provođenju istrage protiv čelnika Mikrokreditne organizacije LOK, među kojima je i tadašnji direktor LOK instituta Ensad Karić. Istraga je pokrenuta, piše “Avaz”, jer se čelnici LOK-a sumnjiče da su kupovinom nepostojećeg poslovnog objekta u Velešićima „oprali 4,5 miliona maraka“.
Karić nije želio komentirati ove napise jer ga o ovom pitanju niko nije kontaktirao niti ima saznanja da se bilo šta istražuje o ovom pitanju.
– Međutim, pojedinim medijima to ne smeta da me nazovu kriminalcem. Da je riječ o harangi usmjerenoj na rušenje projekta od državnog značaja, a ne istinoljubivom porivu, svjedoči i činjenica da se naši demantiji, ispravci netačnih navoda, reakcije, uglavnom ne objavljuju. Od sada ćemo obavještavati i Vijeće za štampu, a tražit ću zadovoljštinu i na sudu. Nekome je zaista stalo da nas spriječi u gradnji autoputa, da bude što gore to bolje. O razlozima takvog antidržavnog ponašanja neću da nagađam, ali nas neće zaustaviti da gradimo dalje – izjavio je direktor Javnog preduzeća Autoceste FBiH Ensad Karić.
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Damir Kajin: Bježanija iz Uljanika
Dojam je da svi bježe iz Uljanika. Bježe radnici, gradonačelnik Miletić koji je “prilagođavao” prostorne planove strateškom investitoru, (industriju pretvarao u luku posebne namjene), više ne brani Jakovčića. Župan Flego koji je pred deset mjeseci branio diversifikaciju riječima: “Mi govorimo o konju, a ne muhi ispod konjskog repa”, više ni ne želi čuti za Uljanik, a danas odlazi i sindikalist Šverko iz Nadzornog odbora (time je blokiran nj rad zbog nepostojanja kvoruma) koji ne želi da se Uljanik prepolovi. Ostaju strateški, Jakovčić i Rossanda.
Ono što sam govorio o Uljaniku Puležani prepoznaju danas, ono što sam govorio o vrhuški IDS-a pred pet godina Istrijani će prepoznati sutra, a ono što govorim danas shvatit ce za 2-3 godine. Napredujemo.
1. Što rade službe? Zašto se ne bave tragom novca? Kako netko može unijeti 100-200…mil. € u HR, a da nitko ne pita odakle novac. Ja sam u slučaju buzetske kompostane u 2 sata “otvorio” desetak off shore tvrtki ljudi koji su trebali ulagat u to smeće, a što je potom dovelo i do rasčišćavanja nogometne močvare.
2. Što je bit diverzifikacije? Nekretninski biznis. Ne. To je paravan za nešto puno ozbiljnije. Da Vlada jamči za novac koji se neće trošiti samo na brodogradnju.
Kako izgleda taj Plan?
Šverko je rekao da ga kao potpredsjednik NO nije ni vidio u cijelosti te da ga izrađuje onaj koji bi trebao preuzeti Uljanik, a to je Kermas energija.
A što sadrži?
– država bi Uljaniku odmah trebala uplatiti 300 mil. € ( Pošto je 19.09. došlo na naplatu 47 mil. € , sada uprava potražuje 280 mil. €).
-država bi trebala dati 200 mil. € garancija strateškom partneru, te mu srediti papire za nekretninski biznis vrijedan 600 mil. €. U tom bi projektu država trebala biti sa 30%.
-nekretnine se rade u join – venture sa državom, a država nakon što proda svoj udio zaradila bi 200 mil. €. Moš mislit.
-na koncu bi strateški dobio novu marinu. Od onih 200 mil.€ 100 mil. € išlo bi za brodogradnju, a ostalo za popratne biznise (vidi G.Istre).
To je bit non -papera.
Da pojasnim Miletiću koliko je novaca ušlo u Uljanik. Dosada 4.3 mlrd. Kn do 2018. te 530 mil. kn iz 3.maja. 2018. 96 mil. € jamstava, (danas je protestirano 47 mil. €), 12.6 mil. € od Končara, 3 mil. € od prodaje V.Lenca, 100 mil. kn za plaće….Za 3 otkazana broda država će platiti 40 mil. € u 2018. god. Znači, samo 2018., cca 200 mil. € ili gotovo tri pulske opće bolnice. U narednih 3 godine, 2019./20./21., u Uljanik treba unijeti 550 mil. €. Vrijednost 8 brodova koje bi Uljanik trebao izraditi procjenjuje se na 650 mil. €, ali zbog prekoračenja rokova neće se uprihodovati ni 500 mil. €.
Miletiću, zašto Uljanik nije restrukturiran? Inače, sa onih 4.5 mlrd. kn, plus 700 mil.€. sanacija Uljanika do konca 2021. dosegnuti će iznos restrukturiranja Brodosplita. Govorimo o 10-11 mlrd. kn.
Uljanik nije restrukturiran, to je moje mišljenje, da bi se njime upravljalo iz Pule, ne daj Bože iz Zagreba. To je bit. Radničko dioničarstvo u Uljaniku pokazalo se glupošču za razliku od direktorskog u Uljanik plovidbi. Prestavnike radnika trebalo bi pitati zašto u 4. mjesecu nisu podržali Debeljaka koji je mogao pomoći Uljaniku, a spasiti 3.maj. Konačno, 3.maj više neće raditi za Uljanik pa će i onih 8 planiranih brodova u 3 godine doći u pitanje.
Stoga, okanite se megalomanije i ugledajte se u Split. Sačuvajte od diverzifikacije cijeli Uljanik. Točno, pred državom je dilema platiti 600 mil. € jamstava ili uz 700 mil. € koje bi trebala uložiti ili za iste jamčiti, (2018.-2021.), nakon tri godine suočiti se sa obvezama od još nekoliko stotina milijuna €.
Uljanik početi pretvarati u kombinaciju remontnog i pravog brodogradilišta, odabrati par brodova koje bi trebalo odraditi u rokovima i brojem zaposlenih po uzoru na druga brodogradilišta i ponavljam, ugledati se na Split, ali tko će pokriti gotovo 600 mil. € jamstava?
I ono što govori koliko Miletić vjeruje u brodogradilište: Zašto si inzistirao da Grad dobije Muzil, Hidro bazu…, a ne i dionice Uljanika? Reći ćeš Pula ne može bez pomoći, ne Vlade, već cijele države… To je točno, ali barem se moglo osigurati u Proračunu Grada Pule i Županije dostatna sredstva za najveći socijalni udar koji će Istru pogodit od 90-te na ovamo.
Miletiću, priznaj osim za sebe ti za Grad nisi učinio gotovo ništa. Što ćemo sa Monumentima, Katarinom, Barbarigom, Dragonerom? Sve je u posjedu Končara… Da li je predviđeno u Uljaniku 1000 suhih vezova i još 150 za mega jahte u moru? Ti znaš što ste radili i kamo ste Uljanik doveli. I ne samo Uljanik već i 3.maj. Stidite se ako obraza imate.
Ako vi na Puljštini niste spremni ni kune izdvojiti za Uljanik, zar mislite da će oni iz Zagreba? Da ne ispadne da ste Uljaniku vi iz Pule maćeha, a oni iz Zagreba majka iako imam dojam da Uljaniku u narednih nekoliko dana samo dragi Bog može pomoći. Nisam praznovjeran, ali vjerujem da još ima kakvh takvih šansi za Uljanik.
Damir Kajin
Što vi mislite o ovoj temi?
Kolumne
IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas
Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.
Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.
Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.
Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.
Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.
Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?
Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.
Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.
dr.sc. Ivo Lučić/Globus
