Pratite nas

Komentar

A. Babić: Predsjednički izbori koji će odlučiti o državnopravnoj sudbini Hrvatske

Objavljeno

na

Predsjednički izbori koji će odlučiti o državnopravnoj sudbini Hrvatske

Zadaća koju sam preuzeo, na molbu uredništva portala HKV, da komentiram izglede predsjedničkih kandidata nije niti malo zahvalna. Prije svega ne radi se o klasičnim predsjedničkim izborima u nekoj stabilnoj demokratskoj zemlji na zapadu koji neće utjecati na ključne državne i nacionalne interese, nego o izborima koji će odlučiti političku i državnopravnu sudbinu Hrvatske za nekoliko stoljeća. Zato se radujem što pišem za portal gdje mogu iznijeti ono što mislim. Nažalost, hrvatsko društvo nije još uvijek u cijelini doseglo razinu demokracije gdje je, barem unutar sličnog svjetonazora, moguće bez rekriminacije imati drugačije ili izdvojeno mišljenje o pojedinim društvenim i političkim pitanjima, a posebno ne o onim važnim i ključnim temama kao što su predsjednički izbori.

Tuđman_Knin_1995U Hrvatskoj i nakon dvadeset i tri godine formalnog proglašenja samostalne i demokratske države prevladava razmišljanje kakvu je u njegovoj poruci 20. rujna 2001. godine, nakon terorističkog napada na Ameriku, svijetu poslao tadašnji američki predsjednik George W Bush: «Ili ste s nama ili ste protiv nas». Međutim, usuđujem se reći kako se malo ljudi u Hrvatskoj danas sjeća te izjave ne baš previše omiljenog i talentiranog američkog predsjednika. Nažalost, što sam duže u Hrvatskoj sve sam više uvjeren da je razmišljanje «ili si snama ili protiv nas» nešto što smo u hrvatsku «demokraciju» uglavnom prenijeli, bez obzira jesmo li danas tzv. «lijevi» ili «desni», iz totalitarnog jugoslavenskog komunističkog režima.

Posebna je tragedija što su, zbog pomanjkanja iskustva života u uspješnom demokratskom društvu, taj negativan odnos prema općem demokratskom pravu na drugačije razmišljanje preuzeli i mlađi hrvatski naraštaji. Čak i oni koji su rođeni nakon uspostave današnje hrvatske države. Naročito je neobično što takva kruta i netolerantna stajališta nisu nepoznata niti onim ljudima koji dijele apsolutno isti svjetonazor. Tu prvenstveno mislim na ljude koji su neosporno dokazani hrvatski domoljubi. Ipak, kao neovisan komentator, koji sada nema nikakvih političkih ili nekih drugih interesa, pokušat ću iznijeti kako ja vidim izglede glavnih predsjednička kandidata. Tu želim otvoreno reći kako usprkos tomu što sam neovisan komentator, kada je riječ o konačnom ishodu dolazećih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj nisam niti mogu biti potpuno objektivan i nepristran promatrač. Zato ću najveći dio ovog komentara posvetiti negativcu Ivi Josipoviću.

Pred nama su drugi navažniji izbori u Hrvatskoj od 1990. godine. Gledano kroz prizmu teške političke, gospodarske, socijalne, demografske, moralne i duhovne krize koja prijeti samom opstanku samostalne hrvatske države, dolazeći predsjednički izbori jednako su važni za sudbinu i budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda kao i prvi parlamentarni izbori u Hrvatskoj 1990. godine. Da nije, uz ogormnu financijsku pomoć hrvatskog iseljeništva, HDZ-e, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, pobijedio na prvim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, malo je vjerojatno da bi danas imali samostalnu hrvatsku državu. S druge strane, danas nije niti malo pretjerano reći da će, ako Ivo Josipović dobije drugi mandat kao predsjednik Republike Hrvatske, opstanak današnje hrvatske države i demokratskog i pluralističkog društva biti ozbiljno ugrožen i doveden u pitanje.

Mogućnost pobjede Ive Josipovića na dolazećim izborima ne treba ni precijeniti niti potcijeniti. Josipović je u utrku ušao s nekoliko velikih i značajnih prednosti. Prva i najveća njegova prednost pred drugim kandidatima je ta da se u predsjedničkoj kampanji natječe kao trenutni predsjednik. U svim demokratskim zemljama to se pokazalo kao velika prednost za dobivanje drugog mandata. Zahvaljujući toj činjenici, Ivo Josipović se zapravo u kampanji nalazi od početka ove godine, ako ne i svih zadnjih pet godina. Naravno, na račun hrvatskih poreznih obveznika. Radi se o desecima milijuna kuna iz državnog proračuna koje je Josipović potrošio da bi birače uvjerio kako je zaslužio drugi mandat. Ako se tome doda posebno važna činjenica da je Josipović u toj dugoj kampanji imao i ima jednostranu i neograničenu potporu i naklonost većine javnih i privatnih televizijskih kuća u Hrvatskoj, a posebno HTV-a, onda crveni predsjednik ima ima dosta razloga biti optimističan da bi mogao biti ponovno izabran za predsjednika Republike Hrvatske. U podizanju i širenju tog optimizma Josipoviću posebno odano služe i brojni drugi lijevi mediji, među kojima prednjače Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i Novi list.

Nesigurni i uplašeni Josipović bježi od sučeljavnja

ivo_josipovic_cU tom kontekstu ništa manje važnu ulogu nisu do nedavno igrale i namještene javne ankete, koji su pokazivale kako Josipović ima šanse pobijediti već u prvom krugu, i da je njegova pobjeda u drugom krugu potpuno neupitna. No, tjedan dana prije početka službene kampanje neke veće televizijske kuće iznenada su najavile kako više neće naručivati ankete o popularnosti predsjedničkih kandidata sve do zadnjeg tjedna predizborne kampanje. Za takvu odluku postoji samo jedno pojašnjenje. Čak ni njihove lažne ankete nisu mogle sakriti činjenicu da značajno raste popularnost Milana Kujundžića, te da kad se njegovi glasovi dodaju postotku birača koji se izjašnjavaju za Kolindu Grabar Kitarović, koja ima najveću potporu domoljubnog biračkog tijela, Ivo Josipović sigurno gubi izbore. To je, naime, razlog da već dva tjedna nisu objavljeni rezultati niti jedne ankete agencija koje su do sada redovno objavljivale kakva je potpora birača pojedinim predsjedničkim kandidatima. U demokratskom svijetu je ne samo praksa nego i norma da se tijekom službene predsjedničke kampanje barem jednom tjedno objavljuju ozbiljne ankete za koga namjeravaju glasati birači. No, ankete se u Hrvatskoj trenutno i dalje redovno provode, ali zbog puno lošijeg stanja Josipovića u tim anketama one ostaju u ladicama i daleko od očiju javnosti. Igrama – sad ih vidiš sad ih nevidiš – s anketama, treba dodati i bježanje Josipovića od sučeljavanja s protukandidatima sve do tjedan dana prije izbora. To Josipovićevo bježanje od sučeljavanja do zadnjeg trenutka je osmišljeno u nadi da poraz koji će u tim sučeljavanjima sigurno doživjeti neće dati dovoljno vremena da jedan postotak njegovih glasača promijeni mišljenje.

Ima puno razloga zašto ankete pokazuje da crveni predsjednik Ivo Josipović nije više tako u javnosti popularan kao što je navodno bio, odnosno kako su Josipovića njemu skloni režimski mediji prikazivali. Budući da su izbori najbolji i jedini pravi pokazatelj popularnosti političara i stranaka u Josipoviću sklonim hrvatskim medijima u zadnje vrijeme više nema tvrdji kako će Josipović pobjediti, ako ne u prvom, onda zasigurno u drugom krugu.

Josipovićeva nova ozbiljna javna prijetnja domoljubnim Hrvatima

U velikom intervju koji je dao lijevom i projugoslavenskom riječkom Novom listu, od 16. prosinca 2014., Ivo Josipović otvoreno je najavio da će se, ako on dobije izbore, «Hrvatska čvršće suprotstaviti desničarskoj netoleranciji». Nemojmo to Josipovićevo upozorenje olako shvatiti. Ivo Josipović je tijekom njegove prve predsjedničke kampanje prije pet godina upravo u Rijeci najavio kako će on «Hrvatsku pocrveniti ako postane predsjednik». Iako tu Josipovićevu izjavu mnogi, pa čak i vjernici katolici koji su, nažalost, glasovali za njega, nisu tada uzeli dovoljno ozbiljno, Josipović je, zajedno s Milanovićem, Hrvatsku uistinu politički pocrvenio i upropastio do te mjere da bi se sada svi oni državotvorni Hrvati koji su za njega glasovali trebali ne samo crveniti nego i duboko kajati. Josipovićeva najava u sadašnjoj kampanji da želi promijeniti Ustav i stvoriti Drugu Republiku, zajedno s prijetnjom «da će se čvršće suprotstaviti desničarskoj netoleranciji», zapravo znači da on u Hrvatskoj želi uvesti diktaturu u kojoj će se obračunati sa samostalnom i demokratskom državom Hrvatskom koja je stvorena u Domovinskom ratu tj. da će se obračunati sa svim hrvatskim domoljubima koji su se u njegovom prvom mandatu nastojali javno suprotstaviti njegovoj neokomunističkoj i neojugoslavenskoj politici.

Mnogima se čini kako je to nemoguće provesti. Ja samo želim upozoriti da ne živimo u svijetu globalne stabilnosti nego sve veće međunarodne napetosti, globalne gospodarske krize, vjerske netolerancije i rasnih sukoba unutar država i na svjetskoj razini, i zatrašujuće nove utrke u naoružavanju na međunarodnoj razini, posebno u Aziji, gdje Kina pokušava istisniti SAD kao najjaču vojnu i gospodarsku silu. U samo zadnjih trideset godina svijet se do neprepoznatljivosti promijenio. Kina je pretkla SAD kao najveće svjetsko gospodarstvo. Europska unija postaje sve nestabilnija. Sve to upućuje da se pred čovječanstvom nalaze novi veliki izazovi, pa čak i mogućnost većeg svjetskog rata. U takvim okolnostima, onaj koji bude u Hrvatskoj kontrolirao vojsku i policiju nakon slijedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora bit će u mogućnosti silom nametnuti i svoj politički svjetonazor.

Može Josipović galamiti koliko god hoće protiv tzv. desničara i HDZ-a i drugih državotvornih stranaka u Hrvatskoj. Treba mu jasno poručiti da oni predstavljaju onaj dio hrvatskog naroda koji se od 1990. do 1995. u Domovinskom ratu borio za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Josipović i njegovi istomišljenici ne samo da se nisu u Domovinskom ratu borili za hrvatsku državu, nego su, nakon dolaska na vlast 2000. i 2011. godine poduzimali sve što su mogli da hrvatsku državu unište i da ju vrate u okvire neke nove Jugoslavije tj. «regiona», u kojem bi Srbija, da parafraziram Tomislava Karamarka, ponovno bila «lokomotiva a Hrvatska bicikl».

Josipović kao sovjetski diktator Leonid Brežnjev

JOSIPOVIC-Hudelist_globus-1-2010-231Za razliku od kampanje za prvi prvi mandat, kad je uspio prevariti veliki broj birača u Hrvatskoj, koji su u Josipoviću vidjeli uglađenog i obrazovanog gospodina, svirača klavira i koji će biti sušta suprotnost šarlatanu Mesiću kojega je svima, onima koji su glasovali za njega i onima koji nisu, bilo već dosta, ovoga puta Josipović, u to sam uvjeren, neće proći. U pet godina vladavine crveni predsjednik poslao je previše jasnih totalitarnih svjetonazorskih poruka koje su zatrašile većinu Hrvatica i Hrvata u Hrvatskoj i diljem svijeta. Usprkos činjenici što obožava Tita, današnji Josipović meni više sliči krutom i umrtvljenom sovjetskom komunističkom diktatoru Leonidu Brežnjevu, nego bjelosvjetskom hoštapleru Titi, koji je imao određenu karizmu, koja mu je služila da dugo vremena vara narode u Jugoslaviji, kao novinare i političare po svijetu.

Ako u Hrvatskoj još ima vjernika katolika i domoljuba koji misle da Josipović nije ozbiljan u njegovoj namjeri da stvori Drugu Republiku, koja neće imati nikakve veze s današnjom hrvatskom državom, neka se sjete tko su i dalje Josipovićevi glavni savjetnici, koji su njihovi korijeni i kakav je njihov svjetonazor – Budimir Lončar, Sađa Perković, Dejan Jović (koji i dalje savjetuje Josipovića). Ipak glavnu i najjasniju poruku Josipović nam je poslao kad je svoj predsjednički program predstavio na Trgu žrtava fažizma, a svoju predsjedničku kampanju počeo na omraženom Trgu maršala Tita. Ako to nije vraćanju u komunističku Jugoslaviju, ne znam što je.

Kolinda Grabar Kitarović nije Jadranka Kosor

Iz gore navedenog svakome bi trebalo biti jasno kako se pred hrvatskim narodom i Hrvatskom nalazi odluka – «biti ili ne biti». Zato je jako razočarajuće pa i tragično što se domoljubne političke opcije nisu puno ranije dogovorile oko strategije i taktike kako pobjediti Ivu Josipovića i spasiti Hrvatsku. Ovdje nemam dovoljno prostora ući u detaljniji analizu zašto je to tako. Dio odgovora nalazi se i u mojem razmišljanju koje sam iznio na početku ovog komentara.

Kolinda_Grabar_Kitarovic_35Djelomičan razlog možda treba potražiti i u predugačkoj neizvjesnosti oko najave HDZ-ovog predsjedničkog kandidata tj. kandidatkinje – Kolinde Grabar Kitarović. Iako se često prave usporedbe između Kolinde i Jadranke Kosor, koja je bila kandidatkinja HDZ-a na predsjedničkim izborima 2005. godine, gospođa Grabar Kitarović daleko je kvalitetnija kandidatkinja za predsjednicu države nego što je to bila Jadranka Kosor, koja nije imala nikakvo međunarodno i diplomatsko iskustvo, a o poznavanju stranih jezika, što je danas uvjet za bilo kakvu visoku diplomatsku i međunarodnu državničku komunikaciju, da i ne govorimo. Dok sam bio na dužnosti zamjenika veleposlanika u Dublinu, drugi čovjek irske PR agencije, koja je vodila pedizbornu kampanju Jadranke Kosor 2005. godine, upitao me je što ja mislim o njezinim izgledima. Rekao sam mu otvoreno da, iz puno razloga, gospođa Kosor nije kvalitetan kandidat i da nema nikakvih izgleda dobiti predsjedničke izbore te da me jako čudi što ju je HDZ-e kandidirao.

Uz sve možebitne nedostatke, a nema kandidata koji nema određenih slabijih strana, Kolinda Grabar Kitarović je za Hrvatsku svakako bolja i sigurnija opcija za Pantovčak nego Ivo Josipović. Dok je bila ministrica vanjskih poslova u Dublinu sam se osobno, kao hrvatski diplomat, osvjedočio u visoku sposobnost Kolinde Grabar Kitarović kad je riječ o zastupanju hrvatskih interesa i komunikaciji sa stranim političarima na najvišoj razini. To nikako ne znači da Kolinda ne treba još puno raditi da se razvije u vođu naroda što svaki uspješan predsjednik treba biti. Istina, njezina kampanja, da budem vrlo blag, nije najbolje počela i mnogi su se članovi HDZ-a počeli hvatati za glavu. No, kako je vrijeme proticalo proradila je HDZ-ova vrlo potentna stranačka infrastruktura i nešto manje od dva tjedna prije izbora Kolindini izgledi za pobjedu na dolazećim izborima vrlo su veliki. Naravno, to će najvećim dijelom ovisiti o tome hoće li u drugom krugu svi oni koji će u prvom krugu glasati za Milana Kujundžića u drugom krugu dati svoj glas Kolindi Grabar Kitarović. Možda ovdje treba dodati kako je HDZ napravio značajnu grešku kad nije podržao referendumsku inicijativu udruge «U ime obitelji» o promjeni izbornog zakonodavstva. Siguran sam da bi danas dr. Željka Markić i njezini brojni suradnici diljem Hrvatske zdušno zagovarali izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske.

Milan Kujundžić će ići do kraja

milan_kujundzicMilan Kujundžić je moj liječnik i osobni prijatelj. Nisam u njegovom predsjedničkoj kampanji. Zašto? To ću njemu i javnosti reći kad prođu izbori. Sa sada mogu samo reći da kao i uvijek do sada meni su daleko važniji opći hrvatski interesi od interesa bilo kojeg pojedinca. Iz tog razloga jako mi je teško naći pravu mjeru za moju ocjenu Kujundžićevih izgleda u predsjedničkim izborima. Bit ću vrlo kratak. Milan Kujundžić je neosporno domoljub i čovjek velikih intelektualnih i organizacijskih sposobnosti. Ima Kujundžić i nedostataka. O njima više nakon izbora. Ipak duboko sam uvjeren da je Kujundžić bio kandidat jedne velike domoljubne i državotvorne stranke kao što je HDZ-e, on bi na ovim izborima pobjedio u prvom krugu. Sve što je do sada uspio postići u predizbornoj kampanji isključivo je njegova zasluga. Iako tim ljudima treba odati priznanje, iza njega stoji jako mali tim i još manje financijskih sredstava. Kujundžić je napravio i nekoliko jako velikih gafova, uglavnom u ishitrenim i nedovoljno promišljenim javnim izjavama. To jednim dijelom možemo pripisati i nekim nedovoljno politički iskusnim ljudima u njegovom malom Izbornom stožeru. Ipak, u demokraciji za pobjedu najzaslužniji je prvi čovjek, ali i u porazu za sve greške također je najodgovorniji prvi čovjek.

Moje predviđanje je da će Milan Kujundžić nastaviti s kampanjom do kraja. Imajući u vidu njegove ljudske i financijske rersurse Milan Kujundžić teško može računati na više od 15 do 20% glasova. To mu nikao ne može donijeti drugi krug, ali će ga afirmirati kao ozbiljnog domoljubnog političara koji bi mogao postići dobar rezultat na slijedećim parlamentarnim izborima.

Ono što zabrinute domoljubne glasače najviše zanima je hoće li Milan Kujundžić, ako ne prođe u drugi krug, pozvati one koji su glasovali za njega da svoj glas daju Kolindi Grabar Kitarović? Ja vjerujem da hoće. Ovim ga putem, kao prijatelj, pozivam da to učini, jer će mu to otvoriti još veći prostor za buduće političko djelovanje u Hrvatskoj. Osim toga, kao i mi svi, duboko vjerujem da i Milan Kujundžić želi doprinijeti da Ivo Josipović ne bude ponovno izabran za predsjednika Republike Hrvatske.

Ovim putem ujedno pozivam sve one ljude u HDZ-u ili koji to čine samoinicijativno, da se ne spuštaju na nevjerojatno nisku i neprofesonalnu medijsku razinu kad Kujundžića optužuju da radi za Josipovića. Iza sebe imam više od četrdeset godina političkog iskustva i borbe za hrvatske nacionalne interese. U materijalnom pogledu osim vrlo skormne mirovine nemam ništa. Bio sam i suradnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u vrijeme stvaranja, obrane i međunarodnog priznaja Republike Hrvatske. Premda je u životu sve moguće, ono što ja znam i što mi govori moje iskustvo, Milan Kujundžić je daleko veći ideološki protivnik Ive Josipovića nego Kolinda Grabar Kitarović, čije je domoljublje također neupitno.

«Sukob na «desnici» uoči sadašnjih predsjedničkih izbora nije počeo od dolaska Tomislava Karamarka, Kolinde Grabar Kitarović i Milana Kujundžića na političku scenu u Hrvatskoj. Potrebno je podsjetiti, i o tome dobro voditi računa, kad nešto govorimo i pišemo, da je taj sukob počeo u vrijeme kada su HDZ-e vodili Ivo Sanader i Jadranka Kosor, koji su najodgovorniji za detuđmanizaciju Hrvatske i početak rušenja ugleda hrvatskih branitelja. Ivo Sanader učinio je najveću izdaju u Hrvatskoj od 1990. godine zato što je hrvatski narod vjerovao da je Ivo Sanader hrvatski domoljub. Sve izdaje i veleizdaje Ive Josipovića, Mesića, Milanovića, Pusićke i drugih hrvatskih neojugoslavena nas nisu previše iznenadile. Ovih sam dana čuo iz najbližih crkvenih izvora da nisu samo obični građani u dilemi da li glasovati za Kolindu ili Kujundžića nego i mnogi hrvatski katolički svećenici, posebno župnici. Kako ja vidim stvari, to je razlog zašto je jedan dio hrvatskih domoljuba tražio i traži rješenja izvan HDZ-a, što uključuje i izbore za predsjednika. Pogledajmo samo kakva politička stajališta danas ima i javno zagovara bivša predsjednica HDZ-a i premijerka HDZ-ove vlade Jadranka Kosor, prijateljica crvenog predsjednika? Vjerujem da je to vrijeme iza nas i da će HDZ, zajedno s ostalim domoljubnim strankama, s kojima je i nije u koaliciji, ponovno odraditi povijesnu zadaću da Hrvatska dobije domoljubnog predsjednika te da na parlamentarnim izborima iduće godine do nogu potuče Milanovićeve i Pusićkine neokomuniste i neojugoslavene, koji su Hrvatsku doveli do samog ruba ponora.

Ako budemo imali pameti, ako se budemo manje međusobno sukobljavali i svađali, ako stavimo interese Hrvatske ispred vlastitih interesa te ako svi budemo dovoljno svjesni naše povijesne odgovornosti na dolazećim predsjedničkim izborima, gotovo je sigurno da će pobjediti domoljubni kandidat. U ovom trenutku više je nego izvjesno da će to prije biti Kolinda Grabar Kitarović nego Milan Kujundžić. Novu predsjednicu Republike Hrvatske čekaju jako veliki izazovi, ogromna odgovornost i izuzetno težak posao koji će od nje i svih njezinih suradnika zahtijevati Kujundžićevo 18-satno radno vrijeme.

mr.sc. Antun Babić

HKV/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hrvatska ima ‘stručnjaka’ za zrakoplovstvo na izvoz, samo što ih nitko neće

Objavljeno

na

Objavio

Od nasrtljivih reporterskih perjanica RTL-a i N1, preko vozača tramvaja do piskarala iz žutih medija, polupismenih saborskih zastupnika, dokonih umirovljenika i bakica s placa, svi žestoko raspravljaju o aktualnoj nabavi izraelskih zrakoplova…važu, procjenjuju, gataju, nagađaju, žeste se, savjetuju što i kako bi se moralo (i što i kako se nikako ne bi smjelo), a ima bogme i takvih koji traže ostavku ministra obrane Krstičevića – ne znaju, doduše, još uvijek zašto, ali traže ostavku.

Njihovo je demokratsko pravo, uostalom, da traže što god hoće, pa i ostavke svih i svakoga. Nitko im to ne spori. Njihovo je pravo i da budu bedasti i da tu svoju bedastoću javno podastiru kad god i koliko žele (što mnogi od njih i čine) jer to im jamči demokracija.

Pitam se, međutim, imamo li mi koji nismo uključeni u tu ujdurmu (i živimo u uvjerenju kako smo za razliku od njih normalni), pravo na mir i pravodobnu informaciju (bez žuči, strasti, agresivnosti i senzacionalističke histerije) ili moramo u nedogled svjedočiti medijskom ludilu, halabuci koja se svako malo diže oko svega i svačega i već je odavno prešla sve moguće granice podnošljivog i probavljivog.

Ludnica je ostala otključana – i to ne jedna, nego više njih. I to (što je još gore), čini se, nikoga ne brine! Uzima se pod normalno. Sudeći prema onomu što nam prezentira većina medija, mi smo već zagazili u kolektivnu shizofreniju.

Mislite li da je to prejak izraz? Ne, ni slučajno! Osvrnite se oko sebe, uključite televizore, idite na Internet i pročitajte ponešto, posjetite ponekad društvene mreže, otvorite stranice dnevnika ili tjednika, poslušajte radio…

Ova atmosfera shizofrenije ogleda se u brojnim aspektima i segmentima našeg društvenog i političkog života, pa i u pojavi da očito potpuno nekompetentne individue sebi daju za pravo raspravljati i donositi svoj sud i o najsloženijim pojavama, problemima i pitanjima o kojima ništa, ama baš ništa ne znaju. I to se u javnosti prihvaća kao sasvim normalna pojava (ili se tako barem čini)!?

Tko sve zadnjih dva-tri mjeseca ne “ispire” usta temom nabave zrakoplova?!

I to čine po pravilu “vrla gospoda” koja teško da bi mogla zamijeniti rezervnu gumu na svom automobilu – toliko su tehnički “potkovani”, a u financije i međunarodne ugovore razumiju se jednako koliko i u nanotehnologiju ili 3D printanje – dakle, nikako.

I svi oni (od Kreše Beljaka, Gordana Marasa, Davora Bernardića, Ivana Pernara, Branimira Bunjca, Ivana Vilibora Sinčića, preko Hrvoja Krešića, Petra Štefanića, Damire Gregoret, Klauškog, Pilsela, Jelinića i plejade sličnih tragikomičnih likova), mada blage veze nemaju o vojnim sustavima i strategiji obrane države (a o zrakoplovstvu i zrakoplovima još manje), uzimaju sebi za pravo docirati ljudima iz struke i mudrovati o tomu trebaju li nam ili ne borbeni lovci, koji model i od koga ih kupiti (ako već moramo)!

I što god Vlada i MORH poduzeli po tom pitanju kod njih je tretirano kao promašaj!

Slično priči o “tamnom vilajetu” (“Uđeš li, kajat’ ćeš se, ne uđeš li jednako ćeš se kajati”). Ne postoji ni jedna jedina solucija, ni najmanja mogućnost u kojoj bi ta klika pozdravila kao dobro i korisno što god bilo tko iz vlasti – pa i ministar Krstičević poduzme. Taman na glavu da se postave svi redom – valjalo ne bi!

Jer, njima, toj bulumenti neuračunljivih likova i smutljivaca koji uporno šire histeriju javnim prostorom ne treba ni ova država i oni se s njezinim postojanjem nikad nisu pomirili. Pa kad im ne treba država, što će im vojska? Nije li to sasvim logično i razumljivo?

No, isto je tako logično i razumljivo da velika većina naroda i građana Republike Hrvatske znade kako su oružane snage temelj neovisnosti, samostalnosti i sigurnosti i da bez toga nema mira, stabilnosti ni bilo kakvoga razvoja. Uzalud ekonomija, gospodarstvo, standard, tehnologija, BDP, informatizacija, kurikulumi, demografska obnova, ako nisi svoj i nemaš slobodu odlučivanja o vlastitoj sudbini.

Informacija koja je dodatno uzdrmala hrvatsku javnu i medijsku scenu posljednjih dana, a tiče se navodne zabrane realizacije potpisanog izraelsko-hrvatskog ugovora o prodaji zrakoplova od strane SAD-a, još je više uzburkala duhove, pogotovu u lijevo-liberalno-anarhističkom miljeu. Mada su tek načuli o čemu je riječ i nitko od njih pojma nema kako stoji stvar, vijest su dočekali kao zapete puške i naprečac i bez ikakvih dvojbi zaključili kako je za sve kriv ministar obrane Krstičević.

Uzalud se ministar obrane pravda nasrtljivim novinarima (koji su već odavno prešli sve granice pristojnog ponašanja) i dokazuje “svoju” istinu. Niti ga tko čuje, niti je koga iz tog društva briga za argumente i činjenice.

Ministar Krstičević već je nekoliko puta jasno i glasno ustvrdio kako MORH raspolaže dokumentom koji potvrđuje kako su SAD dopustile Izraelu ponudu zrakoplova F16 Barak Hrvatskoj, u onoj verziji kako je to dogovoreno ugovorom. U međuvremenu su iskrsnule neke nesuglasice na relaciji SAD-Izrael, ali što Republika Hrvatska i MORH imaju s time – ako je sve onako kako su ministar obrane , načelnih Glavnog stožera OS RH i drugi najodgovorniji ljudi iz vrha države i obrambenog sustava javno iznijeli?

Može li Hrvatska i kako utjecati na spor u kojemu lome koplja SAD i Izrael oko nekih svojih interesa, ili propusta što su ih napravile njihove administracije u procesu koji je prethodio izraelskoj ponudi borbenih lovaca F-16 Barak? Naravno da ne može. I samo budale, oni koji su zlonamjerni ili totalno neobaviješteni mogu tražiti bilo čiju krivnju u našem državnom vrhu ili MORH-u, uključujući samoga ministra Krstičevića.

Našim “stručnjacima opće prakse” koji se služe metodologijom “što gore to bolje”, kako već rekoh, odgovara samo situacija u kojoj sve ide naopako. Zato svaki povod – o bilo čemu da je riječ – koriste kako bi stvorili izopačenu sliku stvarnosti, prilagodili je svome bolesnom svijetu i uvjerili što više građana u tu svoju “istinu”.

Već neko vrijeme u Hrvatskoj nema “ustaša” – jeste li primijetili? Gotovo ih nitko ne spominje (osim Milorada Pupovca i njegove ekipe iz SDSS-a, čak su i oni nešto prorijedili), “afera Borg” se ofucala i izlizala (samoj još nesretni i smušeni Bernardić ponekad “zajaši” na nju), “afera SMS” je na izdisaju, nova optužnica protiv Milana Bandića nikoga više niti iznenađuje niti zanima, Luku Modrića su oslobodili optužbi, Zdravko Mamić je stara priča na koju ne trzaju ni oni koji redovito gledaju RTL, N1 i čitaju srpske ‘Novosti’, sliježe se i prašina oko ministra financija Zdravka Marića kojega se očito ne može izbaciti iz sedla – što je već izvor ozbiljnih frustracija i za oporbu ali i za njezinu logistiku u medijima, udrugama “civilnog društva” i lijevo-liberalno-anarhističkom dijelu javnosti…

I sad se, u nedostatku aktualnih afera koje bi digle temperaturu i histeriju u javnosti “uzjahalo” na F-16.

Bojim se da će u ovom slučaju (kad je u pitanju aktualna rasprava o nabavi zrakoplova F-16 Barak) biti uzaludne sve riječi što su ih izrekli najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji – počevši od premijera, do ministra obrane, načelnika Glavnog stožera OS i pilota i stručnjaka za zrakoplovstvo u OS RH (pa i prije par dana u emisiji “Otvoreno” – kad su konačno dobili prostor i pravo na riječ o stvarima koje spadaju u njihovu domenu).

Sve se to uglavnom odbija o neki nevidljivi zid i gubi u kakofoniji što ju planski, smišljeno i sustavno stvaraju samozvani “stručnjaci” za sve i svašta, pa i za zrakoplovstvo, kojih imamo toliko da bi ih mogli izvoziti – samo kad bi ih tko htio.

Važno je praviti histeriju i ludnicu u ovoj zemlji, producirati stanje kaosa, pa i onda kad nema nikakvoga povoda i razloga za takvo što.

The show mast go on (kako se ono kaže), ili (parafrazirano) po domaći: CIRKUS IDE DALJE.

Do kada, vidjet ćemo…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zekanović je objasnio tko mu je platio put. Bilo bi pravično isto upitati Obersnela?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Na društvenim se mrežama problematizira pitanje tko je platio odlazak Hrvoja Zekanovića, saborskog zastupnika stranke Hrast, u Marakeš, gdje je prosvjedovao protiv usvajanja t. zv. Marakeškog kompakta. Zekanović je na novinarskoj konferenciji izjavio da je troškove puta platila njegova stranka.

S druge strane, nitko nije postavio pitanje, tko je platio 50. odlazak (nije pretjerivanje) Vojka Obersnela u Barcelonu, i tko je platio ostalih u njegovoj političkoj karijeri 49 odlazaka u Barcelonu? Je li to bio “imućni” SDP kojemu, ako se Bandiću prohtje, slijedi bankrot ili hrvatski porezni obveznici?

Uzgred, kako javlja portal fiuman.hr, Obersnel je o povratku iz Barcelone svratio baš u Marakeš, na nekakvom forumu gdje je bio “jedini hrvatski predstavnik, a u svom je izlaganju obradio temu migracija i migranata u kontekstu riječkog projekta Europske prijestolnice kulture u čijem je programu snažno zastupljena i tema migracija” – piše fiuman.hr, prenosi hrsvijet.net

Dakle, bez svjetonazora i ideologije; Zekanović je naveo tko mu je platio put. Bilo bi pravično isto upitati Obersnela, ne samo za Marakeš, nego i za Barcelonu? Lijepo je da progresivni gradonačelnik putuje svijetom, a grad mu je na rubu bankrota. No, očito je stranačka pripadnost jedino mjerilo za bilo što u Republici Hrvatskoj, piše hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari