Pratite nas

Kolumne

Bacimo im Jovića da zaborave Radivoja Cvetićanina!

Objavljeno

na

Umjesto da su istoga trenutka pokrenuli postupak istrage zbog činjenice koju je iznio Ivica Šola na stranicama Dnevno, o Josipovićevoj tajnoj suradnji sa srbijanskim veleposlanikom Cvetićaninom i proslijeđivanju Srbiji «hrestomatija» državnih dokumenata u tijeku tužbenoga procesa za genocid, HDZ se navukao na Jovića i brani se zbog nekadašnje suradnje s njim.

Je li u pitanju samo nesposobnost?

Umjesto da su istoga trenutka pokrenuli postupak istrage zbog činjenice koju je iznio Ivica Šola na stranicama Dnevno, o Josipovićevoj tajnoj suradnji sa srbijanskim veleposlanikom Cvetićaninom i proslijeđivanju Srbiji «hrestomatija» državnih dokumenata u tijeku tužbenoga procesa za genocid, HDZ se navukao na Jovića i brani se zbog nekadašnje suradnje s njim. Je li u pitanju samo nesposobnost?

Zašto je Josipović upravo sada «progledao» i smjenio svoga glavnog savjetnika i analitičara?

Dejan-JovicDa preusmjeri oči javnosti i hrvatskoga naroda sa skandalozne činjenice da je kao suradnik na izradi i pripremi tužbe za genocid protiv Srbije, neposredno nakon toga, po riječima srbijanskog diplomata, surađivao tajno s njim proslijeđujući mu «hrestomatije» sigurnosnih dokumenata. Klasična obavještajna aktivnost protiv svoje zemlje, koju je Josipović vodio sa svojim kolegom i prijateljem Šimonovićem, a kasnije de facto potvrdio upornim porukama o potrebi povlačenja tužbe.To je skandal nevjerojatnih razmjera u svakoj civiliziranoj zemlji, koji bi potresao samim indicijama kompletan politički poredak. To je ravno izdaji zemlje i činjenica koja diskvalificira svakog građanina, a ne tako visokorangiranog političara. Informacija koju je na stranicama Dnevno objavio Ivica Šola, utemeljena na memoarskoj knjizi tadašnjeg srbijanskog veleposlanika, nije pitanje za predizbornu kampanju – nego za pokretanje opoziva predsjednika države i kaznenoga postupka protiv Ive Josipovića.

Zbog toga je došlo do igrokaza Jovića i Josipovića, zbog toga je glavni analitičar morao «otići», što je usporedivo sa žrtvom topa kako bi se spasio meč i konačno – matirao suparnik. Problem je što u ovome trenutku suparnik Josipoviću i njegovoj politici nije Kolinda Grabar Kitarović, nije ni Kujundžić, ni bilo tko osobno – suparnik je u ovoj partiji, sam hrvatski narod. A što zbog medijske kampanje, što zbog nevjerodostojnoga HDZ-a, ispalo je da je Jović – dugogodišnji hadezeovac.

Davati Joviću takvo značenje, usmjeravati pozornost na čovjeka koji je višestruko u višegodišnjem razdoblju javno iznosio slične stavove, jednostavno nema nikakvog smisla ako se iza toga ne krije nešto daleko dublje i razornije. U konačnici, nije Jović vodio politiku Republike Hrvatske, niti je položio prisegu hrvatskome narodu nego – Ivo Josipović.

Informacija koju je objavio Šola je – najozbiljnija indicija o klasičnoj izdaji zemlje!

pusic josipovicOdlazak Jovića nije istovremeno odlazak njegovog duha s Pantovčaka, jer taj duh je – Josipović i politika koju vodi, ne samo na mjestu predsjednika države, već koja čini dio njegovog osobnog identiteta i karijernog naslijeđa. Svjedočenje srbijanskoga veleposlanika je jasan znak da je Josipovć na Pantovčak donio duh izdaje, a ne Dejan Jović.

Pogubno je što najveća oporbena stranka, a posve očekivano i velika većina kontroliranih medija, posvećuju toliku pozornost Joviću, istovremeno posve zanemarujući informaciju o potencijalno najtežem kaznenom djelu i sigurnosnome skandalu.

Bez obzira na poziciju glavnoga analitičara predsjednika Republike, stajališta koja je Jović iznio u političkome časopisu su u demokratskoj zemlji stvar akademske rasprave.

Ključno političko i nacionalno bitno pitanje u tome oko Jovića je nešto sasvim drugo, a zbog toga su Josipović i Vlada odgovorni.

Dvadeset i tri godine nakon uspostave neovisne nacionalne države, uz sve probleme, prije svega izazvane velikosrpskom političkom, ali i akadamskom promidžbom tijekom gotovo cijeloga prošlog stoljeća, s kojima smo se tako dramatično i realno susretali tijekom stvaranja države, treba postaviti pitanje, koliko je to hrvatskih znanstvenika s naših sveučilišta u inozemnim časopisima objavilo zananstvene radove o raspadu Jugoslavije, stvaranju hrvatske države, položaju Hrvata u bivšim zajedničkim državama, komunističkom poretku, Titu, te odnosu Hrvata i Srba u cijelom tom razdoblju? Koliko je hrvatskih znanstvenika, kako inozemnoj tako i svojoj akademskoj, ali i najširoj javnosti podastrlo utemeljena teorijska, istraživačka i znanstvena stajališta o događajima o kojima Jović govori i iznosi svoje stavove? Kako je moguće da u nevjerojatnoj društvenoj konjunkturi tranzicije epoha, jedinstvenoj u životu samo nekih generacija nema nikoga tko bi sa znanstvenog stajališta doslovno obrisao pod Jovićem i njegove stavove učinio smiješnima? Smije li netko tko ima svoju državu samo jaukati kako nam «Srbi» stalno podmeću neistinama, jaukati o «njihovoj propagandi», a istovremeno apsolutno ništa ne poduzimati da se čuje i hrvatski glas i istina?

To je zapravo jedan od ključnih problema današnje Hrvatske. Može ga se svesti pod dvije razine problematike, prvo, nedostatak vlastite pameti na koju se svaki narod u razvoju svoje kulture državnosti mora moći osloniti, i, drugo, uzaludno ubrizgavanje milijardi kuna u održavanje neznanstvenog i lažnog akademskoga poretka.

Posebna su priča strateške štete koje takvi «znanstvenici» rade generacijama mladih ljudi koji se tijekom školovanja moraju oslanjati na njihova, u pravilu, nekompetentna stajališta i neznanstvene «teorije», kojima se relevantni znanstveni svijet – smije.

O kakvoj mi to nacionalnoj sigurnosti zemlje govorimo kada nitko ne zna – koji su to temeljni nacionalni interesi? Kako ćemo štititi nešto, što nije jasno definirano, što de facto ne postoji i što predsjednik države tumači ovako, a njegov narod onako? Kakve ćemo to mehanizme sigurnosti razvijati kako bi ostvarili zaštitu ako ne znamo, figurativno rečeno – koje imanje štitimo i od čega?

Smijurija, zar ne?

Bila bi da nije tragično!

A pogledajmo malo kontekst realnih i stvarnih događaja koji i laicima ukazuju na stupanj nacionalne sigurnosti zemlje, na koje je Predsjednik države morao reagirati, za što je imao i ima obvezujuće ustavne ovlasti, a nije ni – trepnuo. Toliko vidljivo da vrišteći potvrđuje moje teze ovdje.

Nema državne službe niti institucije, pogotovo pravosudne, iz koje desetine puta do sada nisu iscurile informacije u javnost, usprkos tome što je to bilo teško kršenje zakona i samog ustavnog poretka zemlje. Nema čovjeka u zemlji koji nije, medijski naravno, svjedočio redovitim „hodočašćima” najvažnijih državnih službenika i visokih funkcionara, kao što su primjera radi, bivši ministar pravosuđa Šimonović, glavni državni tužitelj Bajić, veleposlanstvima stranih država u Zagrebu, o čemu su na Wikileaksu bili dostupni i sramni dokazi njihovog nezakonitog, neprofesionalnog, pa čak i izdajničkog ponašanja po svim standardima nacionalne sigurnosti zemlje. A nikada nitko zbog toga nije ni kazneno ni politički odgovarao.

Istovremeno po važećim hrvatskim zakonima, u hrvatskim službama sigurnosti, MUP-u, državnom tužiteljstvu, u hrvatskom pravosuđu, zatim na visokim funkcijama u regionalnim tijelima i upravama, te na visokim državnim funkcijama, rade ljudi za koje i o kojima nikada nisu provedena sigurnosna istraživanja i sigurnosne provjere, iako je javno poznato da su u jednome djelu svoga života bili otvoreni neprijatelji hrvatske države i hrvatskoga naroda. Jesu li to prestali biti? Kada?

Naime, u hrvatskoj policiji, kao jednom od temelja nacionalne sigurnosti svake države, na svim razinama danas rade bivši otvoreni neprijatelji hrvatske države i nacionalne slobode, abolirani pripadnici srpskih okupacijskih snaga, ali i oni koji ne spadaju pod standarde abolicije. Ljudi koji na posao dolaze iz Srbije koja s hrvatskom državom još nije zatvorila tisuće otvorenih pitanja iz neposredne neprijateljske prošlosti, a koja je bila nositelj elementarne ugroze cijele hrvatske nacije i njezine države, i koja i danas, gotovo u svakoj prilici, što formalno, što neformalno jasno pokazuje imperijalne ambicije prema Hrvatskoj te duboko nepoštivanje njezine suverenosti. Pokušajmo zamisliti pripadnika Hamasa ili Fataha kako iz Palestinske samouprave prelaze svaki dan uredovati u izraelskoj policiji, upravi ili državi; zamislimo bivšeg izraelskog specijalca kako tako prelazi i ureduje Palestincima; zamislimo bivšeg SS-ovca kako neposredno nakon rata prelazi njemačko-francusku granicu i ureduje u državnim službama Francuske, zamislimo bivšeg pripadnika Al – Qaede kako radi u policijskoj postaji na Manhattanu. Nemoguće, jel’ da?

Nije li smiješno govoriti samo o Joviću kao sigurnosnome problemu zemlje a imati na mjestu ministrice vanjskih poslova Vesnu Pusić, na mjestu predsjednika vanjsko političkoga odbora Sabora Milorada Pupovca, na mjestu ministrice kulture Andreju Zlatar Violić, na mjestu ministra obrazovanja i znanosti Željka Jovanovića ili na mjestu pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića? Nije li smiješno zanemarivati potpuno i sustavno uništavanje svih elemenata državnosti hrvatskoga naroda koje predvodi ova Vlada, a naganjati Dejana Jovića kao ključni problem? Nije li izravno rušenje nacionalne sigurnosti zemlje gomilanje nevjerojatnih financijskih šteta zbog toga što Vlada ne zna ili neće čak ni zatražiti od EU sredstva koja pripadaju ovom narodu po raznim osnovama. Nije li izravna razorna bomba pod opstanak ovoga naroda gomilanje milijardi kuna šteta samo zbog – nerada, neznanja i nezainteresiranosti aktualnih ministara? Nije li konačno doprinos ugrožavanju nacionalnih interesa zemlje i naroda to nijemo gledati i šutjeti o tome?

Je li moguće govoriti o nacionalnoj sigurnosti zemlje, a istovremeno nemati nikakav uvid u financiranje tzv. civilnih udruga, od kojih neke posve otvoreno promoviraju stajališta suprotna samim ustavnim temeljima države i to rade uz potporu samog vrha države koja ih odlukama predsjednika odlikuje visokim državnim odlikovanjima te zasipa milijardama kuna nacionalnih novaca?

Kako je moguće da HDZ nasjeda na medijske i propagandne scenarije Ive Josipovića i njegovog tima, što smjena Dejana Jovića definitivno jest? Kako je moguće da tako moćna stranka ne vidi što se krije iza te smjene, kako je moguće da ne zaoštre institucionalno, ali i na svim dostupnim mjestima pitanje državne istrage, tragom zastrašujuće informacije Ivice Šole na ovim stranicama? Razumnoga odgovora nema, osim da to rade namjerno.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr/foto:JutarnjiList

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari