Pratite nas

Priče

Badnjak u mom selu

Objavljeno

na

Na dobro Vam došla Badnja večer

[ad id=”93788″]

U našem kraju je Božić bio okosnica svih događanja u godini. Nije bilo događaja koji je toliko obilježavao naš život kao Božić, ali ne Božić kako ga danas slavimo ili ne slavimo, nego Božić u svojoj svojoj mističnoj, fantastičnoj i slikovitoj pojavi usred dječjeg svijeta i želja. Kad govorim o našem karaju onda mislim uglavnom na Tomislavgrad, Livno, Kupres, Ramu i sjeverniji dio Hercegovine. U tom našem, hrvatskom kraju, kraju koji nikada nije prestao biti izvorno hrvatski u svojim običajima, Božić je imao i svoje nijanse, od sela do sela, pa čak i od obitleji do obitleji, no neke stvari su u svim selima bile iste.

Piše: Vinko Vukadin

Fra Dominik Mandić, najveći hrvatski povjesničar, opisuje hrvatske božićne običaje koji su potpuno isti s božićnim običajima u Crnoj Gori i na osnovu tih narodnih običaja dokazuje narodnu povezanost Crnogoraca i Hrvata. Već samim time se može vidjeti da je Božić jako važan ne smao kao vjerski događaj nego i kao sustav identifikacije naroda kroz vjeru i običaje.

Mi djeca smo znali kad je Božić, a obično je najava Božića počinjala dolaskom očeva iz Njemačke. Nekad ranije se Božić slavio isto, ali su najave bile drugačije. Nama je Božić počeo dolaziti dolaskom očeva iz daleke nepoznate zemlje koju su nam opisivali kao raj na zemlji. razloga je bilo jako puno, a najčudnije nam je bilo da se kod njih Božić slavi javno, da su gradovi okićeni i da radnici imaju nekoliko tjedana odmora samo za Božić. U to vrijeme je kod nas Božić bio trplejni blagdan. Komunističke vlasti ga kod nas nisu mogle zabraniti jer je bio previše usađen u narod, ali su ga redovito ometale jeftinim trikovima i potezima. Djeca su uredno na Božić morala u školu i to napadno, neki učitleji su baš taj dan koristili da bi se izrugivali Božiću. Zanimljivo je da to nisu bili učitelji muslimani, kojih je bilo jako malo, ali su u tome prednjačili hrvatski komunisti i srbski učitelji kojih je bilo najviše u školi. Oni su bili pravi majstori poruge, a kad bi neki učitelj želio pridobiti simpatije naroda onda bi djeci dao slobodno već nakon trećeg školskog sata. Takvi potezi su imali i političku konotaciju jer bi se ti učitelji puno lakše upucali običnim ljudima i znali su za to dobiti pokoji radio, čarape ilištrampice iz Njemačke, one originalne, a ne iz kombinata.

Božić je dakle bio i poliitčki događaj, gospodarski program, vjerski vrhunac i narodni izvor identiteta.

Za nas djecu je međutim Božić bio dan kada smo bili slobodni, mogli smo i nakon zalaska sunca izvan kuće, do nekog vremena proletat po selu i naravno, ispucat mali milijun petardi. Petarde na Božić su nezamislive onomu koji Božić shvaća kao vrijeme mira i blagosti. One su bučne, nikako ne odgovaraju tom modelu i pretpostavci Božića, ali su u to vrijeme jedino petarde komunsitima jasno i glasno davale do znanja da narod slavi ono što oni ne mogu zabraniti, ali bi najrađe ukinuli. Onaj tko je imao peetarde taj je bio najveći fakin i najobljubljenije dijete, a dobiti petarde je bilo jako teško. Mi smo ih nabavljali u Zagrebu kod cigana ispod Dolca jer bi one koje je ćaća ponio iz Njemčake milicija uredno oduzimala u šentilji ili Jesenicama. Kad sam kasnije počeo živjeti u Zagrebu, dvije velike kutije petardi za moja dva mlađa brata i za važnost kod seoskih cuca su bile obveza. Nekad sam znao štedjeti od sendviča da imam za petarde, taj bučni proglas da je večeras Badnjak.
Prvi pogled dječjih očiju u ćaćin kovčeg je bio potražnja za igračkom ili petardama jer je dolazio Božić.

Milicija je znala praviti prave racije nebi li uhvatili koju kutiju koju bi onda reciklirali na tržištu i tako održavali i ekonomsku ideju Božića. Moj ćaća nije donosio petarde ali je imao lovačku pušku, pa je i to bilo velika radost za Božić. Stric Kalčo je imao pravi pištolj, on nam je pričao da je pravi ustaški, al nije, bio je noviji. No, za nas je i taj pištolj bio izvađen za Božić i iz njega je ispucano par metaka.
Kad govorimo danas o božiću sve nam se to čini čudnim uz običaje i vjerski blagdan, ali u to vrijeme je Božić bio javni narodni pokazatelj vjere i nacionalne pripadnosti. Srbi i komunisti su slavili Novu godinu, njima je darove donosio Djed Mraz, koji je imao privilegirani društveni položaj jer je po protekciji jedino on imao pravo ulaska u škole. Budući je bio obučen u crveno nama je to već bio znak da je i on komunist tako da bismo njegove darove, uglavnom neke kombinatske kolače i orahe, pojeli na putu od škole do kuće da nam ćaća ili did ne primjeti da smo uzeli dar od Djeda Mraza.

Sve te okvirne poteškoće, izazovi, simbolika i nepokornost su obilježavali naše Božiće i našu mladost koja je bila puna sjaja, nade i priča o svijetu koji je bio samo naš. Neki naši rođaci i poznanici, čiji su roditelji radili u državnoj firmi, su slavili smao potajice, da nitko ne vidi, neki nisu ni slavili, ali bi došli par dana ranije na selo da proslave novu godinu pa su morali pretrpjeti i Božić, što im nije bilo mrsko.

peceni_kruhBadnjak je kod nas počinjao rano ujutro, odmah nakon buđenja jer se osjećalo da je to to. Mater je napravila veliki bili kruh, mi smo ga pravili zajedno sa stricom Mijom jer smo imali zajedničku štalu i nakon podjele velike obitelji, smo zajedno sa stricom i njegovom dicom išli u štalu. Zato bi jedna od jetrva napravila kruh, a svatko je već imao posađenu pšenicu, koja je tamn pozelenila i bila spremna da se u nju stave tri velike voštane svijeće, ali ne one tanke pravoslavne, nego naše, puno deblje. Ja ne znam kako su pravoslavci slavili božić jer kod nas oni nisu to radili javno, sve do devedestih godina.

Razlog tomu je da su većinom bili u partiji, a samo malo njih je držalo do vjere. No mi smo znali razliku između pravoslavnih i katoličkih svijeća jer su naši radili po Srbiji i Crnoj Gori pa su nam odmah pričali koje su razlike. Mi smo imali dobre odnose s muslimanima, neki od njjih su s našima bili u ustašama, ali s pravoslavcima nije bilo nekih kontakata. Pozdrav i ponekada čestitka od nekog hrabrijeg i vjernički odgojenog pravoslavca je bilo najviše za Božić. Muslimani su nam redovito, pogotovu Omer, dolazili čestitat Božić. Omer je bio s mojim stricom Stipom u Crnoj Legiji i njemu je bilo normalno da on i stric i u to vrijeme održavaju bratske odnose, iako su bili druge vire.

Kad bi se smračilo znali smo da je sve uskoro, tu. uzrujanost je dosezala nevjerojatnu razinu, skoro bismo pucali od energije i nestrpljenja, Moglo se to osjetit u svakom pokretu, prijepodnevno pranje u lavoru, kasnije pod tušem, je bila procedura, oprane i zakrpane hlače te nove bate ili cipele koje je ćaća donio iz Njemačke, sve je bilo sprmeno za Božić, a svakominutna kontrola petardi pod ćaćinim okom je bio osigurač da braća ne će koju maznut.

Kad bi se smračilo mi smo se okupljali svaki u svojoj kući, iako smo svi, nas četiri oboitelji, žvijeli u istom četverokrugu. Naša obitelj je imala usred sela kuće od kamena koje su činile četverokut i neku vrstu seoskog trga, tako da je okupljanje djece i njihov razilazak po kućama bio samo pitanej minuta. Mater bi obično pripremla stol, a ćaća je pozivao na početak pivanja. Nismo nikada kasnili jer bi ti bio i grijeh, ali nije bilo ni moguće zakasniti jer je bio Badnjak.

Najprije bismo svi posidala na klupu ili kauč, ćaća bi započeo pismu „U sve vrime godišta“, a onda bi negdje na samom početku izišao iz sobe. U sve vrime godišta je dugačko nabrajanje božićnih događaja, iz perspektive Marije i Isusa, mi smo pjevali psobnim nagalskom, svako selo je pjevalo drugačije, pretpjevač je bio ćaća ili najstarije muško dite. Najprije bi ćaća unio tri badnjaka, prije podne pripremljene tri oble cjepanice s urezbarenim križem koji je imao jednu okomitu i tri vodoravne crte. Kad je izlazio zatovrio bi vrata, a kad bi se vraćao stao bi na vratima. U tom trenutku bi se prekidalo pivanje, ćaća bi nas pozdravio s „Dobro vam došla badja večer i porođenje Isusove“, a mi bi svi uglas odgovarali s „Istobom Bog dao zajedno“. Svaki put tako, tri badnjaka, a nakon toga je dolazilo ono nama najdraže. ćaća bi unio punu vriću slame i onda ju prostro po čitavom podu naše male sobe. Sve je bilo puno. Isti pozdrav i isto prekidanje molitve. Nakon završetka bi onda nastala prava strka među nama jer je mater u slamu ubacila bonbona i štogod drugo što bi nas izaizvalo da se čupamo i natječemo, a na naše pitanje zašto prostiremo slamu za Božić rekli bi nam da je tozato jer je Isus i sam morao spavat u slami. Nama je bilo čudno zašto je to tako loše, jer mi smo obožavali vlajanje u slami, al onda bi nam mater objasnila da je Isus bio dojenče i da ga je slama bola po koži. Tada bi nam na treuntak bilo žao Isusa, ali smo uskoro morali iz slame u štalu.

Obično bi kod nas došao Ivan, najmlađi stričev sin, tada mali dječarac, danas političar, i rekao nam da su oni gotovi. Moj ćaća je najviše volio Ivana pa je za njeg imao uvijek neku bonbonu više, što mojoj mlađoj braći i nije bio po ćeifu, al tako je bilo. Onda bismo svi krenuli u štalu, mater bi ponila kruh, ili strina, ćaća ili stric su donili sviće i vino. Najprije smo išli u stričevu štalu pa u našu jer je njegova bila prva od kuća. Molitvu bi započeo ili stric ili neko dijete, bila je to velika čast za nas djecu, a posebno je bilo važno tko će lomit kruh.

Obično dvoje najmanje dice bi se napreglo da prelomi veliki kruh po sredini. Nakon toga bi stric ili ćaća umakao kruh u crno vino i davao svim životinjama u štali da jedu. One bi stvarno jele kruh i vino, neke rađe, a neke bi smao probale. Naša krava je uvijek htjela čitav komad pa smo ju morali ponekada i odmaknuti od djeteta koje je imalo kruh u ruci da ne pojede sve jer taj isti kruh smo nakon toga mi dijelili za stolom. Komadiće bi dali kravi, imali smo prije i magaricu Ćužu, ovce i konja. Nakon kruha bi stric ili ćaća napravio križ od vina na leđima krave, ovna i konja, izmolili bismo do kraja Očenaše i onda bi moj ćaća svojim eskpresnim tempom molitve, u kojoj je on započinjao sljedeći komad prije nego bi mi završili svoj dio, završio taj mistični obred koji smo održavali sve dok smo imali stoke u štali.

Nakon štale je došlo naše vrijeme. Petarde su praskale, tko je imao borić on je vio okićen i svijetlio je njemačkim električnim svijećama, pogotovu kasnije kad je postao običaj da se iz Njemačke prenose i miješaju običaji. Svjetla bi uglavnom doalzila od svijeća i šporeta jer je redovit za Božić u naešem kraju nestajalo struje.

Kažu da je to bila naredba i strategija komunista koji s na taj način kažnjavali vjernike, al jedna naš rođak koji je bio u pratiji i dan danas tvrdi da to nije bilo tako. U svakom slučaju mi smo od strica Kalče znali da partizani za Božić prikadaju namjerno struju. Meni je stric Kalčo bio pametan čovik i njemu sam vjerovao.

No nedostatak struje nas nije smetao jer se na Badnjak nije ništa ni jelo, sve do iza polnoćke na koju smo išli preko polja u Kongoru, di je bila naša župna crkva. Prije polnoćke smo smjeli po selu, a odrasli muškarci bi tu večer posjetili svaku kuću i na brzinu zaželjeli „Dobro vam došla Badnja večer“. Svi smo znali kad se ide na polnoćku pa smo na vrime stigli doma, obukli se dobro, priključili se drugima iz sela s fenjerima i najnovijm baterijskim svjetiljkama iz Njemačke s originalnim Varta uloškom krenuli preko polja koje je znalo biti i opasno jer je na njemu bilo pješčanih rupa, vode i drugih nevidljivih opasnosti.

U Crkvi je onda započinjao onaj dio koji možemo nazvati vjerskim i mističnim, a mi smo se opet veselili povratku s fenjerima ili baterijskim svjetiljkama. Nešto zbog dužine fratrove propovijedi, nešto zbog želudca i činjenice da smo tek poslije polnoćke smjeli jesti, a bome i zbog umora.

U to vrijeme sam mislio da je pozdrav „Dobro vam došla Badnja večer“ pokazatelj da nam je dobro na Badnju večer. Tek kasnije sam shvatio da su kod nas ono „Na“ izbacili.

Možda je prvi bio i moj ćaća koji je volio brzu molitvu pa mu je sve što nije bilo praktično smetalo.

Meni svejedno, a njemu, mojoj materi i svima vama iz duvansko-livanjsko-kupreško ramskog kraja je posvećano ovo sjećanje, koje možda nije potpuno precizno, al je pisano kao moja čestitka i želja svim Hrvatima svih krajeva da im na dobro dođe Badnja večer.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

BEZ VILE VELEBITE, BEZ HRVATSKE….

Objavljeno

na

Objavio

Ljeto je gospodnje `45, sredina kolovoza, Vila je na bunaru sipala vodu u kantu da bi napojila mršavu kravu i šepavu kozu koje su hladu staroga slavonskoga hrasta žvakale suhu, žilavu slavonsku travu. Žega je i suša, nema vode, nema hrane, nema ni Jakova sa fronta, naša je vojska izgubila rat. Razbucana i pokrpana Hrvatska se vojska na prijevaru predala Englezima pa je prodana rusima i partizanima na milost i nemilost, čula je to Vila od pijanih partizana koji su došli oteti zadnje žito koje je Vila svojom rukom sijala i žnjala da bi nahranila stoku, sebe i ono blago što joj Jakov ostavi a nosi ga u stomaku. Dođu, pokupe otmu i odu, pogledavaju je ispod oka, oka što krvavo i bez duše gleda u Vilu štogod ispod kape troroge sa zvizdom, štogod ispod oka sa šubarom i dvoglavim orlom. Mjerkaju te oči  Vilu i znadu da je na nju bacio oko engleski kapetan, znadu oni da je Vilin Jakov u ustašama na ruskom frontu, uzeli bi oni nju, strgali to malo rubine sa pleća i bacili poda sebe,  al` ne smiju boje se engleza, da nema engleza ne bi bilo niti njih kaže komesar i zato čekaju. Kapetan je danima snubio Vilu no ova ga nije obadala, niti mu je davala ikakve pažnje. Ta engleski kapetan, uza sve svoje mirisne vodice, njegovane ruke i brkove te uštogljenu uniformu nije bio  ni do gležnja  njenom kršnom,plećatom, dobrostivom Jakovu, koji kad se nasmije i uzme je u naručje za nju znači cijeli svijet. Bio je Jakov  siromah, bio je radišan i vrijedan i sve bi dao za nju, jedino što je stavio  ispred nje je bilo kad je trebalo u rat, u rat za Hrvatsku,  tada je prvi puta kroz suze dok su ležali na sjeniku kazao „Bez zemlje,bez `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Vila je bila jedra divojka očiju plavih kao Jadran, puti poput bračkog kamena, a kose zlatne kao slavonsko žito, usne joj bijahu rumene poput trešnje. Bijaše visoka i stasita poput Velebita, a ipak nježna i milosna poput vjetra koji sjenokosce hladi na livadama Dinare, onda kad je najtoplije i najpotrebnije. Bijaše Vila baš onako kako joj ime kazivalo poput one Vile iz hrvatske pjesme Vile Velebite.

Tmurna noć je napolju, nema niti zrake niti mjeseca, muk je i tišina. Odjednom prasak, trošna su se vrata koja iz ganjka vode u sobu u kojoj je snivala Vila raspala  na pola. U mraku se teško raspoznaju spodobe pod trorogom kapom i šubarom, no Vila ih je prepoznala po krvavim očima, po smradu izdaje, po vonju lopova, bezbožnika. Prepoznala je vonj rakije i smrad janječeg kožuna kojeg su uz šubaru po navici nosili „partizani“ sa dvoglavim orlom na šubari.

Vukli su je za kosu, udarali, gazili strgnuli sa nje odjeću i silovali. Vila nije pustila niti glasa, prebijena rastrojena, razmrvljena i silovana poput Hrvatske zemlje u kojoj je rođena  od istih sotona trorogih kapa i šubara koji su to učinili za svog engleskoga gospodara, gospodara kojem se nije Vila poput preljubnice  predala. Poslao je englez svoje  pse da rastrgaju ,obnaže i oskvrnave ono što  njemu nije svojom voljom dato a nije mogao,  nit će moć sam imati.

Proljeće je godine `71  Vila je već sad u godinama šezdeset je prebacila preko leđa,  još uvijek oči joj  plave poput Jadrana, doduše tamnije onako poput k`o pred neverin i buru,  koža joj  izbrazdana borama  k`o slavonska polja nakon ljeta bez kiše,  a iznad desnog oka ispod kose žute poput klasja bez ijedne sijede sjeva ožiljak zadobiven one nesretne noći davne `45.

Živila je Vila sve to vrijeme sama, u svojoj kući nakraj sela,kućaru  naherena krova čije je dvorište svojim granjem natkrilo stoljetni slavonski hrast. Hrast na kojem se iz godine u godinu gnijezde sokolovi, oni gordi Hrvatski, oštra kljuna i britka pera. Brzi su i okretni no začudo nikada Vili iz dvora nije odnijet niti komad blaga, nit kokoš, nit pile. Jedini koji su otimala sjetila se, bili su koliko  je sjećanje služi oni „tavanaši“ OZNAŠI i UDBAŠI.

Živila je tako Vila sama, odgajala dva svoja sina Jakova i Srđana. Jakov bijaše plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina. Srđan  pak bijaše nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči. Poput očiju iz one noći, očiju koje Vila mrzi,mrzi zbog sebe, zbog Jakova zbog Hrvatske. No kao svaka mati nije mogla mrziti dite iako je znala čije je sorte. Jakovu je ime dala Vila sama, a Srđana je imenovala štabska doktorica koja ju je porađala koja je tad kazala „nek` bidne jedno ime vaše, a jedno naše“  prigrlila je Vila Jakova na grudi dok je Srđan vrištao u rukama doktorice Desanke. Desanka je živjela u kući do Viline, kući koju je štabski sekretar oduzeo jednoj „švapskoj“ obitelji koju su uz pratnju partizana i čerkeza „odselili“ u nepoznatom pravcu. Godine su prolazile , dica su rasla, Srđan je češće bio kod drugarice Desanke koja ga je „učila“ i vaspitavala kako komunisti trebaju „živeti“ i ponašati se, Jakov je pak s druge strane radio u polju, škola mu baš nešto i nije išla, niti su ga za razliku od  „brata“ Srđana  učitelji voljeli, kad god bi prošao onkraj njih nešto bi se došaptavali i mrštili. Jakov je pomagao majci, radio,  molio s njom krunicu i često se raspitivao o ocu. Vila mu je uvijek pnavljala njegove, očeve riječi „Bez zemlje, nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati i ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato je Jakov mlađi jako volio raditi u polju, krčiti šumu napajati stoku, nije ga zanimalo što piše u knjigama crvenih korica koje je danima gutao njegov  ne pretjerano  radišni brat.  Vrijeme  je prolazilo završili su i Jakov i Srđan srednju školu, upisali fakultete u Zagrebu, Jakov na jedvite jade i uz pomoć  Doktorice Desanke  poljoprivredu, a Srđan iz prve  Marksizam i socijalističko samoupravljanje.

Dakle godina je `71,  u Vilinoj kući nema  struje ni vode nema  ni TV-a, sve je kao slučajno dovučeno samo do predzadnje kuće u kojoj živi doktorica Desa, nikad udavana al` uvijek u muškom društvu znao je  kazati Jakov. Gledala je Vila tako Dnevnik na  JRT-u kako ga zove drugarica Desa, jedan program koji je uvijek gorio na RIZ-ovom TV aparatu. Zidovi bez slika svetaca, samo Maršal, Lenjin I Marks,  na natkaslu pokraj vrata bista Maršala Tite, iz  Kumrovca rekao Vili Srđan. I hrpe knjiga crvenih, tvrdih korica, tvrdih poput kruva kojeg je Vilina mati pekla za svojih sedmoro djece, sedmoro tića otac je Josip kazivao. Gleda tako  Vila vjesti, neke su demonstracije, nešto se studenti pobunili govori spiker, nešto svaka druga riječ HRVATSKI SEPARATISTI srce joj nemirno igra i neki ju trnci prolaze, previše uniformi, previše zvizda na kapama Mlicajaca iznad bjelih šiltova, zvizda velikih k`o tanjurić za šolju od kave.  Ma ne znam ja što, oli tko su vam ti separatisti moj spikeru promrmlja sebi u bradu Vila, al` ako su `Rvacki moraju dobro činit htjet. Milicija je uletjela među demonstrante i nastao je kaos, Vila je pokrila svoje uplakane plave oči rukama i zavapila „di ćete na dicu, čuvaj tu dicu dragi Bože“.

Jutro je rano, četvrt se sunca uzdiže iznad usnulih krovova a  magla se poput duha povlači sokakom dok muk gladnih krava para jutarnju tišinu, slavonska se ravnica budi okupana rosom. Odjednom lom i prasak raspala se kapija koju je svojim rukama  Jakov pravio mjesecima između drugih važnijih seoskih poslova kad bi nakon fakulteta uhvatio vremena. U dvorište uleti kombi tamno plave boje po na čijim  se stranama velikim bijelim slovima dalo isčitati MILICIJA. Vila nije znala čitati, ali je znala prepoznato slova koja su joj često podmetana pred oči, bila su to uglavnom  slova na legitimacijama drugova, na legitimacijama na kojima su bila gotovo uvijek samo tri slova OZN,UDB ili SUP, a ove velike riječi MILICIJA Vila je  viđala kad su se parkirali kod komšinice doktorice Desanke razni sekretari pa je ona sva važna  Vili objasnila tko je tko a što je što. Pdsmjehivala se desa vili i kazivala jojo „Zato ste rat i izgubili, jer ste nepismeni, nenačitani, jer Vam drugi kroje i za tuđine klečite. Vila bi samo pognula glavu i u sebi  promrmljala „ Mi klečimo samo pred Bogom, a vama dušu neće spasit te crvene knjige jer se niti njih ne držite već svoju volju provodite“.

Još iza sna raškrine Vila vrata i ogrnuta ponjavom izađe na dvor po kojem su se već rastrčali Milicioneri u svim pravcima. Dva su „druga“  krenula prema kući, odjeveni u dugačke mantile, skalpova prekrivenih šeširima, podbulih obraza i kože žute poput pergamenta, no  očiju poznato tamnih i krvavih poput onih koje su se Vili utisle u sječanje u ljeto davne ´45.  Stisla je Vila krunicu u šaku i u sebi počela molitvu „Očenaš“  kad joj krajičak oka iza dvojice drugova ugleda gegavu, zdepastu i nesrazmjernu siluetu nesuđenog joj „sina“ Srđana koji prstom pokazuje prema kući i prozorima. Ušli su u kuću, za njima Srđan i Desa ni pozdravili nisu, ni božje ime zazvali već su sjeli za stol i kazali „Sedi drugarice Vilo,  sedi da ti postavimo neka pitanja o kretanju i poznanstvima tvog sina Jakova. Ne moraš ništa brinuti, mi već toga dosta znademo, tvoj  drugi sin  naš kolega Srđan sve nam je već ispripovjedao,  još i prije ovih događaja.  Sve  o tome kako je Jakov pod krevetom sakrio nekakve časopise i magazine koje dobiva od Hrvatskih nacionalista  iz inostranstva, kako pjeva Hrvatske nacionalisitčke pjesme dok po njivi radi ili na pojilo tjera stoku, kad dođe iz Zagreba.  Sva nam je imena dao sa kim se Jakov u Zagrebu družio sa „Hrvatskim proljećarima“  i gdje, na tebi jesamo da nam kažeš jel` Jakov u zadnje vrijeme dolazio k tebi noću i gdje se može skrivati ? “  Vili su oči zasuzile i samo je prkosno odgovorila „ Ne znam di je, a i da znadem ne bi vam kazala. Nek` ga Bog dragi čuva ako je to što ste sad meni nadivanili istina i ako ga tražite zbog Hrvatske neka ga Bog skriva i čuva di god da je. Bogu fala što iver ne pada dalje od panja. A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vračaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“  u suzama je spustila glavu na grudi i gotovo da se moglo čuti kako joj srce puca poput zvuka lomljena kamena.

Vrijeme je prolazilo, prašina se uhvatila po prozorima trošne kuće na kraju sokaka. Stari je hrast prorijedio grane a već dugo vremena nije bilo gnijezda sokola na njegovim vrhovima. Korov je zamjenio  nekad pokošenu travu, nije se čuo muk krava ni stoke iz dvora već dug niz  godina. Dolje, pri dnu dvora na klupici, kad se malo bolje pogleda može se vidjeti silueta stare majke kako pogrbljena  i oslonjena na štap drhtavim korakom kreće prema kući, ide polako korak za korakom . U dvorištu do njena, u kući novoj  uređenoj katnici čuje se pjesma i  zvuci hramonike. To njena komšinica doktorica Desa zajedno sa njenim neželjenim sinom Srđanom proslavljaju kupnju novog auta. Desa je već godinama u dobroj partizanskoj penziji, napravila kuću, kupila Srđanu vikendicu na moru. Upoznala ga sa njegovom ženom  Radojkom. Uzeli se i imali svatove tik do kuće di mu mater stanuje, ali majku nisu u svatove zvali. Bilo je tu svakakvoga svijeta opet je zrak parala hramonika, partizanske pjesme i neke druge koje Vila nije znal. Kradom je iz bašće gledala na dvor u kojem joj se ženio , ali ipak je njenog mesa meso i njenih kostiju kosti sin Srđan, bijaše to prije desetak i nešto godina. Nije bilo fratra znala je al` je bilo pucanja na pretek,  a iznad krova ona njoj mrska zvijezda na zastavi koja je počinjala sa plavim pa bjelim poljem,pa crvenim poljem. Bila joj je ta zastava nakaradana i naopaka poput života i zemlje koji su oko nje stvorili.  Dobio  Srđan i dicu svoju, Ratka i Slobodana koji nikad babi  Vili u dvor nisu ušli, često se pitala imali u njima išta njezine duše i krvi, sumnjam zaključila bi. Božja volja, nema moje duše ni moje krvi ni u Srđana znala je kazati. Jest moje meso i jesu moje kosti al` krv nije ni duša nije, nije taj od moje loze. Srđan je napredovao u karijeri već je dugo godina direktor u najvećoj firmi u kraju, politički sekretar u kotaru i tako to,  kazivale su  babe koje bi došle Vili bacati sol na ranu i tračati. A od njena Jakova ni traga ni glasa, ni karte ni slova. Da je mrtav znala bi, mater to osjeti. Živ je negdje,  no dal` je dobro i kako živi brinulo ju je. Lica mu je htjela vidjeti, glasa čuti prije nego je u svoje naručje primi crna slavonska zemlja i obgrli je poput djeteta koje se vraća u naručje majci nakon duga izbivanja. E da mi ga je bar vidit i čuti pa da na miru mogu  pod zemlju za koju je moj Jakov otišao od mene, da me uzme zemlja naša `Rvacka ma kako je god ovi zvali, sjetila se po ko zna koji puta Jakova svoga riječi:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Ljeto je gospodnje `90 već napola gluha i napola slijepa Vila je kod komšinice Anđe gledala vijesti, gledala je jerbo su se odjedared  nešto opet komuništi uzjogunili, bio je nekakav kongers čula je, pa su nešto izašli slovenci van i „naši hrvati partijaši“ izašli isto, nešto se među komunistima pošemerilo. Čula je da se raspada Jugoslavija, čula je kako prostači njena komšinica Desanka,  stara partizanka, kordunašica, čula je kako kune njen neželjeni sin Srđan podupirući svoju „tetu“ Desu. Čula je preko plota kako psuju majku ustašku nekom Tuđmanu, slušala je a staro i napaćeno srce joj je brže zakucalo pa je sebi u bradu potiho kazivala „Psujete vi majku tom Tuđmanu koliko vas volja, ako je za `Rvacku mora bit da valja. Psujte  vi  koliko  vas volja, no meni je srce zaraslo i sretno što nakon 65 godina ponovo  vidim  zastavu koja je bila na ramenu i grudima moga a muža Jakova, vidjela sam Hrvatsku trobojnicu sa šahovnicom, još da mi je vidit moga sina Jakova pa da s mirom mogu otić i pozdraviti sve one koji pod slavonskom crnicom leže za `Rvacku. Polako bi se mrmljajući u sebi,  uputila korak za korakom u svojoj crnini desno preko puta ka susjedi Anđi pogledati vijesti.

Gledajući  HTV i masu ljudi  kako prati podizanje Hrvatske trobojnice i šahovnice na trgu Bana Jelačića, za koji su ubjeđivali babu Vilu godinama da je trg nekakve Republike, a dobro ona  znade  da je njen muž Jakov tamo bio u službi na  tom Jelačić placu.  Masa je ljudi tamo, nakon duuugo vremena iz TV aparata začuje se hrvatska himna koju je njen sin Jakov, poput njegova oca Jakova znao fićukati dok je bio u poslu. Čula je Vila  kako se  i njeno ime doziva, i upitala se tko to moje ime doziva? Dozivali su joj ime  stihovi pjesme „Oj ti Vilo vilo Velebita…“, pjesme koju joj je pod penđerom Jakov njen pjevao dok ju je na divan pozivao. Oči su joj zasuzile od sreće i radosti, oči plave poput Jadrana, duša joj se razgalila,  duša slavonska, prostrana i široka, duša milostiva i dobrostiva, ponosita poput Velebita, duša `Rvacka. Nije  baba Vila plakala zbog trobojnice, nit himne hrvatske, nit pjesme koja joj ime uzvikuje, zaplakala stara majka jer joj suzno oko na bini kraj  Tuđmana ugledala lice znano, lice oplakano, od majke otrgnuto  i  u bijeli svijet izgnano lice ,  očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine ličkih i goranskih planina , sad  prošrane sijedim poput snijega međ` borovima. Gledaše stare oči bake Vile sina Jakova,  plećat, visok širokih ramena i još šira  osmjeha. Zaplakaše stare oči, steglo se srce al` ovaj put ne zbog boli,  već od sreće, uz  jecaj je u tome trnutku široka duša slavonska napustila ovaj svijet, tiho  se provlaćeći kroz mali slavonski penđer, uskim  sokakom prema crkvi u centru da dobije posljednju pomast, a onda uzleti prema nebu prema svom Jakovu i svima onima koji odozgo paze i čuvaju ovu našu jedinu `Rvacku. Duša se bake Vile uzdizala prema nebu uz taktove hrvatske himne i vijor hrvatskoga stijega na Jelačić placu. Po posljednji puta sklopile su se oči plave poput Jadrana, ispod  crne marame ispao je pramen kose,  žute poput slavonskoga klasja. Uporna i požrtvovna poput zemlje po kojoj je kročila, izbrazdana i izmučena a opet ponosna i gorda,  Vila je u inat svima dočekala ono što je ispraćala. Jednog Jakova, domoljuba, hrvata, muža, oca sina koji znade da je obitelj svetinja a Domovina još svetija jer kako je rečeno: :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Iako je prošlo tek ljeto dana od kada je  ovaj svijet napustila naša  baka  Vila,  njena susjeda Anđa je puno puta zahvalila dragome Bogu što Vile više nema na ovome svitu pa ono što se događa sa njenom `Rvackom gleda sa nebesa, sjedeć med našim pređima pa zajedno snjima možda mogne utjecat kod   stvorca našega da prosvijetli  ove  ovdi dolje.

Jesen  je godine gospodnje `91  olujno nebo strovalilo se nad  slavonska sela, blato je ispunilo sokake,  na maloj kući na kraju sokaka vije se hrvatska trobojnica. Na penđerima crno platno, dok se mrak  poput lopova uvlači preko šljivika i  izbrazdanih njiva, izbrazdanih ne plugom radišnih slavonskih seljaka već topovskim granatama. Granatama   poslanih od sinova i unuka  onih bradatih „partizana“ koji su  pod šubarom i šajkačom  u ljeto `45 u ovom istom dvoru, kroz ovu istu kapiju prošli ispod krošnji staroga hrasta,  i tada su upali u dvor čineći zla i kvara. Mogli su oni  tada činiti zla jer  nije pred dvorom bilo vojnika da ga brani, bio je poslan po `ko zna koji puta umjesto svoga braniti tuđe. Bljesak munje i gromovi Oluje osvjetle na trenutak  stari hrast čije  grane poput štita,  natkrivaju malenu kuću koje  se krov od zuba vremena već objesio poput leđa stare kobile, a crijep se prorijedio poput zubiju krezava pijanca.  No u kući je živo i radišno, u kući su hrvatski vojnici,   tu drže stražu pod hrvatskim stijegom, čak i sokol svoje gnijezdo savi  povrh krošnji i bez straha uz fijuk granata svojim klikom podsjeća na budnost.  Stražar u sjeni stoji,  motri i čuva, o pasu mu samokres a u ruci puška, na glavi mu beretka a na njojzi šahovnica. Nakon dugih godina stjeg i grb na istom mjestu, u istom dvorištu.  Bogu hvala rekla bi susjeda Anđa. U kući pokraj, u katnici bez zavjesa i stjega ni žive duše, dvorište prazno kapija zaključana, stanari otišli dragi Bog zna kamo. Znade Bog,  al`znade i narod, govorila je susjeda Anđa dok bi bojovnicima na uranak donjela jela i pokoju šalicu kave, „da se dici nađe, ona za se ima dosta“  rekla bi. Sa katnice prema putu dva prozora bulje u tminu, bijela fasada daje dojam kad bljesne munja k`o da kosturska glava gleda u promatrača.  Doktorica Desanka je umrla nekoliko mjeseci  nakon Vile neto prije nego je na selo pala prva granata, Srđan ju je odvezao sahraniti u „njenu“ zemlju, u srbiju i otad se ni  on ni Radojka nisu vratili u selo.

Jakov se nagnuo nad kartu crtajući prstom po njoj, u tom trenutku kroz strop kuće procurile kapi  kiše „Službujući !“ viknuo je, vrata se otvoriše i golobradi mladić od kojih 18-19 godina  u crnoj  odori, čizama visokih sara i preozbiljnog držanja za svoje godine, ali i sa kalašnjikovim  u ruci gromko uzvrati „ Na zapovijed, zapovjedniče“, Jakov se na trenutak zamisli i sjeti svojih prijatelja iz vremena  hrvatskoga proljeća koji danas nisu tu sa njim da obrane i proslave stvaranje toliko željene  samostalne Hrvatske države, sjeti se riječiju svoje majke Vile  i njenoga opisa oca dok je isto tako mlad i gotovo golobrad  sa istom takvom  šahovnicom  u crnoj odori prije odlaska na bojišnicu  govorio pokojnoj materi Vili „:  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

„Misli su mi na tenutak odlutale“ prozbori mladiću,  „Ante daj reci nekome da saniraju ovo, da nam krov ne prokišnjava barem na ovoj prostoriji“  „Na zapovijed! No mogu li nešto priupitati i predložiti zapovjedniče, glede toga?“ „ Reci Ante, ali brzo nemam puno vremena“ „ Pa mogli bismo se useliti tu u ovu katnicu do nas, mislim…. rekli su mi domaći da su stanari otišli „prijeko“ da je gazda srbin, da je možda u četnicima, a stoji prazna“ Jakov je problijedio, sva mu je krv nestala iz lica, nije krivio momka za izgovorene riječi, srce mu se steglo po tko zna koji puta  kad se sjeti riječi stare majke koje je skrivajući se na tavanu te iste katnice čuo dok ga je tražila Milicija te davne ´71 „A ti Srđane, iako si plod utrobe moje Srđane, niti sam ti imena dala, niti sam te ja odgajala, niti si se božjeg slova držao,  od mene nisi ništa u sebi ponio, ništa u tebi od moga soja nema, zar srama i stida nemaš i prokazuješ  vlastitoga brata? Idi iz ovoga dvora i u njeg se više ne vraćaj, neka te moje oči ne gledaju kao što tvoje ne gledaju brata“   znao je koliko je majci teško, znao je da za ništa nije kriva i znao koliki je teški križ nosila za `Rvacku i zbog `Rvacke. „Ne!“  zagrmio je jakov na službujućeg čak isuviše i prekomjerno glasno, na što je službujući zbunjeno prozborio „ Ali zapovjedniče mislio sam….“    „Nema tu ali, moj Ante“ mirnijim će glasom Jakov, „Ako mi budemo činili onako kako čine naši neprijatelji, ako budemo otimali tuđe, umjesto da branimo i čuvamo svoje, što će nas činiti drugačijim od njih? Oni nama otimaju desetljećima, stoljećima mi njima nikada nismo, oni su žedni krvi i tuđega,  a mi svoga i slobode, oni su gladni  našega svega mi njihova ničega ne trebamo niti smo trebali. To su one časne razlike moj Ante između nas i njih. Naša uljudba, naša čast i naše vojničke vrline su nas kroz povijest činili toliko drugačijima od njih, da je tomu tako još se od Napoleona i austrijskih Careva znalo, no nije poštovalo od nas samih. Znali su tuđini kazati da iako govore sličan jezik „oni“ sa balkana, čini se da Hrvati njima ne pripadaju.“ Ante je ostao zamišljen, provukao se unazad kroz vrata, krenuo prema tavanu da pokrpa rupe koje prokišnjavaju.

Vrijeme je prolazilo, rat je već poodavno završio, susjeda  Anđa je gledala dnevnik na HRT-u, nije joj se baš sviđala više ta televizija, sve više opet partizanskih filmova, nekakvi narodnjaci, nema  više domoljubnih pjesama. Sve nešto Europa ovo, europa ono pa gdje je bila ta europa kad su dečki tu prekoputa nje u kući pokojne Vile, njih dvadesetak branili selo. Bio je tu zapovijednik obrane sela Vilin sin Jakov, odlikovalo ga poslije čula je, čak je postao i pukovnik, priča se da je nakon toga odmah i umirovljen jer se posvađao sa nekim časnicima koji su bili „bivši oficiri“. Pričao joj  to Stjepan,  susjed treća kuća od njene, Stjepan koji je  1998 završio tečajza policajce  u Zagrebu i postao policajac,“ Sjeti se anđa događaja kad se trebalo branit selo „Nije kaže onih 90-tih njegova mati Agata moj Stjepan za rat, pa nije bio sposaoban za služit ni JNA „Kako more ić u rat i bit sposoban za rat a nije prije služio vojsku“, a bio je i jedinac pa ga je mama Agata sklonila kod svojih u Austriju tih  90-tih. Sad je nakon 2000 godine on završio u Policiji. Čudno je to bilo babi Anđi, ali nije puno propitkivala, sjeća se ona da se ne smije ni Miliciju ni Policiju puno spominjat, može bit problema. Sjeća se ona kolike je njena susjeda Vila imala probleme godinama sa Milicijom, OZN-om, UDB-om zbog muža joj Jakova, a kašnje i sina Jakova. Sjeća kako ju je selo izbjegavalo, kako je sama išla do crkve sjeća se Anđa svega, sjeća al` nema kome kazati. Selo je gotovo prazno mladost je pobjegla u grad, vraćaju se samo „oni“ čije su kuće obnovili dok su oni bili „preko“ a te su im kuće „njihovi“ i porušili,  njihovim granatama koje su padale na naše selo iz „njihova“ sela.

Gleda tako Anđa dnevnik,   i to onaj kasni treći, pa onda nekakva Latinica u kojoj po Anđinu mišljenju više pričaju čiriličari nego latiničari. ne sviđa se njoj ta emisija no mora pogledat jer se nemere staro čeljade nadivit kako samo pričaju o njenoj i Vilinoj `Rvackoj oni koji za nju nisu ratovali, koji nisu branili, i koji je nisu željeli.

E,  u jednoj od tih Latinica iako već stara i slabovidna, prepoznade ona svoga „komšiju“ susjeda Srđana, neželjenog sina pokojne Vile, pričaju tu o nekakvim dionicama, odštetama i o Europi, pravima povratnika, tajkunima i puno drugi stvari koje Anđa baš i ne razumije, al` baba ko baba voli svašta čut i znat. Ispade tako da je Srđan zajedno sa nekim kolegama koji su  bili i u onom sistemu direktori, kupio nekake dionice, pa nešto privatizirao, pa kako imaju svoju banku koju su osnovali njih nekolicina, pa kako su osnovali TV kuću, pa kako će ići na europska tržišta jer eto tu kraj njega je njegov engleski politčki i poslovni partner, nekakav sir iliti lord Anđa baš nije razumila. Kad je malo bolje pogledala sjetila se kao je nekad Vila dok su pričale o „onom“ ratu znala opisat nekog engleskog kapetana zbog kojeg se njoj dogodila kalvarija kakva joj se dogodila. Približi se Anđa malo TV aparatu da se bolje uvjeri i pogleda, kad ono majku mu staru, taj englez što sjedi kraj Srđana ispade isti pljunuti onaj,  onaj kojeg je pokojna Vila opisala, njegovanih brkova, arsitokratska držanja, mršav i bljedunjav, a kraj njega . Srđan  nizak zdepast, nekako naheren i nesrazmjeran, oduvijek je imao truljave zube i tamne zakrvavljene oči.

I oni ti tako lipo zajedno na Rvackoj televiziji, pričaju kako su vlasnici `Rvackih Banaka i poduzeća i kako Rvacka po njima treba iću u tu Europu, Srđan govori kako će oni dovest `Rvacku u Europu i da je Rvackoj tamo mjesto. Pričao je Srđan kako je on i nekakv funkcioner svoje partije u Županiji gdje je odrastao, no kako nema interesa sad tamo živjeti jer ga posao vodi posvuda i vežu ga ružne uspomene na taj kraj, da je za njegovu djecu bolje da budu u Briselu jer imaju bolju naobrazbu, pričao je on sve i svašta, hvalio svoga kolegu engleza, svoj kapital funkcije i planove, no nije stara Anđa iz njegovih usta čula „Naša Rvacka“ ili  „moja Rvacka“ nije spomenu niti ime matere svoje. Samo je pnavljao  „ Ova Europska zemlja mora ići pravcem prema Europi“. Nešto se počelo lomiti u grudima stare bake Anđe, sa sjetom se prisjetila svoje Vile. Sa tugom i čežnjom vremena šahovnice, trobojnice, Tuđmana, Hrvatskih Vojnika, Crnih traka oko čela, krunice oko vrata. Sad joj je već muka od „cajki“ koje klinci puštaju po drumu dok „startaju“ sa bjesnim autima stranjskih tablica. Muka joj je od silnih zvjezdica na plavoj zastavi koja je na svim zgradama u `Rvackoj iako Anđi nije jasno kako i zašto. Sjeća se Anđa da se tako lako zastave ne postavljau na pročelja, da bi se zastava postavila proteče puno krvi, sjeća se.  Na vjestima samo: ovaj ukr`o ovo, onaj ukr`o ono. EU traži ono, Rvacka mora dati il`potpisati ovo. Gdje su ti `Rvcki muži poput naših pređa, poput  Vilina Jakova i oca i  Vilina sina, gdje su nestali kamo su se skrili? Zar ne znadu što činiše i kazivaše naši stari? dođe Anđi da vrisne, da plače, da Boga moli da takve sinove stvori. Sinove koji znaju da je  stari Jakov poput njenog Hrvoja  još `40- tih govorio :  „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Anđo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Kiša je klizila niz Anđine prozore, kuća je zarasla u travu, pogledala je još jednom prazninu preko puta na mjesto gdje je nekad, još do prije dva mjeseca stajala kuća pokojne Vile i njena Jakova. Ona mala kuća u čijem je  dvorištu pod krošnjom staroga hrasta stajao bunar. Onom u čijem je dvorištu stajao stoljetni slavonski hrast u čijoj su  krošnji na samom vrhu godinama sokolovi savijali gnijezdo. Ona mala Rvacka kuća u kojoj su rađani junaci, a  sad  se  gnijezde štakori i vrapci. E tu će kuću srušiti bager, Srđanov bager, bager njegova poslovnog partnera iz europe. Srušit će tu malu, toplu Rvacku kuću i na mjesto nje sagraditi trgovačku kuću, imena koje stara Anđa niti izgovriti ne znade. Nije da u će u njoj  netko kupovati, nije da Anđi iz nje nešto treba što ona u svom dvoru ili bašći nema, il št ne može kupiti u maloj trgovnici kod susjede Mare. Ali eto prošlo je svega fva tri tjedna i tu je i stoji, na Rvackoj zemlji bez potrebe i koristi bode u njene stare oči poput spomenika izdaji,kukavičliku i nemoći, zar zaista  nema više onakvih Rvackih muževa koji su spremni sebe isvoje za Rvacku dat poput Jakova oca i Jakova sina?  ili možada ima? Vi mi recite vi ćete znat.

Anđa je navukla zastore da ne gleda to ruglo izgrađeno  preko puta. Iako je  bila nepismena primala je novine, časopis NACIJA, jer je bio `Rvacki, domoljuban, Istinoljubiv bio je kako je kazivala naš. Odložila je časopis NACIJA na natkaslić kraj kreveta i krenula ugasiti TV .Jer je sa njega treštala nekakva polugola pevaljka i to na `Rvackoj televiziji. Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe,  propuh je okrenuo list časopisa nacija, a na stranici je stajalo. POSLJEDNJI POZDRAV HRVASTKOM VITEZU, HRVATSKOM BRANITELJU  JAKOVU HRVATIĆU sinu Jakova i Vile. Ožalošćeni suborci, obitelj i prijatelji. Ispod slike Jakovljove na kojoj se vidjelo da nekada čovjek na slici bijaše plećat, visok, širokih ramena i još šira  osmjeha, očiju plavih poput jadrana i kose crne poput visokih borova koji krase padine  ličkih i goranskih planina.

Dalje u tekstu pisalo je: „Naš  prijatelj, Hrvatski branitelj napustio je ovo sveto tlo, iako je  više puta ranjavan nije podlegao ranama na tijelu, već ranama na duši koji su mu nanijele izdaja i nepravda njegove vlasitite  zemlje i političkih vođa,  sa kojima se od samog početka stvaranja države nije slagao. Nije se  s njima slagao jer su bili kadar koji ga je protjerao iz njegove `Rvacke, koji su ponizili i bacili na koljena sve one koji su branili tu `Rvacku, koji su nagradili lopove, profitere i dezertere. Koji su neprijatelja putili pred vrata i dali mu veća prava nego vlastitom narodu. Koji su prodali teritorij za pedalj kojega smo mi spremni umrijeti. Zato što lažu,kradu i obmanjuju vlastiti narod i Domovinu. zato št ne znaju da: „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“. Zato što više ne ću iz moje `Rvacke nikud bježat niti ići, mogu samo pod nju. Ono što za Rvacku nisu mogli niti stigli naši oci, napravili smo mi, ono što ne neparavimo mi napravit će naši sinovi i kćeri, zato se ne bojim za moju Rvacku . Jer moja djeca znadu, i njihova će djeca znat : „Bez zemlje, bez naše `Rvacke nema ni mene  ni tebe moja Vilo, nit će biti onog kog budemo zajedno stvorili. Čovjek bez svoje zemlje je k`o duša bez spokoja, može samo lutati,  ničem se nadati nit` kud otić, nit se kamo vratit“.

Jer mi smo Hrvati, sinovi Hrvata, unuci  Hrvata i očevi Hrvata, ne tražimo tuđe samo branimo svoje.Svemogući Bog vodi našput i naš mač. Vjera, Ljubav i Domovina našoj je duši hrana.

„ U mislima  Domovina, U srcu Odanost, U desnici snaga“

Mario Maks Slaviček

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari