Pratite nas

Priče

Badnjak u mom selu

Objavljeno

na

Na dobro Vam došla Badnja večer

[ad id=”93788″]

U našem kraju je Božić bio okosnica svih događanja u godini. Nije bilo događaja koji je toliko obilježavao naš život kao Božić, ali ne Božić kako ga danas slavimo ili ne slavimo, nego Božić u svojoj svojoj mističnoj, fantastičnoj i slikovitoj pojavi usred dječjeg svijeta i želja. Kad govorim o našem karaju onda mislim uglavnom na Tomislavgrad, Livno, Kupres, Ramu i sjeverniji dio Hercegovine. U tom našem, hrvatskom kraju, kraju koji nikada nije prestao biti izvorno hrvatski u svojim običajima, Božić je imao i svoje nijanse, od sela do sela, pa čak i od obitleji do obitleji, no neke stvari su u svim selima bile iste.

Piše: Vinko Vukadin

Fra Dominik Mandić, najveći hrvatski povjesničar, opisuje hrvatske božićne običaje koji su potpuno isti s božićnim običajima u Crnoj Gori i na osnovu tih narodnih običaja dokazuje narodnu povezanost Crnogoraca i Hrvata. Već samim time se može vidjeti da je Božić jako važan ne smao kao vjerski događaj nego i kao sustav identifikacije naroda kroz vjeru i običaje.

Mi djeca smo znali kad je Božić, a obično je najava Božića počinjala dolaskom očeva iz Njemačke. Nekad ranije se Božić slavio isto, ali su najave bile drugačije. Nama je Božić počeo dolaziti dolaskom očeva iz daleke nepoznate zemlje koju su nam opisivali kao raj na zemlji. razloga je bilo jako puno, a najčudnije nam je bilo da se kod njih Božić slavi javno, da su gradovi okićeni i da radnici imaju nekoliko tjedana odmora samo za Božić. U to vrijeme je kod nas Božić bio trplejni blagdan. Komunističke vlasti ga kod nas nisu mogle zabraniti jer je bio previše usađen u narod, ali su ga redovito ometale jeftinim trikovima i potezima. Djeca su uredno na Božić morala u školu i to napadno, neki učitleji su baš taj dan koristili da bi se izrugivali Božiću. Zanimljivo je da to nisu bili učitelji muslimani, kojih je bilo jako malo, ali su u tome prednjačili hrvatski komunisti i srbski učitelji kojih je bilo najviše u školi. Oni su bili pravi majstori poruge, a kad bi neki učitelj želio pridobiti simpatije naroda onda bi djeci dao slobodno već nakon trećeg školskog sata. Takvi potezi su imali i političku konotaciju jer bi se ti učitelji puno lakše upucali običnim ljudima i znali su za to dobiti pokoji radio, čarape ilištrampice iz Njemačke, one originalne, a ne iz kombinata.

Božić je dakle bio i poliitčki događaj, gospodarski program, vjerski vrhunac i narodni izvor identiteta.

Za nas djecu je međutim Božić bio dan kada smo bili slobodni, mogli smo i nakon zalaska sunca izvan kuće, do nekog vremena proletat po selu i naravno, ispucat mali milijun petardi. Petarde na Božić su nezamislive onomu koji Božić shvaća kao vrijeme mira i blagosti. One su bučne, nikako ne odgovaraju tom modelu i pretpostavci Božića, ali su u to vrijeme jedino petarde komunsitima jasno i glasno davale do znanja da narod slavi ono što oni ne mogu zabraniti, ali bi najrađe ukinuli. Onaj tko je imao peetarde taj je bio najveći fakin i najobljubljenije dijete, a dobiti petarde je bilo jako teško. Mi smo ih nabavljali u Zagrebu kod cigana ispod Dolca jer bi one koje je ćaća ponio iz Njemčake milicija uredno oduzimala u šentilji ili Jesenicama. Kad sam kasnije počeo živjeti u Zagrebu, dvije velike kutije petardi za moja dva mlađa brata i za važnost kod seoskih cuca su bile obveza. Nekad sam znao štedjeti od sendviča da imam za petarde, taj bučni proglas da je večeras Badnjak.
Prvi pogled dječjih očiju u ćaćin kovčeg je bio potražnja za igračkom ili petardama jer je dolazio Božić.

Milicija je znala praviti prave racije nebi li uhvatili koju kutiju koju bi onda reciklirali na tržištu i tako održavali i ekonomsku ideju Božića. Moj ćaća nije donosio petarde ali je imao lovačku pušku, pa je i to bilo velika radost za Božić. Stric Kalčo je imao pravi pištolj, on nam je pričao da je pravi ustaški, al nije, bio je noviji. No, za nas je i taj pištolj bio izvađen za Božić i iz njega je ispucano par metaka.
Kad govorimo danas o božiću sve nam se to čini čudnim uz običaje i vjerski blagdan, ali u to vrijeme je Božić bio javni narodni pokazatelj vjere i nacionalne pripadnosti. Srbi i komunisti su slavili Novu godinu, njima je darove donosio Djed Mraz, koji je imao privilegirani društveni položaj jer je po protekciji jedino on imao pravo ulaska u škole. Budući je bio obučen u crveno nama je to već bio znak da je i on komunist tako da bismo njegove darove, uglavnom neke kombinatske kolače i orahe, pojeli na putu od škole do kuće da nam ćaća ili did ne primjeti da smo uzeli dar od Djeda Mraza.

Sve te okvirne poteškoće, izazovi, simbolika i nepokornost su obilježavali naše Božiće i našu mladost koja je bila puna sjaja, nade i priča o svijetu koji je bio samo naš. Neki naši rođaci i poznanici, čiji su roditelji radili u državnoj firmi, su slavili smao potajice, da nitko ne vidi, neki nisu ni slavili, ali bi došli par dana ranije na selo da proslave novu godinu pa su morali pretrpjeti i Božić, što im nije bilo mrsko.

peceni_kruhBadnjak je kod nas počinjao rano ujutro, odmah nakon buđenja jer se osjećalo da je to to. Mater je napravila veliki bili kruh, mi smo ga pravili zajedno sa stricom Mijom jer smo imali zajedničku štalu i nakon podjele velike obitelji, smo zajedno sa stricom i njegovom dicom išli u štalu. Zato bi jedna od jetrva napravila kruh, a svatko je već imao posađenu pšenicu, koja je tamn pozelenila i bila spremna da se u nju stave tri velike voštane svijeće, ali ne one tanke pravoslavne, nego naše, puno deblje. Ja ne znam kako su pravoslavci slavili božić jer kod nas oni nisu to radili javno, sve do devedestih godina.

Razlog tomu je da su većinom bili u partiji, a samo malo njih je držalo do vjere. No mi smo znali razliku između pravoslavnih i katoličkih svijeća jer su naši radili po Srbiji i Crnoj Gori pa su nam odmah pričali koje su razlike. Mi smo imali dobre odnose s muslimanima, neki od njjih su s našima bili u ustašama, ali s pravoslavcima nije bilo nekih kontakata. Pozdrav i ponekada čestitka od nekog hrabrijeg i vjernički odgojenog pravoslavca je bilo najviše za Božić. Muslimani su nam redovito, pogotovu Omer, dolazili čestitat Božić. Omer je bio s mojim stricom Stipom u Crnoj Legiji i njemu je bilo normalno da on i stric i u to vrijeme održavaju bratske odnose, iako su bili druge vire.

Kad bi se smračilo znali smo da je sve uskoro, tu. uzrujanost je dosezala nevjerojatnu razinu, skoro bismo pucali od energije i nestrpljenja, Moglo se to osjetit u svakom pokretu, prijepodnevno pranje u lavoru, kasnije pod tušem, je bila procedura, oprane i zakrpane hlače te nove bate ili cipele koje je ćaća donio iz Njemačke, sve je bilo sprmeno za Božić, a svakominutna kontrola petardi pod ćaćinim okom je bio osigurač da braća ne će koju maznut.

Kad bi se smračilo mi smo se okupljali svaki u svojoj kući, iako smo svi, nas četiri oboitelji, žvijeli u istom četverokrugu. Naša obitelj je imala usred sela kuće od kamena koje su činile četverokut i neku vrstu seoskog trga, tako da je okupljanje djece i njihov razilazak po kućama bio samo pitanej minuta. Mater bi obično pripremla stol, a ćaća je pozivao na početak pivanja. Nismo nikada kasnili jer bi ti bio i grijeh, ali nije bilo ni moguće zakasniti jer je bio Badnjak.

Najprije bismo svi posidala na klupu ili kauč, ćaća bi započeo pismu „U sve vrime godišta“, a onda bi negdje na samom početku izišao iz sobe. U sve vrime godišta je dugačko nabrajanje božićnih događaja, iz perspektive Marije i Isusa, mi smo pjevali psobnim nagalskom, svako selo je pjevalo drugačije, pretpjevač je bio ćaća ili najstarije muško dite. Najprije bi ćaća unio tri badnjaka, prije podne pripremljene tri oble cjepanice s urezbarenim križem koji je imao jednu okomitu i tri vodoravne crte. Kad je izlazio zatovrio bi vrata, a kad bi se vraćao stao bi na vratima. U tom trenutku bi se prekidalo pivanje, ćaća bi nas pozdravio s „Dobro vam došla badja večer i porođenje Isusove“, a mi bi svi uglas odgovarali s „Istobom Bog dao zajedno“. Svaki put tako, tri badnjaka, a nakon toga je dolazilo ono nama najdraže. ćaća bi unio punu vriću slame i onda ju prostro po čitavom podu naše male sobe. Sve je bilo puno. Isti pozdrav i isto prekidanje molitve. Nakon završetka bi onda nastala prava strka među nama jer je mater u slamu ubacila bonbona i štogod drugo što bi nas izaizvalo da se čupamo i natječemo, a na naše pitanje zašto prostiremo slamu za Božić rekli bi nam da je tozato jer je Isus i sam morao spavat u slami. Nama je bilo čudno zašto je to tako loše, jer mi smo obožavali vlajanje u slami, al onda bi nam mater objasnila da je Isus bio dojenče i da ga je slama bola po koži. Tada bi nam na treuntak bilo žao Isusa, ali smo uskoro morali iz slame u štalu.

Obično bi kod nas došao Ivan, najmlađi stričev sin, tada mali dječarac, danas političar, i rekao nam da su oni gotovi. Moj ćaća je najviše volio Ivana pa je za njeg imao uvijek neku bonbonu više, što mojoj mlađoj braći i nije bio po ćeifu, al tako je bilo. Onda bismo svi krenuli u štalu, mater bi ponila kruh, ili strina, ćaća ili stric su donili sviće i vino. Najprije smo išli u stričevu štalu pa u našu jer je njegova bila prva od kuća. Molitvu bi započeo ili stric ili neko dijete, bila je to velika čast za nas djecu, a posebno je bilo važno tko će lomit kruh.

Obično dvoje najmanje dice bi se napreglo da prelomi veliki kruh po sredini. Nakon toga bi stric ili ćaća umakao kruh u crno vino i davao svim životinjama u štali da jedu. One bi stvarno jele kruh i vino, neke rađe, a neke bi smao probale. Naša krava je uvijek htjela čitav komad pa smo ju morali ponekada i odmaknuti od djeteta koje je imalo kruh u ruci da ne pojede sve jer taj isti kruh smo nakon toga mi dijelili za stolom. Komadiće bi dali kravi, imali smo prije i magaricu Ćužu, ovce i konja. Nakon kruha bi stric ili ćaća napravio križ od vina na leđima krave, ovna i konja, izmolili bismo do kraja Očenaše i onda bi moj ćaća svojim eskpresnim tempom molitve, u kojoj je on započinjao sljedeći komad prije nego bi mi završili svoj dio, završio taj mistični obred koji smo održavali sve dok smo imali stoke u štali.

Nakon štale je došlo naše vrijeme. Petarde su praskale, tko je imao borić on je vio okićen i svijetlio je njemačkim električnim svijećama, pogotovu kasnije kad je postao običaj da se iz Njemačke prenose i miješaju običaji. Svjetla bi uglavnom doalzila od svijeća i šporeta jer je redovit za Božić u naešem kraju nestajalo struje.

Kažu da je to bila naredba i strategija komunista koji s na taj način kažnjavali vjernike, al jedna naš rođak koji je bio u pratiji i dan danas tvrdi da to nije bilo tako. U svakom slučaju mi smo od strica Kalče znali da partizani za Božić prikadaju namjerno struju. Meni je stric Kalčo bio pametan čovik i njemu sam vjerovao.

No nedostatak struje nas nije smetao jer se na Badnjak nije ništa ni jelo, sve do iza polnoćke na koju smo išli preko polja u Kongoru, di je bila naša župna crkva. Prije polnoćke smo smjeli po selu, a odrasli muškarci bi tu večer posjetili svaku kuću i na brzinu zaželjeli „Dobro vam došla Badnja večer“. Svi smo znali kad se ide na polnoćku pa smo na vrime stigli doma, obukli se dobro, priključili se drugima iz sela s fenjerima i najnovijm baterijskim svjetiljkama iz Njemačke s originalnim Varta uloškom krenuli preko polja koje je znalo biti i opasno jer je na njemu bilo pješčanih rupa, vode i drugih nevidljivih opasnosti.

U Crkvi je onda započinjao onaj dio koji možemo nazvati vjerskim i mističnim, a mi smo se opet veselili povratku s fenjerima ili baterijskim svjetiljkama. Nešto zbog dužine fratrove propovijedi, nešto zbog želudca i činjenice da smo tek poslije polnoćke smjeli jesti, a bome i zbog umora.

U to vrijeme sam mislio da je pozdrav „Dobro vam došla Badnja večer“ pokazatelj da nam je dobro na Badnju večer. Tek kasnije sam shvatio da su kod nas ono „Na“ izbacili.

Možda je prvi bio i moj ćaća koji je volio brzu molitvu pa mu je sve što nije bilo praktično smetalo.

Meni svejedno, a njemu, mojoj materi i svima vama iz duvansko-livanjsko-kupreško ramskog kraja je posvećano ovo sjećanje, koje možda nije potpuno precizno, al je pisano kao moja čestitka i želja svim Hrvatima svih krajeva da im na dobro dođe Badnja večer.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Pad grada Vukovara i ubojstvo Hrvatske – Vukovarske lutke

Objavljeno

na

Objavio

Bila je to obična plastična lutka koja je sa svojim muškim parom godinama stajala u izlogu ispred Vukovarske robne kuće “Velepromet“ u samome centru grada. Kako su se mijenjala godišnja doba tako su našu lutku, brižne zaposlenice “Veleprometa“, odijevale u najnovije modne trendove. Šetajući se, ljudi bi zastajali, pažljivo bi odmjerili odjevnu kombinaciju i nastavili dalje za svojim poslom a naša lutka godinama je stajala u istoj pozi zagledana u nebo.

U kolovozu 1991. godine počeo je rat a grad Vukovar našao se pod kišom tisuća granata, ulice su opustjele, branitelji su se borili na linijama obrane, žene, djeca i starci živjeli su u podrumima, životinje su se zavukle u zaklone a ptice su odletjele iz grada. Geleri prvih granata razbili su zaštitno staklo na izlogu i lutka je prvi puta osjetila povjetarac koji u zoru nečujno tjera maglu sa Dunava. Osjetila je na svome licu kapljice jutarnje rose ali i miris tisuća eksplodiranih granata koje padaju po gradu, miris dima iz stotina gorućih kuća i podrhtavanje tla koje nastaje zabijanjem u zemlju projektila velikog kalibra sa pancirnim zrnima. Slušala je stravične zvukove fijukanja a potom i detonacije granata, pucanje crijepova zapaljenih kuća, krikove i plač ranjenika…

Lutka je i dalje nepokretno stajala na svome mjestu gledajući u nebo a ranom zorom bi se kapljice rose slijevale niz njene oči pa bi pokoji prolaznik pomislio da lutka plaće. Ulice su puste a samo ponekad netko protrči ispred nje bježeći od granata, ptice više ne borave u gradu a psi lutalice kojima je baš taj lutkin izlog bilo neizostavno mjesto za označavanje teritorija sada su negdje na sigurnom i uopće ne pomišljaju o izlasku iz skloništa i šetnji gradom. Jedino bi svako jutro crne vrane letjele preko Dunava iz Srbije u velikim jatima i u Vukovaru bi se hranile mesom nesretnih životinja poginulih u jučerašnjem granatiranju.

Kada se spusti noć prestaju padati granate a iz vlažnih i mračnih podruma, poput noćnih životinja, izlaze ljudi i trče gradskim ulicama tražeći vodu i hranu. Žene, starci i djeca trče jer znaju da se svaku noć neki četnik napije pa raspali svime što ima po gradu ili Srbi tijekom noći topništvom ciljano gađaju lokacije gdje se nalaze bunari sa vodom kako bi ubili što više civila. Tijekom jedne takve noći, netko je dotrčao do lutke i sa nje je skinuo odjeću a lutka je završila na podu ispred izloga.

Bitka za Vukovar bijesni punom žestinom, na grad svaki dan pada pet do sedam tisuća granata,

1803 branitelja bori se protiv 60.000 Srpskih vojnika, svakodnevno gine na desetke branitelja i civila.

Geleri tisuća granata uništavaju sve kuće u gradu, stabla ostaju izbušena i bez grana, ceste su pune rupa a našu lutku kao da netko čuva i ostaje bez ijedne ogrebotine.

Jednoga dana, tijekom kratkog primirja, grupa naših Branitelja prenijela je lutku na glavni gradski trg i fotografirali su se sa njom za uspomenu. Prvi puta u svome životu lutka je bila zagrljena toplom rukom branitelja, osjetila je plamen u srcu mladoga čovjeka koji brani svoj Dom, nježnost, ljubav i Domoljublje.

Vukovar, centar grada, lijevo je Branitelj Josip Abel a desno je Rudolf Vuković, fotografiju je snimila Vijoleta Antolić

Spustila je svoju glavu prema tlu i prvi puta je vidjela potpuno razoreni grad a onda ju je branitelj podigao u naručje, nježno je zavrtio i pokazao joj što je ostalo od njenog grada Vukovara.

 

Vukovar, centar grada, lijevo je Branitelj Josip Abel a desno je Rudolf Vuković, fotografiju je snimila Vijoleta Antolić

Branitelji su se vratili na položaj a lutka je ostala negdje uz zgradu potpuno sama. Sada je njen pogled usmjeren prema zemlji pa vidi sve strahote razaranje grada, zapaljene kuće, ulice bez ljudi, drveće bez grana…

Osamdesetsedmog dana nastupila je tišina. Vukovar je pao. Započinje pakao. Gradom se počinju vuči pijane bradate spodobe, pjevaju pjesmu “Biće mesa, biće mesa, klat` ćemo Hrvate“, izvlače ljude iz podruma i ubijaju ih, siluju naše žene, urliču, piju rakiju i pucaju…

Središtem grada dolazi kolona stotina staraca, žena i djece, iznemogli su i blijedi jer nakon 87 dana prvi puta izlaze na svijetlo dana, izgladnjeli su, hodaju polako u tišini, glave su spuštene a oči gledaju u pod. Pijani Četnici, poput lešinara, u grupama hodaju uz kolonu i izvlače muškarce koje ubijaju odmah iza zida a onda izvlače i mlade žene koje grupno siluju u ruševinama kuća uz cestu.

Tešku tišinu razbijaju tupi koraci natrule obuće ljudi koji hodaju u koloni, plač žena kojima iz čvrstog zagrljaja izvlače muževe i vode ih u smrt, vrištanje žena koje siluju u obližnjim ruševinama, rafali pijanih četnika koji slave pobjedu i potmule detonacije koje se čuju iz Borova naselja gdje naši branitelji još uvijek protiv Srba vode krvave borbe.

Kolona je otišla prema skladištima “Veleprometa“ gdje Srbi nastavljaju svoj krvavi pir, četnici i Srpski vojnici otišli su iz središta grada prema Vukovarskoj bolnici nadajući se da će tamo nastaviti sa ubijanjem a lutka je ostala sama okružena leševima Hrvata koji zgrčeno leže po ulicama grada. Nastupila je jeziva tišina..

Našu je lutku jedan Srpski vojnik odnio na Priljevo i naslonio ju je na zid ispred porušenog Caffe bara “London“ gdje je ostala nepomično stajati spuštene glave promatrajući ljude koje nikada prije nije vidjela u Vukovaru, ljude koji pored nje prolaze u odijelima maslinasto zelene boje a koje nikada nisu nosili njeni Vukovarci, gleda u pod prekriven ruševinama kuće i krvavim tragovima na zemlji.

Srpski vojnici ispred Caffe bara “London“ na Priljevu, Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor- internet

Baš na ovome mjestu prije tjedan dana poginuo je jedan mladi Hrvatski branitelj od snajperskog metka direktno u čelo a smeđa mrlja od njegove krvi još uvijek je ispred samog ulaza u “London“.

Srpski vojnik ispred Caffe bara “London“ na Priljevu, Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor – internet

Vukovarska lutka preživjela je granatiranja stotine tisuća granata i premještanje na više lokacija bez ijedne ogrebotine a onda su zlotvori odlučili da žele ubiti našu Vukovarsku lutku. Postavili su je na sredinu ceste, ponosno je podignula svoju glavu visoko prema nebu a onda su se zvjeri počele nad njom iživljavati. Pucali su u nju pogađajući stomak, prsa, grudi a zadnji je hitac završio u vratu.

Zvjerima nije bilo dosta što su lutku strijeljali već su morali završiti svoj prljavi posao i ostaviti snažnu poruku Hrvatskom narodu pa je jedan od njih lutki nožem napravio duboki rez na vratu.

Zaklao je našu Hrvatsku – Vukovarsku lutku.

Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor – internet

Strijeljana i zaklana Vukovarska lutka bačena je u bure koje je postavljeno uz cestu kako bi svi vidjeli njihovu zločinačku poruku. Naša je lutka zadnji put viđena na cesti a pored nje je stajao dječak koji na glavi nosi vojničku beretku Srpske vojske a na leđima “Zolju“ (raketni ručni bacač za uništavanje oklopa). Što je dječak imao u svojim mislima kraj zaklane Vukovarske lutke igrajući se hrabrog Srpskog vojnika, je li razumio poruku koju su Srbi ostavili Hrvatima napravivši lutki veliki rez ispod vrata? Može li uopće taj dječak ostati u Hrvatskoj i u suživotu živjeti sa Hrvatskim narodom ili će otići za onima koji su napravili veliko zlo nad Hrvatskim narodom i nad gradom Vukovarom?

Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor – internet

Ako je Vukovarski vodotoranj simbol otpora branitelja grada Vukovara i Hrvatskog naroda jer je ostao  stajati nakon 642 direktna pogotka granata, projektila i raketa, onda za našu Vukovarsku lutku možemo kazati da je simbol kalvarije stanovnika grada Vukovara i kalvarije Hrvatskog naroda.

Ovu priču posvećujem Heroju i hrabroj Braniteljici Vukovara, dragoj prijateljici Vijoleti Antolić (preminula 29. srpnja 2014. godine) te Herojima i hrabrim Braniteljima Vukovara Josipu Abelu (preminuo 31. ožujka 2017. godine) i Rudolfu Vukoviću (ubijen na Ovčari 20. studenoga 1991. godine).

Napisao Vukovarski Branitelj Damir Plavšić 10. studenoga 2019. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Luka Modrić: Imao sam šest godina kada su mi dida četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće

Objavljeno

na

Objavio

Stajao sam na tom postolju i u rukama držao trofej najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Kad sam bio dijete i kad nisam znao koliko je teško popeti se na vrh, sanjario sam i ja da jednom postanem najbolji na svijetu.

I kad se to stvarno dogodilo, kad sam u rukama držao Zlatnu loptu, upravo tog trenutka jedino što sam osjećao bila je tuga. Mogao je to biti najsretniji trenutak moje karijere, ali nije, prisjeća se Luka Modrić u svojoj autobiografiji ‘Moja igra’ koja se od ponedjeljka u distribuciji Večernjeg lista može naći na kioscima po cijeni od 129 kuna.

Izgubili smo finale Svjetskog prvenstva i još vrućem od utakmice, po glavi mi se motala samo misao – gotovo je.

Dok sam na travnjaku čekao službenog spikera da me pozove na postolje, pokušavao sam ne gledati prema onom drugom peharu. Nisam uspio. Pogled mi je jednostavno pobjegao prema svjetskih prvaka za koji smo u Rusiji doista mislili da ga možemo odnijeti kući, u Hrvatsku.

Tog sam trenutka u kišom natopljenoj Moskvi proživljavao veliko razočaranje, ono kad izgubiš trofej koji ti je bio tako blizu, a onda ti je, nakon svih borbi i muka, izmakao iz ruku.

U djeliću sekunde prošlo mi je kroz glavu kako bi bilo da me sada pozovu i predaju mi taj pehar, da ga sa suigračima podignem u zrak i da iz petnih žila vičemo prema našim navijačima: “Ajmoooooooo, Hrvatska!” Kakva bi to sreća bila…

Prije negoli sam sišao s postolja, sada ipak svjesniji da sam proglašen najboljim igračem Mundijala, kao snažan bljesak prošlo mi je kroz glavu sjećanje na moga didu Luku. Koliko bi on tek bio sretan i ponosan da je mogao doživjeti ostvarenje mojih snova.

Neuspjeh u Splitu, kazna u Zadru

Imao sam šest godina kada su ga četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće. Tada nisam mogao pojmiti to ubojstvo i gubitak, a ne mogu ni danas. Kratko je bio dio mog života, ali dovoljno dugo da ostavi u meni dubok trag obiteljske ljubavi, privrženosti i odanosti.

Odlomci su ovo iz prvoga poglavlja dugo očekivane autobiografije najboljega svjetskog nogometaša, zvijezde Real Madrida i kapetana hrvatske reprezentacije Luke Modrića, pod nazivom “Moja igra”, koju se od ponedjeljka može kupiti na svim kioscima po cijeni od 129 kuna, piše VečernjiList

Lukina dirljiva sjećanja na djetinjstvo, svoj nogometni početak i uspon, prvu ljubav, najznačajnije životne odluke, prekretnice i uspjehe, u iznimno lagano, pitko i dinamično štivo oblikovao je novinar Sportskih novosti Robert Matteoni, a predgovore knjizi napisali su legendarni trener Manchester Uniteda Sir Alex Ferguson i Lukin dječački nogometni uzor Zvonimir Boban.

Luka Modrić posebno je poglavlje knjige posvetio svome odrastanju na Velebitu, u Zatonu Obrovačkom, i posebnoj povezanosti s pokojnim djedom Lukom, po kojemu je dobio ime.

– Dok sam bio mali, stalno se igrao sa mnom. Čim sam dovoljno odrastao da se mogu samostalno kretati, djed me vodio na sve poslove koje je obavljao ili u neku od svojih akcija. Čišćenje snijega, slaganje sijena, vođenje blaga na ispašu, razni popravci, odlazak u nabavku materijala i niz drugih poslova oko kuće, za sve je to djed mene tretirao kao pomoćnika. Bio sam uzbuđen kad me vodio u lov na zečeve i jarebice, kad je dopustio da držim njegovu lovačku pušku dok su nas zajednički fotografirali. Dojam sigurnosti koji je pružao kad je bio u blizini, ugodu koja je navirala u zajedničkom druženju, stalno motrenje i znatiželja što radi, to su osjećaji koji su ukazivali na njegovu posebnost. Obožavao sam ga – piše Modrić, a onda se prisjeća najtužnijega dana svojega djetinjstva, 18. prosinca 1991.

– Sjećam se kada se to strašno zlo dogodilo tek po uznemirenosti svog oca. Djed se nije vratio kući i otišli su ga tražiti. Nisam bio ni svjestan što se događa kada su djeda dovezli u našu kuću u Zatonu Obrovačkom. Samo sam osjećao da je nešto jako tužno. Tata me zagrlio i odveo do lijesa. Rekao mi je: “Sine, poljubi didu!” Nisam mogao pojmiti da je to moj posljednji susret s njim.

Djed Luka bio je jako cijenjen, mangup u pozitivnom smislu te riječi, šarmer. Moj tata ga je obožavao i mogu misliti koliko mu je teško bilo kad ga je izgubio. Godinama poslije prepričavao mi je osjećaj užasa kad je pronašao beživotno djedovo tijelo obliveno krvlju.

Bilo je to na livadi ispod ceste, petstotinjak metara od kuće, kamo je djed odveo koze na ispašu. Djed nije bio tip čovjeka koji bi se ičega bojao, ali kao da nije bio svjestan težine situacije.

Baka Jela pričala je da je toga dana na cesti vidjela neka vojna vozila. Sklonila se u kuću i zaključala se. Moj otac, kao da je nešto slutio, požurio je ujutro provjeriti je li sve u redu s njima.

Kada je saznao da su se koze pojavile pred kućom, a djeda nema, bilo je jasno da se dogodilo nešto ružno. Moga djeda Luku ubili su rafalnom paljbom iz blizine. Imao je šezdeset šest godina.

Srce mi se kida kad god pomislim kako umire, praktički na pragu kuće. Kakvi su to ljudi koji mogu bezobzirno oduzeti život starijem i nedužnom čovjeku.

Poznato je kako je Luka Modrić kao dječak bio na probi u Hajduku. U svojoj knjizi prvi put otkriva detalje te za njega nesretne epizode.

– Otac je bio veliki navijač Hajduka. Kao i mama i svi ostali u mojoj obitelji. Hajduk nam je oduvijek bio pojam. Razmišljao je tata, kao i svaki roditelj u Dalmaciji čije dijete trenira nogomet, o tome da mu sin postane igrač Hajduka. Kao dječak i ja sam bio navijač splitskih bijelih. Otac je, uz podršku strica Željka, koji je preko posrednika uspostavio kontakt s trenerima u Hajduku, organizirao naš odlazak na probu. U to vrijeme bila je pauza treniranja u Zadru. Zato je tata procijenio da nema potrebe da nikog, pa ni direktora škole Tomu Bašića, obavijesti o toj akciji. Poslije će se pokazati kakva je to greška bila.

Odvezao nas je do stadiona na Poljudu gdje smo Oštrić (Marko Oštrić, Lukin suigrač iz Zadra, prijatelj i vjenčani kum, nap .a.) i ja bili smješteni u klupske sobe.

Trenirali smo pod vodstvom trenera Marija Čutuka na obližnjem pomoćnom igralištu. Po svojemu sudu bio sam dobar u igri i očekivao sam da će njihovi stručnjaci biti zadovoljni.

No i prije isteka dva dogovorena tjedna došao mi je direktor škole Marin Kovačić. Odmah sam osjetio negativnu energiju. Kratko mi se obratio, rekao da nije još vrijeme za mene u Hajduku.

Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Bilo je to prvo veliko razočaranje na mojem nogometnom putu. Ubrzo sam nazvao oca i rekao mu da odmah dođe po nas. Bio je neugodno iznenađen takvim razvojem događaja. Po njemu sam uvijek bio najbolji, gdje god da igrao.

– Vaš sin nije zadovoljio kriterije, žao nam je. Još je premali – ponovili su na Poljudu i mome ocu.

Vratili smo se u Zadar. Slijedili su novi problemi i razočaranja. Tomo Bašić, direktor Zadrove omladinske škole, saznao je da smo bili na probi u Hajduku. Malo je reći da je zamjerio to mome ocu. Do tada su imali odličan odnos, često su se družili.

– Kako si mogao to napraviti bez moga znanja!? – ljutito mu je predbacio. Bio je očito uvrijeđen što ga nije ni obavijestio, a kamoli konzultirao o odlasku na probu. Unatoč tomu, Bašićeva druga reakcija tatu je jako iznenadila. I pogodila. Meni je to bio drugi šokantan događaj u samo nekoliko dana.

– Kad nije dobar za Hajduk, znači da nije dobar ni za Zadar! Sljedeća tri mjeseca ne može dolaziti na treninge! …

Večernji List donosi nastavak u ponedjeljak kada u distribuciji Večernjeg lista kreće prodaja knjige ‘Moja igra’ ….

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari