Badnjak u mom selu

[su_heading size=”20″]Na dobro Vam došla Badnja večer[/su_heading]

[ad id=”93788″]

U našem kraju je Božić bio okosnica svih događanja u godini. Nije bilo događaja koji je toliko obilježavao naš život kao Božić, ali ne Božić kako ga danas slavimo ili ne slavimo, nego Božić u svojoj svojoj mističnoj, fantastičnoj i slikovitoj pojavi usred dječjeg svijeta i želja. Kad govorim o našem karaju onda mislim uglavnom na Tomislavgrad, Livno, Kupres, Ramu i sjeverniji dio Hercegovine. U tom našem, hrvatskom kraju, kraju koji nikada nije prestao biti izvorno hrvatski u svojim običajima, Božić je imao i svoje nijanse, od sela do sela, pa čak i od obitleji do obitleji, no neke stvari su u svim selima bile iste.

Piše: Vinko Vukadin

Fra Dominik Mandić, najveći hrvatski povjesničar, opisuje hrvatske božićne običaje koji su potpuno isti s božićnim običajima u Crnoj Gori i na osnovu tih narodnih običaja dokazuje narodnu povezanost Crnogoraca i Hrvata. Već samim time se može vidjeti da je Božić jako važan ne smao kao vjerski događaj nego i kao sustav identifikacije naroda kroz vjeru i običaje.

Mi djeca smo znali kad je Božić, a obično je najava Božića počinjala dolaskom očeva iz Njemačke. Nekad ranije se Božić slavio isto, ali su najave bile drugačije. Nama je Božić počeo dolaziti dolaskom očeva iz daleke nepoznate zemlje koju su nam opisivali kao raj na zemlji. razloga je bilo jako puno, a najčudnije nam je bilo da se kod njih Božić slavi javno, da su gradovi okićeni i da radnici imaju nekoliko tjedana odmora samo za Božić. U to vrijeme je kod nas Božić bio trplejni blagdan. Komunističke vlasti ga kod nas nisu mogle zabraniti jer je bio previše usađen u narod, ali su ga redovito ometale jeftinim trikovima i potezima. Djeca su uredno na Božić morala u školu i to napadno, neki učitleji su baš taj dan koristili da bi se izrugivali Božiću. Zanimljivo je da to nisu bili učitelji muslimani, kojih je bilo jako malo, ali su u tome prednjačili hrvatski komunisti i srbski učitelji kojih je bilo najviše u školi. Oni su bili pravi majstori poruge, a kad bi neki učitelj želio pridobiti simpatije naroda onda bi djeci dao slobodno već nakon trećeg školskog sata. Takvi potezi su imali i političku konotaciju jer bi se ti učitelji puno lakše upucali običnim ljudima i znali su za to dobiti pokoji radio, čarape ilištrampice iz Njemačke, one originalne, a ne iz kombinata.

Božić je dakle bio i poliitčki događaj, gospodarski program, vjerski vrhunac i narodni izvor identiteta.

Za nas djecu je međutim Božić bio dan kada smo bili slobodni, mogli smo i nakon zalaska sunca izvan kuće, do nekog vremena proletat po selu i naravno, ispucat mali milijun petardi. Petarde na Božić su nezamislive onomu koji Božić shvaća kao vrijeme mira i blagosti. One su bučne, nikako ne odgovaraju tom modelu i pretpostavci Božića, ali su u to vrijeme jedino petarde komunsitima jasno i glasno davale do znanja da narod slavi ono što oni ne mogu zabraniti, ali bi najrađe ukinuli. Onaj tko je imao peetarde taj je bio najveći fakin i najobljubljenije dijete, a dobiti petarde je bilo jako teško. Mi smo ih nabavljali u Zagrebu kod cigana ispod Dolca jer bi one koje je ćaća ponio iz Njemčake milicija uredno oduzimala u šentilji ili Jesenicama. Kad sam kasnije počeo živjeti u Zagrebu, dvije velike kutije petardi za moja dva mlađa brata i za važnost kod seoskih cuca su bile obveza. Nekad sam znao štedjeti od sendviča da imam za petarde, taj bučni proglas da je večeras Badnjak.
Prvi pogled dječjih očiju u ćaćin kovčeg je bio potražnja za igračkom ili petardama jer je dolazio Božić.

Milicija je znala praviti prave racije nebi li uhvatili koju kutiju koju bi onda reciklirali na tržištu i tako održavali i ekonomsku ideju Božića. Moj ćaća nije donosio petarde ali je imao lovačku pušku, pa je i to bilo velika radost za Božić. Stric Kalčo je imao pravi pištolj, on nam je pričao da je pravi ustaški, al nije, bio je noviji. No, za nas je i taj pištolj bio izvađen za Božić i iz njega je ispucano par metaka.
Kad govorimo danas o božiću sve nam se to čini čudnim uz običaje i vjerski blagdan, ali u to vrijeme je Božić bio javni narodni pokazatelj vjere i nacionalne pripadnosti. Srbi i komunisti su slavili Novu godinu, njima je darove donosio Djed Mraz, koji je imao privilegirani društveni položaj jer je po protekciji jedino on imao pravo ulaska u škole. Budući je bio obučen u crveno nama je to već bio znak da je i on komunist tako da bismo njegove darove, uglavnom neke kombinatske kolače i orahe, pojeli na putu od škole do kuće da nam ćaća ili did ne primjeti da smo uzeli dar od Djeda Mraza.

Sve te okvirne poteškoće, izazovi, simbolika i nepokornost su obilježavali naše Božiće i našu mladost koja je bila puna sjaja, nade i priča o svijetu koji je bio samo naš. Neki naši rođaci i poznanici, čiji su roditelji radili u državnoj firmi, su slavili smao potajice, da nitko ne vidi, neki nisu ni slavili, ali bi došli par dana ranije na selo da proslave novu godinu pa su morali pretrpjeti i Božić, što im nije bilo mrsko.

Badnjak je kod nas počinjao rano ujutro, odmah nakon buđenja jer se osjećalo da je to to. Mater je napravila veliki bili kruh, mi smo ga pravili zajedno sa stricom Mijom jer smo imali zajedničku štalu i nakon podjele velike obitelji, smo zajedno sa stricom i njegovom dicom išli u štalu. Zato bi jedna od jetrva napravila kruh, a svatko je već imao posađenu pšenicu, koja je tamn pozelenila i bila spremna da se u nju stave tri velike voštane svijeće, ali ne one tanke pravoslavne, nego naše, puno deblje. Ja ne znam kako su pravoslavci slavili božić jer kod nas oni nisu to radili javno, sve do devedestih godina.

Razlog tomu je da su većinom bili u partiji, a samo malo njih je držalo do vjere. No mi smo znali razliku između pravoslavnih i katoličkih svijeća jer su naši radili po Srbiji i Crnoj Gori pa su nam odmah pričali koje su razlike. Mi smo imali dobre odnose s muslimanima, neki od njjih su s našima bili u ustašama, ali s pravoslavcima nije bilo nekih kontakata. Pozdrav i ponekada čestitka od nekog hrabrijeg i vjernički odgojenog pravoslavca je bilo najviše za Božić. Muslimani su nam redovito, pogotovu Omer, dolazili čestitat Božić. Omer je bio s mojim stricom Stipom u Crnoj Legiji i njemu je bilo normalno da on i stric i u to vrijeme održavaju bratske odnose, iako su bili druge vire.

Kad bi se smračilo znali smo da je sve uskoro, tu. uzrujanost je dosezala nevjerojatnu razinu, skoro bismo pucali od energije i nestrpljenja, Moglo se to osjetit u svakom pokretu, prijepodnevno pranje u lavoru, kasnije pod tušem, je bila procedura, oprane i zakrpane hlače te nove bate ili cipele koje je ćaća donio iz Njemačke, sve je bilo sprmeno za Božić, a svakominutna kontrola petardi pod ćaćinim okom je bio osigurač da braća ne će koju maznut.

Kad bi se smračilo mi smo se okupljali svaki u svojoj kući, iako smo svi, nas četiri oboitelji, žvijeli u istom četverokrugu. Naša obitelj je imala usred sela kuće od kamena koje su činile četverokut i neku vrstu seoskog trga, tako da je okupljanje djece i njihov razilazak po kućama bio samo pitanej minuta. Mater bi obično pripremla stol, a ćaća je pozivao na početak pivanja. Nismo nikada kasnili jer bi ti bio i grijeh, ali nije bilo ni moguće zakasniti jer je bio Badnjak.

Najprije bismo svi posidala na klupu ili kauč, ćaća bi započeo pismu „U sve vrime godišta“, a onda bi negdje na samom početku izišao iz sobe. U sve vrime godišta je dugačko nabrajanje božićnih događaja, iz perspektive Marije i Isusa, mi smo pjevali psobnim nagalskom, svako selo je pjevalo drugačije, pretpjevač je bio ćaća ili najstarije muško dite. Najprije bi ćaća unio tri badnjaka, prije podne pripremljene tri oble cjepanice s urezbarenim križem koji je imao jednu okomitu i tri vodoravne crte. Kad je izlazio zatovrio bi vrata, a kad bi se vraćao stao bi na vratima. U tom trenutku bi se prekidalo pivanje, ćaća bi nas pozdravio s „Dobro vam došla badja večer i porođenje Isusove“, a mi bi svi uglas odgovarali s „Istobom Bog dao zajedno“. Svaki put tako, tri badnjaka, a nakon toga je dolazilo ono nama najdraže. ćaća bi unio punu vriću slame i onda ju prostro po čitavom podu naše male sobe. Sve je bilo puno. Isti pozdrav i isto prekidanje molitve. Nakon završetka bi onda nastala prava strka među nama jer je mater u slamu ubacila bonbona i štogod drugo što bi nas izaizvalo da se čupamo i natječemo, a na naše pitanje zašto prostiremo slamu za Božić rekli bi nam da je tozato jer je Isus i sam morao spavat u slami. Nama je bilo čudno zašto je to tako loše, jer mi smo obožavali vlajanje u slami, al onda bi nam mater objasnila da je Isus bio dojenče i da ga je slama bola po koži. Tada bi nam na treuntak bilo žao Isusa, ali smo uskoro morali iz slame u štalu.

Obično bi kod nas došao Ivan, najmlađi stričev sin, tada mali dječarac, danas političar, i rekao nam da su oni gotovi. Moj ćaća je najviše volio Ivana pa je za njeg imao uvijek neku bonbonu više, što mojoj mlađoj braći i nije bio po ćeifu, al tako je bilo. Onda bismo svi krenuli u štalu, mater bi ponila kruh, ili strina, ćaća ili stric su donili sviće i vino. Najprije smo išli u stričevu štalu pa u našu jer je njegova bila prva od kuća. Molitvu bi započeo ili stric ili neko dijete, bila je to velika čast za nas djecu, a posebno je bilo važno tko će lomit kruh.

Obično dvoje najmanje dice bi se napreglo da prelomi veliki kruh po sredini. Nakon toga bi stric ili ćaća umakao kruh u crno vino i davao svim životinjama u štali da jedu. One bi stvarno jele kruh i vino, neke rađe, a neke bi smao probale. Naša krava je uvijek htjela čitav komad pa smo ju morali ponekada i odmaknuti od djeteta koje je imalo kruh u ruci da ne pojede sve jer taj isti kruh smo nakon toga mi dijelili za stolom. Komadiće bi dali kravi, imali smo prije i magaricu Ćužu, ovce i konja. Nakon kruha bi stric ili ćaća napravio križ od vina na leđima krave, ovna i konja, izmolili bismo do kraja Očenaše i onda bi moj ćaća svojim eskpresnim tempom molitve, u kojoj je on započinjao sljedeći komad prije nego bi mi završili svoj dio, završio taj mistični obred koji smo održavali sve dok smo imali stoke u štali.

Nakon štale je došlo naše vrijeme. Petarde su praskale, tko je imao borić on je vio okićen i svijetlio je njemačkim električnim svijećama, pogotovu kasnije kad je postao običaj da se iz Njemačke prenose i miješaju običaji. Svjetla bi uglavnom doalzila od svijeća i šporeta jer je redovit za Božić u naešem kraju nestajalo struje.

Kažu da je to bila naredba i strategija komunista koji s na taj način kažnjavali vjernike, al jedna naš rođak koji je bio u pratiji i dan danas tvrdi da to nije bilo tako. U svakom slučaju mi smo od strica Kalče znali da partizani za Božić prikadaju namjerno struju. Meni je stric Kalčo bio pametan čovik i njemu sam vjerovao.

No nedostatak struje nas nije smetao jer se na Badnjak nije ništa ni jelo, sve do iza polnoćke na koju smo išli preko polja u Kongoru, di je bila naša župna crkva. Prije polnoćke smo smjeli po selu, a odrasli muškarci bi tu večer posjetili svaku kuću i na brzinu zaželjeli „Dobro vam došla Badnja večer“. Svi smo znali kad se ide na polnoćku pa smo na vrime stigli doma, obukli se dobro, priključili se drugima iz sela s fenjerima i najnovijm baterijskim svjetiljkama iz Njemačke s originalnim Varta uloškom krenuli preko polja koje je znalo biti i opasno jer je na njemu bilo pješčanih rupa, vode i drugih nevidljivih opasnosti.

U Crkvi je onda započinjao onaj dio koji možemo nazvati vjerskim i mističnim, a mi smo se opet veselili povratku s fenjerima ili baterijskim svjetiljkama. Nešto zbog dužine fratrove propovijedi, nešto zbog želudca i činjenice da smo tek poslije polnoćke smjeli jesti, a bome i zbog umora.

U to vrijeme sam mislio da je pozdrav „Dobro vam došla Badnja večer“ pokazatelj da nam je dobro na Badnju večer. Tek kasnije sam shvatio da su kod nas ono „Na“ izbacili.

Možda je prvi bio i moj ćaća koji je volio brzu molitvu pa mu je sve što nije bilo praktično smetalo.

Meni svejedno, a njemu, mojoj materi i svima vama iz duvansko-livanjsko-kupreško ramskog kraja je posvećano ovo sjećanje, koje možda nije potpuno precizno, al je pisano kao moja čestitka i želja svim Hrvatima svih krajeva da im na dobro dođe Badnja večer.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?