Pratite nas

Običaji

BADNJAK

Objavljeno

na

Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi “bdjeti”, jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo.

Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća – svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić.

Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić. U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana.

pšenica-božić-svijeće2Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu “badnjak”, kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu .

Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke.

Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva “badnjaka” koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad – barem u nekim hrvatskim krajevima – domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić “Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer”! Na taj pozdrav slijedi odgovor: “I s tobom zajedno!” Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: “Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!” Odgovor glasi: “Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!” U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: “Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva”, a odgovara se: “I vi živi i zdravi bili!” Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu.

Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.

[ad id=”53637″]

Kamenjar.com

Radujte se narodi, kad čujete glas,
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj,
pristupljuj.
Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!
Pristupljuj!
Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva “Glorija” po zraku leteći
I ti, svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!
Pozdravi!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Običaji

Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića se čvrsto drže zavjeta svojih starih

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Bljesak.info / Zaseok Draga u Mokrom
Foto: Bljesak.info / Zaseok Draga u Mokrom

Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića za Božić poste gotovo dan i pol

Među hrvatskim katoličkim pukom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj rasprostranjeno je mnoštvo različitih božićnih običaja. Na poseban se način ti božićni običaji odnose na Badnji dan koji je bio i ostao pun simbolike i rituala. Iako se do danas dosta tih običaja izgubilo ili zaboravilo, poglavito zbog prilagođavanja novom načinu života, pojedini su krajevi ostali dosljednji u očuvanju običaja svojih predaka.

Unošenje badnjaka i post na Badnji dan, među inim običajima kojima se želi postići zalog za blagostanje, dobre plodove rada i dobro zdravlje, ostali su najreprezentativniji primjer običaja kojim hrvatski katolički puk dočekuje Isusovo rođenje. Unatoč službenom crkvenom zakoniku koji ne navodi Badnji dan kao dan obveznog posta, stariji ljudi pamte kako je nekada i Badnji dan bio izrazito pokornički dan.

Dražani se čvrsto drže zavjeta svojih starih

O bogatstvu i raznolikosti božićnih običaja hrvatskog katoličkog puka svjedoče primjeri o postu na Badnji dan uključujući i zavjetni post na Božić koji završava svečanom svetom misom, a kojih se drže mještani u zaseoku Draga u Mokrom u Širokom Brijegu te mještani Zvirovića u čapljinskoj općini. Iako nedjelja i velika svetkovina, kako narod voli kazati, ne da na se posta, brojni mještani ovih dvaju sela ni danas ne odustaju od svog zavjeta.

”To je naš stari zavjet, Bog zna otkad je, to nitko ne pamti. Ni stariji nisu dobro znali, svi su pričali da je zbog neke opake bolesti, kuge. Ljudi su masovno umirali. Bilo je toliko teško da su ljudi na kraju odlučili i na Božić postiti kako bi se iskorijenila ta pošast”, kazuje u razgovoru za Bljesak.info 94-godišnja Iva Kraljević, najstarija stanovnica u Dragi i popularna teta Iva koja je i danas, unatoč poodmakloj starosti, britka uma i dobrog pamćenja.

Koliko su ljudi bili privrženi i sigurni u učinkovitost ovoga zavjeta potvrđuju primjeri nepogoda koje su, kako svjedoče mještani i naša sugovornica, pogodili one koji bi se omrsili prije svečane božićne mise. Priča se kako je jednom mještaninu koji se omrsio na Božić izgorjela štala, drugome se sin razbolio i uskoro umro… No, i pored toga, prema riječima tete Ive, svečanu božićnu misu uvijek je bilo lijepo dočekati kako čista srca, tako i čista, prazna želuca.

”Neki bi se naši mještani koji nisu držali do ovoga zavjeta odmah zarana najeli kiseloga kupusa i tako siti išli na misu. To mi nikada nije bilo lijepo, uvijek sam voljela skromno i skrušeno dočekati maloga Isusa i dok sam živa držat ću se svoga posta na Božić. Znam da to nigdje ne piše u Bibliji i da Crkva na to ne obvezuje, ali ne želim pogaziti običaj naših starih”, samouvjereno poručuje teta Iva koja je, kako nam je posvjedočila, za svoga dosadašnjeg života čak tri puta pročitala Bibliju od prvog do posljednjeg slova.

Pandemija kuge u Hercegovini od 1814. do 1818. godine

Kuga kao zarazna bolest smatra se najvećom pošasti u povijesti čovječanstva koja je odnijela preko 75 milijuna života. Ova neizlječiva bolest pojavljivala se iznenada i trajala različitim intenzitetima sa zemlje brišući brojne obitelji i gotovo čitava sela i gradove. Prava pandemija kuge u Hercegovini se javila u razdoblju od 1814. do 1818. godine, a od nje nije bio izuzet ni širokobriješki kraj.

Prema dostupnim povijesnim podatcima za župu Blato (od 1847. Široki Brijeg), širokobriješki se kraj susreo s kugom 4. lipnja 1814. godine kada je zabilježen prvi slučaj kuge u Dobrkovićima. Nakon toga se počeo širiti i po ostalim krajevima spomenute župe. U naselju Pribinovići prvi je slučaj zabilježen krajem 1814. godine, dok se u Mokrom pojavila u ožujku sljedeće godine.

Kakav su užas i strah od oboljelih podnosili stanovnici koji nisu bili zaraženi od ove opake bolesti, dovoljno nam je danas pogledati u brojne kužne grobove, pa čak i improvizirana kužna groblja, po ogradama, vrtačama i šumama u koja su pokapani oni čije je živote kuga odnijela. Nerijetko su pokapani na mjestu na kojem bi i okončali svoj život.

Kužni grob u dvorištu obiteljske kuće Zorana Kraljevića - Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića za Božić poste gotovo dan i pol

Foto: Bljesak.info / Kužni grob u dvorištu obiteljske kuće Zorana Kraljevića

U Dragi se danas najpoznatiji kužni grob nalazi uz rub zida obiteljskog dvorišta Zorana Kraljevića koji je prilikom izgradnje svoje obiteljske kuće dao označiti i prigodno urediti grobno mjesto. Njegova obitelj na spomenutom mjestu svake godine na Dušni dan zapali svijeću i pomoli se za vječni spokoj duše od kuge umrlog Ivana, predaka Zoranove loze.

Ni mještani Zvirovića ne žele odustati od svoga zavjeta

Slična je situacija, zapravo bolje reći, gotovo identična u Zvirovićima u čapljinskoj općini, naselju koje pripada ljubuškoj župi Presvetog Srca Isusova u Studencima. Naime, i oni poste na Božić do završetka svečane svete mise kada se okupljaju na zajedničkom čestitanju, pojedu koji kolač i nazdrave uz rakiju.

”Uvijek nam je bilo čudno kako se posti na Božić. No, taj je običaj i zavjet ostao iz vremena kada su na ovim prostorima vladale brojne bolesti (sušica, plućne bolesti, kuga…). U nedostatku liječnika ljudi su zavjetom počeli tražiti spas od bolesti koja je odnijela mnoge živote. Pričalo se kako su na Božić u jednoj obitelji iznijeli čak devet nosila mrtvih, što bi danas bilo devet mrtvačkih sanduka. Zbog toga su naši mještani odlučili zavjetovati i postiti na Božić do završetka svečane svete mise. Taj se zavjet u mnogim obiteljima održao do danas”, riječi su kojima 56-godišnji Jakov Šimović iz Zvirovića za Bljesak.info opisao ovaj neobični božićni običaj.

”Ljudi su počeli postiti i na Božić kako bi od sebe odbili kugu koja je odnosila mnogobrojne živote u našem kraju. Brojne grudine i gomile po našem mjestu zapravo su grobovi umrlih od kuge. Mi odavno postimo i držimo se toga posta, iako je uvijek bilo onih koji su htjeli prekinuti ovaj zavjet”, posvjedočila je i 88-godišnja Jakovljeva sumještanka Ruža Brajković.

Mještani zaseoka Drage u Mokrom i Zvirovića i danas vjeruju u moć svoga zavjeta i isti ne žele prekinuti. U tome ih nije mogla razuvjeriti ni reforma liturgije i pravila u Katoličkoj Crkvi s Drugom vatikanskom koncilu kojim je ukinuta odredba o obveznom postu na Badnji dan. Dražani i Zvirovčani ostali su dosljedni postu na Badnji dan i zavjetnom postu na Božić, tako da se oni praktički do današnjih dana gotovo dan i pol suzdržavaju od posta i nemrsa.

Ivan Kraljević/bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Običaji

Materice – stari narodni običaj 3. nedjelje došašća

Objavljeno

na

Objavio

FALJEN ISUS GAZDARICE, SRETNE TI MATERICE

Materice su stari narodni običaj koji se obilježava 3. nedjelje došašća, a sačuvan je u nekim krajevima, kao npr. među bunjevačkim Hrvatima, u Posavini i srednjoj Bosni, u Dalmatinskoj Zagori, te u nekim hercegovačkim krajevima.

Tako npr. mladići, muškarci i djeca čestitaju taj dan djevojkama, ženamamamama, punicama, bakama, tetkama, susjedama…, a onda one nagrađuju čestitare sitnim darovima, poput naranči, orasa, lješnjaka, jabuka, suhih smokava ili slatkiša, a ponekad i nešto vrjednijima, poput vunenih čarapa ili rakije.

Ponegdje se djeca ustaju vrlo rano u zoru, svakako prije no što se ustane majka, a onda ju iznenade i svežu, te traže “otkupninu“. Da bi povratila “slobodu”, majka im mora nešto darovati, a sve prolazi u radosti i smijehu.

Kod bunjevačkih Hrvata sačuvan je običaj da nakon čestitanja majke djecu i ostale čestitare daruju posebno ukrašenom jabukom u koju se zabadaju kovanice, orasi, rupčići i slične sitnice.

Također, toga bi dana muškarci obvezno odlazili svojim punicama u čestitare, te bi također od njih izmamili kakav poklončić.

Čestitari bi najčešće pozdravili domaćicu ovim ili sličnim pozdravom:

Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!
Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš!
Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’!
Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka!
Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane!
Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca!
Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina!
Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!

Materice su lijepi stari običaji koji pokazuju ljepotu nekadašnje povezanosti i prisnosti ne samo među članovima obitelji, nego i među rodbinom, susjedima i znancima, pa je dobro barem sačuvati spomen na ta bogata vremena.

Također, valja spomenuti uz Materice i slične običaje na Djetinjce (na 2. nedjelju došašća), kada se vežu djeca i kada se, zbog tobožnje prijetnje starijih, moraju otkupiti darujući roditelje, te Očiće (na 4. nedjelju došašća), kada otkupninu moraju platiti očevi.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić/Vjeraidjela

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari