Pratite nas

Bago ga pita jel’ nam trebao ovaj pičvajz, a Milanović samo ponavlja: Imam loše vijesti za pesimiste…

Objavljeno

na

Kad je srčani Stipe odjavio Dnevnik HTV-a, bio je to kraj nadmudrivanja oko Lexa Perković. Nadmudrivanja u kojem su premijer i ministri kapitulaciju uporno pokušavali pretvoriti u pobjedu, kao Srbi bitku na Kosovu. Prvo je rukavice navukao premijer, a u ringu s Bagom snalazio se tako što je izbjegavao udarce, ponekad je znao izazivača Mislava udariti ispod pojasa ili ga gurnuti na konopce i tako čekati kraj runde.

A ovako je išlo to mudrovanje: Bago ga pita je li nam cijeli ovaj “pičvajz” trebao, a premijer odgovara: “Poručujem HDZ-u da makne prste s Vukovara”. Onda Bago konstatira da se u cijeloj EU najsporije oporavljamo, a Milanović uzvraća: “Imam loše vijesti za pesimiste”. “Kakve loše vijesti?”, pita Bago. “Pa bit će nam bolje!?” Kasnije, kad sam zavirio u svoje bilješke, vidim da sam na svakoj stranici zapisao tu rečenicu, toliko ju je puta premijer ponovio. Kao refren neke pjesme.

Samo je Alen Islamović u hitu Divljih jagoda više puta ponovio neku prostu rečenicu: Motori, motori, motori… Možda je izazivač Mislav za kraj meča mogao podvaliti dosjetku: A sad, premijeru, imate li kakvu dobru vijest za optimiste?

Uglavnom, na trenutke su podsjećali na Statlera i Waldorfa, dvojicu gunđala iz Muppeta Showa. Samo što se muppetovci na kraju uvijek smiju, za razliku od naših tmurnih junaka.

Oko osam prebacih na dnevnik Al Jazeera Balkan. Upravo Mirjana Hrga počinje jednosatni dnevnik. Sjajna prezentacija regionalnih i svjetskih kriza uz hrpu analiza, i sve to uz smiješak – ma uhvatila me retromanija za njom…

PLUS

Morana Kasapović vratila se u Paralele i pokazala da je sretna što je opet tamo. I mi smo sretni zbog toga. I dobro bi je bilo opet vidjeti u tom bijelom kimonu…

MINUS

Trudim se sinoć opet gledat Rockyja na HRT-u. I ponovo si postavih pitanje koje me muči 25 godina: Pa kako je ovaj film mogao dobiti Oscara?

Robert Bubalo/VLM

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Analiza

Matko Marušić: Pouke i neprilike hrvatske pobjede na saborskim izborima 2020.

Objavljeno

na

Objavio

Žurim ovo napisati s naivnom i ludom, ali vrućom i dirljivom željom da izabrani zastupnici za hrvatski Sabor tekst pročitaju prije nego se dogovore o stvaranju nove vlade. Analiza se zasniva na zamisli svehrvatskog pomirenja – usprkos svim razlikama. Izborni su rezultati pokazali da hrvatski narod na neki način osjeća isto i da bi bio spreman ozbiljno krenuti tim putom.

Izborni rezultati

Samo za budućnost ponovit ću neslužbene rezultate izbora za Hrvatski Sabor od 5. srpnja 2020.: HDZ – 66, Restart – 41, Domovinski pokret – 16, Most – 8, Možemo! – 7, SSIP/Pametno/Fokus – 3, HNS – 1 Reformisti – 1 mandat.

Što nas to uči i čemu se možemo nadati?

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)

Svi oni koji o meni ružno pišu (da sam „hadezeovski plaćenik“ i slično) neka dobro razmisle zašto sam ja bio u pravu, a oni u krivu. Ne zbog mene, mene mogu i dalje slobodno napadati, ali – moraju razmisliti zašto im je hrvatski narod tako jasno rekao da su u krivu.

Pobijedila je Plenkovićeva hrvatska ali umjerena politika („suvremeni suverenizam“), koja na prvo mjesto postavlja sigurnost građana i države. No te riječi ne bi pomogle da HDZ nije tako doista i postupao – da sada ne nabrajam što je g. Plenković 100 puta nabrojio u kampanji, i prije i poslije nje, a sve je istina. Čuvanje sigurnosti se mora dokazati djelima. Suvremeni suverenizam nije lošiji – nego bolji – od onoga zastarjelog – žestokog, pravaškog, nazdravičarskog. On čuva državu i hrvatski narod, vjeru i identitet, povijest i istinu, ali ostavlja prostor razlikama i specifičnostima drugih, npr. hrvatskih Srba. A ako ti različiti, ovdje hrvatski Srbi, to misle zlorabiti za protuhrvatske ciljeve – tim gore po njih. Primjerice, primijetili ste da je g. Pupovac u kampanji za ove izbore svoje djelovanje prebacio na šalu i izvolite zaključiti zašto: on tako misli i nastaviti, ali zna da je to besmisleno i smiješno. Pa bih mu onda to i ostavio, jer je prestar da nauči koliko je politički nezreliji od onih koji slave Juru i Bobana.

Nakon hrvatskog naroda – tu je veliki i veličanstveni Andrej Plenković, sasvim jasno čovjek ranga Franje Tuđmana. Moram priznati da se više nego njegovoj inteligenciji divim njegovim čeličnim živcima – kako je dočekao i ispratio sve nevolje koje su ga bile snašle – od Agrokora i Uljanika, preko razmjerno slabih rezultata na EU izborima i divljanja SARS-2-COV-a i razularenosti SDP-ovskih Marasa i Stazića (Bog im dao pokoj dušama) do predizbornih napada s desna i s lijeva (desni više bole, jer za komuniste znamo da su glupi, ali konzervativci i domoljubi to ne bi trebali biti) i lažnih anketa složenih da obeshrabre i njega i njegove birače.

I još je u pobjedničkom govoru naglasio i zaštitu manjina i čuvanje ljudskih prava, jer i to je – suvremeni suverenizam. Hrvatski suverenizam.

Socijaldemokratska partija (SDP)

Koliko god iracionalan, napuhan bez osnove i lažno učen, SDP bi sada ipak trebao shvatiti da ovo nije ni 1945. niti 1972. Zar su oni stvarno pomislili da će silom narodu nametnuti svoj svjetonazor? Tko može biti toliko glup da miran i kulturan narod naziva fašističkim i talibanskim, a onda od njega očekuje da za njega glasuje? Tko se usudi obećavati povećanje plaća, mirovina i socijale a istodobno najaviti i smanjenje poreza, s tim da nikad ni pogledao nije stanje državnog proračuna?

Jer komunistima, na čelu s g. Grčićem, stanje proračuna nikad nije bilo bitno: njih je veliki vođa drug Tito naučio da žive na inflaciji i stranim donacijama da ne prijeđu ni na Istok ni na Zapad. Oni „brane radnike“, a veze nemaju o proizvodnji, niti su ikad u proizvodnji radili, niti su bili radnici, pače su redom neradnici i lažni intelektualci. Za njih radnici niti ne glasuju. Za njih glasuju oni koji se nadaju da će, kao i oni, domoći kruha bez motike.

Domovinski pokret Miroslava Škore (DPMŠ)

Domovinski pokret Miroslava Škore (DPMŠ) je dobio manje mandata nego se nadao i nego je u načelu zaslužio. Kažem – u načelu, jer je domoljublje jako važno; ali u zbilji su dobili i previše: nikakvu, apsolutno nikakvu politiku g. Škoro (i nitko njegov!) nije izgovorio a da bi bila u skladu s onim zbog čega su nastali i dobili dosta glasova! G. Škoro je slavio Tita koji je međunarodno priznati krvnik, koji je pobio pola milijuna Hrvata i imao 40 vila i … Bože, sačuvaj, ne usudim se ni nabrajati. No ni riječi o broju žrtava u Jasenovcu, o Bleiburgu i Križnom putu, ni riječi ni o čemu važnom, nego „ja i narod“. E, pa nije, narod nije tražio Škoru, nego djela.

DPMŠ nije dovoljno ni pametan niti domoljuban da odmah i bezuvjetno uđe u koaliciju s HDZ-om, pa će se raspasti. Ne može se politički preživjeti od paušalne kritike HDZ-a. Bojim se da će njegova sudbina biti još jedna tužna slika ponavljanja političke nezrelosti hrvatske desnice.

MOST

MOST je pak dobio više mandata nego se nadao i nego je u načelu zaslužio. Ma, ljudi moji, što su oni to ponudili hrvatskom narodu otkad su se pojavili? Časna riječ, ja ne znam. Eno, dobri čovjek Bulj govori da su oni za maloga čovika, ali nikako da kaže kako. I ja sam iz Cetinske krajine (jako ponosan!), ali gledam i vidim da Plenki za tu svetu zemlju radi puno a oni ništa. De, da čujemo što ćete konkretno raditi i postići, ako se to ikako može čuti?

MOST ima samo jednu dobru stvar, a to je pola bračnoga para Raspudić. Gospođa. Gospodin ima potencijal, ali bojim se da više voli sebe nego svu Hrvatsku zajedno. A to je teška bolest. Međutim, krasna gđa Marija je pametna, promišljena, hrabra i poštena. Ja bih nju odmah sutra za ministricu kulture ili znanosti, s tim da to MOST-u bude jedini Plenkovićev ustupak – za čelično vjernu koaliciju.

Moram navesti o gđi Mariji Selak Raspudić još nešto, jer je jako poučno i vrijedno upamtiti. Na završetku sučeljavanja na HTV1 poželjela je, u ime dobrote, mira i političke kulture – sve najbolje na izborima mladom komunističkom vođi Tomislavu Tomaševiću. Pogledajte ponovno njegovu reakciju! Nije mogao vjerovati da to čuje! Komunisti neprijatelje ubijaju, a kamoli da im za išta žele dobro. I nije rekao ništa, ali gledao ju je kao da mu je dobacila neku najstrašniju uvredu, npr. da drug Tito nije bio „heroj i genije i komandant naše armije“.

Mladi komunisti

Među mladim komunistima ima i starih, ali to nije bitno – svi su komunisti mladi intelektualno, jer pojma nemaju o politici, životu i odnosima među ljudima. U ovom pristojnom „bezmarasnom“ Saboru za njih nema posla. Budući da radnici nisu s njima (nego im se oni gade) i da ništa ne znaju o ekonomiji, osuđeni su na borbu da se žene bez ikakvih kriterija rješavaju svoje djece, da dva muškarca posvajaju i odgajaju djecu (ako se jedan osjeća ženom, neka se tako odjene da znamo) i da sva energija bude zelena čak i ako se umjesto žitnih polja sadi korov od kojega se može napraviti benzin. Da, još će nas plašiti i globalnim zatopljenjem jer je ljeti dosta vidljivo i jako se boriti protiv fašizma, jer ga uopće nema.

U dubini duše se nadam da se gđa Marijana Puljak ne će pretvoriti u gđu Sabinu Glasovac, da gđa Glasovac da ne će oponašati gđu Daliju Orešković i da ni jedna od njih a zapravo nitko, ne će oponašati gđu Anku Mrak Taritaš.

Još nešto: drago mi je da više nema stranke stvorene da dužnici ne bi vratili osobne dugove, a nesretan sam da još uvijek postoji stranka umirovljenika koja politički želi sebi povećati mirovine a drugima kako bude.

Poslijeizborno koaliranje

Ovo pišem slobodno jer znam da ne mogu pogoditi što će biti. A sve mi se čini da znam što bi trebalo uraditi, pa je šteta da se ne će dogoditi.

Velika koalicija

To je koalicija HDZ-DOMŠ-MOST-„Manjinci“. Kao što g. Plenković dobro zna (i kaže) s „Manjincima“ treba ići jer je to gospodski i uljudbeni i današnjem svijetu politički poželjan i kršćanski i hrvatski potez. Koštao bi nas ne više od deset milijuna kuna, a g. Pupovac bi imao prostor toliko sužen da bi morao i dalje angažirati biološke Hrvate da pišu velikosrpsku politiku. A to nije opasno nego gadljivo, no razlika je velika.

DPMŠ treba ući u koaliciju s tim da dobije samo jednu protuuslugu: da hrvatska vlada odmah počne graditi Hrvatsko povijesno groblje na Udbini. O tome sam već pisao, ali moram ponoviti:

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i na tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo do dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti treba ponuditi da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:
– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,
– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,
– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,
– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,
– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,
– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

Time bi, ako uspije, DPMŠ ušao u hrvatsku povijest, održao obećanje ustrajanja na domoljublju i spasio se klasične politike koju ne zna.

MOST mi je u dubini duše ipak drag i njemu bi g. Plenković trebao dati da g. Bulj bude ministar u Ministarstvu socijalne skrbi. Pa da se konkretno bavi malim čovikon, navlastito onim u staračkim domovima, na drogi i bez doma. Alternativno se MOST-u može dati Pravosuđe, ali na osnovi plana koji treba iznijeti g. Bulj i za njega odgovarati građanima. U prvom se pokušaju nisu proslavili.

Plenković je previše pametan da bi odbio takvu koaliciju, jer bi ona bila ne samo dobra za Hrvatsku nego bi bila oduševljeno primljena u EU.

Ako bi tu koaliciju odbili DPMŠ ili MOST, ili oba, osudili bi se na životarenje bez utjecaja u Saboru a time i na svoj postupan raspad. Oni mogu dovijeka paušalno kritizirati HDZ ali dok HDZ ovako dobro radi ništa mu ne mogu.

Najzanimljivija bi bila situacija g. Pupovca! On bi trebao odbiti koaliciju s DPMŠ, ali to bi ga isključilo iz vlasti i k tome pokazalo njegovu netoleranciju. Iskreno govoreći, u interesu svehrvatskog pomirenja, bilo bi bolje da koaliciju prihvati i sjedne za stol s „neprijateljima“ koje sada napada sa sigurne udaljenosti; takvi bi razgovori sigurno dali neki oblik pozitivnog rezultata u odnosu na njegovu ružnu i za Hrvate i Srbe štetnu velikosrpsku politiku.

Veliku koaliciju bi bilo lijepo dobiti i stoga što u njoj ne bi bilo SDP-a, za koji su se mnogi nadali (zacijelo i EU) da će ona nastati koaliranjem HDZ-a i SDP-a. Pojam Velike koalicije time bi dobio novo značenje, izvorno hrvatsko: svehrvatska koalicija bez jugonostalgičara.

Parcijalna koalicija

Parcijalna koalicija se od Velike razlikuje po tome što u koaliciju s HDZ-om ne bi ušli DPMŠ, ili MOST, ili „Manjinci“. Ako koaliciju odbiju DPMŠ i (ili) MOST na njih pada odgovornost da HDZ mora koalirati s „Manjincima“. Time bi se odrekli svojega glavnog oružja za napadanje HDZ-a.

Za stvaranje vlade i muke g. Pupovcu dovoljno je da u Parcijalnoj koaliciji sudjeluje ili MOST ili DPMŠ.

Mala koalicija

Mala koalicija isključuje DPMŠ i MOST – jer oni na nju nisu pristali, a svakako uključuje „Manjince“ jer to njihovoj politici odgovara. Ponovit ću da su u tom slučaju za sudjelovanje „Manjinaca“ u vladi odgovorni DPMŠ i MOST i to im treba nabijati na nos svaki put kad progovore protiv sudjelovanja „Manjinaca“ u vladi.

Nekoliko pojedinaca za dosezanje većine od 76, ili barem 80 zastupnika g. Plenković će lako naći. Sabor ima mnogo dobrih ljudi i u drugim strankama. Želio bih da to prije svih bude gđa Karolina Vidović Krišto veliki stručnjak za medije i primjerena hrvatska političarka. No ona tada mora dobiti mnogo; barem nadzor nad HTV. Tu bi ona bila bolja za Hrvatsku od ikakvih hadezeovaca.

Ljevica

Malo nevoljko ću prihvatiti onu Tuđmanovu da Hrvatska treba imati i desnu i lijevu nogu da čvrsto stoji na zemlji. Da stoji – možda, ali da hoda s takvom lijevom nogom ne bi bilo više od ozbiljna hramanja. Ljevica će životariti između jugonostalgičarstva i borbe da su ubojstvo čeda i vrlo čudne spolne prakse koje oni nazivaju ljudskim pravima. Zeleni se u tome ne razlikuju: oni su crveniji iznutra negoli crveni izvana.

Ljevica bi se trebala baviti sindikalnim pitanjima, ali ne deklarativno i politikantski, nego ozbiljno i stručno. No takvih ljevičara na svijetu više nema; izumrli su kad je umro drug Koba.

Marijana Petir

Gđa Marijana Petir ponijela se savršeno zrelo i domoljubno, i šaljem joj poseban pozdrav i rukoljub. Smatram da je HDZ treba sačuvati za rušenje Zorana Milanovića na sljedećim predsjedničkim izborima. Navikli smo na lijepe i pametne predsjednice Naše Lijepe Domovine, a ova nikad i nikome ne će pokazati srednji prst. I nosi Sveti Križ na prsima. A Sveti Kristov Križ nas je i sačuvao u strahotama naše prošlosti a čuva nas i danas. Svijetu treba jasno reći da mi volimo Gospodina, u Njega vjerujemo i u Njega se uzdamo. Nadam se da će g. Plenković vidjeti ovaj moj prijedlog i uzradovati mu se jer su ga njegova inteligencija i domoljublje dostojni.

Matko Marušić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

H. Hitrec: Tko bi rekao da će Pupovac i Radin ući u Sabor

Objavljeno

na

Objavio

Ljeto je, sve se radi u korist spašavanja vojnika Turizma, pa je Hrvatska otvorila sve rupe i pasjake koje ima, odazvao se lijep broj onih iz zemalja u kojima corona ni izdaleka nije svladana, štoviše puca od zdravlja. Hrvatska, zemlja ljekovita, čini se da morska voda ne paše covidu ili mulac ne zna plivati pa se utopi, nije on kao kandidat na izborima koji skoči sa stijene i ispliva živ, barem toliko da može dati izjavu. Mnogi su turisti svoji na svome, na moje pitanje koliko Slovenci imaju nekretnina u Hrvatskoj, dobili smo odgovor: broj je ogroman. Slijede Austrijanci, Talijani, Nijemci itd. Oni iznajmljuju apartmane svojima, ali očito i Hrvatima koji imaju novca za tjedan dana na moru, ali nemaju za kupnju ili gradnju kuće.

Kolonizacija hrvatskoga mora se nastavlja, ovo je samo početak. To je nama naša Unija dala, uz banke i robne kuće, a uskoro dolaze na red i poljoprivredne površine. S njima i voda. Još nam samo glava viri iznad površine. Česi i Slovaci, kao i Mađari u turizmu nešto zaostaju, ali ne će dugo, za sada su vrlo kreativni pa putuju partijanerskim vlakom na pivski pogon, prugom Prag-Bratislava-Rijeka i to nadzemnom, jer tunel ispod Austrije nije na vrijeme probušen.

Hrvatska više ne predsjeda Unijom, a da je njezino predsjedanje bilo ipak relativno uspješno zaslužan je virus, to jest izvanredna situacija. Da se drukčije zgodilo, ne bi bilo dobro jer mi teško funkcioniramo u tzv. normalnom stanju, ali kada je velika frka (ne mislim na Petešića) onda se velike unijatske sile oslanjaju na Hrvatsku jer smo mi i inače majstori za improvizacije, te smo improvizirali na prepast onih koji nisu nadareni. U drugoj polovici godine na čelu je Njemačka koja se polako oslobađa američke (vojne) prisutnosti, a Trump prebacuje oružje u Poljsku i baltičke zemlje. Prva crta pomiče se na istok. Rusija te procese prati s negodovanjem, ali je u zadnje vrijeme više posvećena unutarnjim prilikama, ustavnim i drugim promjenama koje su omogućile Putinu da vlada do 2036. godine, kada će i opet biti promjena kako bi Putin mogao vladati daljnjih pedeset godina, a u poznoj dobi savjetnik će mu biti Josip Manolić.

Da, skoro sam zaboravio da su u Hrvatskoj bili neki izbori. Bilo je i iznenađenja. Recimo, iznenadili su Pupovac i Radin, tko bi rekao da će ući u Sabor, a eto se dogodilo, na obostranu radost. S osam glasova manjinaca Plenković već sada ima 74 ruku, a za još neke ručice ne će biti problema. S obzirom da je u Srbiji s kolosalnom prednosti pobijedio četnik Vučić, Pupovac je sada u više nego komfornoj situaciji, oba njegova mentora ostadoše na vlasti i proslava 27. srpnja bit će veličanstvena, okretat će se janjci na ražnju kao hrvatski svećenici 1941. Tako je to u Hrvatskoj, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda u kojoj na formiranje vlasti vrlo bitno utječu manjine. Što znači da Ustav treba mijenjati, a teško je i nemoguće bez dvotrećinske većine koja je u skorije vrijeme neizgledna. Kao što treba mijenjati izborni zakon, čega su svi svjesni i svjesno ništa ne čine.

No možda bude i tu iznenađenja, iako nisam siguran. Ne oko Ustava koji je očito zabetoniran (a treba mijenjati i preambulu koja je pisana više u ambulantne svrhe 1990., oprezno, s dostatnim uplivom jugoslavenske historiografije u jednom dijelu.) Ne, znači, oko Ustava, nego bi iznenađenje ipak moglo doći u obliku nešto desnije omanje koalicije HDZ-a s Domovinskom strankom, pa i Mostom, zašto ne. Prepreka su neoprezne izjave škorista dane u vrijeme kada su mislili da će bolje proći (premda su i ovako dosta dobili), dvije izjave koje graniče sa smrtnim grijehom: da Plenković ne može biti premijer, i da oni, škoristi, ne će s SDSS-om. Eh, to je nepoznavanje silnica plitke i duboke države (Hrvatske), ali i nepotrebno zamjeranje ad hominem, no i to se može razborito prevladati, odnosno moglo bi se da nema zadatosti, zadrtosti i iracionalnosti. Kada svih tih vrlina, ne samo hrvatskih, ne bi bilo, sada bi bila povijesna prilika da Hrvatska napokon opet dobije široku i pametnu, baš hrvatsku vlast i ujedno doista dobije stabilnost o kojoj se govorilo, a nije je bilo, sigurnost da u Saboru nikoga ne će trebati dovlačiti na glasovanje, ni od koga se dati ucjenjivati, ni trgovati.

Govorim o mogućoj uskoj suradnji HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta u Hrvatskom državnom saboru, s dovoljno političke elastičnosti da ne dolazi do nepotrebnih razdora koji bi koristili ljevici, makar je sada na koljenima ali mogla bi se pridignuti. Potrebno je isto tako sposobne iz toga trija, a ne samo iz HDZ-a, uključiti u izvršnu vlast – manji dio na položaje ministara, veći na ostala mjesta koja su isto tako važna. Takva hrvatska vlast koja u sebi sjedinjuje sve što hrvatski narod (otprilike) želi čuti i vidjeti na djelu, uz malo dobre volje bila bi dugovječna brana ljevičarskoj muteži staroga, jugoslavenskog kova, koja nam se motala pod nogama, a dvaput došla i na vlast. Jednostavno bi polako nestajala, uz povremene incidente, i našla se u poziciji onog cirkusanta s utezima i srpom i čekićem. A taj dosadašnji SDP, gubitnik izbora, bio je (i još jest) upravo to, samo zamaskiran drukčijim, nešto blažim floskulama, s crvenim ispadima uglavnom u nedoba, pa je zato i izgubio.

Nije samo ona Berina dilema između Tita i Tuđmana, napokon ipak u korist zločinca Tita, mnogima dignula kosu na glavi, nije, još više su naškodili oni televizijski oglasi crveno agresivni i prepisani iz staljinističkih vremena, a prokazivali su sve kao fašiste (osim njih) i plašili narod da će doći tako crna vlast da ni vrag nije crnji. Eh, tu su ljudi poludili. Takvih su se poruka naslušali iz Beograda zadnjih desetljeća, da su svi Hrvati ustaše, kao što su oduvijek bili još od kneza Branimira, ali, eto, SDP tvrdi preko ekrana da ima nešto Hrvata koji nisu ustaše, to jest oni. Tko je tu jadnu čeljad nagovorio na tako samoubilački potez uoči izbora, ne znam, ali hvala mu. Svakako su ga s mukom izvukli iz neke agitpropovske jazbine gdje leži od pedesetih godina prošloga stoljeća.

Ubogi Bero (meni je tog mladog čovjeka zbilja žao) dao se je navući na tanki led. I više ga nema. Čak ga ni Komadina više ne može spasiti. I cijela ta Retard koalicija bila je (koliko god sam se ja s tim imenom zafrkavao) doista retardirana u političkom smislu, to jest u povijesno-političkom, s obijačima automobila, razbijačima društva i sličnim likovima, anarhična po svemu, proviđena tipovima koji su držali da je svršetkom Drugoga svjetskog rata trebalo pobiti više Hrvata, nije im bilo dosta nekoliko stotina tisuća.

Ovako, pretvorili su se u raspadiće, dok su se na drugoj strani pojavili raspudići.

Treba ipak reći da su doista iznenadili likovi iz Možemo!, dobili puno više od očekivanog. Predstavljaju se kao zeleno-lijeva ili lijevo-zelena stranka, gotovo ljubičasta (samo da i oni ne počnu pjevati o ljubičici), a imaju i frontmena koji znade biti uvjerljiv na gotovo prirodan način. Je li se to, kako misle neki analitičari, stvara nova ljevica nauštrb stare i prežvakane SDP-mašinerije iz jugoslavenskih vremena, vidjet ćemo. Hrvatskoj je svakako potrebna autentična socijaldemokratska stranka, jer ju do sada nismo imali, a nije se imala ni na što „nadovezati“ pa se nadovezala na komuniste.

I na kraju ovog javljanja, obistinilo se u svemu što sam predmnijevao: da će sastav Sabora biti šaren ko livada u proljeće, s mnogim izrazitim osobnostima koje će, ako ništa drugo, predstavljati antipod onom groznom prošlom sastavu Hrvatskoga sabora sastavljenom od sivih spodoba, s nekoliko iznimaka. To jest ako ne budu povučeni u izvršnu vlast, a ostave zamjenike da ih gledamo četiri godine.

Samo još nešto: ankete. Da su anketarske kuće (ili što su) izravno, drsko i neprofesionalno navijale za ljevicu, odnosno Restart debrecinku, bilo je jasno i apolitičnim ljudima. To je njihov posao, dobro su plaćeni, ali je strašno da su te i takve ankete usrdno prenosile i televizije, što i o njima puno govori. Točno su pogodile samo za Pupovca i Radina. I posve na kraju, u Sabor su ušli Medved i Sačić, sada sam manje-više siguran da je Hrvatska manje-više sigurna.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari