Pratite nas

Komentar

Bajaga može u Rijeku, ali Thompson – ne

Objavljeno

na

Uzalud su svojedobno braniteljske udruge i mnogi građani zahtijevali da se srpskom pjevaču Bajagi koji je u ratu pjevao za četnike u Kninu zabrani novogodišnji nastup u Rijeci.

Uzalud se zabrana njegova nastupa zahtijevala i u Zadru, Splitu… Bajaga je svuda nastupio. Uzalud se prosvjedovalo zbog gostovanja šovinističkih i pročetničkih srpskih pjevača u Hrvatskoj – Lepe Brene, Miroslava Ilića i Đorđa Balaševića – nastupili su svuda gdje su htjeli.

Uzalud su najavljivani Thompsonovi koncerti u Puli, hrvatski pjevač Marko Perković, koji se u ratu borio protiv Bajaginih, Breninih, Ilićevih, Balaševićevih obožavatelja s kokardom – nije nastupio.

Sada mu je zabranjen nastup i u Kostreni, tik do “teritorija” riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je 2009. Bajagi, zabavljaču nasljednika Đujićevih koljača, dao zeleno svjetlo.

Kao što se zna, preklani je na riječkom Korzu Obersnel jednoj ženi, aktivistici Pokreta otpora – Riječani protiv korupcije, koja ga je nazvala “debelim govnom”, htio istrgnuti kišobran iz ruke.

Četnički pjevač Bajaga na pozornici, nasilje nad građanima na Korzu, zabrana Thompsona u Kostreni – tako se brani čast crvene Rijeke i okolice.

Milan Ivkošić / Večernji List

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Damir Kajin: Tako se to radi u Istri

Objavljeno

na

Objavio

Tisuće Uljanikovaca i Riječana napustilo je Istru i Rijeku. Nad 3. majom otvoren je stečaj. Državi na naplatu u ovoj godini dospijeva 2.5 mlrd kn jamstava. Važno da je istarska lokalna politika kastrirala slobodu govora izmišljenim sudskim procesima protiv oponenata i koja javnim novcem kontrolira medije na način kako nije činjeno ni 20-tih, ni 50-tih godina prošlog stoljeća. Mons. Milanović mogao je, pod zaštitom crkve, slobodno govoriti i pisati u Trstu i Istri, a danas to više nije moguće kad gro medija u Istri ovise o IDS-u i tajkunima, kao i svjetskim špekulantima, piše Damir Kajin.

Prvo me tužila HRT 2009. i potraživala 120 000 kn zbog rečenice izgovorene za saborskom govornicom koja je otprilike glasila: “Kako se gotovo svaka emisija može kupiti…”. No to je prošlost. Problem je ovo što rade Miletićevi stranački drugovi kao i IDS-ovi poslovni partneri pred istarskim sudovima.

1. tužba- Tužio me čovjek koji je u vrijeme Jakovčića dobio koncesije na nekim plažama pa je iste “preprodao” za 400 000-500 000 € jer sam rekao da to spada u top 10 pogodovanja. Ne unesete tako reći ništa, a dođete do spomenutog novca. Sjajno. I sada netko tko nije ni luk jeo, a ni mirisao od mene zbog “duševnih boli” traži 35 000 kn.

2. tužba- Tužio me đek koji je od jedne starice kupio 3 hektara poljoprivrednog zemljišta za 21 000 kn, da bi si nakon toga tu zemlju urbanizirao i sam si je tu promjenu procijenio na preko 2 milijuna kuna.

3. tužba- Tužio me bivši talijanski ministar koji je u Italiji osuđen na 5 god. zatvora, odležao skoro 3 god.u kućnom zatvoru, usput je morao državi vratiti 2.8 mil. €, a Jakovčić mu je uručio najviše istarsko priznanje, Grb Istarske županije”.

4. tužba- Tuži me i Danko Končar jer sam rekao da sam ne može pomoći Uljaniku te da je suvlasnik Glasa Istre, za čiji je 33% udio svojedobno iskeširao 1.8 mil. € kupujući dionice od samih novinara. Končar, koji je Jakovčića izabrao za šefa NO Afaraka potražuje 50 000 kn zbog te rečenice, zbog duševnih boli, (povrede prava osobnosti).

Tako se to radi u Istri. To je nešto između bizarnog i morbidnog. Zanimljivo da su svi ti pojedinci bliski Jakovčiću i Miletiću. Stranački ili poslovno. Interesno ili duhovno. Prisutan je sumrak slobode govora, medijskih sloboda, neovisnog sudstva, nepristranog državnog odvjetništva. Gospodo iz vrha IDS-a, nigdje medijske slobode nisu niže nego u Istri. Dio medija je doslovce zakupljen. Dođite na pripremno ročište 8.02.2019. u Pazin, (Končar-Kajin), pa će biti jasnije kako mediji u Istri funkcioniraju i koliko ih plaćate. Čovjek pomisli da se niže ne može, ali uvijek je moguće potonuti još dublje. Ali zato oprostit ćemo se od Uljanika.

Povremeno po potrebi IDS spominje desnicu i ustašluk. Nigdje rigidnije “desnice” nema na vlasti nego u Istri. Metafora to vašeg desničarenja je Uljanik, a da vam nisam oteo iz ruku bila bi, vjerojatno i rovinjska Mirna i pazinski Puris. Oko Mirne i Purisa bili ste u sve upućeni pa ne mogu vjerovati da niste bili jednako tako upućeni i u Uljanikovu zbilju. Uostalom, gradska palača je udaljena 20 koraka od Uljanika. Zar nije „desničarenje“ kada 50 vodećih IDS-ovaca može se pohvaliti imovinom većom od 2-3-4 mil. €, a da ulaskom u politiku nisu imali ništa. Sada, ti isti drže kvorum HDZ-u u Saboru.
Antifašizam nije pljačka. Antifašizam nije pretvaranje javnog u privatno. Antifašizam ne živi u regiji gdje IDS kontrolira medije. Koliko je Županija izdvojila za medije 2011., 2012. i 2013. godine? Gotovo 9 mil. kn. Ako tome pridodamo i općine, gradove, javna poduzeća itd. riječ je možda i o 25 i više milijuna kuna. Antifašizam nisu ni sudski progoni svakoga koji se usudi prstom pokazati da je car gol.

I za kraj, za što me tuže? Za povredu prava osobnosti, točnije za duševne boli. Tim najbogatijim Istrijanima i najbogatijim Hrvatima nikada nije dosta, a Miletić i Jakovčić šute. Gdje je kraj toj bahatosti i objesti? Možda u Uljaniku za kojeg su istarski gradovi i Županija izdvojili otprilike onoliko novaca koliko se u 3-4 mjeseci samo u Županiji, (ne i gradovima, općinama…), potroši na reprezentaciju tj. domjenke, napisao je Damir Kajin.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Sabor – prazno kazalište u kojem glumci igraju neku svoju igru

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

U višestoljetnim vremenima stranih gospodara, s izuzetkom starojugoslavenskog i endehazijskog razdoblja, postojao je i djelovao Hrvatski sabor, održavajući i simbolički i praktički ideju hrvatske državnosti.

Narod pamti puno zanimljivih anegdota i događaja vezanih uz Sabor, od onog krvavog križevačkog 1397., kada je kralj Žigmund dao pogubiti bana Lackovića i cjelokupno plemstvo, koji ga htjedoše svrgnuti, preko povijesnog, prvog na narodnom jeziku govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. (do tada se u Saboru, kao i u crkvama, govorilo latinski) pa do „vritnjaka“ iliti udarca nogom u zadnjicu koji je 1885. zloglasnom Karolyu Khuenu Hedervaryju plasirao Josip Grižanić.

U Saboru su se sklapale i raskidale državno-pravne sveze. Krleža je na jednom mjestu primijetio da Hrvati svakih četrdesetak godina sklope neki savez pa se onda protiv njega bune, a Vesna Parun se zapitala: ako nam je domovina majka, zašto se tako često preudaje. Matoš je Sabor puno prije Viteza nazvao kokošinjcem, u kojemu se krčme nacionalni interesi.

Da nije bilo Mira Bulja i Milorada Pupovca, u povijest Sabora bio bi upisan još jedan događaj, ovaj put fizički obračun premijera i jednog zastupnika, s tko zna kakvim ishodom. Možda bismo, ne daj Bože, opet gledali reprizu slučaja Hedervary. Bulj i Pupovac su hrabro uz osobni rizik stali između zaraćenih strana i spriječili bratoubilački rat.

A prispodoba s kokošinjcem nikako ne stoji. Kad bi barem Sabor to bio? Primjerenija je usporedba s praznim kazalištem i pozornicom na kojoj su spušteni zastori, iza kojih glumci igraju neku svoju igru koja ne zanima nikoga osim njih samih.

Tamo se donosi, prepisuje i usklađuje mali milijun zakona. Tamo caruje neodgovornost prvog reda. Dobro plaćeni zastupnici ne osjećaju čak ni prisustvovanje sjednicama kao svoju obvezu. U njihovim nastupima dominira neobrazovanost i duhovitost na razini male djece.

Dok su vladajući uvijek spremni odbiti svaki, pa i najkonstruktivniji prijedlog oporbe, dotle oporba djeluje po principu – što gore to bolje, radujući se svakom neuspjehu bez imalo interesa za opće dobro. Prema biračima zastupnici iskazuju krajnji prijezir, osjećajući kako ih je sam Bog postavio na to uzvišeno mjesto, a ne narod svojim glasovima.

Otuda trgovanje mandatima. Njihov Bog je obično šef stranke koji ih stavlja na listu po principu lojalnosti i dodvorništva i kojega su uvijek i u svemu spremni podržati. Promjena takvog stanja vodi putem radikalnih izmjena izbornog zakona, za što, međutim, nitko osim naroda nije zainteresiran.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari