Pratite nas

Bakir Izetbegović namjerno zaboravlja činjenice

Objavljeno

na

U nizu silnih negativnih prepoznatljivosti u svijetu, zbog kojih je postala zemlja slučaj, odnosno „slučajna zemlja“, Bosna i Hercegovina se ističe i u obilježavanju državnih praznika, ne samo po tome što ih jedni slave, a drugi s pravom i razlogom ne, već i po načinu kako ih obliježavaju oni koji ih slave. Ti dani postaju naprosto prava slika te zemlje, budući da se u govorima slavljenika ističe  jedino vlastita prošlost, bez znakova drugih i drukčijih, bez znakova  sadašnjosti, i nikako bez smjernica u budućnost. Naprosto Bosna i Hercegovina je po govorima slavljenika zemlja prošlosti i za prošlost, zemlja Bošnjaka i za Bošnjake, zemlja Turskoj „u amanet“ i Izetbegovićev amanet turskoj genocidnoj prošlosti u Bosni i Hercegovini. Svakim danom, a poglavito na nekim jednonacionalnim državnim praznicima kakav je Dan državnosti nedržavotvorne BiH, sve je više znakova jednobojne bošnjačko-islamske Bosne i Hercegovine i gubljenja njenog multinacionalnog i multireligijskog europskog identiteta. Ubojice te povijesne hercegbosanske šarolikosti, tog bogatstva u razlikama i posebnostima, sve su agresivnije i rušilačkije, da naprosto i ne skrivaju svoje opasne namjere i ciljeve apsolutnog zelenila bosanskohercegovačkog društva i bosanskohercegovačkih prostora. Za javno otkrivanje tih opasnih, s elementima fašizma i nacizma, također sa znakovima najcrnjega polutisućljetnog osmanizma u Bosni i Hercegovini, ciljeva otuđenja i deeuropeiziranja, te dekristijaniziranja bosanskohercegovačkoga društva, ti nacionalno vjerski unitaristi i centralisti koriste državne praznike. Ti im dani daju neku snagu i polet k cilju, smatrajući ih vlastitim zaslugama zbog čega se sa njih šalju prijeteće poruke onim drugim, u prvom redu malobrojnijem hrvatskom narodu, jedinom narodu bez označenog i definiranog nacionalnog prostora. I to je dokaz obespravljenosti, desuverenosti i dekonstitutivnosti Hrvata, ali i razlog traženja novoga pravednijeg ustroja neustrojene Bosne i Hercegovine.

U nizu mnogi zloporaba, zloupotrebljava se i Dan državnosti, čime se svijetu šalje poruka nedržavotvornosti Bosne i Hercegovine i nepriznavanja drugih naroda, kultura, i vjera u toj multi zajednici, na način da ga se privatizira, nacionalizira i jednodimenzionira u bošnjačko-islamskim dimenzijama i okvirima. Prvi ožujak, kao Dan državnosti BiH stvoren je isključivo referendumskim zaslugama hrvatskog naroda 1992. godine, što je bila prisila međunarodnoj zajednici da tu zemlju prizna 22 godine poslije otet je Hrvatima na način da im se oduzima i pravo na Bosnu i Hercegovinu i pravo na taj dan. Danas se taj dan kao i svi drugi državni praznici u toj zemlji bošnjačiziraju i islamiziraju u tolikoj mjeri da je to naprosto dan državnosti Bošnjaka a ne Bosne i Hercegovine.

Prijeteći slavljenički govori

Svi oblici njegova obilježavanja imaju vjerska islamska i nacionalna bošnjačka obilježja i karakteristike. Govori koji se čuju na taj dan  isključivo su ratnohuškački, prijeteći s centralističko unitarističkom retorikom, što ih čini istim onim u ratu kakvi su se čuli od tadašnjih muslimanskih političko-vjerskih vođa. I stoga i danas na 22. godišnjicu Referenduma o državi BiH, koji je uzet kao Dan državnosti, ti bošnjački slavljeničko prijeteći govori i ne čude, budući da se čuju od sina onoga muslimanskog vođe koji je zbog svojih radikalno nacionalističko-vjerskih djelovanja bio osuđivan i zatvaran.  Tom vođi, osumnjičeniku za ratni zločin etničkog čišćenja Hrvata i talibanskog ubijanja bosanskih ujaka, osamstogodišnjih čuvara Bosne i Hercegovine, na Dan državnosti njegov sin pjeva pjesme zahvalnosti za počinjene zločine.

Na 22. godišnjicu hrvatske referendumske obrane Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović posjećuje groblja muslimanskih vojnika Armije BiH i svog oca, čime šalje poruku da je ta zemlja bošnjačka, islamska i Izetbegovićev „amanet“ Turskoj. Nigdje spomena zahvalnosti nemuslimanskim žrtvama obrane i onima koji su i referendumom branili i obranili tu zemlju. O posjetu njihovim grobljima ne smije se ni razmišljati. Zar je to onda multinacionalna i multireligijska zemlja. Umjesto zahvalnosti i nemuslimanima, Hrvatima, za stvaranje ovog dana, Bakir Izetbegović koji je školu učio kod oca tijekom rata skrivajući se u njegovu uredu, izjednačava velikosrpsku genocidnu politiku gradnje Republike srpske s hrvatskom žrtvom obrane i zasluge za međunarodno priznanje BiH.

Bakirova lažna jugo podjela krivnje

Na šehidskom spomen mezarju, što su neke nove i ovome društvu nepoznate riječi, pa čak i tom novom bosanskom jeziku, u Kovačima, Bakir Izetbegović okupljene Bošnjake upozorava na zaboravnost te kaže: „Ljudi malo zaboravljaju, pa su zaboravili da smo trebali biti topovsko meso, da su nam trebali komandovati razni mladići i bobani…“. Svako bošnjačko izjednačavanje Bobanove obrane BiH kroz institucije Hrvatske Republike Herceg Bosne i Hrvatskoga Vijeća Obrane s Mladićevim genocidom u Srebrenici i današnjoj etnički i vjerski čistoj Republici srpskoj, ponovna je bošnjačka agresija na Hrvate i njihov suvereni i konstitutivni položaj u federalnom dijelu. Iako su Bošnjaci zaboravili, kako kaže Izetbegović, što su trebali biti, Hrvati u Bosni i Hercegovini ne mogu i ne će nikada zaboraviti da su bili topovsko meso u Bugojnu, Travniku, Zenici… Armije BiH i njenog zapovjednika Alije Izetbegovića kada je ta zločinačka vojska s mudžahedinima od Lašvanske doline napravila srebrenicu prije Srebrenice. Bošnjački zločin nad Hrvatima središnje Bosne gotovo da je u nekim dimenzijama bio pouka Mladiću za strašan genocid u Srebrenici.

Izetbegović na Danu državnosti svojim govorom otrkiva i budućnost Bosne i Hercegovine kad kaže: „koje vojvoda Stepa da se po njemu zvala najduža ulica u Sarajevu… čiji najveći broj stanovnika čine Bošnjaci“. Znači li to da u gradovima u BiH više nema mjesta za ulice nemuslimana, bez obzira što je Sarajevo gotovo sto posto muslimanski grad. Tim govorom priznao je etničko čišćenje Sarajeva i pokazao kakvi trebaju biti svi bosanskohercegovački gradovi u budućnosti. Ne čudi stoga što i danas traje mirnodopski proces etničkog čišćenja Hrvata u tom gradu i zašto se ubijaju hrvatska djeca na njegovim ulicama, a časnim sestrama se trgaju križevi s vrata.

Islamisti više ni ne vide Hrvate u Federaciji

Zaštićujući te talibane po gradovima na putu do konačne islamizacije i unitarizacije Bosne i Hercegovine Izetbegović II. na prisvojenom i bošnjačiziranom Danu državnosti BiH 1. ožujka 2014. slavopobjednički uzvikuje: „nema cijepanja BiH, nema federalizacije, novih entiteta i podjela“. Znači, za Izetbegovića i okupljene nema cijepanja pocijepane BiH, „šta je ko jamio jamio“. Zato dalje kaže da nema federalizacije. Znači, Izetbegović ne prizna Federaciju BiH kao zajednicu Bošnjaka i Hrvata. Za Bakira to je bošnjački entitet, isti kao srpski.

U tako podijeljenoj dvoentitetskoj srpsko bošnjačkoj Bosni i Hercegovini nema mjesta za Hrvate, za njihov entitet, poručio je Izetbegović na bošnjački dan državnosti. Takav dan državnosti nedržavotvorne Bosne i Hercegovine, i takvu Bosnu i Hercegovinu, ne mogu i niti će ikada obilježavati i prihvatiti Hrvati. Srbi nisu ni glasovali na referendumu ni za kakvu Bosnu i Hercegovinu, no Hrvati zasigurno nisu glasovali za ovakvu Bosnu i Hercegovinu, i ovakve bošnjačke govore na referendumskom danu. Ovakva Bosna i Hercegovina o kakvoj govori Bakir Izetbegović na 22. godišnjici njezine referendumske neovisnosti zapravo ovisnosti o nazočnosti svjetske zajednice i njenog šerifa ni po čemu nije ona kakvu je referendumsko pitanje definiralo i na temelju toga Hrvati glasovali za nju. To je sasvim neka druga, Hrvatima oteta, između Srba i Muslimana podijeljena, srbijanizirana i otomanizirana antieuropska i antihrvatska BiH.

Zbog toga, zbog prijevare i zloporabe njihova izlaska na referendum Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju, uprokos Izetbegovićevoj unitarističko centralističkoj prijetnji, pravo na svoj federalni i entitetski dio te im domovine kojeg bi uredili u okvirima referendumskog pitanja. Ostvarenjem tog prava, prava na svoj hrvatski entitet u iscijepanoj i poderanoj, prisvojenoj i amanetiziranoj Bosni i Hercegovini, Hrvati bi postali uistinu jednakopravni i ravnopravni, suvereni i konstitutivni narod kao što su to Srbi u genocidnoj Republici srpskoj i današnji Bošnjaci u privatiziranoj, unitariziranoj i duboko bošnjačiziranoj te dijelom i otomaniziranoj Federaciji BiH. Time bi također i Hrvati imali, kao što to imaju Srbi 9. siječnja, i Bošnjaci 1. ožujka, svoj Dan državnosti u okvirima beđunarodno priznate Bosne i Hercegovine.

Činjenica srpskoga i bošnjačkog dana državnosti koje obilježavaju u podijeljenoj Bosni i Hercegovini također daje pravo Hrvatima na teritorijalni entitet ili republiku ili i federaciju onako uređenu kako to danas Bošnjaci uređuju FBiH. A to znači hrvatska federacija. U tako uređenoj troentitetskoj Bosni i Hercegovini bilo bi to ono istinsko europsko demokratsko na razini dostignutih ljudskih prava i sloboda izjednačavanje u pravima i slobodama, jednakostima i ravnopravnostima suverenosti i konstitutivnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata. Sve drugo, a poglavito ovakvo diskriminirajuće i marginalizirajuće obespravljeno stanje Hrvata u Bosni i Hercegovini zapravo je mirnodopski zločin nastavka etničkoga čišćenja hrvatskog naroda u toj zemlji odnosno velikosrbijaniziranje i velikobošnjačiziranje srpskoga i bošnjačkog entiteta u BiH.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dok god bi u Srbiji birali obuću predsjednici, prijateljstvo je iluzija

Objavljeno

na

Objavio

Utjecajni mediji u Srbiji koje, nije tajna, nadzire svemoćni Aleksandar Vučić, prepoznali su da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Koloni sjećanja u Vukovaru ove godine nosila “ustaške” čizme, tzv. zenge, i time zasigurno neželjeno puno poradili na njezinoj popularnosti u Hrvatskoj.

Oni bolje informirani Hrvati, naravno, shvatili su odmah simboliku tog predsjedničina stajlinga, no većina Hrvata, pogotovo onih mlađih, ne bi bez ove “pomoći” iz Srbije prepoznala značenje žutih Borovo čizama iz Vukovara iz 1991. Sada će moći saznati da je riječ o robusnim, uzgred muškim, gležnjačama, koje smo tada nazivali “kanađanke”, jer su rađene za kanadsko tržište i jako su podsjećale na svjetski hit Timberland, piše Davor Ivanković/VL

Kako su hrvatski branitelji u Vukovaru oskudijevali u svemu, pa i vojničkoj obući, netko se sjetio i podijelio im te žute čizme i time proizveo ovu legendu. Popularnost im je zajamčena i zbog toga što su i najpoznatiji vukovarski razarači tenkova nosili iste čizme pa su ih vojnici JNA iz Srbije i pobunjeni lokalni četnici jako dobro zapamtili. Nažalost, nakon okupacije Vukovara priča o žutim čizmama poprimila je tragičan ton jer su one koji su ih nosili i prilikom zarobljavanja ili predaje izdvajali iz kolone i potom likvidirali. Tragikomično je da i nakon 26 godina u Srbiji na te čizme i dalje gledaju kao na ustaške i jedina je razlika u tome što sada ne mogu one koji ih nose likvidirati bez suđenja. Takve poruke iz Srbije, naravno, i dalje raspršuje iluzije o normalizaciji i građenju kakvog-takvog prijateljstva između Hrvatske i Srbije. Ne može biti prijateljstva dok bi se u Srbiji brinuli o stajlingu hrvatske predsjednice i dok bi joj oni birali što će nositi u Vukovaru.

Pri tome je hrvatska predsjednica, naravno, izborom da za Kolonu sjećanja obuje znamenite zenge znala da će to izazvati pozornost, no svakako da nije očekivala da će je zbog toga Vučićevi mediji u Srbiji proglasiti ustašicom. Vjerojatno bi je, da nije bilo ovakve reakcije iz Srbije, u Hrvatskoj neki i kritizirali zbog populističkog čina, no ovako to uglavnom sada neće činiti i odustat će od toga iz čistog hrvatskog inata. Koji se u Hrvatskoj uvijek probudi kad nas iz Srbije ovako glupo napadaju. Stariji Hrvati pamte te optužbe iz Beograda tijekom Domovinskog rata o “pijanim i drogiranim ustašama koji ručne bombe bacaju 300 metara daleko”. Pamte ta i slična pripisivanja nadnaravnih sposobnosti Hrvatima-ustašama. A nisu te ručne bombe tako daleko letjele zato što su “ustaše” bili drogirani, nego zato što su onako nenaoružani morali smisliti mehanički dodatak na puški koji je omogućio lansiranje ručnih bombi na toliku daljinu. Kao što su od bojlera radili bombe i potom ih bacali iz poljoprivrednih aviona na okupatorske snage. Takvim pričama o pijanim ustašama i žutim čizmama Beograd je sam stvarao mitove koji su u konačnici i rezultirali time da su od Hrvata izgubili rat. Nevjerojatno je da moćni srbijanski mediji i dalje njeguju te mitove.

Kada su predsjednicu u Vukovaru novinari pitali zašto je obula zenge, ona je rekla da time “želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost”. Taj odgovor, naravno, bio je “plenkovićevski” i diplomatski. Grabar-Kitarović sigurno nije tako obuvena u Vukovar došla kao manekenka Borova, nego stoga što jako dobro zna mnogi Hrvati odmah prepoznati simboliku i da će na predsjednicu biti ponosni jer da je prava Hrvatica. Time se ona odmah istaknula u društvu troje predsjednika, premijera Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i predsjednice Republike, koji su zajedno koračali u Koloni sjećanja. Reakcija iz Srbije kasnije je postigla i to da i za Plenkovića i Jandrokovića potpuno padne medijski interes. I, ako joj je to bio cilj, predsjednica ga je i postigla. Što se službenog Beograda tiče, njima ustvari ne smetaju predsjedničine zenge, nego ponavljanje njezina stava kako će “puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija budu mogle govoriti da su prijateljske države”. Ono što mi vidimo kao glavnu poruku, koju bi i u Beogradu trebali shvatiti, jest da će Kolona sjećanja u Vukovaru trajati dokle god i Dunav bude tekao, piše Davor Ivanković/VL

Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim ‘zengama’

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vlado Šoljić: Prlić i drugi dužnosnici Herceg Bosne trebaju biti oslobođeni

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od ministara u Vladi Herceg Bosne, a danas na čelu Hrvatske zajednice je Vladimir Šoljić koji je aktivno sudjelovao u donošenju odluka i za vrijeme rata. On, u intervju Večrenjem listu, tvrdi kako nepravomoćna presuda predstavlja krivotvorinu i ne odražava stvarna zbivanja. Uoči drugostupanjske presude vjeruje u pravdu i istinu što, međutim, katkada i nije odgovaralo konačnom ishodu pred tim sudom.

VLM: Danas, 18. studenoga, obilježava se 26. godišnjica HZ HB. Kakav je program obilježavanja i kakav je značaj odluke o utemeljenju HZ HB?

ŠOLJIĆ: Imajući u vidu činjenice da je na dan utemeljenja HZ HB pao Vukovar i da se tog dana obilježava ta značajna godišnjica te da je tada i Dan općine Grude, gdje je utemeljen HZ HB, kao i Dan ZHŽ-a, vodimo računa da se program obilježavanja godišnjice utemeljenja HZ HB u to uklopi. Na velikom skupu 28. kolovoza ove godine u povodu Dana HR HB najavili smo da će 26. godišnjica HZ HB biti obilježena promocijom najvrjednijih i najnovijih knjiga vezanih uz Domovinski rat. Polaganje vijenaca na grob pokojnog predsjednika HZ HB Mate Bobana planirano je za dan 17. studenoga 2017. u 10 sati, a polaganje vijenaca kod središnjeg spomenika hrvatskim braniteljima u Mostaru danas, 18. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Nakon toga u 18 sati tim povodom će biti misa u katedrali te brojne druge manifestacije vezane za ovu obljetnicu. O važnosti odluke o utemeljenju HZ HB ne treba trošiti riječi. Jasno je kako se bez HZ HB i HVO-a Hrvati u BiH ne bi obranili, a to znači ni ostali ni opstali. Zahvaljujući HZ HB, na prostoru pod nadzorom HVO-a život u ratnim prilikama bio je relativno dobro organiziran. Nije bilo gladi, uspostavljeni su sustavi zdravstva, školstva, mirovinskog osiguranja (na prostoru HZ HB mirovine, istina male, primali su svi korisnici bez obzira na nacionalnu pripadnost), a zla svake vrste bilo je manje nego na drugim prostorima. Nažalost, zlo je pratitelj svakog rata.

VLM: Najavljeno je izricanje pravomoćne presude hrvatskoj “šestorci” u Haagu, kakva su vaša očekivanja?

ŠOLJIĆ: Ovo jednostavno i kratko pitanje zaslužuje opširan odgovor. O cijeloj presudi se ne mogu niti želim izjašnjavati jer jednostavno ne poznajem cjelovit sadržaj optužbe i obrane, a nisam ni pravno kompetentan kako bih se izjašnjavao o samom procesu. Moj osobni stav o ratnim zločinima je poznat i nije se mijenjao od rata do danas. Ukratko, sve zločine treba istražiti, a sve počinitelje i nalogodavce suditi po istim kriterijima i zakonima. Nažalost, to do sada nije bio slučaj, i to izrazito na štetu hrvatske strane.

Kad je riječ o presudi dužnosnicima Herceg Bosne u Haagu, osobno se mogu referirati samo na jednu od kvalifikacija koja je paušalna, a koja nosi naziv “udruženi zločinački pothvat” s obzirom na to da sam sudionik i svjedok događaja iz vremena u kojem se sve to događalo. Naime, od početka rata pa sve do prestanka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, vodio sam resor gospodarstva u središnjoj izvršnoj vlasti HZ HB. U tom razdoblju sve do početka sukoba suradnja s bošnjačkom stranom bila je, za ratne prilike, vrlo dobra. Surađivali smo na izgradnji i održavanju prometnica, u oblasti energetike, pa čak i u oblasti proizvodnje.

Osobno sam dao najveći doprinos u osiguranju jesenske sjetve 1992. na prostoru pod nadzorom Armije BiH i HVO-a (sjemenski materijal, zaštitna sredstva, gorivo, gnojivo itd.), a u tvrtki FEAL Široki Brijeg, u kojoj sam bio direktor, tvrtki ALFEMI Živinice stavio sam na raspolaganje potpuno opremljenu proizvodnu dvoranu površine veće od 1000 četvornih metara. U knjizi Jadranka Prlića “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne” i na internetskoj stranici generala Slobodana Praljka, na kojoj je prezentirano više od 40.000 dokumenata, izneseno je toliko relevantnih činjenica iz kojih je jasno kako je kvalifikacija o UZP-u neutemeljena i besmislena. Uvjeren sam kako će Sud ovoga puta uvažiti činjenice, a ne pretpostavke, što bi rezultiralo oslobađanjem svih optuženih po toj osnovi.

VLM: Kako, ipak, komentirate UZP?

ŠOLJIĆ: Za pojam UZP čuo sam iz medija nekoliko godina nakon završetka rata, a koliko mi je poznato, za tu kvalifikaciju iz optužnice nije prezentiran ni jedan relevantan dokument. Kako sam se nalazio u strukturama vlasti kojoj su pripadali i hrvatski optuženici u Haagu, po logici stvari trebao sam znati ili bar primijetiti da se realizira neki takav politički projekt o kojem nisam imao nikakvih informacija ni saznanja. To je jednostavno nemoguće. Bio bih zahvalan onima koji bi me demantirali objavljivanjem konkretnih podataka, informacija, dokumenata ili zemljovida koji jasno svjedoče o UZP-u. Iz onoga što ja znam, slobodan sam tvrditi kako UZP nije postojao s hrvatske strane, a da je vjerojatno postojao s druge strane koja je takav pothvat montirala i imputirala Hrvatima u BiH. UZP je jednostavno apsurdna optužba i konstrukcija izmišljena radi optuživanja hrvatskog vodstva kad već nije bilo konkretnih činjenica na osnovi kojih bi ih se optužilo. U prilog toj tvrdnji iznijet ću kronologiju hrvatsko-bošnjačkih odnosa od prvih demokratskih izbora u BiH i aktivnosti vezanih uz neovisnost BiH i cijelog ratnog razdoblja. Nasuprot apsurdnoj i neutemeljenoj tezi o UZP-u, činjenice govore potpuno suprotno. Republika Hrvatska i Hrvati BiH dali su nemjerljiv doprinos u nastanku i opstanku neovisne BiH.

VLM: Zašto to tvrdite i kakva je bila uloga bh. Hrvata i RH u ratu?

ŠOLJIĆ: Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH su već 1991. glasovali za odluku o neovisnosti BiH i njihovi glasovi bili su presudni prilikom usvajanja te odluke. RH je s najviše političke i državne razine, nasuprot nezadovoljstvu Hrvata BiH zbog neprihvaćanja tzv. livanjskog pitanja od SDA, preporučila Hrvatima BiH da iziđu na referendum o neovisnosti i za nju glasuju. Hrvati BiH su na referendum izišli u najvećem postotku te gotovo 100% glasovali za neovisnu BiH, što je također bilo presudno. RH je među prvima priznala BiH u njezinim postojećim tzv. avnojevskim granicama i uputila svog veleposlanika. Čim se rat prenio na prostor BiH, RH je BiH predložila sporazum o zajedničkoj obrani koji nije prihvatio Alija Izetbegović sve do Splitskog sporazuma. RH je s BiH potpisala više raznih sporazuma o prijateljstvu i suradnji koje je bošnjačka strana u velikoj mjeri izigrala.

VLM: Kako gledate na okolnosti izbijanja rata i odnosa triju strana – Hrvata, Bošnjaka i Srba?

ŠOLJIĆ: Hrvati BiH su prvi pružili organizirani otpor kad je počeo rat na prostoru cijele BiH. Najbolji primjer za to je obrana grada Mostara. Multietničko vodstvo grada Mostara je obranu grada povjerilo HVO-u jer druge organizirane vojske na tom prostoru nije bilo. Za takvu odluku dobivena je suglasnost Predsjedništva BiH. Bošnjačkoj strani u tom vremenu i tim okolnostima nije smetalo što je ta uloga povjerena HVO-u. Ta zadaća je uspješno izvršena, a nedugo nakon toga HVO je izveo prvu veliku oslobodilačku operaciju, pri čemu je oslobođeno šire područje Mostara, uključujući dijelove Čapljine i Stolac. Sprečavanjem blokade Mostara, u kakvoj se već nalazilo Sarajevo, sigurno je imalo bitan odraz na budući tijek rata. Kad je počeo rat na cijelom prostoru BiH RH je prihvatila većinu izbjeglica iz BiH, među kojima je bio velik broj Bošnjaka. Bošnjačkim izbjeglicama bilo je pruženo utočište i sva pomoć, uključujući i obrazovanje na bosanskom jeziku koji do tada nigdje nije bio priznat.

VLM: Vratimo se malo RH, odnosno zaboravljanju što je učinjeno u ratu?!

ŠOLJIĆ: Preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a došla je sva pomoć BiH, kako humanitarna tako i vojna. Armija BiH je u RH imala vlastite logističke centre. U RH su se održavali razni skupovi političkog karaktera, uključujući i sjednice Vlade BiH za vrijeme ratnog razdoblja. U RH su utemeljene, obučene i opremljene kompletne postrojbe Bošnjaka, koje su upućene na ratište u BiH (Prvi krajiški bataljun ustrojen je i obučen na zagrebačkom Velesajmu, a 7. krajiška brigada ustrojena je i obučena u mjestu Klana kod Rijeke te upućena na ratište u BiH). U postrojbama HVO-a bio je velik broj Bošnjaka, oko 30% u cjelini, a bilo je postrojbi HVO-a u kojima su Bošnjaci bili većina. Vojnici HVO-a, bez obzira na nacionalnost, bili su jednako tretirani kad su u pitanju plaća, logistika itd. (Tko bi to naoružavao i opremao budućeg ratnog protivnika?) Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj su liječeni pripadnici A BiH, među kojima i oni koji su ranjeni u borbama s HVO-om.

VLM: Dvije strane ne gledaju jednako vezano uz protekli rat, napose glede razloga?!

ŠOLJIĆ: Do sukoba Armije BiH i HVO-a, koji je nedvojbeno počela Armija BiH, nije bilo ni progona, a kamoli druge vrste stradanja Bošnjaka na prostoru HZ HB, odnosno na prostoru gdje je HDZ imala vlast, a HVO vojni nadzor. Najbolji primjer za to je opet grad Mostar koji je primio veliki broj bošnjačkih prognanika i u kojem su malobrojne postrojbe A BiH imale cjelovitu logističku potporu HVO-a, o čemu svjedoče molbe zapovjednika A BiH u Mostaru upućene logistici HVO-a. Brojni su pokušaji zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkoga sukoba koje je bošnjačko vodstvo izigralo provodeći dvoličnu politiku. Redovito bi poslije potpisanog primirja i sporazuma Armija BiH nastavljala napadne operacije, dok u to vrijeme HVO nije imao zapovijed niti je izveo ijednu napadnu operaciju. Nastavku djelovanja Armije BiH nakon potpisanih sporazuma o primirju prethodile su političke odluke bošnjačkoga vodstva, kao i savjetovanja vodećih zapovjednika Armije BiH, i to obvezno bez nazočnosti zapovjednika nebošnjaka (primjer savjetovanja vojnog vodstva u Zenici).

VLM: Često se licitira brojem žrtava, ratnim zločinima, a dvije strane se međusobno optužuju o posljedicama. Kako vi gledate na to?

ŠOLJIĆ: Za vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba Armija BiH je počinila mnogo više zločina i progona Hrvata nego što je HVO učinio sličnih zločina i progona Bošnjaka. O tome je dugo i strpljivo bošnjačka strana prikrivala istinu o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, a uz ostalo, logore Armije BiH nazvali su “sabirnim centrima”. Nakon Splitskog sporazuma hrvatske snage koje su činile HV i HVO u suradnji s Armijom BiH izvršile su deblokadu Bihaća i time spriječile ponavljanje Srebrenice na tom prostoru, oslobodile veliki dio teritorija BiH pod nadzorom VRS te u konačnici dovele do prestanka rata i do Daytonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci su cijelo ratno razdoblje bili jedna, a Srbi druga strana, isključujući vrijeme trajanja međusobnog sukoba. UZP je uglavnom vezan uz razdoblje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, ali se nigdje ne navodi kad je i kako počeo, kad je prestao i tko je o svemu tome donosio odluke.

VLM: Bili ste jedan od visokih hrvatskih dužnosnika, je li postojao dogovor Tuđman – Milošević odnosno Karadžić – Boban?

ŠOLJIĆ: Ako je postojao dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH, za koji, uz ostalo, i Alija Izetbegović izjavljuje kako nije vidio nikakav dokument koji o tome govori, zbog čega, primjerice HVO i VRS nisu zajedno radili na njegovoj realizaciji, odnosno zašto zajednički nisu ratovali protiv A BiH, i to odmah na početku rata dok Armija BiH nije bila ni dobro ustrojena ni naoružana? Poznato je da su HVO i A BiH na početku rata djelovali zajednički ili koordinirano protiv VRS i JNA te da je sva pomoć A BiH i Bošnjacima u BiH išla preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a, kako humanitarna tako i vojna. Tko bi to zbrinjavao izbjeglice naroda s kojim će ratovati, opremao i obučavao njegovu vojsku sve dok postane brojnija i jača od HVO-a, a onda s njom planirao početi rat. Koji to narod traži utočište kod agresora? Zbog čega je A BiH povukao svoje postrojbe iz istočne Bosne, kao i iz grada Sarajeva, te ih uputio na ratište prema HVO-u umjesto da pokušava braniti Srebrenicu i deblokirati Sarajevo. Zbog čega bošnjačko vodstvo nije prihvatilo prijedlog HVO-a za deblokadu Sarajeva. U HVO-u je, kao što je već konstatirano, bila gotovo jedna trećina Bošnjaka. Koji to narod može prihvatiti buduće protivnike, naoružati ih i s njima biti u istom rovu? Kako se naziva postupak kada su neki od Bošnjaka pripadnika HVO-a planski napali svoje suborce iz reda hrvatskog naroda, među kojima su brojne zarobili, a neke i ubili, kao što je to posebno bio slučaj na prostoru Mostara i šireg okruženja. Ako u gradu Mostaru nije bilo incidenata na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Bošnjaka, ako su bošnjački civili imali sva prava kao i Hrvati, od korištenja humanitarne pomoći, korištenja zdravstvenih i svih drugih usluga, primanja mirovina i sl. te ako su postrojbe A BiH gotovo u cijelosti logistički podržavane od HVO-a, kome je trebao rat u Mostaru i od koga je oslobođeni Mostar trebalo ponovno oslobađati. Je li logično da se za vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga sukoba deseci tisuća muslimanskih izbjeglica i obitelji te pripadnika A BiH slobodno šeću Republikom Hrvatskom i koriste sva prava, uključujući i liječenje vojnika A BiH, među kojima su neki ranjeni u sukobu s Hrvatima.

VLM: Mnogi su bili iznenađeni kada se na mjestu prvooptuženoga odnosno čelnika UZP-a našao Jadranko Prlić. Vi ste ga dobro poznavali, što možete reći o tome?

ŠOLJIĆ: Nitko u tijeku rata, ni od međunarodnih, a ni domaćih dužnosnika, nikada nije spomenuo ime Jadranka Prlića vezano uz zločine počinjene na prostoru BiH. Kako je do toga došlo da on bude prvooptuženi, vjerojatno znaju oni koji su zajedno s haaškim Tužiteljstvom pripremili tu optužnicu. Jadranka Prlića sam upoznao kad sam, kao i on, imenovan u središnju civilnu izvršnu vlast HVO-a. Nije mi trebalo puno vremena da zaključim kako je riječ o iznimno stručnoj i kompetentnoj osobi upravo za mjesto na koje je imenovan. S obzirom na to da smo uglavnom radili poslove za koje smo bili zaduženi, nisam imao prigode s njim razgovarati više vremena o drugim stvarima, ali sam ga doživio mnogo više kao liberala nego kao nacionalista. Znao sam da je u zadnjoj izvršnoj vlasti prije prvih demokratskih izbora u BiH bio dopredsjednik Vlade BiH. Vjerujem da je upravo zbog toga bio najozbiljniji kandidat za guvernera Narodne banke BiH. Bošnjačka strana ga je podržala i prihvatila, ali je to imenovanje osporio HDZ BiH, vjerojatno zbog toga što nije bio član HDZ-a BiH. U međuvremenu je bio na studijskom putovanju u SAD-u u organizaciji američke strane, a u BiH se vratio svega nekoliko dana pred početak rata na cijelom prostoru BiH. Iz navedenog je očito kako on ni na koji način nije sudjelovao ni u utemeljenju HZ HB, a kamoli u kreiranju bilo kakve politike hrvatske strane u BiH pa, prema tome, o njegovu sudjelovanju u bilo kakvom tzv. UZP-u ne može biti riječi. Ni na početku funkcioniranja središnje civilne izvršne vlasti ni u tijeku rata nije bio ni u lancu zapovijedanja HVO-a. Ne znam kakva je mogla biti pravna osnova za optužnicu protiv Jadranka Prlića s obzirom na to da protiv osoba njegova ranga i dužnosti u ratnom razdoblju nisu podizane optužnice. Dakle, nisu podizane optužnice protiv predsjednika i ministara Vlade RS i Vlade BiH. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti čelnika civilne vlasti HVO-a od Vlade BiH, u kojoj je dominirala bošnjačka strana, imenovan je za povjerenika za prostor HZ HB. Polovinom 1993., dogovorom bošnjačke i hrvatske strane, predložen je za predsjednika prijelazne Vlade BiH. Nakon WS, dakle na polovini ratnog razdoblja, imenovan je za ministra obrane BiH, a po prestanku rata za prvog ministra vanjskih poslova BiH. Dakle, Prlić je bio osoba od povjerenja i bošnjačke strane koja ga je na koncu inaugurirala na prvo mjesto u optužnicu u Haagu. Kada je Jadranko Prlić i na koji način postao član tzv. UZP-a i kada je to prestao biti, s obzirom na to da su Hrvati i Bošnjaci i na početku i na koncu rata bili jedna strana, nikome nije poznato. Dan uoči sukoba A BiH i HVO-a u Mostaru, vraćajući se s jednog sastanka u Ljubuškom, sreo sam Prlića na putu kod obitelji u Makarsku. Nekoliko dana poslije sam ga sreo u Mostaru i doznao da, osim mene, ni on nije znao ništa o tome što se tih dana događalo u Mostaru, a kao čelnik tzv. UZP-a valjda je trebao upravljati tim procesom.

VLM: Što nakon presude?

ŠOLJIĆ: Očekivanja od presude su vrlo različita, a ja osobno smatram da se ništa bitno nakon presude, ma kakva ona bude bila, neće promijeniti. Svaka strana zadržat će isti odnos prema suđenju i presudi koje je imala i dosad. Nisam u aktivnoj politici, ali očekujem da će hrvatski predstavnici u vlasti nastaviti aktivnosti na osiguranju institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH, od čega jednostavno ne smiju odustati.

Razgovarao: Zoran Krešić / Večernji list

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari