Pratite nas

Gost Kolumne

Bakir prstima broji mudžahedinske žrtve

Objavljeno

na

Ima li  još i jedan politički ili ekonomski cilj u rascjepkanoj, žilet nacionalno vjerskim žicama ispregrađivanoj Bosni i Hercegovini oko kojeg će se složiti, i zajednički mu krenuti, troglavo, tronožno, tronacionalno, tropolitičko i sa tri ratne i poratne istine beha Predsjedništvo.

Do sada ga nije bilo, nema ga ni danas, a zasigurno ga ne će biti ni sutra, jer to sutra kao budućnost zemlja ovako (ne)uređena i nema.

Čak u ovom od svijeta nametnutom zajedništvu, koje je kao rogovi u vreći, Predsjedništva nema ni pokušaja da se traži zajednički put k zajedničkom cilju. Kad već nema zajedničkog puta, a nema ga, zašto nema zajedničkog cilja, jer na zajednički cilj moglo bi se doći i različitim putevima. A šta onda drugo očekivati od takve trosmjerne, trociljne, beha politike osim ovoga što danas (ni)je Bosna i Hercegovina.

Nije ni država, ni zajednica, ni cjelovita, ni, još posve raskomadana, a jest, narod kaže politički, Holbrookov, čardak ni na nebu ni na zemlji. Prije dvadeset i više godina u Bosni i Hercegovini je svjetska zajednica zaustavila rat, a beha narodi ga i dalje vode. Jedni, Srbi, ga vode za Veliku Srbiju, drugi, Bošnjaci muslimani, za Veliku Erdoğanovu Tursku, treći, Hrvati, za Veliku Europsku uniju. Ništa drugo ili se ne zna ili ne će da radi osim ratovanja. Živi se za rat, u ratu i od rata. Najbrojniji bošnjački narod, a time i najodgovorniji za opstanak Bosne i Hercegovi se ne nesnalazi u nametnutom miru, jer ga nije ni želio. Ne želi ga ni danas.

Mir, nepoznat je vrijednosni pojam bošnjačkom političkom, dijelom i vjerskom, vodstvu. Zar to ne potvrđuju svaki dan nekim novim napadima i klevetama kako na one koji nisu njihovi u Bosni i Hercegovini, na Srbe i Hrvate i ostale, tako i na beha susjedstvo Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Austriju, SAD, Češku. No, sve dok je bošnjačka politika na liniji obrane mudžahedina i njihovih zločina što su ih počinili nad najmalobrojnijim beha narodom, Hrvatima, sami potvrđuju da nisu za mir, i da se spremaju za nove ratove i zločine. Bakir Izetbegović, čiji je otac i doveo mudžahedine u beha građansko-vjerski rat u Slobodnoj Europi od 30. 8. 2017. Priznaje da je u ratu 1990-ih bilo zločina na svim s tranama, ali da se zločini mudžahedina, koji su bili “individualni”, ne mogu porediti sa udruženim zločinačkim poduhvatom koji je “faktički predvodio prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman”.

No, ti “individualni” zločini mudžahedina koji su zarobljenim Hrvatima u selu Miletići, u blizini Gluhe Bukovice, muslimanskog konclogora za zarobljene Hrvate i mudžahedinskog centra kojeg je Alija redovito obilazio, glave odsijecali i pred roditeljima ih pekli na šporetu, prethodnici su današnjeg islamskog terorizma u svijetu, napose u Europi, koji Bakir kao i njegov otac Alija ne osuđuje, te i oni su “individualni” po europskim gradovima. “Individualni” je zločin i njegova otca koji je naredio ubojstvo srpskog svata, što je i bio uzrok građansko-vjerskog beha sukoba i ubojstvo fojničkih fratara i konclogor u Gluhoj Bukovici i neotkrivena masovna grobnica od mudžahedina poubijanih Hrvata u selu Maljine. “Individualni” je zločin i tajna koju skrivaju visoke peći u Željezari Zenica, u kojima su po pričanju preživjelog hrvatskog naroda Lašvanske doline završili mnogi zarobljeni i ranjeni Hrvati.

Dok mu je otac Alija smišljao, naređivao, pa dijelom i sudjelovao s mudžahedinima u “individualnim” zločinima nad Hrvatima, a majka “sabirala” vreće zlata za financiranje tih zločina, Bakir se u nekom turskom ljetovalištu spremao za ovaj današnji posao da ga nastavi gdje mu je otac stao ili silom zaustavljen. Bakir kaže: „Mudžahedine su prizvale kolone muslimanskih izbjeglica, silovane žene” i to je opravdanje za njihove strašne zločine. Zašto takve slike hrvatskih izbjeglica, silovanih žena i djevojčica, konclogor u Gluhoj Bukovici za svećenike i časne sestre, nisu imale pravo prizvati Hrvatsku  u pomoć.

Nadalje, Bakir u stilu svog oca, jabuka ne ide daleko ispod jabuke,  staje u obranu mudžahedinskih zločina te kaže: „Nismo mislili da će raditi zločine”. Time ne samo da priznaje njihove zločine, već potvrđuje  da je i on bio njihov sudionik i sukreator zločinačke politike svoga oca, te da kao takav po zapovjedno organizatorskoj odgovornosti podliježe gonjenju i kažnjavanju, ne pred beha sudovima koji su pod kontrolom njegove partije SDA, već pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.

„Nismo znali”, kaže mlađi Izetbegović, i time sam potvrđuje, istina se ne može zauvijek sakriti, da je to bio dobro isplanirani udruženi zločinačko-terorističko vjerski islamski pothvat ratnog čelništva tadašnjih Muslimana i vođe največće političke muslimanske stranke Alije Izetbegovića. Mudžahedinsko vehabijske zločine nad kršćanima u Bosni i Hercegovini sultanov suradnik Izetbegović II. broji pa kaže: „da se ti zločini mogu prebrojiti na prste”. Bravo Bakire, pa ti znaš u broj koliko su ih poubijali, masakrirali, žive pekli, samo koliko puta treba brojiti na prste, to može i do tisuće, što i  jest stvarni broj hrvatskih žrtava od strane Armije BiH i njenog zločinačkog partnera mudžahedina. A taj broj od tisuće počinjen je u vremenu dok su mudžahedini bili pod kontrolom tvoga oca, jer kažete „u početku nije bilo nikakve kontrole”, želeći tako skinuti svoju i očevu odgovornost.

Zašto je onda tvoj otac sa suradnicima, a možda si i ti bio s njim, gotovo svaki tjedan dolazio u njihov centar u Gluhoj Bukovici i što je u tim posjetuma nadzirao. Zar je mogao dolaziti među one koje ne kontrolira. Ako je to tako, onda je mogao dolaziti i među srpsku vojsku. Ili je i dolazio, ili ste dolazili, i to će vrijeme razotkriti. A prije toga broj žrtava tvojih zločinaca znaju Hrvati u BiH, napose oni u Lašvanskoj dolini. Zato ste mudžahedine i nagrađivali okupiranim hrvatskim selima i kućama i zbog toga kako sam priznaješ „Oni nisu bili isterani iz BiH”. Da, oni nisu istjerani, zna to i Amerika i Europa, i Hrvati i Srbi, oni su još tu u svojim entitetima u kojima ne važe nikakvi zakoni, osim njihovih. Iz njih izlaze u terorističke akcije po Europi i svijetu, i opet se neometano vraćaju na odmor i pripreme za sljedeće zločine.

Bakir kaže „da su zločini mudžahedina barem trostruko manji od onih koje je napravila Herceg Bosna”. Ako ste izbrojili njihove zločine na prste, pa to iznosi 5, onda to znači da hrvatski zločini koje je napravila Herceg Bosna iznose 15. A samo u hrvatskom selu Maljine ste poubijali 36 hrvatskih civila, žena i bolesne djece, i tu masovnu grobnicu ne otkrivate ni danas, što je znači opet daleko više zločina Armije BiH i mudžahedina nad Hrvatima, negoli Herceg Bosne nad Muslimanima.

 

Sve je to  bošnjački  proces prebrojavanja krvnih zrnaca u Bosni i Hercegovini, kao sredstvo mirnodopskog okupiranja i islamiziranja šarolikog beha društva, kojem je cilj po Alijinoj Islamskoj deklaraciji da je islam „vrhunac demokratije”. Da, islam je „vrhunac demokratije“ u tebi i tvom ocu prijateljskoj Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Iranu i svim drugim muslimanskim zemljama, ali zasigurno ne i na europskoj periferiji u Bosni i Hercegovini. Jedini način, a to bi i bilo najbolje, da uvedeš islam kao „vrhunac demokratije“ je dioba Bosne i Hercegovine na tri nacionalna i vjerska entiteta, hrvatski, srpski i bošnjački. Samo tako ustrojena Bosna i Hercegovina ima neku budućnost. Svaki narod na svome i svi jedni pokraj drugi u Bosni i Hercegovini.

 Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Zbog Dana R. Srpske prešućen zločin u Buhinim Kućama

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini nema gotovo ničega što se ne tumači kroz prizmu triju istina. Nema ni jedne važnije odluke domaćih i međunarodnih sudova, povjerenstava, pa čak i statističkih zavoda, koju svi poštuju. A tek političke odluke. One se tumače na stotinu različitih načina.

Uglavnom u povijesnom (ratnom) kontekstu. Proslava Dana RS-a jedno je od tih pitanja koje u sebi sadržava sve, i pravne, i političke, i povijesne prijepore. Zbog religijskih odredbi Ustavni sud BiH osporio je ustavnost zakona koji je definirao 9. siječnja kao Dan RS-a. Nakon toga, Skupština RS-a je taj dio oko krsne slave, odnosno proslave Svetog Stefana, izbacila iz zakona i opet proglasila 9. siječnja svojim službenim praznikom. U Federaciji se Dan RS-a i dalje smatra neustavnim, baš kao što se u RS-u takav stav ima o 25. studenoga (Dan ZAVNOBiH-a) ili 1. ožujka (Dan neovisnosti BiH). Pomalo šaljivo mogli bismo se zapitati kako uopće uskladiti proslavu “političkih“ praznika kada se i Nova godina u BiH ne slavi istoga datuma. Katolici su je dočekali 1. siječnja, pravoslavci jučer, a muslimani će 31. kolovoza hidžretsku 1441. godinu, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Zataškavanje zločina: Alibi za Buhine Kuće i preglasavanja Hrvata

Poput praznika, ne poštuju se ni odluke Ustavnog suda, poput one da je Izborni zakon u nekim svojim dijelovima diskriminirajući. Unatoč sudskoj presudi, izbori su održani i dijelom provedeni. Čak štoviše, Bošnjaci su inzistirali da temelj oko raspodjele mandata za Dom naroda bude popis iz 1991., a ne iz 2013. godine. Pritom je popis iz 2013. regularan, a onaj iz 1991. službeno nikada nije objavljen, a njega Dayton uvažava. Dodatno, Srbi osporavaju taj posljednji popis jer su bošnjačkim lobiranjem upisani i nerezidentni stanovnici. BiH nema ni originalnoga Daytonskog sporazuma. Dakle, ni Ustava. Izgubili su ga čim su ga potpisali. Pa ga sada svatko tumači na svoj način.

Postoji devet odluka Ustavnoga suda koje nisu provedene. Najpoznatija je ona iz apelacije Bože Ljubića zbog koje se ne zna hoće li BiH uopće imati vlast. Ne provode se odluke ni međunarodnih sudova kao što su “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”. Tumače se različito baš kao i presude Haaškog suda koje su u bh. javnosti redovito dočekivane s oprečnim raspoloženjem. Osuđenici su, u pravilu, za jedne heroji, za druge zločinci. Relativizira se i Deklaracija o Srebrenici. Ne zna se ni je li važeći sporazum BiH s NATO-om. Nije jasno ima li ili nema sporazuma o granici s Hrvatskom, je li sporna gradnja Pelješkog mosta, čije su hidroelektrane na Drini…

Kako u takvom ozračju suprotstavljenih “istina” znati što slaviti, a što ignorirati. Osobito što se svakodnevno slave pobjede nad neprijateljima ili obilježavaju masakri, a poraženi ili zločinci su, uglavnom, njihovi susjedi, druge nacije. Politički i medijski moćniji vješto skrivaju svoje zločine. Ovoga 9. siječnja nije se ni čulo da su baš toga istog dana, kad su Srbi slavili svoj praznik, 1994. bošnjačke postrojbe napravile masakr nad 27 nedužnih hrvatskih civila i vojnika HVO-a u Buhinim Kućama (Vitez). Prebacivanje fokusa sa središnje Bosne na RS i brutalno diskreditiranje Hrvata zbog nazočnosti događaju u Banjoj Luci, svakako je bilo i u funkciji prikrivanja godišnjice tog stravičnog zločina. Jer, i to je BiH sa svojim trima istinama.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić – Mali Gabrijel nije smio umrijeti!

Objavljeno

na

Objavio

Dom zdravlja Metković

U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…

Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.

Propusti u liječenju

Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.

S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.

Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.

Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.

Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.

Ratni sanitet u Metkoviću

Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.

U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.

Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.

Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.

Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.

S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.

Osigurana sredstva, ali bolnice nema

Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.

Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.

Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.

Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.

Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.

Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari