Pratite nas

Gost Kolumne

Bakir prstima broji mudžahedinske žrtve

Objavljeno

na

Ima li  još i jedan politički ili ekonomski cilj u rascjepkanoj, žilet nacionalno vjerskim žicama ispregrađivanoj Bosni i Hercegovini oko kojeg će se složiti, i zajednički mu krenuti, troglavo, tronožno, tronacionalno, tropolitičko i sa tri ratne i poratne istine beha Predsjedništvo.

Do sada ga nije bilo, nema ga ni danas, a zasigurno ga ne će biti ni sutra, jer to sutra kao budućnost zemlja ovako (ne)uređena i nema.

Čak u ovom od svijeta nametnutom zajedništvu, koje je kao rogovi u vreći, Predsjedništva nema ni pokušaja da se traži zajednički put k zajedničkom cilju. Kad već nema zajedničkog puta, a nema ga, zašto nema zajedničkog cilja, jer na zajednički cilj moglo bi se doći i različitim putevima. A šta onda drugo očekivati od takve trosmjerne, trociljne, beha politike osim ovoga što danas (ni)je Bosna i Hercegovina.

Nije ni država, ni zajednica, ni cjelovita, ni, još posve raskomadana, a jest, narod kaže politički, Holbrookov, čardak ni na nebu ni na zemlji. Prije dvadeset i više godina u Bosni i Hercegovini je svjetska zajednica zaustavila rat, a beha narodi ga i dalje vode. Jedni, Srbi, ga vode za Veliku Srbiju, drugi, Bošnjaci muslimani, za Veliku Erdoğanovu Tursku, treći, Hrvati, za Veliku Europsku uniju. Ništa drugo ili se ne zna ili ne će da radi osim ratovanja. Živi se za rat, u ratu i od rata. Najbrojniji bošnjački narod, a time i najodgovorniji za opstanak Bosne i Hercegovi se ne nesnalazi u nametnutom miru, jer ga nije ni želio. Ne želi ga ni danas.

Mir, nepoznat je vrijednosni pojam bošnjačkom političkom, dijelom i vjerskom, vodstvu. Zar to ne potvrđuju svaki dan nekim novim napadima i klevetama kako na one koji nisu njihovi u Bosni i Hercegovini, na Srbe i Hrvate i ostale, tako i na beha susjedstvo Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Austriju, SAD, Češku. No, sve dok je bošnjačka politika na liniji obrane mudžahedina i njihovih zločina što su ih počinili nad najmalobrojnijim beha narodom, Hrvatima, sami potvrđuju da nisu za mir, i da se spremaju za nove ratove i zločine. Bakir Izetbegović, čiji je otac i doveo mudžahedine u beha građansko-vjerski rat u Slobodnoj Europi od 30. 8. 2017. Priznaje da je u ratu 1990-ih bilo zločina na svim s tranama, ali da se zločini mudžahedina, koji su bili “individualni”, ne mogu porediti sa udruženim zločinačkim poduhvatom koji je “faktički predvodio prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman”.

No, ti “individualni” zločini mudžahedina koji su zarobljenim Hrvatima u selu Miletići, u blizini Gluhe Bukovice, muslimanskog konclogora za zarobljene Hrvate i mudžahedinskog centra kojeg je Alija redovito obilazio, glave odsijecali i pred roditeljima ih pekli na šporetu, prethodnici su današnjeg islamskog terorizma u svijetu, napose u Europi, koji Bakir kao i njegov otac Alija ne osuđuje, te i oni su “individualni” po europskim gradovima. “Individualni” je zločin i njegova otca koji je naredio ubojstvo srpskog svata, što je i bio uzrok građansko-vjerskog beha sukoba i ubojstvo fojničkih fratara i konclogor u Gluhoj Bukovici i neotkrivena masovna grobnica od mudžahedina poubijanih Hrvata u selu Maljine. “Individualni” je zločin i tajna koju skrivaju visoke peći u Željezari Zenica, u kojima su po pričanju preživjelog hrvatskog naroda Lašvanske doline završili mnogi zarobljeni i ranjeni Hrvati.

Dok mu je otac Alija smišljao, naređivao, pa dijelom i sudjelovao s mudžahedinima u “individualnim” zločinima nad Hrvatima, a majka “sabirala” vreće zlata za financiranje tih zločina, Bakir se u nekom turskom ljetovalištu spremao za ovaj današnji posao da ga nastavi gdje mu je otac stao ili silom zaustavljen. Bakir kaže: „Mudžahedine su prizvale kolone muslimanskih izbjeglica, silovane žene” i to je opravdanje za njihove strašne zločine. Zašto takve slike hrvatskih izbjeglica, silovanih žena i djevojčica, konclogor u Gluhoj Bukovici za svećenike i časne sestre, nisu imale pravo prizvati Hrvatsku  u pomoć.

Nadalje, Bakir u stilu svog oca, jabuka ne ide daleko ispod jabuke,  staje u obranu mudžahedinskih zločina te kaže: „Nismo mislili da će raditi zločine”. Time ne samo da priznaje njihove zločine, već potvrđuje  da je i on bio njihov sudionik i sukreator zločinačke politike svoga oca, te da kao takav po zapovjedno organizatorskoj odgovornosti podliježe gonjenju i kažnjavanju, ne pred beha sudovima koji su pod kontrolom njegove partije SDA, već pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.

„Nismo znali”, kaže mlađi Izetbegović, i time sam potvrđuje, istina se ne može zauvijek sakriti, da je to bio dobro isplanirani udruženi zločinačko-terorističko vjerski islamski pothvat ratnog čelništva tadašnjih Muslimana i vođe največće političke muslimanske stranke Alije Izetbegovića. Mudžahedinsko vehabijske zločine nad kršćanima u Bosni i Hercegovini sultanov suradnik Izetbegović II. broji pa kaže: „da se ti zločini mogu prebrojiti na prste”. Bravo Bakire, pa ti znaš u broj koliko su ih poubijali, masakrirali, žive pekli, samo koliko puta treba brojiti na prste, to može i do tisuće, što i  jest stvarni broj hrvatskih žrtava od strane Armije BiH i njenog zločinačkog partnera mudžahedina. A taj broj od tisuće počinjen je u vremenu dok su mudžahedini bili pod kontrolom tvoga oca, jer kažete „u početku nije bilo nikakve kontrole”, želeći tako skinuti svoju i očevu odgovornost.

Zašto je onda tvoj otac sa suradnicima, a možda si i ti bio s njim, gotovo svaki tjedan dolazio u njihov centar u Gluhoj Bukovici i što je u tim posjetuma nadzirao. Zar je mogao dolaziti među one koje ne kontrolira. Ako je to tako, onda je mogao dolaziti i među srpsku vojsku. Ili je i dolazio, ili ste dolazili, i to će vrijeme razotkriti. A prije toga broj žrtava tvojih zločinaca znaju Hrvati u BiH, napose oni u Lašvanskoj dolini. Zato ste mudžahedine i nagrađivali okupiranim hrvatskim selima i kućama i zbog toga kako sam priznaješ „Oni nisu bili isterani iz BiH”. Da, oni nisu istjerani, zna to i Amerika i Europa, i Hrvati i Srbi, oni su još tu u svojim entitetima u kojima ne važe nikakvi zakoni, osim njihovih. Iz njih izlaze u terorističke akcije po Europi i svijetu, i opet se neometano vraćaju na odmor i pripreme za sljedeće zločine.

Bakir kaže „da su zločini mudžahedina barem trostruko manji od onih koje je napravila Herceg Bosna”. Ako ste izbrojili njihove zločine na prste, pa to iznosi 5, onda to znači da hrvatski zločini koje je napravila Herceg Bosna iznose 15. A samo u hrvatskom selu Maljine ste poubijali 36 hrvatskih civila, žena i bolesne djece, i tu masovnu grobnicu ne otkrivate ni danas, što je znači opet daleko više zločina Armije BiH i mudžahedina nad Hrvatima, negoli Herceg Bosne nad Muslimanima.

 

Sve je to  bošnjački  proces prebrojavanja krvnih zrnaca u Bosni i Hercegovini, kao sredstvo mirnodopskog okupiranja i islamiziranja šarolikog beha društva, kojem je cilj po Alijinoj Islamskoj deklaraciji da je islam „vrhunac demokratije”. Da, islam je „vrhunac demokratije“ u tebi i tvom ocu prijateljskoj Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Iranu i svim drugim muslimanskim zemljama, ali zasigurno ne i na europskoj periferiji u Bosni i Hercegovini. Jedini način, a to bi i bilo najbolje, da uvedeš islam kao „vrhunac demokratije“ je dioba Bosne i Hercegovine na tri nacionalna i vjerska entiteta, hrvatski, srpski i bošnjački. Samo tako ustrojena Bosna i Hercegovina ima neku budućnost. Svaki narod na svome i svi jedni pokraj drugi u Bosni i Hercegovini.

 Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda!?

Objavljeno

na

Objavio

Kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu.

I nozemnim “lešinarskim” investicijskim fondovima oni će omogućiti da na Agrokorovim obveznicama bez rada i rizika u samo par mjeseci zarade par milijardi kuna. Kao direktori domaćih banaka ugovarat će s inozemnim bankama “trgovinu” derivatima, ali ne bilo kako, nego baš tako da inozemne zarade, a domaće izgube par milijardi kuna, i ne s bilo kojim inozemnim bankama, nego baš s vlasnicama njihovih domaćih.

Rizik tih istih prebogatih europskih banaka-majki od poskupljenja švicarskog franka, mjeren milijardama eura, učinkovito će preko kredita u “švicarcima” prebaciti na Hrvate koji se muče i bore da si osiguraju krov nad glavom. Pobrinut će se da poljoprivredna zemljišta koja su pokupovali stranci odjednom postanu građevinska, što će njihovim vlasnicima stvoriti profit od više stotina milijuna kuna. Mirovinsku štednju koju su hrvatski zaposlenici uplatili u njihove fondove drugog i trećeg stupa prenijet će na upravljanje inozemnim fondovima, i za to im plaćati naknadu, ali ne bilo kojim fondovima, nego samo vlasnicima domaćih. Oni u zastupaju, brane i provode doktrine i politike – monetarnu, fiskalnu, industrijsku – koje su za Hrvatsku, sudeći po svima vidljivim ishodima, očigledno pogubne… To su hrvatski kompradori, ljudi koji svjesno, za krupnu nagradu, rade za strance, a na štetu vlastite domovine i vlastitog naroda.

Kao politički i ekonomski fenomen, zaseban i moćan društveni sloj, pojavili su se prošlih stoljeća u dalekoistočnim kolonijama europskih kolonizatora. No, kako su njihova ekonomska moć i politički utjecaj jenjavali, tako su kompradori pomalo pali u zaborav. U punom sjaju pojavili su se opet u tranzicijskoj Europi, kao agenti stranaca koji su tu uočili svoju priliku za osvajanje i eksploataciju tržišta “u nastajanju”, financijskih, telekomunikacijskih, energetskih, pa čak i onih tradicionalnih poput tržišta rotkvica ili svinjskih polovica.

Kompradore, dakako, valja razlikovati od domaćih zastupnika, predstavnika i menadžera koji rade za strance na dobrobit većine hrvatskog gospodarstva i naroda, koji donose nove tehnologije i proizvodnju za domaće i izvozno tržište, zapošljavaju i primjereno ovdašnjim prilikama plaćaju ljude, podižu pravne, poslovne i moralne standarde.

Za razliku od njih, kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrizirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem. Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je? Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali.

Ratko Bošković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Bolje s vragom nego s Bernardićem

Objavljeno

na

Objavio

A sada i nešto osobno. Sedamdeset i šesta obljetnica partizanskog proboja na Biljegu proslavljena je prošle nedjelje na Petrovoj gori. Organizirao ju je Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske uz srpsko kolo i jugoslavenske zastave. To me je obljetničko događanje naroda podsjetilo na jednu moju novinarsku epizodu iz vremena početaka agresije Srbije i Jugoslavenske narodne armije na tek uspostavljenu hrvatsku državu.

Naime, tada sam kao novinarka “Večernjeg lista” pa sve do početaka devedesetih dobro surađivala s kolegicom Milkom Ljubičić. No, najavu prvih višestranačkih izbora i demokratskih promjena kolegica Milka koja tada pratila rad radničkih sindikata dočekuje s negodovanjem. Isprva potiho, a onda sve glasnije. Za tadašnje ipak većinsko redakcijsko oduševljenje raspada komunističke partije i stvaranja Hrvatske, Milka pokazuje gotovo neprijateljsko raspoloženje. Na gotovo svakodnevna uvjeravanja da ćemo slobodnije živjeti i pisati, da ćemo napokon moći graditi cestu Zagreb – Split i da imamo jedinu nam Domovinu, u kojoj se zajedništvo podrazumijeva, uostalom kao što smo ga u redakciji živjeli godinama, Milka se oglušivala.

Sve joj je milije postajalo velikosrpsko huškanje Mile Dakića tadašnjeg direktora Memorijalnog centra Petrova gora, koji će na toj “funkciji” ostati i u tzv SAO krajini, a kojem će nakon oslobođenja Hrvatske biti suđeno za poticanje na ubojstvo hrvatske policijske patrole 1991. u Budačkoj Rijeci kod Krnjaka. Još naivno vjerujući da Milkina ”partijnost” kao kod Dakića neće prijeći u velikosrpstvo, pokušavala sam sve ne bi li je uvjerila, za razliku od agresorske propagande da hrvatsko pravo na vlastitu državu ne ugrožava Srbe. No, sve je bilo uzaludno. Jedno je jutro nestala iz redakcije. Nije je zadržala ni odlična plaća, prijateljsko redakcijsko okruženje i neupitna podobnost kod tadašnje uredničke vrhuške.

Otišla je na Petrovu goru Mili Dakiću i svome bratu koji se pridružio srpskim agresorima i preuzela vođenje propagandne radio postaje. Petrova se gora uskoro pretvorila u pravo četničko JNA uporište. Pod simbolom petokrake s tog se mjesta u Domovinskom ratu vojno i propagandno ubijalo Hrvate. Istom petokrakom koju je prošle nedjelje Milorad Pupovac pokušao abolirati od odgovornosti za zločine, tvrdeći da su srpsku agresiju provodile nekakve “ultranacionalističke i profašističke grupacije”, lažirajući tako povijest Domovinskog rata posve u skladu s aktualnom srpskom politikom Aleksandra Vučića. Još je licemjerniji Pupovčev zahtjev Republici Hrvatskoj da se obnovi partizanski “Memorijalni centar” i spomenik NOB-u Vojina Bakića koje su najviše devastirali upravo oni koji su s Milom Dakićem i Srpskim narodnim vijećem taj dio Hrvatske okupirali.

Danas, u sve učestalijim “antifašističkim” ophodnjama po Hrvatskoj na izvorima Drugog svjetskog rata Milorad Pupovac i njegov SNV hrane i dalje velikosrpski mit o tobožnjem srpskom antifašizmu i opasnom hrvatskom ustaštvu. Dok istodobno uporno ne želi imenovati agresora na Hrvatsku. U toj misiji između Vučića, Vulina i Pupovca nema nikakve razlike. A da paradoks bude još veći, te je nedjelje Milorad Pupovac ravno s Petrove gore kao koalicijski partner sišao u HTV-ov studio arbitrirati o najvažnijim pitanjima hrvatske budućnosti.

Prije nekoliko godina srela sam na Prisavlju Milku Ljubičić. Rekla je da se skrasila kod Pupovca u Srpskom narodnom vijeću. Bila je još ljuta i ogorčena na Hrvatsku. Ljubazno smo se pozdravile. A ja si još do danas ne mogu oprostiti da je tada na Prisavlju nisam pitala – pa što si Milka radila na Petrovoj gori ?

Uz našu ‘papinsku’ ministricu drvlje i kamenje po Hrvatskoj je manje bolno kada se ignorira otrov iz Europe

Ovaj tjedan Hrvatska je preuzela predsjedanje Vijećem Europe. Dugačak i trnovit bio je put do ovog postignuća. Članicom je postala prije 22 godine u Strasbourgu kao tada četrdeseta zemlja. Pregovori su bili teški, a na trenutke i mučni. Za razliku od drugih zemalja, tadašnjoj mladoj hrvatskoj državi i Predsjedniku Tuđmanu prigovaralo se koješta. Od hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH, oslobodilačkih vojnih operacija “Bljeska” i “Oluje” kojima su oslobođeni okupirana područja zemlje, pa sve do prigovora o manjku slobode medija. Koliko nas je Vijeće Europe voljelo vidjelo se i na dan službenog primanja, kada je tadašnjeg ministra vanjskih poslova Matu Granića zasula gomila letaka s otisnutom naslovnicom Feral Tribuna, uz komentar da hrvatska krši slobodu medija.

Bitku za slobodu medija prema mjerilima Vijeća Europe možda najbolje ilustrira primjer nekadašnjeg novinara “Slobodne Dalmacije” Zorana Vukmana nakon trećesiječanjske smjene vlasti 2000. Naime, nakon intervjua s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom kojemu je postavio “nezgodno” pitanje što misli o baštini SKH, munjevito je uz pomoć unutar redakcijskih “zdravih” snaga predvođenih kolegom Antom Tomićem, zaradio izvanredni otkaz. Nikad se više nije zaposlio u nekom hrvatskom mainstream mediju.

Danas su u hrvatskim medijima tadašnji račanovsko-mesićevski novinarski agenti, kako je zapisao ovih dana Vukman, postali perjanice farsičnih hrvatskih medijskih “sloboda”. SKOJ nikad nije nestao, on živi, djeluje i pomlađuje, zato su ti neoboljševici i neojugoslaveni opsjednuti danas ustaštvom, tvrdi Vukman. Možda nas upravo zato i ne bi trebalo čuditi pomalo šokantno izvješće i prozivka Vijeća Europe ovoga tjedna neposredno prije hrvatskog preuzimanja presjedanja tom organizacijom o eskalaciji rasističkog govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma.

Uz opasku da sve više jača nacionalizam, posebno među mladima u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. S obzirom na orkestriranu današnju propagandu tzv. “antifašizacije” Hrvatske koja podsjeća na sličnu kampanju iz istih krugova o ustašizaciji zemlje s početka devedesetih godina, ova pljuska Hrvatskoj iz Strasbourga mogla se očekivati. Mogao se doduše očekivati i odgovor šefice hrvatske diplomacije Marije Burić Pejčinović, koja je preuzela šestomjesečno presjedanje najstarijom europskom organizacijom.

Umjesto da odgovori Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije Vijeća Europe (ECRI) i objasni da je iskazivanje domoljublja i patriotizma u Hrvatskoj europska stečevina, za razliku od sporadičnih incidenata kojima također, još u većoj mjeri obiluje cijela Europa. Kao i o najvećim standardima zaštite manjina koje za razliku od europske prakse danas sudjeluju i u vlasti u Hrvatskoj. Međutim naša je ministrica izabrala drugačiju taktiku.

Ona će papskije od Pape kao predsjedavajuća u Vijeću Europe kao jedan od hrvatskih prioriteta promovirati Istanbulsku konvenciju koja je izazvala toliko političkih i kulturnih potresa u Hrvatskoj. U mazohističkom stilu, s provincijskim kompleksom da bi trebali biti veći Europejci od svih ostalih naša je ministrica u maniri nezamjeranja samo odšutjela packe Vijeća Europe. U liječenju od europskog kompleksa da je Hrvatska tradicionalna, ognjištarska, katolički zatucana zemlja, ministrica bi uz Istanbulsku, svakako trebala promovirati i međunarodno sponzoriranu slikovnicu za hrvatske vrtićke uzraste “Moju duginu obitelj”. Možda bi i to pomoglo da i Hrvatska napokon “izađe” iz europskog ormara u kojem je još kao suverena država pod dubinskom prismotrom.

‘Bolje s vragom nego s Bernardićem’

Borg i Hrvati, nova je hrvatska doskočica kao odgovor građanske nemoći i javnog skandaliziranja nad ”aferom hotmail”, u kojima su savjetnici grupe Borg pod vodstvom sada već bivše potpredsjednice Vlade napisali zakon lex Agrokor, a onda prema njemu omogućili sebi zaradu od gotovo osam tisuća kuna dnevno za savjetničke usluge. Pola milijarde kuna teška afera, financijski najveća do sada još trese Vladu, pa i samoga premijera.

Svoju šansu u novonastalim okolnostima u kojima cure i novi mailovi koji upućuju da je premijer znao za grupu Borg, najviše vidi nestrpljivi šef SDP-a Davor Bernardić. Premda neki novinari tvrde da je cijela zemlja postala upravo njegov talac, koji je svakog dana upravo živi dokaz da još dugo s njim na vidiku nema suvisle oporbene alternative. A kako bi i bilo kad se u danu saborske rasprave o izmjenama Zakona o sukobu interesa i interpelaciji o raspuštanju Sabora s kojima su esdepeovci naumili rušiti Vladu i premijera, Bernardić pojavio, ostavku zatražio i otišao. Zato je palicu umjesto njega preuzeo agilni šef Živog zida Ivan Vilibor Sinčić. Bit će zanimljivo čuti kako će Bernardić objašnjavati sljedeće ankete javnoga mnijenja o popularnosti stranaka.

Njih nije htio čekati iskusni partijac Zdravko Ronko koji je odlučio spašavati i SDP i naciju od, kako ga je nazvao, “uhljeba” Bernardića. Ronko će se povezati, kaže i s crnim vragom, dat će ruku i za HDZ samo da ne padne ova Vlada, jer Ronko koji je 25 godina bio u SDP-u valja najbolje zna što bi nas pod Bernardićem moglo snaći. Možda je predsjednik SDP-a i u pravu kad ovih dana tvrdi da je SDP spreman preuzeti vlast, mali je problem samo u tome što birači još nisu spremni preuzeti njega.

Inače kako javljaju volonteri referendumske inicijative Narod odlučuje, nakon” Otvorenog” Mislava Togonala u kojem su gostovali Vojko Obersnel , Furio Radin i Krešo Beljak gužva se na njihovim štandovima znatno uvećala.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found