Pratite nas

Gost Kolumne

Bakir prstima broji mudžahedinske žrtve

Objavljeno

na

Ima li  još i jedan politički ili ekonomski cilj u rascjepkanoj, žilet nacionalno vjerskim žicama ispregrađivanoj Bosni i Hercegovini oko kojeg će se složiti, i zajednički mu krenuti, troglavo, tronožno, tronacionalno, tropolitičko i sa tri ratne i poratne istine beha Predsjedništvo.

Do sada ga nije bilo, nema ga ni danas, a zasigurno ga ne će biti ni sutra, jer to sutra kao budućnost zemlja ovako (ne)uređena i nema.

Čak u ovom od svijeta nametnutom zajedništvu, koje je kao rogovi u vreći, Predsjedništva nema ni pokušaja da se traži zajednički put k zajedničkom cilju. Kad već nema zajedničkog puta, a nema ga, zašto nema zajedničkog cilja, jer na zajednički cilj moglo bi se doći i različitim putevima. A šta onda drugo očekivati od takve trosmjerne, trociljne, beha politike osim ovoga što danas (ni)je Bosna i Hercegovina.

Nije ni država, ni zajednica, ni cjelovita, ni, još posve raskomadana, a jest, narod kaže politički, Holbrookov, čardak ni na nebu ni na zemlji. Prije dvadeset i više godina u Bosni i Hercegovini je svjetska zajednica zaustavila rat, a beha narodi ga i dalje vode. Jedni, Srbi, ga vode za Veliku Srbiju, drugi, Bošnjaci muslimani, za Veliku Erdoğanovu Tursku, treći, Hrvati, za Veliku Europsku uniju. Ništa drugo ili se ne zna ili ne će da radi osim ratovanja. Živi se za rat, u ratu i od rata. Najbrojniji bošnjački narod, a time i najodgovorniji za opstanak Bosne i Hercegovi se ne nesnalazi u nametnutom miru, jer ga nije ni želio. Ne želi ga ni danas.

Mir, nepoznat je vrijednosni pojam bošnjačkom političkom, dijelom i vjerskom, vodstvu. Zar to ne potvrđuju svaki dan nekim novim napadima i klevetama kako na one koji nisu njihovi u Bosni i Hercegovini, na Srbe i Hrvate i ostale, tako i na beha susjedstvo Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Austriju, SAD, Češku. No, sve dok je bošnjačka politika na liniji obrane mudžahedina i njihovih zločina što su ih počinili nad najmalobrojnijim beha narodom, Hrvatima, sami potvrđuju da nisu za mir, i da se spremaju za nove ratove i zločine. Bakir Izetbegović, čiji je otac i doveo mudžahedine u beha građansko-vjerski rat u Slobodnoj Europi od 30. 8. 2017. Priznaje da je u ratu 1990-ih bilo zločina na svim s tranama, ali da se zločini mudžahedina, koji su bili “individualni”, ne mogu porediti sa udruženim zločinačkim poduhvatom koji je “faktički predvodio prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman”.

No, ti “individualni” zločini mudžahedina koji su zarobljenim Hrvatima u selu Miletići, u blizini Gluhe Bukovice, muslimanskog konclogora za zarobljene Hrvate i mudžahedinskog centra kojeg je Alija redovito obilazio, glave odsijecali i pred roditeljima ih pekli na šporetu, prethodnici su današnjeg islamskog terorizma u svijetu, napose u Europi, koji Bakir kao i njegov otac Alija ne osuđuje, te i oni su “individualni” po europskim gradovima. “Individualni” je zločin i njegova otca koji je naredio ubojstvo srpskog svata, što je i bio uzrok građansko-vjerskog beha sukoba i ubojstvo fojničkih fratara i konclogor u Gluhoj Bukovici i neotkrivena masovna grobnica od mudžahedina poubijanih Hrvata u selu Maljine. “Individualni” je zločin i tajna koju skrivaju visoke peći u Željezari Zenica, u kojima su po pričanju preživjelog hrvatskog naroda Lašvanske doline završili mnogi zarobljeni i ranjeni Hrvati.

Dok mu je otac Alija smišljao, naređivao, pa dijelom i sudjelovao s mudžahedinima u “individualnim” zločinima nad Hrvatima, a majka “sabirala” vreće zlata za financiranje tih zločina, Bakir se u nekom turskom ljetovalištu spremao za ovaj današnji posao da ga nastavi gdje mu je otac stao ili silom zaustavljen. Bakir kaže: „Mudžahedine su prizvale kolone muslimanskih izbjeglica, silovane žene” i to je opravdanje za njihove strašne zločine. Zašto takve slike hrvatskih izbjeglica, silovanih žena i djevojčica, konclogor u Gluhoj Bukovici za svećenike i časne sestre, nisu imale pravo prizvati Hrvatsku  u pomoć.

Nadalje, Bakir u stilu svog oca, jabuka ne ide daleko ispod jabuke,  staje u obranu mudžahedinskih zločina te kaže: „Nismo mislili da će raditi zločine”. Time ne samo da priznaje njihove zločine, već potvrđuje  da je i on bio njihov sudionik i sukreator zločinačke politike svoga oca, te da kao takav po zapovjedno organizatorskoj odgovornosti podliježe gonjenju i kažnjavanju, ne pred beha sudovima koji su pod kontrolom njegove partije SDA, već pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.

„Nismo znali”, kaže mlađi Izetbegović, i time sam potvrđuje, istina se ne može zauvijek sakriti, da je to bio dobro isplanirani udruženi zločinačko-terorističko vjerski islamski pothvat ratnog čelništva tadašnjih Muslimana i vođe največće političke muslimanske stranke Alije Izetbegovića. Mudžahedinsko vehabijske zločine nad kršćanima u Bosni i Hercegovini sultanov suradnik Izetbegović II. broji pa kaže: „da se ti zločini mogu prebrojiti na prste”. Bravo Bakire, pa ti znaš u broj koliko su ih poubijali, masakrirali, žive pekli, samo koliko puta treba brojiti na prste, to može i do tisuće, što i  jest stvarni broj hrvatskih žrtava od strane Armije BiH i njenog zločinačkog partnera mudžahedina. A taj broj od tisuće počinjen je u vremenu dok su mudžahedini bili pod kontrolom tvoga oca, jer kažete „u početku nije bilo nikakve kontrole”, želeći tako skinuti svoju i očevu odgovornost.

Zašto je onda tvoj otac sa suradnicima, a možda si i ti bio s njim, gotovo svaki tjedan dolazio u njihov centar u Gluhoj Bukovici i što je u tim posjetuma nadzirao. Zar je mogao dolaziti među one koje ne kontrolira. Ako je to tako, onda je mogao dolaziti i među srpsku vojsku. Ili je i dolazio, ili ste dolazili, i to će vrijeme razotkriti. A prije toga broj žrtava tvojih zločinaca znaju Hrvati u BiH, napose oni u Lašvanskoj dolini. Zato ste mudžahedine i nagrađivali okupiranim hrvatskim selima i kućama i zbog toga kako sam priznaješ „Oni nisu bili isterani iz BiH”. Da, oni nisu istjerani, zna to i Amerika i Europa, i Hrvati i Srbi, oni su još tu u svojim entitetima u kojima ne važe nikakvi zakoni, osim njihovih. Iz njih izlaze u terorističke akcije po Europi i svijetu, i opet se neometano vraćaju na odmor i pripreme za sljedeće zločine.

Bakir kaže „da su zločini mudžahedina barem trostruko manji od onih koje je napravila Herceg Bosna”. Ako ste izbrojili njihove zločine na prste, pa to iznosi 5, onda to znači da hrvatski zločini koje je napravila Herceg Bosna iznose 15. A samo u hrvatskom selu Maljine ste poubijali 36 hrvatskih civila, žena i bolesne djece, i tu masovnu grobnicu ne otkrivate ni danas, što je znači opet daleko više zločina Armije BiH i mudžahedina nad Hrvatima, negoli Herceg Bosne nad Muslimanima.

 

Sve je to  bošnjački  proces prebrojavanja krvnih zrnaca u Bosni i Hercegovini, kao sredstvo mirnodopskog okupiranja i islamiziranja šarolikog beha društva, kojem je cilj po Alijinoj Islamskoj deklaraciji da je islam „vrhunac demokratije”. Da, islam je „vrhunac demokratije“ u tebi i tvom ocu prijateljskoj Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Iranu i svim drugim muslimanskim zemljama, ali zasigurno ne i na europskoj periferiji u Bosni i Hercegovini. Jedini način, a to bi i bilo najbolje, da uvedeš islam kao „vrhunac demokratije“ je dioba Bosne i Hercegovine na tri nacionalna i vjerska entiteta, hrvatski, srpski i bošnjački. Samo tako ustrojena Bosna i Hercegovina ima neku budućnost. Svaki narod na svome i svi jedni pokraj drugi u Bosni i Hercegovini.

 Vinko Đotlo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Na svijetu ima jedan Richembergh i taj je izvanredni raritet zapao upravo nas Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Kažu mi dobri poznavatelji njemačkog jezika da prezime Richembergh ne postoji na njemačkom govornom području. Richemberga, naravno, ima, Richembergha ne. S njima se slaže i najveći autoritet suvremenog svijeta – Google.

Ipak, ima jedan Richembergh na svijetu, i taj je izvanredni raritet zapao upravo nas Hrvate. Kad smo srećkovići! Naš unikat je Goran Beus Richembergh, član stranke GLAS i zastupnik u Saboru republike Hrvatske. On je, kako pišu mediji, s dvadesetak godina osvijestio svoje njemačke korijene i, shodno tomu, uzeo prezime Richembergh. Ovo ‘h’ na kraju je valjda dodao da mu novo prezime zvuči još njemačkije.

Kad je u Saboru najavljena minuta šutnje za generala Praljka, Beus Richembergh se javno oglasio da odbija odati počast ”ratnom zločincu”. Nedavno se obrušio i na generala Glasnovića, očito je da iz nekoga razloga ne voli hrvatske generale. Zatražio je da se general Glasnović podvrgne psihijatrijskom vještačenje jer on misli ”da taj čovjek nije zdrave glave”. Možete li zamisliti da se u parlamentu bilo koje zemlje jednom ratnom generalu tako obraća čovjek tako beznačajne biografije kao što je Richemberghova!? Biografije u kojoj je pamćenja dostojna jedino činjenica da je promijenio prezime. I to krivo, to jest u neskladu s jezikom naroda čijim se pripadnikom tom promjenom htio prikazati. No, to je njegova stvar, može se osjećati i Klingoncem ako želi, no to mu ne daje pravo da vrijeđa one koji su stvarali države u kojoj on dobro živi.

To, na žalost, ponešto govori i o nama, a ne samo o njemu. Da Richembergh nije usamljen, pokazuje to i Pupovčevo prezrivo obraćanje generalu Glasnoviću kako nije dostojan da mu on, Pupovac, i odgovori na postavljeno pitanje. S Pupovcem je HDZ u dugogodišnjem savezništvu, tješnjem i sudbonosnijem od obične koalicije, dok se od Glasnovića oštro distancirao.

S druge strane naši su političari i te kako uviđavni prema inozemnim političarima i, što je još gore, njihovim politikama. Evo, netom što nas je propisno opleo nakon ionako mlakih prosvjeda protiv sramotne srpske izložbe o Jasenovcu u UN-u – predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala je Vučića u posjet Hrvatskoj. I tako obezvrijedila i te mlake prosvjede. Dobro je što je Plenković ovaj put bio nešto oštriji prema Vučiću i spomenuo ratnu odštetu, no nije dobro ako je isključivi povod za to njegova averzija prema predsjednici.

U svim tim političkom pripetavanjima sa susjedima Hrvatska uvijek ostane nekako ispljuskana, nerijetko i ukorena od Bruxellesa. Ono što osobito iritira jest da i nakon tih ”međunarodnih batina” naši politički prvaci i dalje papagajski ponavljaju da je naš najvažniji vanjskopolitički interes da Srbija uđe u Europsku uniju i da je Slovenija prijatelj Hrvatske. Budimo iskreni, stvari stoje upravo suprotno. Najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske mora biti onemogućavanje Srbije da uđe u EU sve dok na zadovoljavajući način ne riješimo i zadnje otvoreno pitanje među. A ni onda ne bismo trebali popustiti – budući da smo iz Jugoslavije otišli upravo zbog Srbije, ne čini mi se baš pametnim čeznuti opet za zajednicom država u kojoj će biti i Srbija. Slovenci nam, nemojmo se lagati, nisu nikakvi prijatelji, učinili su sve što je u njihovoj moći da naškode našim državnim interesima. Uostalom, još uvijek drže vojsku na našem tlu.

Te jednostavno dokazive stvari naše političke elite jednostavno ignoriraju i sviraju glupe uspavanke za narod po notama koje stižu iz Bruxellesa dok Ramljak i četrdeset savjetnika vrte tuđu lovu kao u filmu. Sve mi se nekako čini da će na kraju ispasti da je to ipak bila naša lova. A dašak suverenističkog vjetra koji je počeo piriti u srednjoj Europi nikako da stigne do nas.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Islamski radikalizam na djelu u Tešnju – Pripremaju djecu za ratovanje protiv ne-Bošnjaka

Objavljeno

na

Objavio

U početku veljače 2018., u vremenu kada je bošnjački član beha tronacionalnog Predsjedništva Bakir Izetbegović u Briselu, a zatim i u Zagrebu, obmanjivao javnost da nema islamskog terorizma u nefunkcionalnoj, i neodrživoj Bosni i Hercegovini, neki beha mediji su objavili video snimku u kojoj se vidi kako se u turističkom odmaralištu Jelah, na jezeru Jelen kod Tešnja, podučavaju muslimanski dječaci od devet do sedamnaest godinana islamu i prolaze neku vojnu obuku.

Uistinu, nigdje se u svijetu ne ubija tako brutalno istina i brani laž kao u Bosni i Hercegovini. I nigdje se ne govori toliko laži i ne brani terorizam i teroristi kao u europskoj bosanskohercegovačkoj zemlji vehabija, mudžahedina, isilovaca. Ono što cijeli demokratski, europski i slobodni svijet vidi bošnjački politički i vjerski čelnici to ne vide.

Naime, ništa se u ratom razrušenoj i još uvijek razarajućoj Bosni i Hercegovini ne događa osim priprema za rat, za genocid, za progone. Sve druge društvene aktivnosti, gradnja mira, suživota, tolerancije, praštanja, dijaloga i materijalnog boljitka, su po strani, na njih se ratnici i branitelji laži ne osvrču, zbog čega se stječe dojam da je beha društvo ratno, konfliktno, i više nikad pomirujuće. Bošnjački ratnici su okupirali sve institucije beha društva, škole, vjerske objekte, fakultete, tvrtke. Kamo god se čovjek okrene naiđe na ratnika, vjerskog fanatika, islamistu, radikalistu, te sa svih strana, i iz svih institucija odjekuju povici “Alahu ekber!”. Uzvik pjesma koju muslimanska djeca izgovaraju i prije negoli kažu mama.

Ono zašto se mislilo da je muslimanskom korpusu u Bosni i Hercegovini strano, neprihvatljivo kao europskom narodu, ono je njima zavladalo u tolikoj mjeri da u nekim fanatičnim ponašanjima nadmašuju i mnoge radikalne islamske narode. Mislilo se, naime, da je vjerski radikalni islam, s teroristickim dimenzijama, stran i odvratan, neprihvatljiv i nepoznat beha Muslimanima, ali očito da se u tim nadanjima, susjeda Hrvata i Srba, iznevjerilo i prevarilo.

Jesu li beha kršćani bili toliko naivni pa vjerovali u nemogućnost vjerskog muslimanskog radikalizma, ili su beha muslimani bili toliko podli da su uspjeli sakriti taj svoj vjerski fundamentalizam. Bit će i jedno i drugo, a ipak, nažalost, više ovo drugo, koje je uistinu jedna sodomsko-gomorska vjerska islamska opasnost za Bosnu i Hercegovinu kao svijet u malom, a time i za svijet, u prvom redu Europu. Tko je kriv i odgovoran za tako brzu vjersku radikalizaciju Muslimana, naroda koji sam sebe predstavlja europskim, pokazujući i demonstrirajući vjerski fanatizam, šireći ga svakim danom po Bosni i Hercegovini i njime prijeti susjedima kršćanima, Srbima, te napose Hrvatima kao federalnom partneru. Lažno je i prozirno muslimansko opravdanje tih vjerskih akcija građansko-vjerskim beha ratom u kojem su, navodno, oni bili jedine njegove žrtve, te da je ta, naravno lažna, činjenica radikalizirala njihov narod.

Zar u građansko-vjerskom beha ratu nisu bili svi narodi, sve vjere, žrtve jedni drugi. Jesu, i to je nepobitna istina, kao jedini i ničim zamijenjivi temeljac buduće zajedničke Bosne i Hercegovine, i koju, polako ali sigurno prihvaća cijeli svijet. Mali korak za veliku buduću sigurnu, slobodnu i za sva tri beha naroda prihvaćenu Bosnu i Hercegovinu. Ako je to tako, a jest, nije li onda i stradanje Hrvata katolika od strane Muslimana, koji su počinili strašne zločine u dimenzijama genocida i konfesiocida na spaljenim i opustošenim hrvatskim prostorima, moglo postati razlogom vjerskog katoličkog fanatizma. Nije, niti će, i niti može. Kada bi se vodili muslimanskom teorijom razvoja i podupiranja vjerskog islamizma, i Hrvati katolici bi imali daleko više razloga od Muslimana da svoju sadašnjost pretvore u vrijeme vjerskog terorizma, priprema za rat, obuke ratnika, širenje mržnje, svega onoga negativizma koji dolazi iz muslimanskih sredina. To nije dio mentalnog sklopa eurospkih naroda, čije obitelji je dio tisućljeće stari hrvatski narod, niti nauk katoličke vjere.

Okupirani hrvatski prostori, bilo od Srba ili Muslimana, poligoni su za vojnu obuku budućih ratnika. Činjenica da se na tim teritorijama odvijaju pripreme okupatorskih ratnika, Srba ili Muslimana Bošnjaka, potvrđuje ratni cilj zaraćenih beha strana, borba za teritorij. I kao što je kroz prošlost bilo, a tako je i danas, okupator se uvijek ukopava na osvojenim teritorijima, pokazujući namjeru trajnog ostanka na njima, ali i demonstraciju moći nad porobljenim narodom od kojeg je osvojio zemlju.

U nekim koordiniranim i planiranim vremenskim intervalima svjetska i beha javnost se obaviještava o vojnim centrima obuke srspki i muslimanskih ratnika. Obim tih priprema za rat, jedne i druge strane, je toliko raširen da se i djeca obučavaju ratnim vještinama, trenirajući fizičku izdržljivost do iznemoglosti. Jedan mjesec vijesti dolaze iz genocidne Republike srpske kako se njihovi ratnici obučavaju i pripremaju ili u etnički čistom njihovom entitetu, ili u majčici Rusiji. Drugi mjesec javnost se obaviještava da Bakir Izetbegović sprema i naoružava deset tisuća isilista, koji čekaju zapovijed „Za Alaha, spremni!“.

Budući da Bakir uviđa Dodikovu vojnu superiornost, bilo u broju ratnika ili u njihovoj opremljenosti u Rusiji, Izetbegović mobilizira djecu za budući rat, u ratu gotovo nestale Bosne i Hercegovine. Po uzoru na islamske zemlje gdje su djeca glavni ratnici, i to najbrutalniji, ne svojom krivnjom več zaslugom vjerski učitelja, u samoubilačkim akcijama opasani eksplozivom, i bošnjačko čelništvo priprema djecu za te brutalne i razarajuče akcije ubijanja neprijatelja i samoubijanja. Kao i sve druge terorističke islamske akcije u Bosni i Hercegovini i ove pripreme djece za ratnike bit će za svjetsku javnost i Visokog predstavnika, „psi laju karavana prolazi“.

Gdje su međunarodne organizacije za zaštitu djece. Zloporaba djece u pripreme za rat u Bosni i Herecgovini, a zasigurno kasnije i šire, prelazi i granice turske otimačine kršćanske djece od roditelja i njihovo odvođenje u Tursku na prisilnu islamizaciju, pripreme za ratnike i vojskovođe, te zatim slanje da ubijaju čak i roditelje po Bosni. Mora se čovjek upitati, kakva je to vjera islam, na kojim postulatima, zapovjedima se ona temelji. Je li ubijanje njen temeljni nauk, ili je krivo tumače vjerske vođe, poput Mustafe Cerića ili onoga vehabije sa bradom i kratkim hlačama, Envera Hebibovića koji u Jelahu kod Tešnja obučava muslimansku djecu „o razvijanju motoričkih vještina, ali i moralnih osobina kroz vjersku naobrazbu”. Nadati se da islam ne počiva na tim temeljima, na kakvima se danas odgajaju i za rat pripremaju muslimanska djeca-askeri.

Muslimanski askeri, odnosno djeca-vojnici, po onome kako odgovaraju na upit učitelja tko su, očito da su spremna za akcije, bilo u BiH bilo u svijetu. Kako bi ih što bolje sakrili od javnosti, ali i njima manipulirali, obučavaju ih na turskom ili arapskom jeziku, nije li to novi oblik janjičarenja bosanske djece, pa su im zbog toga i tu ratnu organizaciju nazvali Asker, vojnik. Na pitanje učitelja „Tko smo mi?“ djeca vojnički jasno odgovaraju „askeri“, sa turskog prevedeno – vojnici. I za ovo će Izetbegovići, Cerić, Genjac, Mlaćo, Halilović, Suljagić i ostala bratija reći, nema radikalnog isilizma u Bosni i Hercegovini. Neka definiraju i kažu nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, što je to onda islamski terorizam?

Vinko Đotlo

Djeca sa zoljama i u uniformama na proslavi tkz Armije (VIDEO)

Ivo Lučić: Tko sprema Askere za novi rat u Bosni i Hercegovini

facebook komentari

Nastavi čitati