Pratite nas

Bandić: Razmišljam o Pantovčaku (Video)

Objavljeno

na

ZAGREBAČKI i osječki gradonačelnici, Milan Bandić i Ivica Vrkić, gostovali su večeras u emisiji “Bujica” na Osječkoj televiziji.

Milan Bandić najavio je svoju potencijalnu kandidaturu na predsjedničkim izborima.

Milan-Bandic_reference“Na predsjedničkim izborima ću sudjelovati na tri načina. Jedan način je podrška već deklariranim kandidatima. Vidjet ćemo hoću li se i sam kandidirati. Na prošlim izborima bio sam u drugom krugu. Nisam ja to zaboravio. Obišao sam čitavu Hrvatsku”, odgovorio je Bandić na pitanje hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima.

Vrkić i Bandić komentirali su i navode o mogućem formiranju nove političke opcije koju bi uz njih dvojicu trebali predvoditi i Radimir Čačić i Ivan Jakovčić.

“Drago mi je da se Čačić vraća na političku scenu. Što se tiče parlamentarnih izbora, ja tako daleko još uvijek ne razmišljam”, kratko je rekao Vrkić.

“Kad smo se Čačić i ja sastajali pili smo kavu. Želim mu puno sreće u daljnjoj političkoj karijeri. Dijeljenje fotelja po stranačkom ključu je potrošeno. Ljudi će na parlamentarnim izborima odlučiti. Vidjet ćemo je li budućnost Hrvatske u dijeljenju fotelja po stranačkom ključu ili u našoj stručnosti. Ako do toga dođe, spreman sam stati na čelo te kolone”, rekao je Bandić.

Dan ranije zagrebački gradonačelnik po pitanju parlamentarnih i predsjedničkih izbora bio je puno izričitiji.

“Došlo je vrijeme da netko tko je nešto napravio u životu, tko nije hit, da pokuša nešto napraviti i na nacionalnoj razini. Ako sam od Zagreba uspio stvoriti europsku hrvatsku metropolu onda sam po modelu Zagreba spreman stvoriti europsku Hrvatsku”, rekao je Badić.

Gradonačelnici su komentirali i aferu ZAMP-HRT.

“Neka institucije rade svoj posao, ja vjerujem u trodiobu vlasti. Trebamo imati nultu stopu tolerancije prema svim nepodopštinama”, rekao je Bandić.

Vrkić je na istu temu rekao da je potpisao jedan aneks, a njegovi pravnici su mu rekli da tako nalaže zakon. “Ne mogu vjerovati da nitko dosad nije pokrenuo inicijativu u Saboru da se taj zakon promijeni”.

Milan Bandić komentirao je i Josipovićeve komentare na račun Kolinde Grabar Kitarović koje su iz udruge B.a.B.e. procijenili seksističkima.

“To je tek početak u kampanji koja tek slijedi. Nisam slušao što je rekao, niti sam odvjetnik i zaštitnik Josipovića ili HDZ-ove kandidatkinje. Već se unaprijed rade neki spinovi, ankete, fešte. Što se tiče njegove izjave ticala se toga da je sve izjave davao Tomislav Karamarko. To je tek početak”, zaključio je zagrebački gradonačelnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Prof. emeritus Matko Marušić: Stanje odlično i bit će još bolje

Objavljeno

na

Objavio

Približavamo se kraju 2018. godine. U siječnju će se navršiti 27 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Ako gledamo u retrospektivi, svi ozbiljniji analitičari složit će se da u tih 27 godina Hrvatska nije postigla koliko je mogla i da je još uvijek riječ o nedovršenoj državi s premalo hrvatskog sadržaja.

U sadašnjem trenutku hrvatske povijesti nameće se pitanje koji su to danas ključni problemi hrvatske države koji joj nedaju ići naprijed i gdje se nalaze rješenja za te probleme. U dva nastavka donosimo komentare na ovu temu istaknutih hrvatskih intelektualaca. Sa HKV-a donosimo komentar: prof. emeritus Matka Marušića:

Danas je u Hrvatskoj stanje odlično i bit će još bolje. Svi oni koji će mi zamjeriti, pače se i zgroziti nad tom tvrdnjom, naći će sebe na kraju ove male rasprave.

Dva su razloga zašto ljudi misle da u Hrvatskoj nije dobro, da Hrvatska „ide u krivom smjeru“ i da će propasti.

Hrvatska i njezini problemi

Prvi je razlog to što u Hrvatskoj ima mnogo problema. Njih ovdje ne ću analizirati, jer bi za to trebao veliki prostor i pomno obrazlaganje. Ti su problemi povijesno naslijeđeni i objašnjivi, primjerice korupcija, nerad, neznanje, kradljivost i lažljivost. Zbog njih napredujemo sporije nego bismo mogli i željeli, ali tu se ne smije upasti u „začarani krug“ argumenata: imamo, primjerice, veliki problem s korupcijom, ali ona je naslijeđena, a nije produkt slobodne i samostalne države. Korupcija usporava napredak, a onda to „ljuti“ upravo one koji su i sami korumpirani. Državu bi trebalo optužiti za slabo suzbijanje korupcije, ali i to je „začarani krug“ – naravno da se država slabo bori protiv korupcije kad je – korumpirana.

No ja želim ovdje vrlo glasno i uvjereno uzviknuti da, usprkos nabrojenim (i nenabrojenim) problemima, stanje u našoj državi uopće nije teško! Rješenje naslijeđenih problema traži civilizacijski pomak, dakle puno vremena i truda, a ljudi su nestrpljivi. Očekuju da im se dobar život dogodi sam, kao da ne znaju da ga sami moraju takvim napraviti. Danas nam je najbolje u našoj povijesti, a tko dobro gleda vidi da lijepo i napredujemo. Tko je nestrpljiv, preporučit ću mu odličan lijek: neka zaboravi na sve druge, na politiku, sudstvo i korupciju, čak i na slabo stanje Hajduka, i neka se brine samo za sebe i svoju obitelj. Vrlo brzo će mi biti mnogo bolje.

Neprijatelji uspješno ocrnjuju Hrvatsku

Drugi razlog zbog kojega mnogo ljudi misli da je stanje u Hrvatskoj teško je privid i propaganda koje stvaraju hrvatski neprijatelji. U Hrvatskoj postoje ljudi, moćni ljudi, koji su njezini neprijatelji. Oni žele da Hrvatska propadne. Oni su uvijek, sa svojim pretcima, bili protiv hrvatskoga osamostaljenja i to su i danas.

Grubo govoreći, zbog tisućugodišnje okupacije, u Hrvatskoj su od davnina postojali ljudi koji su se zbog ovih ili onih razloga prodali okupatoru. Da ne idemo u dalju povijest, u novijoj su to bili madžaroni, austrofili, talijanaši, autonomaši, orjunaši, jugoslaveni, a danas su to komunisti. Suvremeni komunisti su, treba to dobro uočiti, danas zakrinkani u liberale, „nezavisne intelektualce“, civilno društvo, lažne manjine ili u obične prikrivene udbaše. Komunisti su neprijatelji slobodne i samostalne Hrvatske prije svega jer njihova ideologijacilja na ukidanje nacionalnih država i vjera. No povrh toga, zbog komunističkoga internacionalizma i i posljedičnoga Titova jugoslavenstva, oni su povezani s velikosrpskom politikom, često i nesvjesno, pa su dodatno protivnici hrvatske samostalnosti.

Treba se prisjetiti, primjerice, da su partizani (pomiješani sa četnicima) primarno ratovali protiv NDH, a ne protiv Nijemaca. Kad se dobro prostudira partizanski rat, vidjet će se da su partizani ofenzivno ratovali samo protiv ustaša i domobrana, a Nijemce su izbjegavali i od njih su samo bježali ili se branili kad su bili stjerani u kut. Svi „sedam ofenziva“ Nijemaca na partizane su zapravo njemačko „čišćenje terena“ (osiguranje transporta za Grčku), a tek 1945. partizani poduzimaju napade na već poražene Nijemce u povlačenju (ali poražene od Saveznika).

Neprijatelja Hrvatske u Hrvatskoj nema mnogo, ali su napuhani kao žabe kad krekeću. I krekeću, uvijek isto – protiv Hrvatske, a s pozivanjem na lažni antifašizam, ustaštvo, nacionalizam. Malo ih je, ali su odvratni. No moramo znati da njih svih zajedno, uključivši i one bolesne, lude i izravne plaćenike iz inozemstva, u Hrvatskoj nema više od 20%, onoliko koliko je bio procijenio gospodin prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Račun je razmjerno jednostavan: na referendum o hrvatskoj samostalnosti 19. svibnja 1991. izašlo je 83,56 posto birača, a od njih se 94,17 posto izjasnilo za samostalnost. Kad se ta dva broja pomnože dobije se da je za hrvatsku samostalnost, nakon 888 godina sužanjstva, čežnje za samostalnom i slobodnom državom i žrtvovanja milijuna života za tu čežnju, glasovalo 78,7% hrvatskih građana. To je fantastičan broj, ali on znači i da je 1991. ipak čak 21,3% hrvatskih građana bilo protiv stvaranja samostalne hrvatske države. U kategoriju „protiv“ ovdje sam ubrojio i one ljude koji nisu bili neprijatelji, ali nisu bili ni dovoljno domoljubni da izađu na izbore. Taj broj od 21,3% onih koji nisu glasovali za hrvatsku samostalnost blizu je Tuđmanove procjene.

No nakon toga je iz Hrvatske odselilo mnogo Srba koji nisu htjeli živjeti u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi i dobar broj nekih drugih koji su tu i takvu državu mrzili. Odselilo je i dosta Hrvata, onih koji su se bojali rata i poraza. Zato se danas može dati samo gruba procjena koliko u Hrvatskoj živi njezinih neprijatelja. Ja procjenjujem da ih je između 10% i 15%, ali i to može biti pretjerivanje, jer je posljednji popis stanovništva otkrio da se 86% stanovnika Republike Hrvatske smatra katolicima, 10% su neke druge vjere, a samo je 4% ateista. Pomna i stručna analiza tih brojeva svela bi udio hrvatskih neprijatelja negdje na 10%.

Neprijatelji slobodne i samostalne Hrvatske među hrvatskim stanovništvom su heterogeni, od četnika koljača do bijeda koji se prodaju i za male novce, možda čak i nesvjesno. Najviše je budala, a svi su nesretni, jer žive u državi koju mrze. A u vrijeme demokracije, globalizacije i hrvatskoga članstva u Europskoj Uniji, samo budala može živjeti u državi i društvu koje mrzi. Ili onaj tko svoju patnju dobro naplaćuje, pa mu se čini da dobro trži smisao ljudskoga, u tom slučaju svojega života.

Dva su moguća razloga zašto neprijatelji Hrvatske ipak žive u Hrvatskoj. Prvi je da im je tu dobro, jako dobro, jer su se pod Titom napljačkali (vidi npr. židovski stanovi), nametnuli na dobre pozicije (mediji, sveučilišta, nevladine udruge) i nigdje materijalno ne mogu bolje živjeti s toliko malo rada i znanja koje ovdje ulažu i imaju. Glumataju intelektualce internacionalce, znanstvenike društvenih i humanističkih znanosti i borce za ljudska prava, sve do internacionalno poželjnih spolnih i drugih „različitosti“. Drugi razlog življenja hrvatskih neprijatelja u Hrvatskoj je da su to plaćeni neprijateljski „spavači“, koje narod kolokvijalno naziva „udbašima“. No to nisu oni istočnonjemački udbaši u sivim kaputima, masne kose i uvijek namršteni; danas su to uglađeni sveučilišni profesori „širokih vidika“, koji više ne nose pištolje u džepu, čak ni prislušne uređaje, nego glume liberalne demokrate, a žive na novcu iz inozemstva koji dobivaju za denunciranje Hrvatske. Linije takve povezanosti gotovo uvijek se mogu ispratiti do četničkih organizacija u inozemstvu. Odličan primjer je kažnjavanje nogometaša Joea Šimunića – tko ga je prijavio i tko je protiv njega svjedočio. (Pogledajte malo bolje.)

Deset do petnaest posto neprijatelja za junački, domoljubni i jaki hrvatski narod ne bi trebao biti problem, ali jest. Jer hrvatski narod nema dovoljno intelektualaca, ali stvarno domoljubnih, poput Hosovaca, koji bi neprijatelje porazili suvremenim metodama ratovanja, dakle – znanjem, finoćom, pismenošću i intelektualnošću.

Šifra je: domoljubni i učeni. Jer ima i domoljubnih i učenih, ali obje značajke zasad ipak razmjeno rijetko dolaze zajedno.

Hrvatskih vrhunskih, a domoljubnih intelektualaca ima malo jer su u protoku vremena pobijeni ili im je pogušeno stvaralaštvo: zabranjeno, sakriveno, izobličeno, ismijano. Danas bi i mnogi pošteni ljudi rekli da je Renato Baretić najbolji suvremeni hrvatski pisac, a Baretić nije dostojan ni olovku oštriti jednom Ratku Cvetniću (zna li tko za njega?) ili Ivanu Aralici. Oni su pogušeni, eto, sami svjedočite; jer TV prikazuje tko dobiva nagrade za najbolje knjige, a ne prikazuje tko o tome odlučuje.

U eliminaciji hrvatskih vrhunskih intelektualaca postoji više tehnologija. Prva je da su ubijani; od Milana Šufflaya do Bruna Bušića. Potpuni genocid hrvatskih intelektualaca obavljen je 1945., kad su pobijeni svećenici, inače povijesna srž hrvatske domoljubne intelektualnosti, elitni vojnici, novinari, sudci i poduzetnici. Sjetimo se samo jednoga primjera, koji je zatajen, a zaprepašćujući je: zatvoren je i u zatvoru je 1949. umro Ivo Tartiaglia, najbolji splitski gradonačelnik svih vremena – jer je i osobno bio bogat. Ulica koja se zvala po njemu preimenovana je u Ulicu prvoboraca, da bi, kad je preimenovana u Zvonimirovu ulicu komunisti, (sada „lijevi liberali“) kreketali da je to ustaštvo i napad na kulturu i „antifašizam“. Zatajili su da su tu ulicu oni prvi preimenovali, s tim da su i u smrt poslali čovjeka po kojemu se do njihova dolaska zasluženo zvala!

Nakon totalnog kulturocida 1945., slijedi 45 godina gušenja i laganja. Gušeni su i ugušeni svi hrvatski domoljubni intelektualci (1967., 1972., Bijela knjiga, I. Mandić, S. Šuvar, ne može se ovdje sve nabrojiti). Školsko gradivo u svim društvenim i humanističkim predmetima potpuno je promijenjeno i istine su zamijenjene lažima. Uspostavljen je kult Tita i Partije, a partizanski i ustaški pokreti prikazani su opširno i značajno lažno. Danas, kad je ekipa Budak-Jokić-Divjak svela povijest Domovinskoga rata na nekoliko školskih sati (8? – ne može se doznati!) u osmom razredu osnovne škole, a u gimnazijama ga uopće nema (!!!), svi su zaboravili (a „napredni“ taje) da se narodnooslobodilačka borba učila detaljno (a lažno!) po godinu dana i u osnovnoj i u srednjoj školi, i to samo u predmetu Povijest, a onda i u drugima, vrlo opširno: filozofija, sociologija, ekonomija, zemljopis, društveno-politički odgoj… ne mogu se više ni sjetiti u kojemu nije, osim matematike. A danas antife, te iste koje su taj i takav program bile sastavile i nametnule, u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj krekeću da „politiku treba maknuti iz škole“. Idu za tim da se ne bi učila istinita, slavna i pobjednička hrvatska povijest!

U času kad se Hrvatska osamostalila, komunistički su kadrovi bili na svim pozicijama u državi – od Udbe i vojske do glumaca i učiteljica. Oni su se onda uzvikali da se ne smije progoniti „vrijedne kadrove“, domoljubna Hrvatska nije vrijednih ni imala, i oni su ostali u školama i u kulturi. I nastavili su svoje „antifa“ učenje. Kad su vidjeli da ih se ne će dirati i kad je rat jenjao, digli su glas kreketa – kao da je to još uvijek Titova, njihova Jugoslavija.

Nastao je privid propasti i izdaje, i to – kao da su i propast i izdaja došle od domoljubne hrvatske vlasti!

Neprijatelji Hrvatsku napadaju i kroz kritike životnoga standarda, i to im odlično prolazi. Naime, život nakon propasti (nerazvijenosti) komunizma i ratnih razaranja 1990.-1998. ionako nije bio lak, i zlikovci razmjerno lako uspjehe i napredak prikazuju kao neuspjeh hrvatske države. Ljudi u to vjeruju jer drugo i nemaju prilike čuti, a uz slaba ili nikakva znanja, vještine i radni moral koji su naslijedili ne mogu vratiti optimizam i bitno vidljivo popraviti svoj standard. Zato 10% napuhanih kreketuša uspijeva zatomiti velike uspjehe slobodne Hrvatske koje dokumentira tisuće podataka! Tisuće, da! Od jave sna o autocesti, do nezamislivog stanja da nemamo inflaciju i da je državni proračun uravnotežen. Da ne govorim o vilama s bazenima u Dalmatinskoj zagori, ili sasvim previđenom izvješću ministra g. Garija Cappelija koji je ovih dana najavio da Hrvatska u dolazećoj godini 2019. u turizam ulaže milijardu i sto milijuna eura! Pa samo bi za tu vijest trebala zvoniti zvona hrvatskih crkava, zar ne bi?

A sjetite se samo priče o izraelsko-američkim ratnim zrakoplovima F16! Prvo smo ih kupili (imamo novca). Drugo su nam ih Izraelci prodali (ne tretiraju nas kako naši komunisti htjeli, v. Joe Šimunić). Treće, užasnute tim važnim postignućima, antife su tvrdile da su to stare kante. Pa je nastao neki oblik spora između Izraela i SAD oko licencija, pa su žabe kreketnule da to nisu bile stare kante nego da će Amerikanci zabraniti prodaju. Pa je neka antifa novinarka pitala (TV) ministra obrane Damira Krstičevića hoće li ostati u Vladi (kao „odgovoran je jer je pogriješio u kupovini“), a on je, genij moj mili, rekao: „Ne razumijem; imate li Vi neki drugi plan?“

Tako treba odgovarati žabama kreketušama.

Kako nam je, dakle, danas, Marušiću?

Treba razumjeti kao i zašto danas ima jako malo vrhunskih hrvatskih intelektualaca koji su i zdravo domoljubni, zašto naša djeca ne znaju hrvatsku istinu i preziru svoje roditelje „desničare“ i da je to zato što – sa službenih i plaćenih pozicija – žabe kreketuše krekeću da smo ustaše, katolibani, nacionalisti, nazadni i – siromašni.

Loše jest, jer smo preslabi (slabo učimo i radimo, jer su najbolji pobijeni i pogušeni), preblagi (katolici) i neiskusni u borbama u demokraciji, pa se od komunizma i srpskih pustošenja presporo oporavljamo. Treba se usredotočiti na sveobuhvatne analize svake vijesti koja nam se čini važnom (v. Joe Šimunić, F16, Capelli, Tartaglia), učiti, raditi i štititi svoja prava i svoju Domovinu. Samo nju imamo. Oni nam je hoće uzeti da bi nas podjarmili i da nestanemo u mukama, jer će nam, naprimjer, oduzeti djecu i zatvoriti pa prenamijeniti hramove. Ne smijemo se između sebe svađati (npr. kao što demografi napadaju Vladu) nego raditi, a žabama kreketušama uzvratiti kao majstor Krstičević. On to zna i može, jer ih je i u ratu taracao (splitski izraz za sravnjivanje sa zemljom).

Znam da će mi ovdje mnogi opet reći: „Nisi rekao kako nam je danas, Marušiću?“ Budući da me to pitaju časni i lojalni, domoljubni hrvatski ljudi, odgovorit ću ponovno, a kratko:

„Izvrsno. Nikad nije bilo bolje, a bit će i još bolje. Gledajte svojim očima, ne slušajte žabe kreketuše.“

Uostalom, držim da je dostatno citirati jedan mali odjeljak iz knjige koju sam za vas (braću Hrvate i sestre Hrvatice i sve ljude u Hrvatskoj) napisao ove godine:

„…ljubav nosi obveze, koje se vraćaju kao korist i ljepota življenja, ali neki bi ljudi htjeli dobro živjeti a da nemaju odgovarajuće obveze. Proistječe da u Hrvatskoj nesretno žive oni koji je nedovoljno vole i oni koji je nisu dostojni.“

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Cerar: Potreban je veći utjecaj SAD-a na Balkanu

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar vanjskih poslova Miro Cerar ocijenio je u razgovoru za Washington Post, vođenom tijekom boravka u SAD-u proteklih dana, da bi se američka administracija trebala jače angažirati u jugoistočnoj Europi ako ne želi jačanje utjecaja Rusije i Kine u tom dijelu Europe.

“Ako budu prevladali ruski ili kineski interesi, tu bismo regiju mogli izgubiti”, kazao je Cerar za WP, dodajući da bi prisutnost i angažman SAD-a trebali biti izraženiji.

Šef slovenske diplomacije istaknuo je u razgovoru da je u srednjoj i istočnoj Europi, uključujući i Balkan, posebno izražen interes Pekinga za jačanje ekonomskih i političkih veza pa da se tako i sam više puta sastao s najvišim kineskim dužnosnicima u okviru sastanaka čelnika država srednje i istočne Europe s Kinom.

Iako Slovenija ima samo dva milijuna stanovnika, ona privlači dosta interesa za investicije iz Kine, dok je SAD u tom pogledu mnogo manje vidljiv, kazao je slovenski čelnik, upozoravajući da bi povećano zanimanje Moskve i Pekinga u situaciji kad se Trumpova administracija, zbog svoje agende America First, manje angažira u Europi, moglo dovesti do promjene geopolitičkih odnosa u dijelu starog kontinenta, posebno na Balkanu.

Mislim da bi bilo vrlo dobro kad bi naši prijatelji i saveznici u SAD-u bili prisutniji u toj regiji, kazao je Cerar u razgovoru za utjecajni američki dnevnik koji upozorava da Trumpova administracija predlaže Kongresu proračunske rezove za potporu inozemstvu, dok Moskva i Peking ta sredstva sustavno povećavaju, a tako i svoj utjecaj u svijetu.

Slovenskim novinarima koji su pratili njegov posjet Washingtonu krajem proteklog tjedna Cerar je nakon razgovora s državnim tajnikom Mileom Pompeom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost Johnom Boltonom kazao da je države zapadnog Balkana što prije potrebno uključiti u transatlanstske integracije zbog europske sigurnosti i stabilnosti regije, te zbog geostrateških utjecaja koji dolaze iz šireg okruženja i svijeta.

Istodobno, kazao je da za SAD dobri odnosi Slovenije s Ruskom Federacijom “nisu problematični” te da je Slovenija uključena u sankcije protiv Rusije zbog ukrajinske krize.

Rusija, prema navodima Cerara, na zapadnom Balkanu ima popriličan utjecaj, a EU u suradnji s SAD-om u tom pogledu treba pokazati više odlučnosti jer Balkan spada u demokratsku europsku obitelj kao punopravan član, prenijela je Slovenska tiskovna agencija STA.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari