Pratite nas

Komentar

Bandić: Hrvatski građani će za osam godina živjeti kao u Švicarskoj

Objavljeno

na

Predizborna atmosfera s puno obećanja, ponegdje i prijetnji, odvija se užurnbano diljem biračkih baza u Hrvatskoj. Predaju se liste, predstavljaju programi i članovi, poziva na vjeru i vjernost.

Program su već predstavili, mnoge karte otvorili i krenuli u otvorenu utrku Za premijera. I to za Milana Bandića koji je bio gost RTL-a Danas.

U kampanji ste ‘Za premijera’, smeta li vam što su u fokusu za premijersku poziciju Milanović i Plenković? Božo Petrov nije skrivao ljutnju što se njega ne zove na sučeljavanje, ne zove se ni vas, a uvjereni ste da ćete postati premijer. Ljutite li se vi?

Ne znam zakaj se gospodin Petrov ljuti. No iskreno ne znam ni zbog čega se imaju sučeljavati Milanović i Plenković, oni su dva dobra pripravnika iz ministarstva vanjskih poslova. Milanović je dokazano nesposoban, a Plenković je nedokazano sposoban, nemaju se oko čega sučeljavati. SDP i HDZ su doveli Hrvatsku na gospodarska koljena. Ona je opustošena, iseljena, treba skinuti rukavice i reći građanima golu istinu. Oni su 21 godinu neuspjelo vladali naizmjence, i sad ponovno obećavaju štogod.”

Ako postanete premijer, tko će voditi Zagreb, nekako je teško zamislivo da vi nekome nakon toliko godina prepuštate upravljanje glavnim gradom?

“Nisam ja sve sam napravio, već zahvaljujući sugrađanima i svojoj ekipi, ne sumnjam da će i nakon mene na tu poziciju doći netko sposoban tko će moći voditi Zagreb.”

Jedna od pet točaka vašeg programa je pitanje nataliteta, HDZ i Narodna koalicija nude dulji rok s punom plaćom na porodiljnom i tisuću eura, mislite li da je to rješenje ili imate neko svoje?

Ako izdvojimo bilo koju točku, to nije cjelina. Bitno je da u vladu ulaze ljudi zbog znanja, struka i kompetencija, a ne zbog podobnosti. Kod nas je 21 godinu postojala vlada pripravnika i stranačkih uhljeba. Drugo što je bitno je afirmacija rada. Prestati honorirati nerad i prestati dijeliti nezarađeno. Treća je afirmacija obitelji onako kako to mi već 15 godina radimo u Zagrebu. Za četiri godine ćemo od Hrvatske napraviti Zagreb, a za osam godina od Zagreba Švicarsku. Ono što je najbitnije su pitanje odgovornosti odgovornosti te solidarnosti i zajedništva – to je temelj hrvatskog uspjeha.

Krajem mjeseca morate na sud, mislite li da će to biti teret vašoj kampanji?

To ne bih komentirao, sud neka radi svoj posao, a ja ću o tome progovoriti nakon izbora i imati ćete što čuti.

Ako postanete premijer, što će u vašoj Vladi biti bivši potpredsjednik vlade Radimir Čačić?

“Nikome nismo ništa obećali, bit će u grupi stručnih i kompetentnih ljudi, umjesto stranačkih poslušnika. Bit će tu i kolega Kojić, šef financija, Ljubo Jurčić ministar gospodarstva, a Čačić će voditi ono što najbolje zna, komunalnu infrastrukturu i javne radove.

Dobro ste detektirali da je ljudima puna kapa ustaša i partizana, proglasili ste kraj 2. svjetskog rata, kako vi mislite stati na kraj tim pričama?

Treba ponuditi ljudima projekte i programe da bolje žive. Ništa ne obećajem, kod mene su bitna djela a ne riječi. Ponavljam, za četiri godine hrvatski građani će živjeti kao u Zagrebu, a za osam kao u Švicarskoj. Ako to žele, neka glasaju za Milana Bandića.

RTL.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari