Pratite nas

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jure Vujić: međunarodni apel za komunistički Nürnberg.

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je zadnja rezolucija Europskog parlamenta od 19.rujna. kojom se izjednačava komunizam s nacizmom, prešućena  u službenim hrvatskim medijima, tako  je i prešućena važna inicijativa “Apel za komunistički Nürnberg “( tzv. Bukovsky-Cristin dokument),  koji je 7. studenog upućen Talijanskom Senatu u Rimu, od istaknutih znanstvenika, intelektualaca i javnih osoba : prof. Renato Cristina, prof. Roberto de Matteia, dr. Dario Fertilioa, senator Adolfo Urso, senator Lucio Malan i Vito Comencini.

Riječ je o međunarodnoj inicijativi koju je  inicirao prof. Renato Cristin (Sveučilište u Trstu, Italija), koja izražava i podržava ideju  od bivšeg disidenta Vladimira Bukovskog, kojom bi se komunizam  trebao osuditi kao ideologiju, i biti predmet  povijesne i moralne neopozive presude , onako kako je nacizam osuđen  tijekom Nirnberškog procesa. 30. obljetnica  pada Berlinskog zida je dobra prilika za davanje doprinosa ne samo povijesnom sjećanju i suočavanja sa totalitarnom prošlošću, već i konkretnom razrađivanju široke  anti-totalitarne  kulture u javnosti, koja se treba   okrenuti  budućnosti s ciljem pokretanja takvog  procesa koji bi trebao imati istu težinu i simboliku kao što je to bio slučaj sa Nirnberškim procesom nacizma.

U Apelu stoji da : „Komunizam nije pao sa Berlinskim zidom. Ta je ideologija još uvijek živa u svijetu, u državama i strankama koje su otvoreno komunističke i u političkom i kulturnom životu i koja pokušava minimizirati i izbrisati zločine komunizma, kao da je riječ o dobroj  ideji,  koja se samo poklapala sa usponom jednog brutalnog režima…“.

Poziv je dobio veliku međunarodnu podršku. Među prvih 200 potpisnika su Antonio Tajani (bivši predsjednik i trenutno član Europskog parlamenta, Italija), prof.Stephane Courtois (povjesničar, autor Crne knjige komunizma, Francuska), Robert R. Reilly (direktor Westminsterskog instituta , bivši direktor The Voice of America, bivši član Ureda ministra obrane, SAD), Mart Laar (bivši premijer i predsjednik nadzornog odbora Estonske banke), Erhard Busek (bivši vicekancelar Austrijska Republika, Austrija), Vladimir Kara-Murza (predsjedavajući, Zaklada za slobodu Borisa Nemcova, Rusija) i mnogi drugi. Platforma  europskog siječanja i savjesti (Platform of European Memory and Conscience), osnovana sa potporom Europskog parlamenta i Vijeća Europske Unije  također  podupire navedeni poziv.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari