Pratite nas

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ilija Cvitanović Dodiku – Ostavite žrtve koje su ubijene bez ikakvog suđenja

Objavljeno

na

Objavio

OPET UBIJANJE BEZ SUDA!

Gospodine Dodik ostavite žrtve koje su ubijene bez ikakvog suđenja, među kojima je ogroman broj žena i djece da bar počivaju u miru. Mi ćemo se moliti za njih, sjećati ih se i nećemo ih zaboraviti.

Jedan ozbiljan političar ne može sebi dopustiti “guslarski” govor bez zrnca argumenata, vođen isključivo mržnjom, i to težom od one koju vidjesmo ovih dana po ulicama Sarajeva. Samo čovjek koji ustraje u mržnji može brutalnim “kafanskim” rječnikom još jednom ubijati ubijene bez suda i suđenja vojne zarobljenike, žene i djecu.

Povijest se jedino može graditi na istini kakva god ona bila.

Podsjećam i Vas i sve koji žive od laži i na laži grade budućnost naroda, na riječi Vašega “oca nacije”, Dobrice Ćosića: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode.

Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Ukratko je sažeo vašu povijest, sadašnjost, a kako se čini i nažalost budućnost srpske politike.

ČINILO se da ste bar Vi toliko pismeni da dobro znate kako Vam ne vjeruju ni sugrađani ni Vaši birači dok napuhujete brojku ubijenih u Jasenovcu, jer postoji veliki broj srpskih historičara koji su svjesni da izreka “lažite, lažite, nešto će ostati” ne prolazi više ni kod najzaluđenijih kvazi-znanstvenika, pa ni kod običnih Srba koji, nakon svega, žele živjeti u miru s drugima.

HDZ 1990

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

DOŠLI I FRATRI NA RED: Kako multietnička SDA u multietničkom Sarajevu otima imovinu bosanskih franjevaca

Objavljeno

na

Objavio

Kada su srpske snage prilikom „mirne reintegracije“ Grbavice 1996. godine mirno i dostojanstveno zapalili zgradu dotadašnjeg poljoprivrednog fakulteta, nisu ni slutili da su omogućili bosanskim franjevcima povratak dijela njihove otete imovine, piše Tvrtko Milović na facebooku.

Kažemo dijela, jer povratak cjelokupne imovine onemogućuje poslijeratni suvereni vladar grada Sarajeva – SDA.

FRANJEVAČKE NEKRETNINE

Priča počinje 1937. godine kada franjevačka provincija kupuje oko 20.000 kvadrata prostora u današnjem naselju Grbavica za potrebe izgradnje samostana. 1940. zgrada je napravljena, da bi je osloboditelji grada i antifašisti 1947. godine oslobodili dotadašnjih vlasnika i dodijelili – sebi.

U zgradi je sve do 1992. bio smješten poljoprivredni fakultet, koji, kao što na početku rekosmo, srpske snage vatrom oslobodiše interijera i krova.

S obzirom da je zgrada do temelja devastirana, nije bilo posebnog interesa poljoprivrednog fakulteta da se vraća u objekt, pa su vlasti omogućile prvobitnim vlasnicima, franjevcima, da je o svom trošku obnove i koriste. Ne i da je posjeduju.

Od tri lamele (A,B i C) fratri obnavljaju dvije (A i B) a sam objekt biva prenamijenjen u učeničko – studentski centar i sjedište franjevačke provincije „Bosne Srebrene“.

OBNOVA

Fratri, poslovično vješti s novcem, osiguravaju novac i za obnovu posljednje uništene lamele „C“ 2016.
Ali, stvari su se promijenile od poslijeratnih godina. Niti je Sarajevo više multikulturalno, niti to više ima kome glumiti. Na čelu općine Novo Sarajevo je notorni Nedžad koji je kao dugovječni načelnik općine, prirodno razvio osjećaj vlasništva nad općinom, pa tako i nad otetom franjevačkom imovinom.

Naime, uz Lamelu „C“ se veže i skoro 8000 kvadrata zemljišta koje općina (Koldžo) može iskoristiti na različite načine.
Fratri, uvjereni u umiljata tepanja SDA kako su oni „čuvari Bosne“, ni ne slute da bi problem mogao izbiti s obnovom zgrade, jedne od posljednjih devastiranih na području Sarajeva.

No, općina Novo Sarajevo se pravi glupa, pa od franjevaca traži dokaz o vlasništvu. Kako restitucija nikad nije i nikad neće biti provedena, fratri nemaju dokaz da su vlasnici. Zbog čega im općina zabranjuje obnovu!
I fratri se onda prave blesavi, pa šalju općini zahtjev za obnovom na osnovu Ugovora o trajnom zakupu iz 2006. Ali nije Koldžo džaba načelnik 14 godina da nasjedne na folušku. Odbija i taj zahtjev.

Fratri zatim traže i dobivaju mišljenje Građevinskog fakulteta da je zgrada nestabilna, konstrukcija nepotpuna i na koncu – opasna po život prolaznika.

S obzirom da jedini imaju interes i sredstva za obnovu, i dalje vjerujući u dobre namjere Nedžada Koldže i općine Novo Sarajevo, fratri šalju još jedan zahtjev u ljeto 2017. za odobravanjem obnove.

Kako je zgrada već ozbiljno nestabilna, Provincijalat postavlja zaštitnu ogradu oko zgrade i obavještava Policijsku stanicu o početku radova.

Ali avaj. Općina nikad ne spava, pa je već sutra dan na teren izašla općinska inspekcija i zabranila radove. Razlog – nema urbanističke i građevinske dozvole. Koju, naravno, izdaje općina!

Provincijalat ponovo šalje zahtjev u lipnju 2017. i općina ga ponovo odbija. Sada je svima jasno da se ne radi o objektivnim razlozima, nego očitom interesu općinske administracije, prije svega načelnika, da se nastavi sa otimačinom imovine franjevaca.

Konačno, 23.06.2017. općina traži od Provincijalata da skloni i zaštitnu ogradu! Time ne samo da omogućuje ruševnoj zgradi da postane sklonište za narkomane i kriminalce u neposrednoj blizini vrtića, škole, učenika i studenata, nego dovodi u direktnu fizičku opasnost prolaznike u rezidencijalnom dijelu grada!

OHR i SDA

Na ukupan odnos općine prema franjevačkoj provinciji, provincijal fra Jozo Marinčić žalio se manje-više svima. Od gradonačelnika, premijera, vlade, OHR-a, članova Predsjedništva… Kako su svi oni na različite načine blisko vezani za SDA, ništa se nije dogodilo. Samo je Valentin Inzko poslao pismo podrške.

Fratri su se obratili i medijima, ali, iz iste ovisnosti o SDA, ni mediji nisu „pokazali interes“ za spomenutom temom.

I tako sve stoji već tri godine.

RESTITUCIJA

Osnovni problem je nepostojanje zakona o restituciji vlasništva. U takvom pravnom vakuumu, općine koje upravljaju otetim nekretninama potpuno su slobodne vršiti pravno nasilje nad bivšim vlasnicima. U dobrim primjerima, općine mogu dati na trajno korištenje nekretnine bivšim vlasnicima, a mogu, kao u slučaju općine Novo Sarajevo, učiniti sve da pravom vlasniku zagorčaju život do te mjere da digne ruke od svega.

Imovina franjevaca previše je vrijedna da bi je SDA samo tako prepustila na korištenje katolicima-Hrvatima. Pogotovo u vrijeme kada su svi označeni kao Ustaše.

A Ustašama, ako ništa, treba oduzeti svu imovinu, komentirao je Tvrtko Milović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari