Pratite nas

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otvoreno pismo hrvatskoj Vladi i Nacionalnom kriznom stožeru

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani svi.

Ovo milosno vrijeme u kojem trenutno živimo je idealno, a možda je i krajnje vrijeme, da napokon nadvladamo ideološke i sve druge podjele, kao i nedaće koje su zadesile hrvatski narod i hrvatsku zemlju, te da napokon pobijedimo svo zlo koje nam se nametnulo zadnjih trideset godina.

Uz nacionalni krizni Stožer koji brine prvenstveno o primarnoj sigurnosti hrvatskih građana, koji, među ostalim, donosi i određuje mjere u svrhu prevencije i ublažavanja/ kontrole širenja pandemije Koronavirusa, potreban nam je u najmanju ruku još jedan nacionalni Stožer za zaštitu hrvatskog gospodarstva, prvenstveno poljoprivrede (u javnosti je već spomenuto formiranje sličnog tijela).

Pritom mislim na nacionalni Stožer u kojem će po prvi puta uz ministre hrvatske vlade sjediti i ljudi iz realnog sektora, a ne kao uvijek do sada teoretičari. Bit će to ljudi koji su se dokazali svojim iznimnim idejama,vizijama, i djelima i koji će promptno donositi i određivati mjere u svrhu zaštite, operativnosti i organizirane provedbe na terenu poljoprivrednog i gospodarskog lanca, brzi protok domaćeg proizvoda od polja do kućanstava diljem Hrvatske.

Pokazalo se ne jednom nego više puta kako su teret nepogoda, neprilika i nesreća, kada bi sustav zakazao, svaki put iznijeli mali ljudi, velikog srca i neznani junaci, ne mareći ni za svoje zdravlje ni za svoje živote.

PRIJEDLOZI HITNIH MJERA ZA HRVATSKU VLADU

I NACIONALNI KRIZNI STOŽER:

1. Uputiti javni poziv i molbu svim pravnim subjektima obrtima, tvrtkama i OPG-ovima vezanim uz poljoprivredu i stočarstvo te provjeriti njihove dosadašnje kapacitete kako bi donijeli odluku kako i na koji način povisiti iste. Pretpostavka je da će bit problem s radnom snagom pa predlažem sljedeće: pozvati sve hrvatske državljane koji su nezaposleni a htjeli bi raditi >dragovoljci< te donijeti odluku o njihovoj minimalnoj plaći, smještaju, hrani Itd… ukoliko broj prijavljenih >dragovoljaca< ne bi bio dovoljan, uzeti u obzir i sve dužnike državnog proračuna >mobilizirani< kojima radi istih prijete zatvorske kazne a koje mogu biti preinačene u dobrovoljni rad. Dakle, mobiliziranima ponuditi priliku da napokon otplate svoje dugove prema državi točnije državnom proračunu!

2. Zaorati svu neobrađenu zemlju, urediti pašnjake te posijati i posaditi sve one ratarske kulture koje su nam na godišnjoj razini potrebne za normalan život dostojna svakog čovjeka te izgraditi otkupne stanice, skladišta i hladnjače u vlasništvu otvorenih proizvođačkih zadruga, za iste kada kulture prispiju. Za pretpostaviti je da će hrana iduće zime biti izuzetan problem pošto ni susjedne zemlje iz kojih uvozimo većinu hrane također trenutno ne obrađuju svoju zemlju u dovoljnim količinama. To nam je ujedno prilika da odredimo kvotu uvoza hrane trgovačkim lancima kako bi napokon zaštitili naše domaće proizvođače hrane!

3. Svim nevladinim udrugama i inicijativama (izuzev udruga koje se bave zdravstvenim dobrotvornim radom i sportskim aktivnostima) ODMAH ukinuti prihode iz državnog proračuna do daljnjeg te iste preusmjeriti u gospodarski i poljoprivredni oporavak, a za vrijeme ove trenutne izvanredne situacije otpisati nastale porezne dugove (socijalno, mirovinsko, zdravstveno osiguranje Itd…) najamnine, kredite i sve obveze koje su nastale za vrijeme nerada!

4. Razraditi plan i strategiju za pokretanjem novih OPG-a na način da hrvatska Vlada svojim poticajima zainteresira mlade ljude na povratak u sela i pokretanje istih na način da mladim obiteljima osigura financijska sredstva za otkup kuća u opustošenoj Slavoniji, Baranji, Podravini ,Lici i Dalmaciji osigura zakup državne zemlje po minimalnim cijenama, osigura financijska sredstva za kupnju strojeva potrebnih za rad te naravno dvogodišnji poček za otplatu kredita.

5. Obiteljima koje bi pokrenule OPG-ove uz pomoć državnih kredita nakon trećeg rođenog djeteta u potpunosti otpisati dugove kredita!

6. Vlada RH mora odmah osigurati postizanje punog pogona Imunološkog zavoda. Tako bi osigurali javnozdravstveni suverenitet, pouzdanu opskrbu sigurnih imunoloških lijekova a također i nacionalnu sigurnost jer su posrijedi osjetljivi proizvodi u kategoriji biološkog oružja. Gospodarska korist istoga je neupitna poznavajući povijest kvalitetnih pripravaka Zavoda. („To je zavod koji je držao 13% svjetske proizvodnje virusnih cjepiva.“ Ivana Petrović – Pregled tjedna – Novatv – 22. ožujka 2020.)

Poštovani, u ovoj neprilici ukazuje se izuzetna prilika da oporavimo hrvatsko gospodarstvo, obnovimo demografsku sliku, naselimo opustošena područja točnije vratimo naše državljane posebno mlade koji su iselili ili privremeno otišli na rad u inozemstvo. Budimo prvi koji ćemo to napraviti, nemojmo biti tvrde šije i srca kamena, budimo uzor drugima, zakopajmo svoj ego i ponos, odbacimo mržnju, netrpeljivost i razjedinjenost te iziđimo kao pobjednici nad zlom!

Neka nam dragi Bog bude pri pomoći a ako zbilja želite dobra ovom narodu i ovoj zemlji te odlučite prihvatit ove moje prijedloge ili su vam pak potrebna dodatna objašnjenja stavljam vam se dragovoljno na raspolaganje…

S poštovanjem,
Josip Deur

Supotpisani:
1. Pukovnik Ivan Anđelić Doktor
2. Pukovnik Ivica Arbanas
Prvi zapovjednik obrane Grada Vukovara, Predsjednik HVIDRA-e Zadar
3. Kristijan Fereža
Urednik Portala dnevnih novosti
4. Eva Kirchmayer Bilić
Pijanistica i profesorica na muzičkoj akademiji u Zagrebu
5. Željko Maršić
Građanska inicijativa Ivo Pilar
6. Zoran Merkaš
Dopredsjednik Sindikata sudionika u prometu Hrvatske
7. Mladen Milošević
Glavni urednik Braniteljskog portala
8. Predrag Peđa Mišić
Vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora
9. Mate Turić “Mata CROata”
Magistar kiparstva i profesor likovne kulture
10. Karolina Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jesmo li se dovoljno odužili hrvatskim junacima?

Objavljeno

na

Ovih dana obilježavamo obljetnicu mučki ubijenog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, koji je nastradao u Plitvicama (31.3.1991.). Ubili su ga srpski četnici. Bio je prva žrtva hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Od tog događaja prošlo je dosta godina. Međutim, opet se vraćamo na početak i pitamo: Zbog čega u Hrvatskoj i službeno nema Junaka Domovinskog rata? Partizani, komunisti i Josip Broz Tito nakon II. svjetskog rata oko 1350 boraca proglasili su herojima. To su činili čak sve do 1973. A biti heroj u vrijeme Jugoslavije to je bilo „zanimanje“. Ti su heroji imali velike povlastice, od stanova, zaposlenja svoje uže i šire obitelji, pa do nezamislivih financijskih i drugih naknada. (Sve to sada uživaju njihova djeca i drugi.) Mnogi od njih imali su četiri razreda osnovne škole, (većina ni to),ali im je omogućeno da u godinu-dvije završe i fakultete, ili da kao „osmoškolci“ rade i u pravosuđu, kao suci. O njima su se snimali filmovi, pisale knjige. Oni su uz one koji su dobili (s dva svjedoka!) Spomenice 1941. bili „zakon“ u bivšoj državi.

Nema rata, a da nema junaka, dezertera i profitera.

Nu, jedan ipak postoji u kojem  nešto takvog „nije“ bilo – hrvatski Domovinski rat. U njemu „nije“ bilo takvih ljudi, odnosno za njih se službeno ne zna.

Sramotno, ali je tako.

Još je veća sramota što se pojedinim hrvatskim braniteljima, istinskim Junacima i pobjednicima Domovinskog rata, sudilo i sudi, što ih se progonilo, optuživalo i zatvaralo, čak i po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Sramota je također što Srbi proglašavaju narodne heroje četnike koji su ubijali, klali, protjerivali tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Dižu im čak i spomenike i po njima od Beograda do Ništa nazivaju ulice i trgove. O tome hrvatska politika (lijeva i desna) šuti, kao „ne bi se željeli miješati“.

Evo, ovih dana pušten je na slobodu srpski četnik, ratni zločinac Dragan Vasiljković. Hrvatski sud ga je prvo osudio na 15 godina zatvora, a poslije mu umanjio kaznu na 13,5. Od toga je gotovo 9 godina proveo u australskom ekstradicijskom zatvoru. Ako je taj dobio tako blagu kaznu, po kojem zakonu je hrvatski branitelj, dragovoljac Veljko Marić u Beogradu osuđen na 12 godina? Ili, za koga u Hrvatskoj postoje kazne od 40 godina, ako ne za takve?

Vasiljković je u Beogradu dočekan kao „narodni heroj“.

A kako se mi odnosimo prema onima koji su stvarali hrvatsku državu, a završili su u zatvoru? Najbolji primjer je Tomislav Merćep. A i Đuro Brodarac, Vladimir Milanković, Glavaš, a i niz drugih.

Dakle, zašto nemamo Junaka Domovinskoga rata?

Možda i zato što oni koji o tome odlučuju (svaka čast izuzecima) nisu sudjelovali u ratu, pa  ne znaju ni imena tih ljudi, odnosno borbe i razaranja od Vukovara do Škabrnje gledali su manje-više na televiziji.

Jedan od ratnih, legendarnih zapovjednika Vukovara Blago Zadro dobio je čin generala i sve počasti tek nakon smrti! A njegov zamjenik Marko Babić čak ni tada.

Eto, tako se mi odnosimo prema onima koji su najviše dali za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

S druge pak strane, imamo junake, odnosno junakinje (Veljače, Pusiće, „babe“ i sl. ) koji se bore za „ljudska prava“. (Jesu li  oni ikada čuli za Katu Šoljić?) Osim što za svoje „civilne“ udruge primaju znatna financijska i druga sredstva, njih primaju i najviši državnici, koji nikad nisu primili ni jednog hrvatskog branitelja i stradalnika, a poglavito ne one koji su se borili za spas hrvatskih generala u Haagu.

Danas imamo nove junake – predstavnike Stožera Civilne zaštite, a još više zdravstvene djelatnike. Već su i djeca u njima prepoznala  nacionalne heroje. A ti ljudi, baš kao i hrvatski branitelji, bili su prisiljeni organizirati i velike proteste, ne bi li skrenuli pažnju na sebe i svoj slabo plaćeni rad, odnosno zasluge, ali i na „bagru“ u vrijeme Domovinskog rata.

Kod nas, nažalost, junaci se prepoznaju tek kad su mrtvi (a neki ni tada).

Nu, da se malo našalimo, hoće li biti „junaci“ i oni zbog kojih je Hrvatska u jeku najžešće epidemije koronavirusa  ostala bez najobičnijih zaštitnih maski za lice?

Ne bi nas iznenadilo da i njih danas-sutra proglase “junacima“, kad nam nabave maske i dezinfekcijska sredstva  po enormnoj cijeni!

Dakle, sve u svemu, gdje su hrvatski junaci?

Ili: je li dovoljno da im se s balkona samo plješće i pjeva?

Mladen Pavković

U Aržanu obilježena 29. obljetnica pogibije Josipa Jovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari