Connect with us

Kolumne

Banovinska potresna praskozorja

Published

on

isječak/youtube

U antologijskoj HTV-ovoj televizijskoj snimci, znanoj kao „Banijska ratna praskozorja“, za snimatelja Gordana Lederera kobna granata ispaljena s položaja na Čukur brdu nije bila samo pucanj u Hrvatsku nego i u istinu. Danas, kad je Banovina izložena kataklizmi s posljedicama nalik ratnima, čuke poput Čukur brda, s kojih se ispaljuju hitci na Hrvatsku i istinu, više nisu razasute po brdima.

Udobno su se skutrile u toplini TV studija, redakcija pisanih medija i internetskih portala. Kao što u ono doba prvi zapovjednik i organizator obrane Vukovara Tomo Merčep nije bio meta podrumskih ratnika radi Merčepa, tako ni ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut danas nije na meti trutina radi Truta. Kao što se u danima ponosa i slave na medijskom ciljniku našao Gojko Šušak, tako se i sad isti prst sprema potegnuti obarač na desnu ruku današnjeg predvodnika Hrvata, Tomu Medveda, inače jednog od tihih protagonista „Banijskih ratnih praskozorja“, i tako, s odmakom od 30 godina, dovršiti posao ubojice Hrvatske i istine s Čukur brda. Ne radi Medveda samog. Cilja se i više!

Što je zajedničko kokošima i nekim Hrvatima?

Štono Robert Knjaz kaza u nedavno prikazanom dokumentarcu, kokoš bez glave može poživjeti i do godinu i pol. Primijetimo, neki Hrvati to mogu i duže. Evo, već 25 godina kao da žive bez glave, tako da im se ponavljanje već proživljenog čini posve novim iskustvom. Jer kad ne bi bilo tako, znali bi da Hrvatska bez glave ne može pobijediti. Onaj koji sumnja u vodstvo sâm je sebe osudio na poraz. Dobro to znaju neprijatelji Hrvatske pa siju klice razdora i nepovjerenja u hrvatske državne institucije i službe, služeći se jednakim metodama kao i devedesetih. Pomalo začudno, s ne manjim uspjehom.

I onda se sumnjalo u Hrvatsku vojsku u nastajanju kako se danas sumnja u Crveni križ i Civilnu zaštitu. Posljedično, humanitarni ratnici u miru tretiraju se već gotovo kao nekad „merćepovci“. „Slučajevi Zec“ fabriciraju im se kao na tekućoj vrpci, rušeći im moral i stvarajući ozračje općeg nepovjerenja u njih. Time se ujedno potiče stvaranje paralelnih vojski pomagača, koje se potom predstavlja moralno nadmoćnima regularnim postrojbama. Zvuči poznato? Nisu li i oni, koji su za Domovinskog rata dopustili da se crv sumnje učahuri u njima, također stvarali vlastite vojske mimo sustava, ili, pak, glumili nedodirljive lokalne šerife? Nisu li i ti, inače vrlo hrabri i poduzetni ljudi, baš kao i ovi što danas zaobilaze hrvatske institucije i čak se okomljuju na njih, također bili pritom vođeni plemenitim pobudama? No, osim velikih djela u obrani kojima se s pravom ponose, nesvjesni šire slike činili bi i neka nerazumna, koja se u ratu skupo plaćaju. Nipošto ne jedini primjer takve nepromišljenosti, moguće motivirane i težnjom za samoisticanjem, je privremeno oslobađanje legendarne Škabrnje tijekom Operacije Maslenica koje je provedeno na vojno neodrživ način, budući je dominantna obližnja uzvisina, Ražovljeva glavica, ostala u neprijateljskim rukama.

Nakon što su osloboditelji prepustili položaje domobranima iz redova lokalnog puka, samovoljni pothvat je okončan podebljanjem tragične bilance tog napaćenog ravnokotarskog mjestašca za još 6 mladih života. Ti su nesumnjivo hrabri, ali i svojeglavi ratnici puni potencijal dosegli tek kad su zatomili vlastitu sujetu, uklopivši se u regularne hrvatske postrojbe, kao kap u moćnom slapu tkajući veličanstvenu hrvatsku vojnu pobjedu u sklopu koje je definitivno i trajno oslobođena, među ostalima, i Škabrnja. Istu lekciju ponavljaju oni koji nošeni valom plemenitih poriva žele pomoći danas. Učinkovitijima će se pokazati stave li se na raspolaganje državnim institucijama, kako su to već uostalom učinili viđeniji poduzetnici koji raspolažu građevinskom i drugom operativom, nego da ih s prijezirom zaobilaze.

U ozračju raširenog nepovjerenja lako se padne i u mrežu za lov u mutnom uvijek spremnih sitnih prevaranata (računi za pomoć otvoreni u ime stradalnika, ali bez njihova znanja, unekoliko podsjećaju na lance sreće popularne u ratnim vremenima). Drugi, pak, postaju žrtvama nešto krupnijih zvjerki. Tako na neke, ponajprije one podalje od Hrvatske, ne odveć upućene u ovdašnja zbivanja, vrebaju samozvani izabranici naroda. Dobro, njihov je novac i obraz u pitanju, samo neka se onda ne čude ako im se negdje putem zagubi. Onako kako se onomad zagubio ček u džepu pjevača koji je samo otvarao usta, sad bi istu sudbinu lako mogla doživjeti pomoć povjerena kolegi mu koji pjeva po notama skladanim po današnjim Čukur brdima. Naime, ista nevidljiva ruka ubacuje žetončiće u oba ta juke-boxa, birajući melodije koje će se izvoditi, bilo uživo, bilo na „playback“. Napokon, odakle samo ideja da se onima, koji se među sobom glože oko toga tko će, kad i što govoriti, dadne povjerenje da o bilo čemu konkretnijem odlučuju?

Udri po pobjedi

Druga poveznica s vremenima ponosa i slave je kriminalizacija pobjede. Prema prokušanom receptu velebni nacionalni uspjeh zasjenjuje se pojedinačnim nečasnim radnjama, da bi se potom rutinskim manevrom odgovornost prevalila s neposrednih počinitelja na čitav zapovjedni lanac, sve do samog vrha. Onako kako se neprijeporan sjaj Oluje pokušalo potamniti zločinima pojedinaca, tako se sad nastoji ukaljati poratna obnova, taj nesumnjivo najveći mirnodopski pothvat hrvatske države. Tada je, naime, obnovljeno 150 tisuća kuća (hej, pa nije li to stambeni kapacitet grada od pola milijuna ljudi?!!!), a nisu obnavljane samo kuće, nego i čitava popratna infrastruktura, crkve, škole, pošte, ambulante i druga središta društvenog života. Svesti kompletnu obnovu na djela nesavjesnih pojedinaca bilo bi kao svesti Oluju na dugoprstiće koji su brstili kuće izbjeglih Srba, ili čak lišili života one koji su se oglušili na evakuaciju. Upravo su te pojave, ma koliko bile statistički neizbježne u operacijama takvih razmjera, poslužile zlonamjernima kao argument da se čitava Oluja, uključujući i vrhovništvo, kriminalizira.

No, nema li nesolidne gradnje i danas kad tržište, a ne država, isporučuje stanove, što nerijetko bude i predmetom specijaliziranih emisija kojima se promoviraju prava potrošača? Pa odakle onda obraz zahtijevati današnje kriterije za novogradnju u obnovi, dobrim dijelom tek sanaciji, provedenoj prije 25 godina? I to u vrijeme dok je ratom iscrpljena Hrvatska bila u svakom pogledu daleko od Europe, s još uvijek izraženim obrascima poslovnog ponašanja naslijeđenima iz nemoralnog i neučinkovitog komunističkog drp-sistema, u kojem se osamdesetih godina prošlog stoljeća lopovluk de facto prometnuo u prešutnu normu. Kad se na to nadoveže čovjeku prirođena gramzljivost, kako će nepravilnosti izostati? I što ćemo sad? Hoće li se napraviti revizija svega i u krajevima gdje se danas jednako bezbrižno živi u obnovljenim kućama kao što se do jučer živjelo u petrinjskom i glinskom kraju, ili će se to raditi samo kad to bude diktirao ritam prirodnih katastrofa? Unatoč vrlo vjerojatnim nesavršenostima pri obnovi, vrijedi primijetiti i kako u obnovljenim kućama, bile one iznova građene ili tek sanirane, u potresu nitko nije poginuo. Uvjerljivo najviše ljudi izginulo je u selu gdje dominiraju kuće izgrađene boračkim penzijama, bez obzira što je ono rjeđe naseljeno i udaljenije od epicentra potresa od mnogih sela obnovljenih poslije Oluje. Štoviše, prema riječima Josipa Atalića, koordinatora ekipe statičara, niti jedna rekonstruirana kuća (izgrađena iznova, iz temelja) nije oštećena. S druge strane, Atalić dodaje kako su gotovo sve sanirane kuće oštećene, što je s obzirom na silinu udara, i logično. A to što su neke kuće, ovisno o stupnju ratnih oštećenja, morale biti samo sanirane, pokazatelj je da se obnovi pristupilo obzirno i odgovorno, uvažavajući oskudna raspoloživa sredstva države netom izašle iz rata, k tome i izvan svih međunarodnih financijskih tijekova.

Nekima bi bilo bolje da više vjeruju HDZ-ovcima nego vlastitim očima

No, što zna jedan profesor na građevinskom fakultetu u usporedbi s „građevinarom“ s doktoratom na filozofskom fakultetu? Kako i priliči jednom gotovanu, taj je došao na gotovo moralno profitirati roneći krokodilske suze nad srušenom kućom u praktički samom epicentru milenijskog potresa, šeretski se pitajući da l’ da vjeruje HDZ-ovcu ili vlastitim očima. A krimen tog HDZ-ovca, riječ je o županu sisačko-moslavačkom Ivi Žiniću, je što se usudio pozvati na maločas spomenuto viđenje građevinskog stručnjaka Atalića. E, sad, treba li više vjerovati očima doktora s građevinskog fakulteta, koordinatora statičara koji danima obilaze područje pogođeno potresom, ili onima novopečenog „građevinara“ s filozofskog fakulteta, koji je u sklopu jednodnevnog turističkog izleta tamo prigodno aterirao, ne bi li prirodnu katastrofu iskoristio kako bi se obračunao s političkom konkurencijom, neka svatko sam prosudi.

Najžalosnije u svemu je što priučeni građevinac s filozofskog ništa nije naučio iz nedavne neslavne epizode kad je u pogledu epidemioloških mjera radije vjerovao vlastitim očima, nego HDZ-ovskim epidemiolozima, pa kao inače zdrav sportaš tjednima okupirao oskudne bolničke resurse na vrhuncu epidemije. Da bi se potom, valjda u znak zahvalnosti, kritizerski obrušio na HDZ-ovski sustav izdvojenih COVID bolnica (u jednoj takvoj je izliječen), ne ponudivši pritom nikakve argumente, nego, evo, ne valja zato što takav imaju samo Kina i Italija. Vlastite oči znaju biti prilično varljive, jer obično vide ono što želi vidjeti srce, a to može biti miljama daleko od stvarnosti. Vođen namislima srca taj samonikli genij – Filozof, Infektolog, Građevinar i Epidemiolog u jednom – prodaje uokolo FIGE, uz poneku zjaku. No, ljudi u jadu i nevolji, napose kad imaju razloga smatrati se oštećenima, što lako prijeđe u ogorčenje, idealan su plijen proroka lažnih koji zaluđuju mase. Ipak, kad im se već prepuštaju, morali bi imati u vidu da takvi ne samo što im ne će pomoći u sanaciji posljedica potresa, nego im ne će ni izgraditi novi dom. Nečasni na filozofskom fakultetu, naime, nikada ništa nisu izgradili, nego su samo rušili, ponad svega povjerenje u graditelje. Ajde da se baš ne griješi duša, neki su među tim rušiteljima, makar i u svojstvu idejnih začetnika, nešto ipak izgradili. Primjerice, mostarski spomenik Bruce Leeju, koji izgleda baš i nije napravljen od nekog ekstra kvalitetnog materijala. Barem sudi li se prema tome da nije baš nešto potrajao. Odoše nunčake dok si rek’o keks. S pomalo kičastom pozlatom izvana, krhak i truo iznutra, taj je spomenik u neku ruku zrcalna slika i prilika idejnog začetnika. Ma, gdje li se samo djenuo onaj spočetka fin, naoko čak i ponizan mladić? Da nije odveć povjerovao vlastitim očima pa podlegao napastima oholosti, nadmenosti i upravo feralovske zloće? A i ne kaže se zaludu – s kim si takav si!

Nisu srušili Šuška, ne će ni Medveda

Kad pravila igre nisu jasna, roba kojekakvih foliranata, diletanata i politikanata lako nalazi kupca, dok performansi umišljenih veličina zalutalih u kraljicu igara, što politika zasigurno jest, postaju svakodnevicom. To donekle podsjeća na vrijeme kad je u Zagrebu predstavljena dotad nepoznata igra, nogomet. Kroničari su zabilježili kako je najveći pljesak ubrao igrač koji je napucao loptu nebu pod oblake, dočim je smisao igre, zgoditke, nazočno općinstvo popratilo ravnodušno, bez reakcije. S vremenom su Hrvati ipak usvojili pravila nogometne igre, no s onima političke su još uvijek na Vi. Zasluga je to pokopavanju javnog interesa svesrdno posvećenih medijskih Čukur brda, ponajprije onih u privatnom vlasništvu, koja se ne ustručavaju slaviti kad se lopta napuca u kukuruze, pa čak i zabije autogol, dok golove ignoriraju. Pobijediš 3:0, a potom tjednima u novinama čitaš – 0:3! Uz nezaobilazno – Tko je kriv?

Po uzoru na original, s današnjih se Čukur brda bjesomučno riga verbalna vatra iz svih oruđa i kalibara po istim metama, ljudima koji su se iskazali i u ratu i u poraću, a danas obnašaju odgovorne dužnosti (župan sisačko-moslavački Žinić, glinski gradonačelnik Kostanjević, šef Civilne zaštite Trut,…). Pritom se ne zna tek jesu li u njihovoj jednodušnoj osudi glasniji mentalni slijednici onih koji su po hrvatskom vrhovništvu i vojnim zapovjednicima pljuckali usred rata, poraće da i ne spominjemo, ili oni koji vazda cendraju kako je na upravljačkim pozicijama premalo onih koji su se iskazali u ratu. Čim se netko takav na dužnosti nađe, prvi ga proglase nekompetentnim i nesposobnim, a drugi, jednostavno, izdajnikom.

Medijska hajka na bliske suradnike Tome Medveda, poduzeta nesumnjivo s ciljem slabljenja mu boka, time i otežavanja upravljanja krizom, tek je zagrijavanje za ono što slijedi – odstrjel kapitalca. Kako bi se tomu odupro, Medved će morati uložiti sve umijeće i iskustvo koje je strpljivo stjecao i gradio tijekom vojne i političke karijere, uspinjući se od vojnika do generala, od običnog člana stožerne hrvatske stranke do drugog joj čovjeka. Pritom bi mu se iskustva sa samih početaka, iz doba banovinskih ratnih praskozorja, mogla pokazati od veće koristi, budući situacija sve više nalikuje revolveraškoj. Mada, možda i nije toliko ključno prvi potegnuti, koliko je bitno zadržati pribranost i potegnuti u pravi čas. U svemu tome Medvedovo bogato iskustvo i povjerenje koje uživa obećavaju da će, unatoč svim podmetanjima s kakvima su se suočavali i njegovi prethodnici, na kraju i ovog trnovitog puta izaći kao pobjednik i mirne duše moći reći – Predsjedniče, zadatak je izvršen!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari