Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Božić unda i danas

Objavljeno

na

Božić unda i danas
Nami i meni
Ih…
Nebo i zemlja
Jerbo
Ja san resla u Jugi
A to je bila država u kojoj je
Religija opijum za narod
Dašta
A molit’ si se moga’ u svoja čet’ri zida
I u crkvi
To je to
Svujdi drugo Krist je smeta
I smetali su Kristovi ljudi
Vrlo
Nisan išla na ljetovanja u odmaralištima
Nisan imala stan u gradu
Nisan uživala “lipote” Juge
Jerbo
Krštena san prid cilin sviton naše župe
Na jedne davne Mladince
Velika k’o kacijola al’ krštena na vakat
I po danu

Živila san za Božić
Bijo je to velik’ dan meni
Nami
Moja baba kitila je kuću bršljanon zataknutin o ponistre i vrata
Božić…
Bijo je moj inat dan
Naš inat dan
Jerbo u ona Jugo doba Božića nije bilo ni u školi
Ni na radiju
Ni na televiziji
Al’ mi koji smo znali za njega
Pivali smo
Slavili smo
I meni unda
Glavno
Pucali smo

Pucali smo iz svega i svačega
Od prvi prosinca bi navisili
Biralo se nije
Spustila bi se magla od pucanja
Nada cilo naše selo
Dičinji pištolji, petarde, rakete
Oš one što svitle, oš one što zvižđe
More sve
Bila san žensko dite koje se tendi u petarde
Razumila san razliku po bojama
Al’ nisan imala ni jednu
Nikada
Bilo to meni vrlo skupo

Ja san pucala s karabiton
To se moglo kupit i za malo
U željezariji
I nosala san u jednoj kesi sve što mi je tribalo
Redon
Malu limenku od boje za grile
Njezin poklopac
Grumen karabita
Šibice
Pa bi trčala u srid sela pucat s drugima
Bilo nas vrlo
Dite na ditetu
Unda
Otkineš zeru karabita
Pa tu zeru ubaciš u limenku
Pa pljuneš na nju a karabit kisi
Brže, bolje poklopiš …
Okreneš limenku zidu…držiš je nogon i prisloniš šibicu dnu limenke
Pa čekaš
A unda pukne i baci poklopac o zid
Ih…
Šta je meni bilo probavat cili dan da bi samo jednon grunilo da se čuje ukraj sela
Samo jednon

U ta doba nikako nisan kontala šta ‘oće reć’ ona pisma
Tiha noć
Koja tiha noć !?
Pa mi se satrasmo puškaranjen
Da se lipo na daleko čuje i da se magla stvori
I u srid sela
I isprid svake kuće
I isprid crkve
I u crkvi
Ta pisma
Tiha noć
U ta doba
Što se mene tiče
Bila je promašaj teški
Lipa melodija al’ manite riči
Manite skroz

Bila san žensko dite
A karabit smrdi
Ništa to…smrad meni nije smeta.
Neka se čuje i namiriše kako ja pucan.
Za Božić.
A meni je mali Isus uvik bijo jedini Kralj.
I bila san sigur’a sto posto kako mali Kralj vrlo voli kako ja Njega častin.
Ja Ga častin…
Ja
Neka se unda nije baš držalo do Njega.
Neka se ne njegov rodjendan radilo i išlo u školu k’o o svaki dan.

U meni je živijo inat Božić.
Inat velik k’o Bijakova.

Nemaš sučin ali moraš nečin pokazat ‘ko je tvoj Kralj…
Šta je nami bilo misec dana pripremat Božićnu priredbu u crkvi …po kiši, snigu i ledu…na noge do crkve i nazad
Goni te inat
I grije te inat
Šta je nami bilo zadnji dinar dat za počastit u školi na Božić
E
Neka vidu
Božić mi je i ja častin
Inat
Nosijo me kroz godine
I unda …
Nestalo inata
Božić doša svujdi
Baš svujdi
I u škole
I na televizije
Izbilo mi inat priko noći iz ruku
Izbilo
K’o buću

Pa san glavinjala
Godinama
Božić mi posta’ reda radi
Red kolača
Red kićenja
Red svađe
Red mirenja
Red ispovidi
Red sveti misa
Red čestitanja
Glavinjala san i tražila ono što mi je prije dava’ inat
Tražila
A
Nisan niti znala šta tražin
Nisan

Pucala su po mome selu neka nova dica
Umanje su pucala
Na karabit više ni’ko nije mirisa
I ne znan kada
Je li bilo jutro
Ili mrak
Svirala je jopet
Tiha noć
I svaka rič mi u srce legla
K’o bršljan u onu bunju ukraj babine ponistre
Magla se davno spustila i razletila
O’šla
A Božić osta’
I
Posta’
Ljubav
Čista ljubav
Ono žensko dite
Ono od prije
Ono koje je davno mirisalo na karabit
Sad’ po cile dane miriše na malešne, dičinje glave…

I puca tišinon
Od radosti
Na Božić
Slavi miron i tišinon
Svoga Kralja

Barbara Jonjić/Narod.hr

*Barbara Jonjić, koja piše na ikavici, diplomirana je pravnica i mama četvero djece s kojima sama živi u Imotskom dok suprug zarađuje za obitelj radeći u Njemačkoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jesmo li još uvijek zarobljenici Platonove špilje?

Objavljeno

na

Objavio

U svome temeljnom i najpoznatijem djelu Država (knjiga VII), veliki grčki filozof Platon (kroz usta učitelja Sokrata i koristeći formu dijaloga između njega u Glaukona) nastoji sintetizirati svoje učenje o znanju, među ostalim i uz pomoć prispodobe o pećini.

Ova alegorijska figura koja se vremenom u javnom diskursu uvriježila pod pojmom Platonove špilje, genijalna je misao velikog filozofa i ona nam o svijetu slobode ili ne-slobode, o nama samima i našem unutarnjem biću govori mnogo više nego brojne filozofske rasprave i debele knjižurine koje se bave tim pitanjem.

Platon nas ustvari poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni (a izvire iz nas samih). On to ropstvo prikazuje slikovito kao špilju u kojoj od rođenja žive ljudi okovanih vratova i udova okrenuti leđima prema izlazu i gledajući u unutarnji zid. Tako okovani, nisu u stanju vidjeti ni sebe niti svijet koji ih okružuje, kao ni izlaz iz špilje. Vatra koja gori iza njihovih leđa jedini je izvor svjetlosti, a između zatočenika i vatre postoji drugi zid iza kojega se kreću slobodni ljudi. Oni prenose kipove životinja i ljudi od kamena i drveta i međusobno razgovaraju. Okovani zatočenici vide samo sjene tih kretnji na zidu ispred sebe i čuju glasove koji se odbijaju o stijene špilje i pretvaraju u kakofoniju nerazumljivih zvukova.

Ono što vide i čuju, za okovane je jedini postojeći i jedini mogući svijet – jer za drugi ne znaju.

Platon nas zatim poziva da zamislimo što bi se dogodilo kad bi bilo kojega od njih oslobodili i natjerali ga da ustane i krene prema izlazu iz špilje, prema dnevnoj svjetlosti i vanjskom svijetu. Nakon prvotnog šoka koje bi u njemu izazvalo sunce za koje nije znao da postoji i priroda čijeg postojanja nije bio svjestan, on neko vrijeme ne bi bio u stanju sagledati realno svijet oko sebe – sviknut na ono što ga je do tada okruživalo – ali bi poslije izvjesnog vremena shvatio svoju zabludu i razliku između stvarnog svijeta izvan špilje i onoga privida realnosti unutar nje.

Kad bi se, međutim, vratio unutra i pokušao u tu realnost uvjeriti svoje donedavne supatnike, oni bi ga zacijelo proglasili luđakom. I ako bi ih pokušao osloboditi i povesti ih u vanjski svijet, ubili bi ga. Jer jedini mogući i za njih „realni“ i „pravi“ svijet je ono što se zbiva na zidu u koji gledaju i nerazumljivi zvuci što ih čuju.

Bila je to Platonova aluzija na sudbinu Sokrata kojega su Atenjani osudili na smrt samo zato što ih je pokušao izvesti iz „špilje“.

Nije čudno da je ova alegorija velikog grčkog filozofa zauzela kultno mjesto u riznici filozofskih misli.

Sloboda, ne-sloboda, privid slobode i stvarna sloboda – prije svega ona unutarnja, duhovna, sloboda razuma – ono su što određuje čovjeka kao misaono i stvaralačko biće. Onaj tko nije slobodan duhom, oko sebe širi ne-slobodu i nastoji sve koji izlaze iz tog okvira vratiti u svoj svijet, u „špilju“ za koju sam drži da je jedini mogući i stvarni svijet. Strah od slobode najveća je zaprjeka na putu do raskidanja okova i izlaska iz „špilje“.

Ne rijetko čujemo od mnogih koji su duge godine pa i desetljeća proveli u zatvorima kako su i pored svega bili slobodni, jer ropstvo tijela ne znači u isto vrijeme ropstvo duha. Ropstvo duha najteži je oblik ljudske ne-slobode i jedina „olakotna“ okolnost (za njih same) jest ta da „zatočenici“ tamnice duha nisu svjesni svog položaja i mentalnog stanja.

Ljudi slobodnog duha ne mogu živjeti u takvom okruženju i zato se mnogi od njih bolje osjećaju u zatvorski ćelijama nego na „slobodi“. Za takve su ne-sloboda i ropstvo dijeliti svijet s onima koji su ih spremni razapeti ih samo zato što ne pristaju na „okove“ i „špilju“.

Hrvatski idealist i revolucionar Zvonko Bušić, u svomu je oproštajnom pismu poručio kako dalje „ne može živjeti u Platonovoj špilji“ i odabrao jedini mogući izlaz – smrt. Bio je to njegov put u slobodu, ali ujedno i posljednji krik, pokušaj da nas opomene i podsjeti na to kako je duhovno i mentalno ropstvo i nasilje nad zdravim razumom nešto najgore i najpogubnije što može zadesiti jedan narod. A kruna tog ropstva jest PRISTAJANJE na ropstvo i odustajanje od pokušaja raskidanja okova i izlaska iz tamnice duha.

U takvom svijetu nema mjesta slobodnomislećim ljudima, jedinkama koje imaju ideale i za njih žive.

Zvonka su progonili. Mnogo gore i žešće na „slobodi“ nego dok je robijao. Progonili su ga hrvatski tamničari duha, opskurni likovi koji cijeli svijet žele pretvoriti u Platonovu špilju. I u nedogled nas zavaravati igrom svjetlosti i sjena, samo zato da bi onaj pravi svijet, svijet istinske slobode i razuma ostao skriven daleko od naših očiju i svijesti. Oni koji su „okovani“ promatrali taj progon i „razapinjanje“, šutjeli su. I nisu smogli snage raskinuti okove. Radije su žrtvovali njega. Ostali su u „špilji“, pripravni i svakog drugoga tko iz vanjskog svijeta donese dašak slobode osuditi na smrt.

Da, oni su ubili Zvonka Bušića.

Oni koji su nijemo i bez riječi promatrali progon čovjeka koji je svoju jedinu životnu grešku skupo i preskupo platio. Tamničari su u toj igri bili sporedni likovi. Zvonko nije mogao podnijeti život među zarobljenicima uma, među onima koji dragovoljno i bez ikakvoga otpora pristaju na taj ponižavajući položaj. On nije mogao shvatiti i prihvatiti činjenicu da se većina Hrvata i poslije 23 godine života u samostalnoj državi (koju je sanjao i za koju je robijao dugih 32 godine) još uvijek nalazi u istoj Platonovoj špilji u kojoj je bila do 1990.

Zvonko Bušić nije bilo ni zločinac ni terorist, nego idealist i nacionalni romantik koji je cijeloga života sanjao slobodnu Hrvatsku.

Izašao je s robije u srpnju 2008. godine i vratio se u Hrvatsku pun entuzijazma i ne žaleći za životom koji je utkao u njezinu slobodu.

No, duboko razočaran odnosima u društveno-političkom i javnom životu Domovine i stavom velikog dijela Hrvata prema svom nacionalnom dostojanstvu i temeljnim vrijednostima, 1. rujna 2013. godine, odlučio je napustiti ovaj svijet. Pucanj u Rovanjskoj podsjetnik je svima nama. Istina i ideali nemaju cijenu. Ne živi čovjek samo o kruhu…

Pokopan je 4. rujna 2013. godine u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju. Njegova supruga Julienne (po podrijetlu Amerikanka) bila mu je i ostala oslonac i vjerni pratitelj kroz cijeli život, prihvaćajući Hrvatsku kao svoju Domovinu i jednako se žrtvujući za slobodu našeg i njezinog hrvatskog naroda. Najbližeg prijatelja i suborca Antu Brunu Bušića izgubio je 16. listopada 1978., kad su ga komunistički žbiri podlo i kukavički, iz mraka, s leđa, ubili samo zato što je pisao i govorio ono što misli.

I sve je to preživio i podnio, ali se nije mogao pomiriti s činjenicom da je njegov narod zatočenik „špilje“ iz koje ne samo da ne vidi, nego i ne traži izlaza.

Taiku su ostatak života zagorčavali mediji, od kojih ga je najveći dio njih nazivao „teroristom“, „zločincem“ i „ekstremistom“. Napadali su ga i blatili isti oni koji brane i zastupaju četničke koljače i stvarne zločince koji i danas nesmetano hodaju Hrvatskom, dok im kolovođe ulaze u Sabor.

Mada se odavno iskupio za grijeh iz mladosti, u Hrvatskoj ga neokomunističko podzemlje nije ostavljalo na miru. Oni su ipak bili mnogo stroži „suci“ od onog pravog američkog suca koji je 1977. godine u zapisnik pri izricanju presude izrekao kako gospodin Bušić nije terorist i kriminalac i predložio da mu se odobri podnošenje zahtjeva za uvjetnu slobodu prije nego istekne zakonom predviđeni rok za to.

Ostaju sjećanja na životni i Križni put jednog iskrenog hrvatskog domoljuba, idealista i sanjara kojemu ni jedna žrtva za Domovinu nije bila prevelika, na njega koji je na braniku Hrvatske bio mnogo prije većine nas…i svojim zadnjim činom potvrdio sve ono za što je živio.

Jesmo li razumjeli posljednju poruku, krik Zvonka Bušića Taika i možemo li se odvažiti na raskidanje okova i napuštanje Platonove špilje…Hrvati?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Zna li Plenković da mrtve patke ne lete?

Objavljeno

na

Objavio

Poučno je biti među Hadezeovcima, filitriranom i skoncetriranom strukturom HDZ-a, koja se okupila u Ciboni. Puno je simbolike u odabiru mjesta održavanja Sabora. Do jučer je nad dvoranom blistao Agrokorov znak moći, suvremenog hrvatskog sna o vertikalnom uspjehu integracije države i ekonomije, pa smo nedavno svjedočili skidanju toga znaka i vještinama penjača po hrvatskim hridinama, koji su ga skidali. Ispred dvorane je skulptura vječnoga pobjednika, športaša i Hrvata, Dražena Petrovića, a ispod svega toga su obrti, kafići, život suvremenoga Zagreba, a jučer, rekao bih i Hrvatske.

Oko te skulpture pobjednika, jučer su se pokušali okupiti – hadezeovci. Ne mogu reći vladajući Hrvatskom, jer jezička te vlasti Milorada Pupovca i HNS-ovih kompanjona nije bilo, niti su ih se usudili pokazati pred članstvom, a to se vidjelo na svakome licu, i pred kafićima, i u dvorani, i u prvome, drugom, trećem redu partera, to se vidjelo konačno i što je najbitnije – za stolom radnoga predsjedništva Sabora HDZ-a, bez obzira koliko se garnitura smjenjivalo.

Vidio se poraz.

Strah.

Nesigurnost.

Utoliko veća i snažnije izražena, ukoliko su govornici nizali uspjehe vlasti.

Da bih uslikao riječima realno stanje stvari, ispričat ću vam jednu anegdotu.

Bili u orgaiziranom lovu drugovi sekretari općinskih partijskih komiteta s drugovima iz centralnog komiteta i narodnim herojima. Bili u lovu na patke.

Letjele patke, JNA i njene narodne snage su kilometrima po dubini teritorija svim raspoloživim vojnim sredstvima uzbunjivale jata pataka s udaljenih jezera, iz močvara, topničke bitnice su ih usmjeravale na zasjedu drugova, sve je bilo spremno za bogat ulov. Bile su tu i kamere državnih televizija, pričalo se da je izvjestitelje okupio Mirko Galić osobno, probrani režimski novinari, promatrači, a bili su tu i vozači. Drugovi su imali najbolje talijanske karabine, a među njima, kao gosti, bili su i drugovi iz još uvijek žive talijanske komunističke partije.

I letjele patke, letjele.

Mrtve, a lete!

Nepregledna, u pravilnim razmacima udaljena pucnjava se razvijala kao na nekakvom frontu, sjevali su plameni iz skupocjenih karabina, patke su i letjele, i tu i tamo padale. Kako kome i kako gdje.

Drug Stanko je pucao kao lud, ali, patke ne padaju.

Lete i lete.

U jednom trenutku je između kanonada začuo smijeh iza leđa, ljut kao pas zbog slaboga gađanja se okrenuo i zaurlao na svoga vozača Juru.

– Šta se ti smiješ, a? Da ti ne bi presjelo?

Prepadnuti Jure uhvaćen u popriličnoj nevolji zamuca i izusti – A ništa druže Stanko, onako!

– Šta onako, rog (shvaćate da ovdje izvorno nije bilo – rog) majku, a?

– A čudim se druže skeretare, majku im njihovu – promuca Jure. Pa izvali gromovito – Mrtve, a lete!

Jučer je bilo puno Jura i puno sekretara u Ciboni.

A bilo je jako, jako puno običnoga svijeta, dragih i dobrih ljudi, nimalo drugačijih od bilo koga od tolikih stotina tisuća, koji nisu hadezeovci, nisu bili u Ciboni ili na bilo kojemu skupu te stranke, koji očekuju da njihova državna vlast bude dobra. Ne bolja, ne pravednija, ne drugačija od Bernardića ili Pusićke, nego – dobra. Provjerljivo dobra. Hrvatska.

Svašta se tu moglo vidjeti, ali, kao i u svemu, sitnice su indikativne i izdajničke, pa, ako ih postavite u logičan niz, opasno svjedoče realnom stanju i stvarnosti. Točno kao i anegdota o vozaču Juri, drugu Stanku i patkama, koje mrtve lete.

Na svakom mjestu za izaslanike i sudionike, tako su se razlikovali po ulogama hadezeovci u Ciboni, bila je fascikla, s Hadezeovim logom, s olovkom za zapisivanje i valjda glasovanje, ne znam, a na vrhu svega bila je mala hrvatska zastavica na kratkom drvenom štapiću. Ne znam što su gledatelji uz tv ekrane vidjeli, ali ja sam gledao i vidio da je rijetko tko uzeo tu zastavicu i mahao njome. Specijalci i animatori koji su pažljivo raspoređeni dvoranom na desetine mjesta, imali su i onako velike zastave, hadezeovske i državne, a male zastavice u očekivano i po svemu sudeći naručeno razdraganoj masi od nekoliko tisuća ljudi, su ostale nedirnute, pa je već taj signal, pogotovo prilikom ulaska rukovodstva u dvoranu, što je kvizaš i šifraš Lokas gromovito najavljivao kandidirajući se za još bolji status na HRT-u, ukazivao na posebno raspoloženje i stanje u stranci.

Nije pomoglo ni zazivanje Ćire Blaževića. Izazivalo je samo mučninu u želudcu, jer svjedoči o potpunom gubitku smopouzdanja.

Organizacija je bila vrhunska.

Novinari kao vlast

Ljubaznost i strogoća istodobno bila je vidljiva, desetine informatora i zaštitara su bile na raspolaganju s točnim i preciznim uputama, a jedini istinski povlašteni bili smo mi – novinari.

Osjećao sam se kao vlast.

I, iskreno rečeno, dobro to izgleda i zvuči.

Kolega Jabuka se svojski potrudio biti ljubazan, srdačan, vidjelo se da ne vara, a u konačnici, Plenković, Brkić, Jandroković i ostali šefovi ga nisu ni mogli vidjeti, iako sam stalno imao na umu gledajući neke tipove koji zaviruju u sve živo, rekli su mi da se jedan zove Gugo, a drugi za koga sam mislio da je Plenkovićev ili Jandrokovićev osobni zaštitar, jer hrabrom Brkiću ne treba, neki Rora, pa se ispostavilo da je taj nesuđeni zaštitar analitički um stranke; da bi kolegi Ivanu moglo prisjesti uljudnost i srdačnost kao i vozaču Juri.

Nadam se da nije, i da ova dvojica što su se šuljali nekoliko sati, nisu zapisivali s kim se sve rukovao i prema kome je bio srdačan. Kolegu Ćurića iz Vl je, istodobno dok su ova dvojica analitičara nadgledavali sve oko sebe, dobrano pritiskala neka utegnuta dama u crnom, valjda hadezovka pred kojom je karijera dok se ne otkrije da patke ne mogu mrtve letjeti, s dubokim glasom i neprekidnim važnim gestikulacijama, čiju fizionomiju nisam nikako uspijevao povezati s nečim uporišnim, iako evo i sad mislim da ju od nekuda znam. Ali, da nije djelovala važno – djelovala je.

Parter je bio posebna priča.

U pažljivo raspoređenim redovima, po dubini i širini sjedili su prva, druga, treća, četvrta i peta klasa stranačkih dužnosnika, savjetnika, gospodarstvenika, obrtnika, bivših športaša, lobista, profesionalnih domoljuba, a između njih, vrlo vjerojatno članovi mladeži ili neki stranački obrtnici ili čak krupniji biznismeni željni uspjeha i probitaka ili s poreznim problemima, na nekoliko mjesta čiji je očiti posao bio – skakati na svaku riječ predsjednika Plenkovića, tajnika Jandrokovića, te neosumnjičenih članova rukovodstva, jedino su zbunjeno djelovali kad su govorili Manfred Werner iz europskih pučana, inače bavarski Nijemac, bugarski premijer Bojko Borisov i hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović.

Očito je da im nije bilo rečeno – ima li među njima nepodobnih.

Pa su skakali i na ono što treba i na ono što ne treba.

Ja se osobno ne mogu požaliti.

Točno kako sam rekao jednome zaštitaru u šali, kad mi je pokazivao kamo ne smijem ići, priprijetivši mu da sam vlast i da mogu što hoću pokazujući mu press akreditaciju, a on se brže bolje povukao pred takvom silom, njegovali su me. Mogao sam pojesti sendviča koliko sam htio, imao sam stranačke vode koliko hoću, mogao sam izići i ući kad želim, a pred kafićima, s obzirom da nisam pokazivao press iskaznicu i glumio sam vlast, mogao sam zaprijetiti konobarima da ću ih prijaviti Jandrokoviću i Brkiću ako što zabrljaju. I, bome, nemam primjedbi. Doduše, bilo bi nepristojno reći, kako su na spomen njihovih imena prolazili ta dvojica.

U prvom redu sjedili su uglednici, gosti, ministri, rukovodstvo.

I Šeks.

Ne znam jeli to slučajno ili ne, sjedio je točno ispred govornice, s desne strane govornice bila je bista Franje Tuđmana, s lijeve strane je sjedilo radno predsjedništvo. A Šeks nekoliko sati koliko sam ja sjedio u dvorani s povremenim izlascima, nije ni kašljao, ni pričao, ni ustajao, nije jeo sendviče, pio vodu, nije ustajao ni pišati. Kao mumija.

Istanbul je Istanbul, izvorište kršćanstva

Ne znam zašto, ali ta me slika stalno podsjećala na kamere, koje pamte i bilježe sve, a istovremeno upozoravaju one ispred sebe. Dobro, ne može se reći da Šeks sliči kameri, konačno nikada nisam vidio kameru s kravatom, ali – podsjećao me na njenu funkciju. Moguće da je bio slučajno tako raspoređen, a moguće je da mu je zadaća bila kao starom hadezovskom ćudoredcu kontrolirati ponašanje ovih iz prvog reda, pogotovo kad se u nekoliko navrata, između radnoga predsjedništva i prvoga reda uzvanika prošetala neka žena, koju je utegnuta stražnjica jedva sustizala u izazovnom hodu. Očito nova nada stranke, još nepoznata i neafirmirana. Zanimljvo, podosta je sličnih krstarilo dvoranom, čak i ispred dvorane pred kafićima, prilično agresivno ženstvene, potvrđujući ponašanjem da smo konačno usvojili Istanbulsku konvenciju. Jer, nema više majci, međunarodna zaštita je tu, pa divljaci među izaslanicima, sudionicima ali i novinarima nisu smjeli ni mrdnuti. Istanbul je Istanbul, izvorište kršćanstva, kako bi rekli Plenković, Reiner ili Šuica.

Bilo je znaimljivo uočiti nekoliko detalja nakon govora gostiju i stranačkih glavešina.

Pa evo ih.

Prvo, Manfred Werner je neviđeno nahvalio kolegu i prijatelja Plenkovića, iako nisam siguran jesu li njegove najvažnije riječi bile kritika ili pohvala, odnosno – ne znam kako ih je Plenković shvatio. S obzirom da Jandroković nije reagirao, a i Brkić je mirno sjedio, uzmimo da su to shvatili kao potporu. Kad je Werner naglasio da suvremena Europa počiva na kršćanstvu kao jedinoj zajedničkoj vrijednosti, dvoranom se prolomio snažan, dugotrajan pljesak, zapravo ovacije. Meni se činilo da su to zapravo očajnički pozivi, istovremeno i kroz stranačke labirinte očito neizgovorena kritika svome rukovodstvu, jer su se ljudi ojećali tako, točno kako je reako Werner – Istanbul ne pripada Europi. Ni simbolički ni stvarno. Pri tome, nisu pljesak pokretali oni specijalci iz mladeži ili službeni obrtnici i biznismeni. To je buknulo samo od sebe. Rekao bih iz srca.

To je članstvo.

Jednako je dvorana reagirala kad je Dragan Čović istaknuo sintagmu – integracija hrvatskoga naroda. Opet nisam siguran tko ga je kako shvatio, niti sam ga imao prigodu pitati što je točno mislio pod tim izrazom, ali ako gledamo službene državne politike, bojim se da je dosta toga ostavljeno za „slobodnu interpretaciju“, kao i za kršćanstvo. Međutim, članstvo je shvatilo i burnim pljeskom reagiralo na taj gotovo kriminalizirani izraz.

Izraz je – spasonosan, kao i kršćanstvo.

Uočljivo je, a zahvaljujući izdajničkom golemom ekranu, revnosno pljeskao i Werneru i Čoviću, i Borisovu, i Jandrokoviću i Plenkoviću, ministar Marko Pavić. Čovjek je bio u euforiji, žestoko je lupao dlanovima s rukama uzdignutim u sjevernokorejski položaj, koji Šeksu sigurno nije mogao promaći, ozarenoga lica uvjeren da mu slijedi napredovanje, čak do te mjere da je ekran pokazivao i poveliku opasnost pucanja dugmadi nad trbuhom, koji je stekao mukotrpno bistreći državnu politiku i odgovornost za radničku klasu, radne ljude i građane, te naročito poštenu inteligenciju. Ministar Ćorić je tu i tamo, opet zahvaljujući izdajničkom velikom ekranu, s istegnutom šijom potvrdno i važno mahao glavom dajući važnost porukama, a ostali – kako tko.

Veleizdajnička sitnica

Sliku stvarnoga stanja stranke, odnosa njenoga rukovodstva i članstva, makar su izaslanici i sudionici vrlo pažljivo izabrani, u punini je najavio Jandroković, derući se iza govornice, da sam se istinski pobojao za to krhko stvorenje, pogotovo kad je izdajnički ekran pokazao u nekoliko navrata kako usteže opale gaće. Iscrpila čovjeka borba, a rezultati o financijskoj stabilnosti stranke su toliko izvrsni da je gubitak kilograma očito proizvod teškoga rada. Moguće je da u HDZ-u postoji i neki interni propis tko se smije, a tko ne debljati, pa je Jandroković kao discipliniran član žrtva toga propisa, odnosno kako bi narod rekao –propisa o tome tko se smije popravljati na vlasti, ali ne mogu tvrditi jer ne znam. U Statutu, ni novom ni starom nema ništa o tome.

Jedino je u ukupnoj organizaciji i planiranju detalja promakla jedna krupna veleizdajnička sitnica.

Naime, Jandroković je govorio o uspješnom uvođenju reda u plaćanje članarine, pa je istakao da su, ako se ne varam, prikupili prošle godine 5,8 milijuna kuna, a pošto je članarina 100 kuna, ispada da HDZ ima 58 tisuća članova.

Kako je onda moguće da je za Plenkovića glasovalo na neposrednim stranačkim izborima – 95 tisuća ili nešto slično, članova, a za Karamarka koja tisuća manje godinu prije toga?

Ili je stranku napustilo preko sto četrdest tisuća članova!?

Mrtve a lete, rekao bi Jure.

Imat će Šeks posla, a ako mu je promaklo, ispričavam se Jandrokoviću što sam ga cinkario ovim putem. Nije mi ni do čije nevolje, ali moram misliti, kad mi je Boga dao glavu i um.

Debakl

Derao se i derao Jandroković, umalo nije pukao na pozornici, urlao je da je HDZ – najjači, iako nemam pojma s kim se to uspoređivao. Da iziđe na zagrebački trg i tako zaurla, imalo bi smisla, ali u dvorani pred svojima, uz zaštitare i Šeksa u prvom redu – lako je urlati, jel tako?

Plenković je doživio debakl.

Nikada se nije dogodilo, a to mi tvrde sudionici prethodnih stranačkih sabora, da za vrijeme govora predsjednika stranke gotovo četvrtina dvorane ostane prazna, što se naročito vidjelo s lijeve strane pozornice u gornjem dijelu, koje je zjapilo sve većom prazninom kako je Plenković dokazivao stranačke i vadine uspjehe. Besramno velika praznina se širila i u dijelu dvorane točno ispred Plenkovića za govornicom. Iako su specijalci izazvali ovacije nazočnih, naročio u parteru, na Plenkovićevom licu se vidjelo da on dobro i definitivno zna – da mrtve patke ne lete.
To mu je demonstirala simbolička scena, kad nad njim stoji Davor Ivo Stier, maše polupraznoj dovrani, pogotovo onima u parteru, a oni ga pozdravljaju ovacijama. To je siguran znak odlaska jednoga, a dolaska drugoga čovjeka na čelo.

Doduše, očito to nije još nitko dojavio Jandrokoviću, Paviću i sličnima, pretpostavljam ni Šuici, zbog koje sam napustio skup i otišao doma, jer nisam imao odgovarajući imunitet za očekivano, ali, slika sve govori.

Kao i izraz lica Andreja Plenkovića, koje je usprkos sparnoj dvorani za vrijeme govora, pogotovo tijekom pojačavanja glasa i završne retorike – ukazivalo na to da je dobio ponudu, koju nije mogao odbiti.

Od koga?

Ha, vidjet ćemo, treba vidjeti razvoj s mailovima, ako ih još bude, nije prihvatio ponudu, ako prestanu – jest. Do tada će, da njega ne bi zaboravili, njegov zamjenik Milijan Brkić, kao i u jučerašnjem govoru uz zazivanje svetaca i kršćanstva, vjerojatno svezati i trećarski pojas, kako bi njegove riječi imale uporište.

Reći ćete, konačno – kakav je ovo izvještaj?

Vjeran, vjerujte mi.

Jer, gubiti vrijeme na izrečene riječi govornika je besmisleno, svakako su odluke već donosene prije skupa. A konačno, nahranili su me sendvičem i dali mi vode pa nećemo biti strogi.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found