Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Dite gastarbajtera

Objavljeno

na

‘Ni’ko se na svitu ne veseli Božiću i Uskrsu k’o ti… dite gastarbajtera’

Prvo bude puno ladno i ćaća ti je češće u kući. Ne radi.
Ni’ko ti ništa ne govori al’ vidiš kako se šaplje, govori se o nekin stvarima o kojima malo znaš.
Šta je to putovnica? Nikad čujo.
Ćaća kaže materi kako se čujo sa svojin kumon, kupit će kaže veću torbu, traži po kući onu krevetninu, onu šarevitu za terena a mater se nekako umanje smije..ne čuješ dogovor a ni plan ali ga vidiš. Srcon ga vidiš. Moreš ga napipat.
I oči ti širon otvorene. Pratiš.
Pratiš ćaću u stopu. Jedan dan sidnu te ispri’ sebe i kažu kako ćaća nema posla ovd’e a ne radi ti ni mater. To znaš. Nema se tu šta..
Ćaća iđe radit u Njemačku. S nedilje.
Ostat će do Uskrsa…Gradi’ će kuće. Tako su ti rekli. Kažu kako ćeš ti tako imat’ sve za školu..nogomet…taekwondo…Ih…
More!

Ne plačeš jer pojma nemaš di je ta Njemačka u koju iđu svi naši i pojma nemaš šta to znači kako ćaće nema do Uskrsa. Ne plačeš.
Jer pojma nemaš šta gubiš.
Kako ti u toj torbi, toj novoj…većoj…odnese ćaća srce.
Tvoje srce.
Odnese…u neki tuđi svit.
A ti ne znaš i ne plačeš…
Ti si dite svoje matere. Ne plače ni ona.
Tvoja mater samo kadikad ostane brez zraka. Onu večer kad je ćaća zamaka a tvoje mačke ga pratile do “Ćemera” baba je rekla kako je mater pobigla u kupatilo jer nema zraka.

Samo joj je zraka falilo. Baba je još rekla kako je to zato jer je mama trudnica.
Mater uvik nekako brzo u’vati zraka.
Brzo se vrati i zagrli vas dicu.

Sutradan više nisi obično dite. Dite si – onoga u Njemačkoj. Dite bile udovice. Tako ti mater u šali zovu. Svaki dan govoriš o svome ćaći…spominješ ga materi za vrime marende, ručka, večere… s nogometa …na nogomet…uvik samo ćaća. Oćeš ćaći sve slikat. Neka sve zna. Svaki udarac lopton. Svaki crtež. Svaku ispivanu pismu.
Svako razbijeno kolino.
Mater te ljubomorna kadikad ukori i pita
– šta je s njon. Šta je s njon?
Šta će bit !? Ona je uvik kod kuće i kuva , čisti ili vozi.
I prodju dani, nedilje, miseci. A ti samo misliš di ćeš s ćaćon kad dodje.
Prodju i godine. A ti samo planiraš.
Ni’ko se na svitu ne veseli Božiću i Uskrsu k’o ti… dite gastarbajtera.
Viruješ kako se Isus ne ljuti što i na te dane ti samo o ćaći misliš.
Isus znade kako si samo malešno dite koje se vrlo načekalo…napatilo…
Kojemu uvik mater sidi na tribinan kad se utakmica igra.
Uvik mater. U svemu samo mater.

Živiš za dan kad dolazi auto iz Njemačke s onin što ti je tvoj ćaća posla. Ma, nije tebi t’liko do lopte i Haribo gumića k’liko do toga što je ona prišla put iz ćaćine Njemačke.
A Njemačka je glavna i najveća na svitu jer tvoj ćaća u njoj kuće gradi.
Mater ti nikad ljuća nije bila k’o kad si jedan dan doša’ uplakan iz škole jer ti je jedan mali reka’ kako bi i njegov ćaća moga’ otić’ u Njemačku da ‘oće ali kako neće jer on njega voli. Točno tim ričima je reka’.
A ti si njemu reka’ kako i tebe ćaća voli neka je u Njemačkoj.
Ih…što ti je mater bila ljuta..vrlo… k’o ćuko.

Pita’ si je zašto. A ona je rekla kako se uvik ljuti kad ljudi lažu…jer na cilome svitu nema veće istine od te kako si baš ti ćaći cili svit. Cili cilcati svit. Kako ćaća u toj Njemačkoj živi sam samcat kako bi vama..njegovima u Hrvackoj bilo lakše.
Ti si dite koje najbolje na svitu zbraja..
Iđe te matematika. K’o nikoga.
Zato što po cile dane zbrajaš k’liko ima dok ćaća dođe i k’liko dana je ćaća bijo kod kuće lani…

Ti viruješ svojoj materi.
Viruješ joj. Ne slušaš je niti malo ali joj viruješ.
Ne viruješ joj samo unda kad ona priča neku priču kako je jednon davno jedna mala curica od sedan godina pivala za Po’noćku kod svetoga Luke neku pismu o ditetu tužnome kojemu se ćaća nije vratijo niti za Božić. Niti za Božić.
Ona pivala a cila crkva plakala.
A tužno dite nije imalo ni kaputa. Imalo je ćaću modri očiju i na autobusnoj stanici samo mater. Samo mater za Božić.
Drugu dicu grlijo je ćaća…
Tako mater priča.
Unda je fratar nakon Po’noćke curici koja je pivala da’ kuna i reka’ joj neka sebi kupi kaput.
Ti, dite gastarbajtera znaš kako to ne mere bit..srce ti kaže kako ćaća ne mere ne doć’ za Božić.
Kako baš svačiji ćaća dođe za Božić.
Tako je to i oko toga spora nema
niti ga smi’ bit’.
Nije pola prosinca još a ti već znaš kad ti ćaća kreće i kako nećeš kitit bor dok ti ćaća ne bane u primaću.
Al’ buni te mater.
Ona je tu malu izmislila.
To se zna.
Ma, sto posto.
Buni te što ona zna cilu pismu te male.
Cilu.
A refren već znaš i ti
Upamtijo si ga

” Sve bih na ovom svijetu dala,
Kad bi tebe ugledala…tata moj.
Božića već tri su prošla
Tvoja pruga nije došla.. tata moj ”

Pa ‘nako za se’ misliš kako ta materina pisma nema sve kitice…
Mater je sigur’o glavnu zaboravila.
Ćaća samo nije stiga na prugu te tri godine. Nije stiga.
Doći će iduće godine.
‘Oće.
Kad bi moga’ ti bi to i reka’ curici na stanici.
Da se ne misli.
Jer ti…dite gastarbajtera znaš, kako svaki ćaća živi sam samcat kad je daleko od svoje dice ….
Neka je okolo njega stotine ljudi, veliki zgrada i cili roj svića po stablin…
I neonski reklama.
On je sam samcat dok svoje dite ne zagrli.
Sam.
Dok svomu ditetu ne vrati srce odnešeno u torbi.

A za Božić
Ni ćuko ne smi’ bit’ sam.
A ni dite bez svoga srca.

Barbara Jonjić/Narod.hr

*Barbara Jonjić, koja piše na ikavici, diplomirana je pravnica i mama četvero djece s kojima sama živi u Imotskom dok suprug zarađuje za obitelji radeći u Njemačkoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari