Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Dite gastarbajtera

Objavljeno

na

‘Ni’ko se na svitu ne veseli Božiću i Uskrsu k’o ti… dite gastarbajtera’

Prvo bude puno ladno i ćaća ti je češće u kući. Ne radi.
Ni’ko ti ništa ne govori al’ vidiš kako se šaplje, govori se o nekin stvarima o kojima malo znaš.
Šta je to putovnica? Nikad čujo.
Ćaća kaže materi kako se čujo sa svojin kumon, kupit će kaže veću torbu, traži po kući onu krevetninu, onu šarevitu za terena a mater se nekako umanje smije..ne čuješ dogovor a ni plan ali ga vidiš. Srcon ga vidiš. Moreš ga napipat.
I oči ti širon otvorene. Pratiš.
Pratiš ćaću u stopu. Jedan dan sidnu te ispri’ sebe i kažu kako ćaća nema posla ovd’e a ne radi ti ni mater. To znaš. Nema se tu šta..
Ćaća iđe radit u Njemačku. S nedilje.
Ostat će do Uskrsa…Gradi’ će kuće. Tako su ti rekli. Kažu kako ćeš ti tako imat’ sve za školu..nogomet…taekwondo…Ih…
More!

Ne plačeš jer pojma nemaš di je ta Njemačka u koju iđu svi naši i pojma nemaš šta to znači kako ćaće nema do Uskrsa. Ne plačeš.
Jer pojma nemaš šta gubiš.
Kako ti u toj torbi, toj novoj…većoj…odnese ćaća srce.
Tvoje srce.
Odnese…u neki tuđi svit.
A ti ne znaš i ne plačeš…
Ti si dite svoje matere. Ne plače ni ona.
Tvoja mater samo kadikad ostane brez zraka. Onu večer kad je ćaća zamaka a tvoje mačke ga pratile do “Ćemera” baba je rekla kako je mater pobigla u kupatilo jer nema zraka.

Samo joj je zraka falilo. Baba je još rekla kako je to zato jer je mama trudnica.
Mater uvik nekako brzo u’vati zraka.
Brzo se vrati i zagrli vas dicu.

Sutradan više nisi obično dite. Dite si – onoga u Njemačkoj. Dite bile udovice. Tako ti mater u šali zovu. Svaki dan govoriš o svome ćaći…spominješ ga materi za vrime marende, ručka, večere… s nogometa …na nogomet…uvik samo ćaća. Oćeš ćaći sve slikat. Neka sve zna. Svaki udarac lopton. Svaki crtež. Svaku ispivanu pismu.
Svako razbijeno kolino.
Mater te ljubomorna kadikad ukori i pita
– šta je s njon. Šta je s njon?
Šta će bit !? Ona je uvik kod kuće i kuva , čisti ili vozi.
I prodju dani, nedilje, miseci. A ti samo misliš di ćeš s ćaćon kad dodje.
Prodju i godine. A ti samo planiraš.
Ni’ko se na svitu ne veseli Božiću i Uskrsu k’o ti… dite gastarbajtera.
Viruješ kako se Isus ne ljuti što i na te dane ti samo o ćaći misliš.
Isus znade kako si samo malešno dite koje se vrlo načekalo…napatilo…
Kojemu uvik mater sidi na tribinan kad se utakmica igra.
Uvik mater. U svemu samo mater.

Živiš za dan kad dolazi auto iz Njemačke s onin što ti je tvoj ćaća posla. Ma, nije tebi t’liko do lopte i Haribo gumića k’liko do toga što je ona prišla put iz ćaćine Njemačke.
A Njemačka je glavna i najveća na svitu jer tvoj ćaća u njoj kuće gradi.
Mater ti nikad ljuća nije bila k’o kad si jedan dan doša’ uplakan iz škole jer ti je jedan mali reka’ kako bi i njegov ćaća moga’ otić’ u Njemačku da ‘oće ali kako neće jer on njega voli. Točno tim ričima je reka’.
A ti si njemu reka’ kako i tebe ćaća voli neka je u Njemačkoj.
Ih…što ti je mater bila ljuta..vrlo… k’o ćuko.

Pita’ si je zašto. A ona je rekla kako se uvik ljuti kad ljudi lažu…jer na cilome svitu nema veće istine od te kako si baš ti ćaći cili svit. Cili cilcati svit. Kako ćaća u toj Njemačkoj živi sam samcat kako bi vama..njegovima u Hrvackoj bilo lakše.
Ti si dite koje najbolje na svitu zbraja..
Iđe te matematika. K’o nikoga.
Zato što po cile dane zbrajaš k’liko ima dok ćaća dođe i k’liko dana je ćaća bijo kod kuće lani…

Ti viruješ svojoj materi.
Viruješ joj. Ne slušaš je niti malo ali joj viruješ.
Ne viruješ joj samo unda kad ona priča neku priču kako je jednon davno jedna mala curica od sedan godina pivala za Po’noćku kod svetoga Luke neku pismu o ditetu tužnome kojemu se ćaća nije vratijo niti za Božić. Niti za Božić.
Ona pivala a cila crkva plakala.
A tužno dite nije imalo ni kaputa. Imalo je ćaću modri očiju i na autobusnoj stanici samo mater. Samo mater za Božić.
Drugu dicu grlijo je ćaća…
Tako mater priča.
Unda je fratar nakon Po’noćke curici koja je pivala da’ kuna i reka’ joj neka sebi kupi kaput.
Ti, dite gastarbajtera znaš kako to ne mere bit..srce ti kaže kako ćaća ne mere ne doć’ za Božić.
Kako baš svačiji ćaća dođe za Božić.
Tako je to i oko toga spora nema
niti ga smi’ bit’.
Nije pola prosinca još a ti već znaš kad ti ćaća kreće i kako nećeš kitit bor dok ti ćaća ne bane u primaću.
Al’ buni te mater.
Ona je tu malu izmislila.
To se zna.
Ma, sto posto.
Buni te što ona zna cilu pismu te male.
Cilu.
A refren već znaš i ti
Upamtijo si ga

” Sve bih na ovom svijetu dala,
Kad bi tebe ugledala…tata moj.
Božića već tri su prošla
Tvoja pruga nije došla.. tata moj ”

Pa ‘nako za se’ misliš kako ta materina pisma nema sve kitice…
Mater je sigur’o glavnu zaboravila.
Ćaća samo nije stiga na prugu te tri godine. Nije stiga.
Doći će iduće godine.
‘Oće.
Kad bi moga’ ti bi to i reka’ curici na stanici.
Da se ne misli.
Jer ti…dite gastarbajtera znaš, kako svaki ćaća živi sam samcat kad je daleko od svoje dice ….
Neka je okolo njega stotine ljudi, veliki zgrada i cili roj svića po stablin…
I neonski reklama.
On je sam samcat dok svoje dite ne zagrli.
Sam.
Dok svomu ditetu ne vrati srce odnešeno u torbi.

A za Božić
Ni ćuko ne smi’ bit’ sam.
A ni dite bez svoga srca.

Barbara Jonjić/Narod.hr

*Barbara Jonjić, koja piše na ikavici, diplomirana je pravnica i mama četvero djece s kojima sama živi u Imotskom dok suprug zarađuje za obitelji radeći u Njemačkoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori