Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Još nisan srila čelnika mladeži koji bi bijo godinama na Zavodu za zapošljavanje

Objavljeno

na

Početak prosinca
Meni nije samo vrime svete Barbare i svetoga Nikole
Ni čut

Tvoje je
Ukra’ si ga i odnijo

Nisi se silon utrpa u njega
Ti si ga samo ukra’
Brez ikakve želje i svisti o tome’

Doša’ si na ovi svit jednoga davnoga prosinca
Tako si mi reka’
Tako san i upantila

Tako je i zapisano gorikar
Zapadno od našega svetoga Marka

Valja pravo reć’
Tvoj dolazak na svit nisan mogla upantit
Došla san naknadno
Došla podilit
Našu, zajedničku krv
Kroza godine
I kroza naša brcka kolina

Uzejo nan te ladni, ratni, prvi misec
Probra te
A di ne bi!?
Tebe, našu diku
Baš tebe i Ivana probralo
Na isti dan
Tamokar di dere bura
Dere i probire najbolje

Priko tvrdi stina i onoga modrila
Ždrila naše Maslenice

Znaš, zamiran ti još
Jesan
Još me vrlo drži

Triba si tu sridu bit kod kuće
Jesi
U našemu Varušu
Pa me lipo na kavu odvest
E
Po našemu dogovoru

– Iđemo,
Ekipa naša
Nas četvero
Čin se vratimo

Obeta si mi

Jednon kad me popusti ova gorčina
Zapetljana
Unde između oka i uva
Viruj mi
U taj vakat
Nećeš ni tribat
Vraćat se

Ja ću sama doć’
K tebi

Oću
Znan to

I bit će srida
Jopet
Onak’a kakva i triba bit
Prava, naša
Imocka a Gorikar

Gledan ovi’ dana
RTL ima k’o nekakva gospodina Savršenoga

Kako san to do sad’ propušćala?
Nikako ne kontan
Jerbo
Oči se ne more od Savršenoga otvorit’

Vrpa cura bori se za toga
Savršenoga ženika
K’o da je on sam sve redon oslobodijo
I zapasa
Trse se za nj’
Rede
Kolju između sebe
I gledaju ga osvojit
Što je, razumi se…manito samo po sebi

Di to ima da cura momka osvaja?
Di?
A ima
U istome onomu svitu
Hajdaša Dončića
Di čovik ženino prezime
Okolo nosa

Osvaja se Savršenoga
I to nije
Ni zere zgodna rađa
Kopanje skorene zemlje ništa je za to
Jerbo Savršeni, meščini, najvoli sebe gledat u ogledalu
Taj se ogleda u kredenci, rosfreju bronzina
U pinjuru
I bazenu
U svemu redon

Pravi, savršeni pojedinac

Imamo mi i skupine, vrpe savršeni’
Ono di se navrpaju svi perspektivni
Mladi
I lipi ljudi
U mladež stranke
Ili u zlatnu mladež

Uvik san mislila kako samo Zagreb i HDZ
Imaju tu svoju zlatnu mladež

Ono sva ustrojena
Od vrva do dna
Svaki stočić
Svaka kuna
I svaka truba in
Raspoređena po špagu

A privarila san se
Vrlo

Nikad mi ta mladež
Po ukusu nije bila
Nikad
Sama ta zamisa’ meni strana
Ne kontan
Ni to
Ni one udruge žena neke stranke

Jerbo
To baš ne volin
Nikako

Meni to Bože mi oprosti, vrlo baca
Na skojevce i a-fe-že
Vrlo

I nisan kriva za tu averziju
Niti zere
Kriv je moj ćaća
E
On mi to usadijo
Pa dočin vidin balavurdiju koja se vele podudara su vlašću, sve nešto sastanči i probija se priko reda u prve redove
Meni odman u glavi
Zasvitli i zvoni
Ona ćaćina

– Ma, pusti njih, Skojevci

I odman mi u glavi
Boško Buha
Slet
I štafeta
Biži ća

Nema mi pomoći na tu temu

Ae
Nekako mi neprirodno da se drtesina t’liko meće u politiku
A sve vrlo često spojeno su raznoraznin listama, izborima i ambicijama

Da se razumimo, jasno je meni
Kako to njima smisla ima
Nu
Dašta nego ima
Jerbo u svome životu još nisan srila čelnika mladeži koji bi bijo godinama na
Zavodu za zapošljavanje
Ae
Neće taj ginit za tebe u Saboru
Valja pravo reć
Al’ će zbrinit sebe i svoje
Što nije mala stvar
Jasno
Jerbo moga je rećemo sve mećat na kladijonicu
Ili kupovat parcele na donjemu Marsu

Daklem
Nisu oni brez smisla
Tek meni po ukusu nisu

I tako u manitošćini naše politike
Uspijen propustit kako
I HNS mladež ima
E, ima

Ajde, koga to šokiralo ne bi!?
Birači in brojni k’o arhitekti među migrantin
Članstvo in k’o omanje selo

I unda oni tak’i, imaju povr svega i mladež
Za prikrstit se
Eto

Mislin, meni je za krstit se i to što oni svako malo ministra daju
I što ji se pita
Išta

Al’ mladež?
Imaju je
I to kakvu

Tak’u mladež svit skoro pa vidijo nije

Nu
Ta mlađarija organizirala nagradnu igru
Di je nekak’i džek pot
Su Vrdoljakon provest dan

To in nagrada
Ae
On je njima
Gospodin Savršeni
A ja savršeno cenin od smija na tu manitošćinu

Oglasijo se u svoj gunguli ukratko i Ivan Savršeni Vrdoljak
Njemu to k’o vrlo simpatično

Ne znan ‘ko se usrićijo u toj nagradnoj igri su njin
Dojmova neman
Ne iskaču od nigdi
Jerbo iskače solo Vrdoljak
Odsvaklen
Prikobacijo se na važne teme
Pokriva sve brajo
Od gejeva do školstva
Pa zeru bistri udžbenike, pa zeru zakone
Pa zeru Marakeški

Kad smo kod Marakeškoga
Nema strava
Moremo mirno spavat
Vrdoljak je to prostudira cilu jednu večer
I kaže, kako je što se njega tiče, sve sotin ured

Ajde, Bogu vala
Vozi dalje!

Neka to kogod javi onin manitovima po svitu koji Vrdoljaka nemaju pa se patu u neznanju i stravu
Incaju se i odbijaju suradnju
Brez veze

Kad naš Vrdoljak Savršeni ne zna šta bi susebon
Unda zeru, čisto poradi publike Plenkiju
priti
Ono ispod glasa
Da ne pukne, ne daj Bože, zaprave njijova korisna suradnja
Nego, nek’ se čuje samo zeru
Čisto k’liko triba za pokazat njegovin biračin
Kako on nije nikakvi zaostali demokršćanin
Što je naravski manitošćina sama po sebi
Jerbo baš će ne’ko mislit kako si demokršćanin kad te uza Plenkija vidi
Svaštatićeš

Plenkiju isto iđe voda na mlin kad se ovi inca i priti
Jerbo i njemu drago kad se plavin biračima mulja kako su on i Vrdoljak zaraćene i vrlo različite strane
Ae

Ne bi da i’ko normalan više more nasist na te njijove manitošćine

Iako, mora se priznat
Manito je vrime došlo
Ono vrime u kojemu se i Vučića kiti međunarodnon nagradon za mir, neka se znade uza koga je sve u ratu bijo
I kome je sve ruke k’o pomoćnik dava

Neka se znade šta i danas misli i govori
Mirotvorac su lavon poda rukon
Vedri i oblači po polju mira i diplomacije

Savršeno vrime probire svoje
Savršene pojedince
I savršene skupine

A moji?
Moji su neki drugi svit
Apose

Moji Savršeni nisu se ni vratili
Ošli
Ili in se nikako ne daju vratit

Od rata su na slipoj testi
U mraku
Nikako kući svojoj doć’

Ili jin vali ruka
Ili noga
Ili in je otkinilo dušu
Pa jin vali vrlo
Taj komad
Otkinuti

Dere ga i danas bura
Tamo di je osta
Tamo
Na terenu
Noćima ga budi
Onako umorna u čizmama
I probire ga sva u goloj vodi od muke

Zove ga
Tako da mu poda kušin
Su mrakon
Umisto svete Luce
Poreda u san sve redon
One savršene koji
Više nema

A meni
Meni ostalo
Samo pisat o njima
Sridon

Barbara Jonjić/narod.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dijanović: Četnička propaganda plaćena ‘ustaškim’ kunama

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati platili čak i Kadijevićevu savjetniku tiskanje knjige na ekavici u kojoj Hrvate Žumberka proglašava Srbima

O pisanju tjednika Novosti, legitimnoga nasljednika Srbobrana (s čijih je stranica 1902. godine Jovanović Hrvatima usred Zagreba najavio istrjebljenje) do sada je objavljen oveći broj najrazličitijih kritika i reakcija. Udaranje na Domovinski rat, Katoličku crkvu, hrvatsku državu i temeljne vrijednosti hrvatskoga naroda sadržajna je konstanta toga nedeljnika koji jednim dijelom baštini svijetle tradicije upokojenoga tjednika Feral Tribune.

Nismo do sada registrirali niti jedan broj Novosti koji bi išta pozitivno napisao o hrvatskoj državi i Domovinskomu ratu i koji bi modernu hrvatsku državu promatrao izvan konteksta fašizma, ustaštva i zločina. Činjenica da se taj i takav tjednik financira novcem hrvatskih poreznih obveznika mnogo toga govori o tomu koliko se u Hrvatskoj drži do žrtava Domovinskoga rata, jednako kao što o odnosu prema žrtvama rječito svjedoče i četnički spomenici u Borovu selu.

Iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti – novo reketarenje proračuna

PupovacNedavno je, ne znamo po koji put, u emisiji Intervju tjedna koju vodi Jasmina Popović gostovao Milorad Pupovac. Pupovac, koji je s obzirom na broj nastupa vjerojatno tituliran kao vlasnik jednoga od stolaca u toj emisiji, lamentirao je o nasrtajima na ustavne i demokratske vrijednosti od strane ‘ekstremnih, desnih i povijesno poraženih snaga u Hrvatskoj’. Kao demokrat i zagovornik slobode govora, Pupovac je, dakako, pozvao i na obračun s tim i takvim snagama. Valja im, očito, začepiti gubicu, oduzeti egzistenciju i, ako je ikako moguće, potjerati izvan Hrvatske. Neka obijaju strane pragove, dok će ugroženi i njihovi jataci ljetovati za 10 kuna na Brionima. Međutim, ako zanemarimo sada već standardni suzno-huškački narativ visokoprofitnoga poduzeća Pupovac i Ugroženi d. o. o. (iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti slijedi novo reketarenje hrvatskog proračuna), vrijedi se zapitati ne svjedočimo li zaista danas jačanju ekstremnih i poraženih snaga u Hrvatskoj?

Ako ćemo vjerovati izvješćima SOA, da – svjedočimo. Naime, prema izvješću obavještajne službe, četništvo odnosno velikosrpstvo ponovno jača u Hrvatskoj. (o jačanju velikosrpske mitomanije u Srbiji, posebno na iznimno gledanim televizijama RTV Pink i Happy TV, gdje se svakodnevno demoniziraju nesrpski narodi, u Hrvatskoj se šuti, a šuti se zato da bi Pupovac – kojega su, kao i Pribićevića, političarom nacionalnog formata učinili hrvatski političari – mogao prodavati pripovijesti o srpskoj ugroženosti).

Koliko jačanju velikosrpstva pridonose Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće (SNV), kao krovna institucija Srba u Hrvatskoj? Za početak treba istaknuti da je nakladnik uvodno spomenutoga tjednika Novosti upravo SNV na čelu s Miloradom Pupovcem. No malo je poznato da je nakladnička djelatnost SNV-a mnogo šira te obuhvaća tiskanje i drugih publikacija. Čestitke na transparentnosti – sve su dostupne na mrežnoj stranici SNV-a. O čemu možemo čitati u tim publikacijama?

Hrvatski branitelji isto su što i četnici – plaćeno hrvatskim kunama

U knjizi Ante Lešaje Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, objavljenoj 2012. uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH, autor govori o ‘prevratnim 1990-im’ u ‘Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini’ (RSK se navodi bez navodnika i bez kvalifikacije takozvana) i dodaje: ‘U pitanju su istovjetne ‘ideološke pozicije’ koje su bile djelatne iu razdoblju 1941. – 1945. kad su ustaše i četnici bili čak saveznici u borbi protiv partizana, nastojeći ih u brojnim zajedničkim akcijama uništiti’ (str. 36. – 37.). Dakle hrvatski branitelji izjednačavaju se s ustašama, a ovi isključivo sa zločincima. Hrvatski branitelji isto su što i četnici. Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

U istoj knjizi također čitamo (citate u ovome članku uzimamo kao argumente pars pro toto): ‘Javna je stvar (i javna sramota) da su se, na valovima tuđmanovskoga, derviškog, nacionalističkog entuzijazma iste ili slične stvari radile i na mnogim drugim mjestima, otprilike kao što se paralelno ubijalo i na zagrebačkom Velesajmu, i u Lori; u osnovi radi se o istomu. Nakon knjiga, gorjet će ljudi, a nakon ljudi, tko zna koliko još dugo, gorjet će i knjige.’ Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka

Zumberacki uskociUz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH (čiji je istaknuti član, dakako, i dr. Milorad Pupovac) 2014. objavljena je knjiga Žumberački uskoci. Unijaćenje i odnarođivanje. Autor knjige je Dragan Vukšić, umirovljeni pukovnik JNA koji je bio na visokim položajima u vojnoj diplomaciji u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. Ovaj dugogodišnji najbliži savjetnik nekadašnjega ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića je u knjizi sponzoriranoj novcem hrvatskih poreznih obveznika izvršio velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka.

Za Vukšića žumberački su uskoci etnički Srbi, pa tako na 438. str. knjige – objavljene u Zagrebu na ekavici – zaključuje: ‘Posle svega što je rečeno, postavlja se pitanje je li još kome potrebno dokazivati da žumberački uskoci nisu etnički Hrvati. Ako nisu hrvatskoga, a bez porekla nisu jer to nije moguće, onda mora da su srpskog! Kome to nije jasno, s njim je svaka rasprava bespredmetna.’ Čini se da je upravo s pukovnikom JNA i s osobom od Kadijevićeva povjerenja, čije su propagandno djelo sponzorirali hrvatski porezni obveznici, rasprava bespredmetna. No ipak, zbog javnosti vrijedi se osvrnuti na temu žumberačkih uskoka. Za to će nam poslužiti izvorni znanstveni rad Nade Hranilović Žumberčani – subetnička grupa u Hrvata, objavljen krajem Jugoslavije, 1990., u časopisu Migracijske i etničke teme (str. 593. – 612.). Do početka 16. st. stanovništvo Žumberka bilo je rimokatoličke vjere. Stvaranjem Vojne krajine, kao posebnoga obrambenog prostora, obuhvaćeno je i područje Žumberka: žumberačka kapetanija potpala je pod slunjsku pukovniju karlovačkog generalata. Budući da je područje Žumberka bilo slabo naseljeno i opustošeno, krajiške vojne vlasti nastojale su privući ljude koji bi vršili vojnu službu. Vojni obveznici bili su oslobođeni kmetskih obveza, a sa svojim reljefno-morfološkim odlikama Žumberak je privlačio posebno ono stanovništvo koje se do doseljenja u Žumberak bavilo stočarstvom i imalo ratnička iskustva.

Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da je selilački put žumberačkih uskoka započeo u sjevernoj Albaniji i zapadnim predjelima današnje Crne Gore i istočne Hercegovine i tekao prema Bosni, Dalmaciji i dalje na sjever i zapad. Jedno od odredišta im je bio i Žumberak. ‘Primjerice, žumberačko prezime Šimrak albanskoga je porijekla (alb. Shin Mrak = Sveti Marko), a imena nekih žumberačkih sela identična su toponimima u Crnoj Gori i Hercegovini (na primjer Pilatovci u Žumberku i Crnoj Gori, Platovci u Hercegovini). Ili pak žumberačko prezime Badovinac izvedeno je primjerice iz staroga vlaškog osobnog imena Baldovin, a prezime Sekulić, Dančulović, Polović i dr. i danas nalazimo u Crnoj Gori.’

Prva skupina uskoka stigla je u Žumberak iz Bosne s porječja rijeke Une, iz župa Glamoč, Srb, i Unac koje su nekada bile dio hrvatske države. Kasnije dolaze uskoci s porječja Cetine, kontinentalne Dalmacije, zapadne Hercegovine i dijelom iz Like. Nekoliko se uskočkih obitelji iz Senja naselilo u Žumberak, ali tek nakon zaključenja Madridskoga mira između Austrije i Venecije 1617. Prema nekim pretpostavkama, uskoci su došli u Žumberak posredovanjem hrvatskih plemića Frankopana koji su tada bili vlasnici Ozlja.

Do polovice 16. st. u Žumberak se doselilo oko 3.000 uskoka. Starosjedilačko pučanstvo bilo je rimokatoličke vjere dok su uskoci došli kao tzv. grkokatolici, kod kojih je crkveni obred izvana identičan crkvenom obredu pravoslavnih vjernika, ali dogmatsko-disciplinarno istovjetan rimokatoličkom. Niz činjenica upućuje na zaključak da su uskoci na Žumberak doselili kao grkokatolici, a da im je 1611. samo potvrđeno crkveno jedinstvo s rimskim biskupom. Područje današnje zapadne Crne Gore i Sjeverne Albanije odakle je započeo selidbeni lanac prema sjeveru i zapadu bilo je u 15. st. pod mletačkom (dakle, katoličkom) upravom.

Govoreći o grkokatoličkoj pripadnosti, Hranilović u spomenutom članku apostrofira: „ (…) ako žumberački uskoci nisu od prije bili grkokatolici (…), koji su to onda bili razlozi da su 1611. prihvatili jedinstvo s rimskim biskupom bez pogovora i ikakva protivljenja, i to svi do jednog. Teško se može prihvatiti mišljenje da je sjedinjenje provedeno uspješno zbog nastojanja i zalaganja zagrebačkih biskupa među kojima i Žumberčanina Petra Petretića. Tako snažan i sveobuhvatan proces sjedinjenja mogao se odigrati samo zbog najvjerojatnije historijskim razlozima uvjetovanog specifičnog načina života i time potisnute svijesti o ranijoj pripadnosti katoličkom zajedništvu. Osim toga, zar ne bi bilo jednostavnije i logičnije ako su ranije, odnosno prije dolaska u Žumberak bili pravoslavne vjere i Srbi, da krajem 17. stoljeća nakon dolaska Arsenije Crnojevića u Hrvatsku s pravoslavnim svećenicima i 180.000 Srbalja prijeđu na pravoslavnu vjeru i svojoj braći Srbima. Dogodilo se upravo obrnuto, Arsenije Crnojević spalio je grkokatoličku biskupiju u Marči, a Srbi koji su ranije prihvatili marčansku uniju, vratili su se pravoslavlju i pridružili svojim sunarodnjacima. Nema podataka niti je dosad poznato da je ijedan Žumberčanin grkokatolik prešao tada na pravoslavlje ili se izjasnio kao Srbin. Što više, to se nije događalo ni kasnije kad je sjedište pravoslavne metropolije bilo u Plaškom i Karlovcu, dakle svega nekoliko desetaka kilometara daleko od Žumberka. Tek početkom ovoga stoljeća (20. st., nap. D. D.), naročito između dvaju ratova bio je u Žumberku poneki slučaj prijelaza iz grkokatoličke na pravoslavnu vjeru iz osobnih razloga (na primjer zbog ženidbe) ili pak radi dobivanja privilegija od prosrpskih vlasti (primjerice dozvole za ‘kućarenje’ i dr.). Te osobe izjašnjavale su se kasnije Srbima. Nakon Drugoga svjetskog rata Srbima se izjašnjava nešto više Žumberčana, naročito u radatovičkom kraju, što je opet u vezi sa sudjelovanjem u NOB-u, dobivanjem zaposlenja u državnoj službi i sl. Prema podatcima koje iznosi J. Fras u svojoj ‘Topografiji’, proizlazi da je godine 1835. u dvije kumpanije žumberačkoga okruga (žumberačka i oštrčka) živjelo ukupno 6.965 žitelja, od čega 4.400 grkokatoličke vjere, 2.518 katoličke i svega 7 osoba pravoslavne vjere.’

Formiranjem moderne srpske države i uobličavanjem velikosrpske ideologije, dakako, i Žumberčani su se, kao i mnogi drugi, našli na udaru te ideologije čiji su protagonisti Žumberčane počeli proglašavati Srbima. Tomu se, primjerice, još 1904. godine suprotstavio književnik Đuro Deželić pišući da takva nastojanja nemaju podlogu ni u pisanim dokumentima ni u narodnoj predaji, već su izmišljena od onih koji ne žele dobro hrvatskomu narodu. Zanimljivo je da je upravo pukovnik JNA Dragan Vukšić iz spomenutoga radatovičkog kraja (zapadni dio Žumberka) pa je očito da su njegovi pretci bili ti koji su se zbog privilegija odrekli grkokatoličke vjere i postali pravoslavci. Knjiga o Žumberku očito je pokušaj opravdavanja konvertitstva vlastitih predaka.

Pretežito (ne i svi) uskoci su pripadali vlaškome etnosu, kojih su pretci nastanjivali Balkan još prije doseljenja Slavena. Ispočetka, uskoci žive odvojeno od starosjedilačkoga stanovništva, no, posebno nakon ukidanja Vojne krajine, kada su uskoci izgubili prijašnje privilegije, razlike njih i starosjedilačkog stanovništva se ublažavaju i stvara se osjećaj zajedništva o zajedničkoj postojbini i životu čime se vlaški element etnički asimilira, što je posebno ubrzao tzv. Ilirski preporod. Stvaranje etničke svijesti o pripadnosti hrvatskom etnosu predstavljao je vrlo značajan element u opredjeljenju i uklapanju u etničku hrvatsku zajednicu.

Na stvaranje svijesti o pripadnosti hrvatskome etnikumu, ističe Hranilović, utjecao je niz čimbenika: ‘Jedan od najvažnijih svakako je sudjelovanje u obrani hrvatskih zemalja od Turaka. Naime, braneći granice Habsburškoga Carstva, uskoci, pa tako i žumberački, branili su u najteže doba povijesti hrvatskoga naroda ‘ostatke ostataka’ stečene domovine Hrvatske. Svojom krvlju žumberački su uskoci natopili gotovo svaki pedalj krajiške zemlje. Čuvajući Vojnu krajinu, čuvali su dio hrvatskog prostora i tako znatno pridonijeli kasnijem stvaranju jedinstvene hrvatske države. Sudjelovanjem u stvaranju hrvatskoga etnikuma i hrvatske države razvijala se u njih svijest o pripadnosti tom etnosu koja je sačuvana do danas. Osim svijesti o pripadnosti hrvatskomu etnosu, ovu subetničku skupinu Hrvata Žumberčana na području Žumberka kao i njihove zajednice formirane izvan tog prostora povezuje još mit o uskočkom porijeklu, grkokatolička vjera i vrlo sačuvana tradicija.’ Veze Žumberčana i Srba jednostavno – ne postoje!

Genocidne trećine velikosrpski su izum

Prisilna iseljavanjaU knjizi Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH (knjiga je 2014. objavljena uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine) na str. 300. čitamo: ‘Fizičke likvidacije, prekrštavanja i prisilno iseljavanje bile su tri strateške poluge ustaške politike istrjebljenja srpskoga stanovništva u NDH. Istrjebljenje Srba, kao svoj glavni cilj nakon uspostave NDH, ustaše su zacrtali još u emigraciji u Italiji, a sadržano je u lakonskom stavu o trećinama: trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, trećinu asimilirati. Opća osnova njihova operativnog plana bio je sustavni teror (zakonodavno obespravljenje, demonizacija, izrada spiskova, hapšenja, progoni, likvidacije).’

Izjava o tomu da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu asimilirati pripisuje se književniku dr. Mili Budaku. No poznati hrvatski povjesničar Dragutin Pavličević 2010. upozorio je na velikosrpsku inverziju koja je učinjena kad su u pitanju trećine. U članku za matičin Vijenac Pavličević je istaknuo da nema dokaza o Budakovu autorstvu te izjave, ali da ima dokaza da je slično izgovorio jedan Srbijanac (što je, uostalom, posve u skladu s genocidnim plodovima velikosrpske politike): ‘Pišući svoju Kratku kulturnu i političku povijest Bosne i Hercegovine te nedavno knjigu Hrvati i istočno pitanje, pronašao sam da je sličnu, gotovo identičnu misao izrekao jedan Srbijanac, a ne Hrvat, i da je to bilo u dalekom 19. stoljeću. Bio je to predsjednik vlade i ministar vojske Kneževine Srbije Milivoje Petrović, koji se prema rodnom selu preimenovao u Blaznavca (1824.-1872.). On je u duhu Garašaninova Načertanija i Karadžićeva ‘Srbi svi i svuda’ snovao veliku Srbiju i pomalo pripremao ustanak u BiH, koju su smatrali srpskom zemljom. Nastojali su pridobiti za tu ideju i katoličke franjevce u tim pokrajinama, pa je razgovarao s uglednim bosanskim fratrom Antunom (Antom) Kneževićem, kroničarem i povijesnim piscem. Na pitanje što će s muslimanima koje su Srbi nazivali Turcima, a naš Ante Starčević ‘cvijetom hrvatskoga plemstva’, Blaznavac je odgovorio: ‘Ol´ (ili) nek se odmah krste, ol´ odmah nek sele, ako ne misle biti sasječeni!’ (Dragutin Pavličević, ‘Nije Budak nego Blaznavac’, Vijenac, br. 423., 20. svibnja 2010.).

Preradović proglašen Srbinom

PreradovićAutor Filip Škiljan objavio je i knjigu Znameniti Srbi u Hrvatskoj, koja je objavljena 2009. uz financijsku potporu Ministarstva kulture (tada je o potporama knjigama u Ministarstvu kulture odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine) i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. U toj je knjizi (str. 7.) znameniti hrvatski pjesnik Petar Preradović proglašen Srbinom iako nema baš nikakva dokaza da se Preradović ikada deklarirao pripadnikom srpskoga etničkog korpusa.

Preradovići su (kao i recimo Borojevići) potomci pravoslavnih Vlaha koji su se doselili u hrvatske zemlje. Djelovanjem Srpske pravoslavne crkve dobar dio pravoslavnih Vlaha s vremenom se integrirao u srpsku naciju, no Petar Preradović (koji je prešao na katoličku vjeru) kao i Svetozar Borojević nisu bili primjer toga. Proglasiti Preradovića Srbinom, jednako kao i Žumberčane Srbima, predstavlja iskaz istinskoga velikosrpstva unutar kojega se sve Srbima okolne narode proglašava porijeklom Srbima. U Hrvatskoj moguće na račun hrvatskih poreznih obveznika.

‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih’

Saša Blagus 2015., u nakladi SNV-a, objavio je knjigu Građanin Blagus. U Predgovoru knjizi (str. 7.) čitamo: ‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih u Hrvatskoj još uvijek traje. Istina, vodi se drugim sredstvima, ali još uvijek traje. Znakova izlaska iz ‘olovnih vremena’ ne da nema, nego je na djelu intenziviranje izuzetno regresivnih društvenih kretanja. Prije 14 godina počeo sam iskazivati neslaganje s rušenjem svih temelja društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice, premda sami to još nisu bili. U njima je ipak bilo, kako je govorio Milan Kangrga, ‘nekaj ljudskoga’. Svrha rata koji je Tuđman nazvao domovinskim bila je gušenje baš te mogućnosti. Imao sam potrebu protestirati ne samo protiv brutalne restauracije kapitalizma koja je eufemistički nazvana tranzicijom, nego i protiv naleta historijskog revizionizma kojemu je cilj rehabilitiranje i eventualno oživljavanje zločinačke NDH. I zaista, rat je imao sva obilježja nastavka ‘velikoga čišćenja’ koje u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo. Radikalno je zlo ponovno eksplodiralo; ono prirodno, divlje, nagonsko, sirovo, surovo, još ne ljudsko nadvladalo je slobodu, duh i um.’ Treba li ovo uopće komentirati?

Treba li komentar svim rečenicama koje smo tek kao primjer (mogli smo navesti još brojne slične) citirali iz biblioteke Srpskoga narodnog vijeća? Ne radi li se ovdje o reviziji, ekstremizmu i jačanju velikosrpske ideologije, koja se – da perverzija bude veća – promiče novcem hrvatskih poreznih obveznika? Najveće je čudo danas u Europi četnička propaganda plaćena mrskim ‘ustaškim’ kunama u državi Hrvatskoj koja navodno ugrožava Srbe! Od toga čuda većega nema!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto Ivo Josipović zagovara presumpciju krivnje u slučaju širokobrijeških franjevaca?

Objavljeno

na

Objavio

Takvim stavom Josipović pokazuje da mu je najviše stalo do toga da brani svoje političko opredjeljenje te da je radi toga spreman žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike

U subotnjem Novom listu bivši predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, iznio je sljedeću tvrdnju o slučaju nekolicine hercegovačkih franjevaca koji su bili ubijeni u Širokom Brijegu u veljači 1945.: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.

Prilično je čudno da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore.

Slično je 1971. postupio i Okružni sud u Splitu kad je zabranio raspačavanje brošure “Široki Brijeg” koju je izdao tamošnji Franjevački samostan i u kojoj se tvrdilo da su ubijeni franjevci bili nevini.

U obrazloženju te zabrane Okružni sud tada također nije naveo nikakve dokaze da su ti svećenici stvarno sudjelovali u oružanim borbama protiv partizana, piše Neven Sesardić / Jutarnji List

Međutim, nakon žalbe izdavača brošure sudsko je vijeće Vrhovnog suda Hrvatske (kojem je predsjedavao moj otac, Dražen Sesardić) ukinulo tu zabranu, zaključivši da za nju nije bilo nikakve osnove.

U ovoj novoj rundi ne samo da Josipović nije ponudio nikakve dokaze za tešku optužbu protiv ubijenih svećenika. Vrlo je upitno ima li za nju uopće uvjerljivih argumenata. A upitno je zapravo i postoji li volja da se objektivno razmotre argumenti obiju strana i na osnovi toga donese zaključak.

Nakon kampanje protiv presude Vrhovnog suda Hrvatske 1971. godine, Savezno javno tužilaštvo je pokrenulo zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem se tvrdilo da su se franjevci s oružjem u ruci borili protiv partizana i da je to “notorna, nepobitna činjenica koju ne treba dokazivati”.

Nevjerojatno zvuči, ali izgleda da i danas ima ljudi, a čak i pravnika, koji se slažu s tim mišljenjem.

U ostavštini mog oca nalaze se i njegovi detaljni komentari nekoliko sudskih odluka koje je on napisao držeći se zakona – kako je Josip Broz znao reći – “kao pijan plota” i koje su izazvale političke intervencije s najviših mjesta i kategoričke zahtjeve da se te odluke izmijene.

Posebnu važnost tu ima upravo slučaj Širokog Brijega koji je tada prerastao u veliki skandal i koji je bio jedan od razloga zašto je moj otac podnio ostavku na položaj predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske.

On u svojim zapisima pokazuje na zanimljivom primjeru kako pokušaj da dokažete nečiju krivnju može imati suprotan efekt jer će u neočekivanom obratu znatno više teretiti onu drugu stranu.

Riječ je o tekstu iz lista Komunist iz 1971. u kojem jedan umirovljeni pukovnik JNA i očevidac borbi na Širokom Brijegu, opisuje te događaje pred kraj rata i među ostalim kaže sljedeće: “Kada smo postrojili zarobljene, na naše veliko zaprepaštenje ustanovili smo da je među njima bilo mnogo fratara koji su se s oružjem, skupa s ustašama i Nijemcima, borili protiv nas”.

Informacija koja je ovdje ključna i koja ima najveću težinu jest to što je izravni svjedok tih događaja potvrdio da su neki franjevci bili zarobljeni. Moj otac postavlja odlično pitanje: “Kako to da je on mogao ustanoviti da među zarobljenicima uopće ima mnogo fratara ako su svi oni, kako tvrdi tužilac, zaista izginuli u borbi protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije?”.

Drugim riječima, uzmemo li da je doista bilo franjevaca-boraca, kako je moguće (1) da su svi oni izginuli i (2) da su neki zarobljeni? To je moguće na jedan i samo jedan način, naime, da su ti zarobljenici ubrzo nakon zarobljavanja bili pogubljeni bez suđenja. (Nijedan vjerodostojan izvor ne spominje ikakav sudski proces.)

I naravno, ne samo da je ubijanje zarobljenika ratni zločin nego je to bilo ratni zločin čak i u ono vrijeme. Ratni zarobljenici nikada nisu “legitiman cilj vojnih djelovanja”.

U stavku 2. Ženevske konvencije o tretmanu ratnih zarobljenika iz 1929. godine koja je tada bila na snazi kaže se: “Ratni zarobljenici moraju čitavo vrijeme biti tretirani humano i moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”.

Komentirajući presudu Okružnog suda u Splitu iz 1971. koja je, poput Josipovića, bez ikakvog dokaza krenula od pretpostavke da ubijeni svećenici nisu bili nevini, moj se otac upitao: “Hoćemo li dopustiti da se, kao u srednjem vijeku, udaraju stigme ili neizbrisivi žigovi sramote na pojedince tako da oni u svim okolnostima i u svakom pogledu moraju uvijek i a priori biti krivci te da za njih, suprotno Ustavu, uvijek vrijedi pretpostavka krivnje, a ne nevinosti?”.

Moj otac je ipak tada dobio podršku i sa sasvim neočekivanog mjesta. Predsjednik Vrhovnog suda Srbije mu je pred nekoliko sudaca tog suda rekao da su oni razmotrili odluku koju je donio Vrhovni sud Hrvatske te je izjavio da je on zajedno s kolegijem krivičnog odjela Vrhovnog suda Srbije u cijelosti suglasan s tom odlukom, da je smatra ispravnom i da mog oca ovlašćuje da to priopći na svakom mjestu ako smatra da bi mu to moglo biti od pomoći. Paradoksalno je da je u komunističkoj Jugoslaviji prije pola stoljeća bilo sudaca koji su pokazivali veću brigu za poštovanje fundamentalnih civilizacijskih i pravnih normi nego neki današnji poznati političari i profesori prava.

Znakovito je da unatoč žestokim napadima sa svih strana na presudu Vrhovnog suda iz 1971. koju je potpisao moj otac i u situaciji kad je tadašnji režim vrlo gorljivo tragao za ma kakvim dokazom krivnje ubijenih franjevaca, nije se uspjelo izvući bilo što što bi vezi s tim slučajem moglo potkopati presumpciju nevinosti. Taj neuspjeh pokazuje koliko je tanka podloga tada bila za hipotezu da su franjevci poginuli u oružanoj borbi protiv partizana. Izgleda mi da je ta hipoteza i do danas ostala nedokazana.

Treba naglasiti da je presumpcija nevinosti primjenjiva i izvan konteksta kaznenog prava. Npr. nečija puka tvrdnja da je osoba A pedofil nije dovoljna da bi se ta optužba prihvatila i da bi ljudi na osnovi toga imali dobar razlog radikalno promijeniti svoj dotadašnji stav prema toj osobi. I ovdje su potrebni dokazi.

Međutim, vidimo da danas, nakon gotovo 50 godina, Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda iz komunističkih vremena: za “neprijatelje” vrijedi presumpcija krivnje, a ne presumpcija nevinosti.

Ideja je u osnovi sljedeća: ako vam se kod nekoga počne priviđati “ustaška guja”, prihvatite da je taj čovjek kriv čak i ako optužbu o njegovom zalaganju za ustaštvo ne možete potkrijepiti dokazima.

S takvim stavom zapravo pokazujete da vam je najviše stalo do toga da branite svoje političko opredjeljenje, a da ste radi toga čak spremni žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike.

Neven Sesardić / Jutarnji list

 

Ivu Josipovića opovrgavaju jugokomunistički vojni planovi i izjave partizana koji su među prvima ušli u samostan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari