Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Još nisan srila čelnika mladeži koji bi bijo godinama na Zavodu za zapošljavanje

Objavljeno

na

Početak prosinca
Meni nije samo vrime svete Barbare i svetoga Nikole
Ni čut

Tvoje je
Ukra’ si ga i odnijo

Nisi se silon utrpa u njega
Ti si ga samo ukra’
Brez ikakve želje i svisti o tome’

Doša’ si na ovi svit jednoga davnoga prosinca
Tako si mi reka’
Tako san i upantila

Tako je i zapisano gorikar
Zapadno od našega svetoga Marka

Valja pravo reć’
Tvoj dolazak na svit nisan mogla upantit
Došla san naknadno
Došla podilit
Našu, zajedničku krv
Kroza godine
I kroza naša brcka kolina

Uzejo nan te ladni, ratni, prvi misec
Probra te
A di ne bi!?
Tebe, našu diku
Baš tebe i Ivana probralo
Na isti dan
Tamokar di dere bura
Dere i probire najbolje

Priko tvrdi stina i onoga modrila
Ždrila naše Maslenice

Znaš, zamiran ti još
Jesan
Još me vrlo drži

Triba si tu sridu bit kod kuće
Jesi
U našemu Varušu
Pa me lipo na kavu odvest
E
Po našemu dogovoru

– Iđemo,
Ekipa naša
Nas četvero
Čin se vratimo

Obeta si mi

Jednon kad me popusti ova gorčina
Zapetljana
Unde između oka i uva
Viruj mi
U taj vakat
Nećeš ni tribat
Vraćat se

Ja ću sama doć’
K tebi

Oću
Znan to

I bit će srida
Jopet
Onak’a kakva i triba bit
Prava, naša
Imocka a Gorikar

Gledan ovi’ dana
RTL ima k’o nekakva gospodina Savršenoga

Kako san to do sad’ propušćala?
Nikako ne kontan
Jerbo
Oči se ne more od Savršenoga otvorit’

Vrpa cura bori se za toga
Savršenoga ženika
K’o da je on sam sve redon oslobodijo
I zapasa
Trse se za nj’
Rede
Kolju između sebe
I gledaju ga osvojit
Što je, razumi se…manito samo po sebi

Di to ima da cura momka osvaja?
Di?
A ima
U istome onomu svitu
Hajdaša Dončića
Di čovik ženino prezime
Okolo nosa

Osvaja se Savršenoga
I to nije
Ni zere zgodna rađa
Kopanje skorene zemlje ništa je za to
Jerbo Savršeni, meščini, najvoli sebe gledat u ogledalu
Taj se ogleda u kredenci, rosfreju bronzina
U pinjuru
I bazenu
U svemu redon

Pravi, savršeni pojedinac

Imamo mi i skupine, vrpe savršeni’
Ono di se navrpaju svi perspektivni
Mladi
I lipi ljudi
U mladež stranke
Ili u zlatnu mladež

Uvik san mislila kako samo Zagreb i HDZ
Imaju tu svoju zlatnu mladež

Ono sva ustrojena
Od vrva do dna
Svaki stočić
Svaka kuna
I svaka truba in
Raspoređena po špagu

A privarila san se
Vrlo

Nikad mi ta mladež
Po ukusu nije bila
Nikad
Sama ta zamisa’ meni strana
Ne kontan
Ni to
Ni one udruge žena neke stranke

Jerbo
To baš ne volin
Nikako

Meni to Bože mi oprosti, vrlo baca
Na skojevce i a-fe-že
Vrlo

I nisan kriva za tu averziju
Niti zere
Kriv je moj ćaća
E
On mi to usadijo
Pa dočin vidin balavurdiju koja se vele podudara su vlašću, sve nešto sastanči i probija se priko reda u prve redove
Meni odman u glavi
Zasvitli i zvoni
Ona ćaćina

– Ma, pusti njih, Skojevci

I odman mi u glavi
Boško Buha
Slet
I štafeta
Biži ća

Nema mi pomoći na tu temu

Ae
Nekako mi neprirodno da se drtesina t’liko meće u politiku
A sve vrlo često spojeno su raznoraznin listama, izborima i ambicijama

Da se razumimo, jasno je meni
Kako to njima smisla ima
Nu
Dašta nego ima
Jerbo u svome životu još nisan srila čelnika mladeži koji bi bijo godinama na
Zavodu za zapošljavanje
Ae
Neće taj ginit za tebe u Saboru
Valja pravo reć
Al’ će zbrinit sebe i svoje
Što nije mala stvar
Jasno
Jerbo moga je rećemo sve mećat na kladijonicu
Ili kupovat parcele na donjemu Marsu

Daklem
Nisu oni brez smisla
Tek meni po ukusu nisu

I tako u manitošćini naše politike
Uspijen propustit kako
I HNS mladež ima
E, ima

Ajde, koga to šokiralo ne bi!?
Birači in brojni k’o arhitekti među migrantin
Članstvo in k’o omanje selo

I unda oni tak’i, imaju povr svega i mladež
Za prikrstit se
Eto

Mislin, meni je za krstit se i to što oni svako malo ministra daju
I što ji se pita
Išta

Al’ mladež?
Imaju je
I to kakvu

Tak’u mladež svit skoro pa vidijo nije

Nu
Ta mlađarija organizirala nagradnu igru
Di je nekak’i džek pot
Su Vrdoljakon provest dan

To in nagrada
Ae
On je njima
Gospodin Savršeni
A ja savršeno cenin od smija na tu manitošćinu

Oglasijo se u svoj gunguli ukratko i Ivan Savršeni Vrdoljak
Njemu to k’o vrlo simpatično

Ne znan ‘ko se usrićijo u toj nagradnoj igri su njin
Dojmova neman
Ne iskaču od nigdi
Jerbo iskače solo Vrdoljak
Odsvaklen
Prikobacijo se na važne teme
Pokriva sve brajo
Od gejeva do školstva
Pa zeru bistri udžbenike, pa zeru zakone
Pa zeru Marakeški

Kad smo kod Marakeškoga
Nema strava
Moremo mirno spavat
Vrdoljak je to prostudira cilu jednu večer
I kaže, kako je što se njega tiče, sve sotin ured

Ajde, Bogu vala
Vozi dalje!

Neka to kogod javi onin manitovima po svitu koji Vrdoljaka nemaju pa se patu u neznanju i stravu
Incaju se i odbijaju suradnju
Brez veze

Kad naš Vrdoljak Savršeni ne zna šta bi susebon
Unda zeru, čisto poradi publike Plenkiju
priti
Ono ispod glasa
Da ne pukne, ne daj Bože, zaprave njijova korisna suradnja
Nego, nek’ se čuje samo zeru
Čisto k’liko triba za pokazat njegovin biračin
Kako on nije nikakvi zaostali demokršćanin
Što je naravski manitošćina sama po sebi
Jerbo baš će ne’ko mislit kako si demokršćanin kad te uza Plenkija vidi
Svaštatićeš

Plenkiju isto iđe voda na mlin kad se ovi inca i priti
Jerbo i njemu drago kad se plavin biračima mulja kako su on i Vrdoljak zaraćene i vrlo različite strane
Ae

Ne bi da i’ko normalan više more nasist na te njijove manitošćine

Iako, mora se priznat
Manito je vrime došlo
Ono vrime u kojemu se i Vučića kiti međunarodnon nagradon za mir, neka se znade uza koga je sve u ratu bijo
I kome je sve ruke k’o pomoćnik dava

Neka se znade šta i danas misli i govori
Mirotvorac su lavon poda rukon
Vedri i oblači po polju mira i diplomacije

Savršeno vrime probire svoje
Savršene pojedince
I savršene skupine

A moji?
Moji su neki drugi svit
Apose

Moji Savršeni nisu se ni vratili
Ošli
Ili in se nikako ne daju vratit

Od rata su na slipoj testi
U mraku
Nikako kući svojoj doć’

Ili jin vali ruka
Ili noga
Ili in je otkinilo dušu
Pa jin vali vrlo
Taj komad
Otkinuti

Dere ga i danas bura
Tamo di je osta
Tamo
Na terenu
Noćima ga budi
Onako umorna u čizmama
I probire ga sva u goloj vodi od muke

Zove ga
Tako da mu poda kušin
Su mrakon
Umisto svete Luce
Poreda u san sve redon
One savršene koji
Više nema

A meni
Meni ostalo
Samo pisat o njima
Sridon

Barbara Jonjić/narod.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari