Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Kakva su to vrimena došla kad jedna HOS-ovka suosjeća su Titinon unukon Koja svoga dida zločinca i ubojicu Hrvata veliča?

Objavljeno

na

Nije lipo dite gledat’ kroza ćaću
Kroza mater
Babu, dida ili strica
Nikako
Protu Boga to direkt idje
Ako nas i Bog sudi samo po našin grijima
Ako nas daje roditeljima našin samo na posudbu
Zašto bi te unda ljudi sudili po grijima
Rećemo
Strica tvoga?

A stric ti niti roditelj nije
A nije ti ni did roditelj
A ni baba
Ne volin kolektivne a niti nasljedne grije
Ubija to nadu
I volju
Pokrov crni meće nada svaki veliki i mali san
Eto
O tomer se mislin ovi’ dana
Poradi jedne
Slavonke
Žena trče za miston gradonačelnice
Trče
Baš se zaletila

Nosi nju sada i mimo njezine volje
Nizastranu
T’liko da leti
I počela u tomer letu
Gazit pridasobon skoro sve
Po nekome, meni čudnome ključu
Kod nje cila vrpa nelogični’ stvari
U nje nije dva i dva čet’ri
Ni čut
Nego je u nje dva i dva
Rozi ekvinocij
Pa se ti misli kako
I oklen
I ekvinocija i roze boje
Izmišali se njoj motivi
Ekstremizmi
Uloge
Pozicije
Domaći i gostujući igrači
Ratovi

Ta žena što leti i gazi u isto vrime
Tuče po članu predsjedništva svoje vlastite stranke
Stranke koja nju samu kandidira na lokalnin izborin
Ne razumin zašto
Što ne tuče po protu kandidatin u svome mistu?
Gleda li svoje izbore dobit?

U biti
Pravin se manita i kao ne razumin
A razumin
Jerbo nije teško za razumit
Kampanja u žiži
Lokalni izbori
A ona lipo svin puškan po svome
Neka on njoj konkurencija nije
Baš nikakva
Iz čista mira uzela trubu pa trubi u antifa tisku
Vridja čovika
Zove ga manekenon
Koji nije iša’ u rat
A sama za sebe kaže kako je išla u rat jerbo je tada bila manita k’o šiba
To reć sam za se’ !?
I fali se kako su nju brzo prošli tak’i ektremizmi
Ajde
Sve u redu

Al’ kad čovik u njezinin ektremizmima koji’ se brzo odrekla ugleda
I krunicu oko vrata
Pomisli vrcon
Na onu priču o kravi koja dade čudo mlika
A unda nakon mužnje nogon privali kante
I sve prolije
E
I koga brige kliko je točno litara dala ta krava?
Mlika nema
Ajde, moga’ bi čovik pomislit kako ona svoga stranačkoga kolegu samo ne voli
Osobno
Baš njoj sunečin natrunijo
Ili
Nije joj rećemo lip
Ne voli mu oblik ušiju
Malešan joj
Rećemo
Sporo joj govori

Moga’ bi čovik pomislit kako je samo sitničava i svakomu uzme za grij svaku mrvu
Izbirač od žene
Moga’ bi čovik pomislit’ baš tako
Da ta ista žena
Nije bila sorta
Čudnovati kljunaš
Unda
Kad je vidila kako domoljubi vrlo ne volu Sašu Broz
Stala
Pa se čudon čudila
Nikako njoj nije jasno zašto Sašu ne volu
Iđe tako daleko pa naglašava kako Tito nije ratova’ u Domovinskon ratu
Sotin je baš zakucala
S koša na koš
Tito nije granatira u Domovinskon ratu
Dašta …nije!
Evo i ja ću za to svidočit ako triba

I vraćamo se lipo na početak
Na grije koji se nasljedjuju
I grije koji vridu generalno
Nije čovik onaj koji čovika sudi po svojti, po drugomu
Nikako
Saše Broz grij nije što je unuka zločinca Tite
Ona ga birala za dida nije
‘Ko bi normalan Titu za dida bira?
Ali
Njezin veliki grij je što se didon zločincon diči
Ona svaki puta iznova ponavlja romantične storije o tomer kako je nju njezin did Tito cuna na kolinu

E
Nema ona potribe ništa reć’
O razasutin i nepokopanin kostiman
To nju ni zere ne sikira
Njoj je njen did bijo svicki čovik
Veliki švaler
Šmeker
‘Ta se nje brige za Goli otok
I ubojstva emigranata
Njoj je to taaaaaaako daleko
I njoj i svima onima koji bi se nasilno okrićali budućnosti
Nu
Lako ti se okrićati kad su tvoji svi na broju
Pokopani
Poda prakljačon su zvizdon
Nego
Kakva su to vrimena došla kad jedna HOS-ovka suosjeća su Titinon unukon
Koja svoga dida zločinca i ubojicu Hrvata veliča?
A baš nikako ne razumi nas koji smo tili za ministra onoga čovika kojega ona blati
Tili smo ga
Ja san ga tila
Jerbo
Da se nami u taj vakat ugodilo
Da se meni ugodilo
Ne bi gledali Frljićevu sramotu u našemu lipome Splitu ovi’ dana
Niti bi prosvjeda bilo
Ne bi njemu Hasanbegović samo da’ kune
Onako kako je to Obuljenka samo napravila
Njega bi onaj naš
Samo razdužijo
Oslobodijo bi ga državni’ jasla mrske mu države i njeni’ kuna
I time mu darovao žudjenu, artističku slobodu…
Koja, valja pravo reć’ i toka
Toga svickoga umitnika
Koji je svicku slavu
Krvavo steka
Tamokar
U našoj, biloj Poljskoj

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari