Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić – Momu srcu to nikad neće granica ni biti

Objavljeno

na

Prija auto ceste
I prija tunela svetoga Ilije kroza Bijakovu
Za Split i za more išli smo priko Ciste
Ae

Krivodol, Berinovac, Kljenovac pa Lovreć
Unda
Volja te priko Provo
Ili priko Velike i Trilja
Ima’ si lipo Cistu Provo za odlučit se
‘Oćeš pravo ili na livo
Dok si se mislijo
U Cisti Provo moga si pojist i popit za deset
Gostijone njijove imale pravu ‘ranu i pravu kavu

Kava u Cisti nije se priskakala
Niti u najvećin žurban
Rećemo
Moj kum vozijo moju kumu na porod
Vozilo se trkon za Virule
Trkon u auto
Pa leti za Split
Al’ svrnijo kum i u taj vakat u Cistu po običaju
Kumi nije bilo baš najjasnije
Pita je on nju lipo

– Jesi i ti za kave?

Nije bila od toga u taj vakat

– Ti kako ‘oćeš, ja kavu moran popit!

Nu
Običaji ne postoju kako bi se potaracali

Brkala san uvik Berinovac i Kljenovac
Kašnje san skontala kako je Kljenovac ono misto di sniga i leda nema samo za
Veliku Gospu
Tako mi je to moj ćaća tumačijo
A Lovreć?
To su meni reć’ ljudi
Ljude i mista oduvik vagan po tomu na kakvu in je mistu crkva i kakva je
Ae
A crkva na Lovreću meni je pravo krasna
Lipo je na desnu ruku
Kad se iz moji’ Grubina iđe
Krasna je i oko nje placa po komodu i uvik baš sve čisto i ometeno

Od Ciste nikada nisan išta dalje na desnu ruku
Nikada
A uvik bi pročitala i Aržano i Livno

Prošlu nedilju okolo tri ure popodne
Po najpravijemu litnjemu zvizdanu
Ukrcala se u moje auto tri Ivana i njijove matere
Ivani su prijatelji koji imaju isto ime
Isto prezime
Iđu godinama u isti razred
A razlikuju i’ po ćaći
Tako je jedan Ivan M, drugi je Ivan P a treći je Ivan S
Tako pišu na testu pa moj Ivan i kad meni poruku na toli ostavlja potpiše su Ivan S
Ae
Da mu se mater ne zabuni koji Ivan joj piše

Lipo smo se ukrcali to popodne i pošli na dičinji rođendan
U jedno lipo selo odman iza granice su BiH

Iskolila mi se davna želja
Na križanju u Cisti
Oplela san desno
Gospe moja lipoga li kraja
Aržano
Svib
Svibić
Zeleni se sve
Svaka prikuća čista
Svaka kuća k’o umivena
Tako i toka misto našega
Josipa Jovića

U Aržanu
Na desno velika kuća
K’o da je krova spušćana u ledinu i spava
Nas šestero zaključilo kako to samo škola more bit
Mater Ivana M imala je jedino uputstvo za puta
Po mojoj želji njezin čovik nan zabilužijo na komad karte
Kako iza granice ne iđemo livo nego na desno za Tomislav grad
I kako će me unda ugusto raspoređeni putokazi odvest do sela koje mi triba
I ajde, prišli mi jednu granicu
Al’ druge nema na vidiku
Umisto druge granice vidin pravo pravcato misto
Kuće poredane
Odman san znala
To je Prisika
Misto moje prijateljice
Ničija Prisika
Ostavljena i ona i narod njezin nikomu
Misto izmedju dvoji granični kuuuuuća
Idealno jednoj i drugoj državi za pravit se manita
I priskakat ji u svemu
Priskaču naš narod unutar granica RH
A di ne bi iskoristili ove pedlje iza kuuuuuuuća u kojima ti dokumente gledaju
Kako bi te priskakali i zakidali
Nakon Prisike druga granica
I uđemo u drugu Državu
Formalno
Ae

Momu srcu to nikad neće granica ni biti
Gospe moja k’liko su se Ivani iznenadili i obeselili kad su veliko jezero ugledali
Valja pravo reć’ i ja san
Skroz san priboravila kako zaprave iđemo u misto di jezero leži k’o na pijatu

Smistili smo se i dica i mi
Trevila gori i moju prijateljicu
A di ne bi
Pa ne more Imocki čovik nigdi na svitu otić a da nekoga svoga ne trevi
Ae
Eno, da na Himalaju rećemo odeš, srijo bi Mlikotu

Ilo se i pilo
Svake lipote bilo
Od ušćipaka su kajmakon
Do palaćinka i konkretnoga ića
A pogled sa terace na jezero
Pravo filmski

Dica se nabalala
Konje jašila
A unda je vakat bijo kući se uputit
Prikopametne matere Ivana P i Ivana S
Na jednomu križanju zaključile kako bi tribalo ić’ livo jerbo je na putokazu pisalo
Split
Ae
Meni je sve što goni na jug bilo logično
Mater Ivana P sidila do mene i držala naši’ šest osobni za granice
Ugledali je i kontamo
Uh, super
Nismo ništa promašili
Kadli vidimo
Iza jedne granice odman iđe druga
Ono BiH i RH
Baš se vidu u blizu
Zinemo zbunjene
Pa je li ovo ona granica priko koje smo ušle u BiH?
Palo nan čak na pamet kako nan se čini zbijenije jerbo sad dolazimo od gori
Gospe moja
Logika nan čudo
Al’ unda mi je palo na pamet

– Di Prisika nestade? Nema je! Nema ciloga mista!

Daklem
Izašle gospoje matere skroz neplanski na Kamensko
Ae
Mater Ivana P još je dvajestak minuta držala naše osobne u rukan
Jerbo nismo sigur’e bile ‘oćemo još na koju granicu neplanski naletit
I unda smo ugledali putokaz za Aržano
Pa za njin
Aržano iz daljine pripoznali po školi što u ledini spava
Ivan P prvi je ugleda
Pa doda

– Ovo je prvi put u životu da san se školi obeselijo!

Svi smo se smijali
I tako nasmijani stigli u Cistu
Pa kući

Tu večer
Slušala sam na radiju kako bi masa nji’ rada maknit Kuščevića poradi ledina, kuća i virmi
A tribalo ga maknit davno poradi potpisa i brojanja
Vake situvacije uvik me site kako je Kapone nakon svega paga poradi poreza
Ae

Davno je Kuščevića maknit tribalo
Davno
Poradi ona dva referenduma

Davno i’ je u biti tribalo maknit sve kolike
Sve
Poradi naroda naše Prisike
I
Naroda našega ciloga

Koji su ostavili nikomu
I nigdi
Ostavili sve da spava
Spušćanoga krova do ledine

Barbara Jonjić: narod.hr

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari