Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami je glavni problem to što lopove zovemo snalažljivi/sposobni

Objavljeno

na

Sve se mislin ovi’ dana
Ljudi biće nisu smislili
Boljega namišća od demokracije
Ae
Nije ured al’ za bolje se očito ne zna
Kažu kako narod bira
Prema sebi
Pa i je
Većina bira manjini svake ture
Manjina gleda šta većina izabere
Pa unda iz kože iskače
Jerbo
Većini se svidi svašta
Baš svašta
Od vicova jednoga Mesića priko vijolinskoga ključa i udaraljki jednoga Josipovića
Sve do samoprozvanoga teologa Pernara i njegovi’ stručnjaka opće prakse
Ljudi najvolu mutikaše, lažove
Lažne proroke
I lupoderine
Koje zovu – snalažljivi/sposobni

Davno je naš Fra Vinko lipo reka’
Kako je nami glavni problem to što lopove zovemo snalažljivi/sposobni
Ae
Sva mudrost ležala je u toj njegovoj

Sposobni se unda
Samo minjaju
Svako čet’ri godine
Jednima smrkne
Drugima svane
Svaki dok je na vlasti redi isprid svoji’ vrata
Taman kad se jedni namire i urede
Evo ti drugi i njijove svojte iza brda
Pa ajmo jopet iznova
Grabi i redi

Dan, noć traje dernek
U kojemu se gleda što više nalagat
I iz korita za se’ u gužvi ugrabit

Cili moj život
Uvik me se
Vara, laže i iz moga korita grabi

Rećemo cilo moje ditinjstvo
Učili su me u školi kako su ustaše i domobrani silovatelji žena
I ubojice male dice
Ae
Ono nikad ništa lipa za nji’
Samo to

Za partizane su me učili
Kako su bili pravo pravcato cviće
Kako su potrali mrskoga neprijatelja
Oslobodili sve redon
Spasili svaku baju
Bili prikosposobni i oni i njijovo samoupravljanje
Vrlo znani
Samo na Misec letili nisu
A obredili bi oni i Misec da se okolo Obrovca nisu vrlo zabavili

Nego, to učenje u školi
Slabo mi se poklapalo sonin što se govorilo i učilo u našoj kući

Moja pokonja baba Slava
Na temu ustaša i domobrana samo mi je znala nabrajat imena
Samo imena
Imena svoji’ i naši’
Baba ji zvala
Naša vojska
Uvik govorila kako bi metnila ruku u vatru kako oni nisu silovali tuđi žena a niti su tuđu dicu krećali
Kako su samo za našu Državu ratovali

Pričala mi kako su se ljudi po našemu selu uvik krili od četnika i partizana kad god bi ta vojska prolazila
I u ratu i iza rata, krili se uvik od isti’

U srcu rata prolazili su kroza selo i oni što za nji’ kažu kako nisu valjali
Oni, koje je moja baba zvala
Naša vojska
Naši ljudi bi ostavali u selu dok bi oni prolazili
Nisu bižali nigdi
Ae
Baba su malešnin stricon u naramku gledala kako prolaze mimo naši kuća

Jedan vojnik gazijo je uznosito Makadam ukraj naše kuće pa se nasmija kad je zgleda moga malešnoga strica
Babu je upita

– Kako se zove dijete gospođo?

Baba mu sva ponosna rekla

– Tomiša…Tomislav

A vojnik unda sve rukon zaustavijo
Sve
Babi isto svejedno nije bilo
Kad se baš sve ukraj nje ustavilo

A vojnik je samo reka’

– Skinite jednu vreću i dajte gospođi!

I tako je moj malešni strikan, samo na svoje lipo ime, od naše vojske dobijo žito

Onako, kako su žito nakon rata samo na to isto ime ljudima otimali

A cviće partizansko, govori se i ovi’ dana
Ubijalo i iza rata
Samo na ime ubijalo
I u jame bacalo

Eno
U našemu Zag’ozdu ovi’ dana
Otkopali još jednu diku partizanskoga cvića
Te dične, junačke vojske
Oslobodijoca
Koji su najvolili junački ubijat
Ljude žicon zavezani ruka

Junački
Metkon u zatijok

Taće njima Jasenovac
Nisu maniti bili gradit logor
Kad su mogli i u tuđi trpat
Kad su jamu imali u skoro svakomu mistu
Ubij i ubaci
I miran si

Te ubojice
Koje zovu cvićon
Poštenin i progresivnin
I danas živu
I imaju svoje mirovine
I svoje glasače

A šta mi biraju?

Nji’ baš blagoslovilo velikin izboron
To se privarit niti ne more
Njijovi se samo prikobacivaju
I viru iza svake pole

Svake ture kad se nekomu ponadaš
Ispadne na kraju njijov
Pa ti i nadu zgade i zgaze

Ae
Demokracija po naški
Ili nemaš svoga
Ili
Biraš jednoga a gledaš drugoga

Milanka otra ovi dana Milanu
Za zeru cvića
Tako sama kaže
Cviće cviću
Po onoj njijovoj
Neka cvate tisuću cvitova
Ne znan je li Milanka povela ćuku sa sebon i onoga što joj je ćuku voda
Sekira me to vrlo
Ako kogod znade, neka mi javi
Ae

Čitan kako naša demokracija ima novu herojinu
Blago se nami
Tako bar javlja dično novinarsko pero još dičnijega prezimena
Piše pero kako narod
Crče za njon
Potaracat će kažu ta mlada i Plenkija
I Beru
Nu, neman ništa protiv da se njizi dvojicu makne su korita
Al’ mi Dalija nikako po ukusu nije
Nikako
Di je Aleksa u toj priči ne znade se još
Al’ pero dično prednost ipak Daliji daje

Bože mi oprosti
Kad slušan tu Daliju
Meni ona
‘Vako baš pričon vrlo baca na nekakvu svojtu dvoje ljudi
K’o da joj je mater ona Puljak a ćaća pokonji pratar Grubišić
K’o da je ne’ko izmiša baš te gene u nekome maštelu pa u nju izlijo
I unda te gene još nekako i koncentrira
Ae
Baš Puljak i baš pokonji Grubišić
Oni jedini pratar u Hrvata
(Uz ovoga Baruna ovi dana)
Kojega su volili i volu naši mediji

Narod čini mi se, isto ne voli Daliju
Al’ je volu mediji
Pa bi je moga i narod zavolit
Medije je trkomice osvojila usporedbon naši’
Branitelja i metastaza raka
Lipo od nje, nema šta
Baš nan je elokventna i mudra

Zna se di si i čiji si dočin te naši mediji volu
A zna se i di nisi i čiji nisi kad te ne volu

Jedina anomalija naši’ medija
Meni je Milan Bandić
Mediji ga ne volu nikako
Neka on pričika četnike
I Milanki cviće kupuje
Ne volu ga

Daklem, on radi baš sve što oni inače vrlo volu
A oni jopet
Uvik, baš uvik protiv njega

Brige ga se za medije
Njega narod voli i bira
Većinu uvik ima
Jopet i jopet
More pričikat koga ‘oće i kitit cvićen po svojoj želji
Naš narod kronično bolestan od selektivne amnezije
Bira uvik Milana i slične njemu

Ako se naš Milan kraljon ne proglasi
Naša demokracija
Živit će zauvik

Nego
Moga bi se on zaozbilj kraljon proglasit
Jerbo ima narod uzase
Narod koji ne zna šta točno ‘oće
Niti šta točno neće

Zato Miki zna sve i sve panti
Panti čak i kad je Milanku zgleda prvi put’
Ona kažu iz malena sve za našu dobrobit radila
Srce svoje u politiki ostavila
Poradi sviju nas
A malo ‘ko to našoj Milanki prizna
Sad kad napokon Milan ima Milanku uzase
Svemir more odanit
Ni nebo granica nije
Niti smide bit
Demokracija naša je ona koja ima sve
Ima Milanku i Milana
Pa unda ima
Plenkijevu Vladu su Vrdoljakon i Pupijen
I ima Daliju herojinu

Imamo čast uživo gledat kako
Istočno od raja sriće
Apokalipsu danas
Kako Buntovnik brez razloga sriće
Glembajeve
Demokracija
Nan postade
Družba Pere Kvržice su nikad
Opravljenin
Mlinon
U kojemu se nada onin zaglavljenin točkon
Našu Slavoniju uspoređuje su Šumadijon
Usrid našega Zagreb grada

Ovo van zaprave niti nije demokracija
Nije
Ovo je rugo
Ovo je šizofrenija i dijabolika teška
Demokracija nan mutirala od silnoga laganja
I izdaje Boga
Od manitanja ono zeru našega naroda
Koji ipak znade šta ‘oće
I znade kako neće partizansko cviće
Neće ono cviće upereno protiv naroda i protiv samoga Boga
Neće cviće
Raspoređeno ulipo baš iza svake pole

Neće ga
Al’ ga gledat mora

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari