Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Nu Maje Ti nisi Kraljevna Ni čut – Ovi dana naša Kraljevna je Meri

Objavljeno

na

U mome kraju nema van barba
Toga nema
Al’ imamo strica i ujca
Ae

Ćaćin brat i materin brat
Sve ima ime

Njijove žene su van
Strina i ujna
Tetak i teta su apose
Teta je zna se ili ćaćina ili materina sestra a tetak je njezin čovik
E
I unda jopet
K’o da je pobrojano malo
Imamo izvanjske strice i izvanjske strine
I tako redon sve izvanjsko
To su rodijaci materini
Ili ćaćini
I njijove žene

Nu
Iman li ja izvanjsku strinu?
Dašta nego iman
Iman i’ k’liko oš i pravi i izvanjski

A samo jednu san van vrlo upantila jerbo je došla u naše selo
U kuću do moje
Prva
U ona doba kad san k’o dite očiman gutala cili svit
I samo čekala kad će
Ona naša nova strina
Doć’ na čatrnju po vodu

U ona ista doba kad bi sidila poda odrnon moje babe i brojala uspravna stabla poredana k’o strile u Anđinu busu
Satima
Sritna

Jedan dan me iznenadila vrlo
Sidila san na skalinu
Unde na avliji kako je moja baba kapiju zvala
Šarala san šćapon po zemlji
A ona brez riči došla do mene
I metnila knjigu na skalin
Su moje desne strane

Pitala san je
Je li to strina meni
Rekla je kako je od strica Ivana i nje
Za mene
Njijovu
Barbarožu

Izvanjski stric i strina darovali mi
Kraljevnu na zrnu graška
Meni
Pravoj, malešnoj seljanki

Darovali baš Kraljevnu
Seljanki
A ja i danas znaden svako slovo
I u glavi iman svaku onu veštu
Iz te lipe knjige
I iman Kraljevnu u glavi
Onu koju boli
Zrno graška
T’liko da joj zaspat ne da

Mene seljanku obeselilo vrlo ovi’ dana što više, čini se, narod neće morat gledat onu ha-te-ve Maju osvaki dan
Na televiziji koju narod plaća

Jerbo dosta je više nje koja se meće za Kraljevne a Kraljevna nije
Ona se samo vrpolji na sve što je naše,
Hrvacko

Busa se u prsa junačka i fali ratnin godinan i reportažan
K’o i svaka antifa
Prigodno
Svi su oni golin rukama ubijali tenkove k’o i Matić
Al’ samo kad in njijov sveti posa’ dođe u pitanje
Jerbo to za svoj posa’ gine
Posa’ njima glavni svetac u kalendaru

Dok običnin danon
Muču
Kad se gazi branitelje
Muču
Skroz na skroz
Muču

Običnin danon imaju priču kako su rata vidili jerbo su u ta doba bili mladi, ludi
E
Kako prije rata oni nisu niti znali ‘ko je
Srbin a ‘ko Hrvat
Pitaju se posredno
‘Ko bre zavadi
Pričaju o silnon zajedništvu, ljubavi, budućnosti i stabilnosti

Koje zajedništvo?
Koja stabilnost?
Sukin?
Su agresoron?

Nu
Maje
Ti nisi Kraljevna
Ni čut
Ovi dana naša Kraljevna je Meri
Jerbo nju smeta kad se našin braniteljima simboli negiraju i prinosaju
Uokolo
A ti na to mučiš
Ne tangira tebe
Jerbo more svetomu poslu tvome naškodit

Našoj Meri ne da zaspat
Pa ona ne kalkulira
Jerbo nju sikiraju branitelji za prave
A tebe sikira samo tvoj posa’
Jerbo misliš kako si za njega Bogon dana
A nisi

Ne razumin se u te programske šeme
Čudni su puti naše javne televizije
Vrlo čudni
Spremna san na sve
Baš na sve
I na to da ti daju oni Dnevnik u glavnome vaktu
Ili rećemo Otvoreno
Sve je moguće

Jerbo u ovoj državi se ugađa jednome Pupiju
Tičijega mlika mu ne smi valit
Agresorima se oda na prstima poradi njijove bole i mirnoga sna
Pušća se jednoga Beljaka
Da se propinje na bačve i drži govorancije o grijima iz mladosti
Baš on
Drži govore i pripovida o ratu
I moralu

A žice
Od radijona
Mu iz zadnjega džepa još vire

I unda je sasvin normalno da se jedna Maja umisli kako je
Kraljevna obrespravljeni
I da se čudon čudi što joj ode emisija koju je gledala ruku na srce samo
Kontra, Iskorak, Majina izvanjska rodbina i ona

Jerbo brojevi ne lažu

I dosta te je Maje
Pilaš narod svojin aktivizmon
Godinama
O narodnomu trošku

E
Pa red je Maje da to lipo radiš
O svome trošku
Napokon

Jerbo
Ja oću
Za svoje kune
Na javnoj televiziji gledat
Uspravne ljude

Da se lipo poredaju k’o strile
U Anđinu busu
Pa da ji gledan sritna
Satima

Barbara Jonjić / Narod.hr

Željka Markić: Držite se, Meri. Zvijezda Vašeg kalibra s lakoćom će izdržati jadna Beljakova blaćenja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari