Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Obašla naša Predsjednica Istru nan milu

Objavljeno

na

Unda
Obašla naša Predsjednica
Istru nan milu

Nu
Red je i to
Toka obać i oni dijo naše Domovine koji se busa u bogata prsa kako ji je Tito vratijo poda naše okrilje

Ae
Kao vrlo ji je usrićijo
T’liko da uguron
Od prvi demokracki izbora pa sve do danas
Biraju vlast i lole koje više ljubavi imaju
Za Beograd i Rim
Nego za Zagreb

Njijov političar Boris, kolovođa i-de-es-a
Neokrunjeni kralj Istre
U slobodno vrime zabljava se tako da okolo dili k’o fole putovnicu
Istre
Dekeko
Sanja lola odvojit je
San mu kontra Ustavu
Mašta mu razigrana
Njemu to k’o vrlo smišno
Onomu istomu koji se busa u prsa kako ji je Tito vratijo u sastav voljene Domovine

Baš mu smišno izdvajat Istru
A spomeni mu Antu Pavelića
Odman taj trkelja kako mu zamira izdvajanje Istre
E
Anti se zamira
A Boris more sanjat šta ‘oće
Pa tako sanja i zatvore za sve nas kojima je pozdrav
Za Dom spremni
On bi to lipo trpa u zatvore
A meni vrcon
Goli otok na pameti

Nego lola muči k’o zaliven kad ga za Ugovore prije drugoga svickoga rata upitaš
Omutavi u minuti

I tako
Ošla naša Predsjednica obać
Antifašiste dične
Naši tisuću cvitova
One što se brez problema ženu su
Devedeset
Jerbo i živu po
Stodvajest godina
Mazi njizi život u omraženoj Državi

Obašla baš njizi
One antifašiste naše tipe
A zna se kako naši antifašisti veze nemaju su svickin antifašistin
Naši antifašisti su prava pravcata anomalija antifašizma
Pod sorta poratnog Staljinova pravca

I ima se šta čut
Ljudi se vrlo zgražaju kako su nan izvižđali Predsjednicu tamokar

Smijen se i mislin za se
Šta je
Biće van digla desnu ruku
Pa vikala
Za Dom spremni
Ili ji je provocirala
Pa otpivala
Rećemo Dinamo ja volin
Ili onu Maršanovu i hadezeovu
Bože čuvaj Hrvacku
Nešto od toga garant mora bit

Njima je čak i ona
Prikodesno
Čak i ona
Džabe joj i partizana u obitelji
I toga što nema ratnoga puta
Dočin nisi baš livo
Njima si
Ustaša

Ništa od navedenoga ona napravila nije
To se znade
Baš ništa
Antifašisti se raspametili i izgubili kontrolu
Kad je Predsjednica samo u govoru spomenila doprinos naše
Katoličke Crkve u borbi protiv fašizma
Ubolo ji to do košćane srčike

Aaaaaaaaaa
Tuten smo

To je crljenoj bandi trn u oku
Nu
Dašta je
Znan ja to

Pa znaju oni ‘ko je njima glavni neprijatelj
To su pokazali i u drugome svickome ratu
A i debelo nakon njega

Ništa njizi na svitu smetalo nije
K’o naša
Crkva
I naši pratri

I nisu oni maniti niti zere
Niti zere
Jerbo oni dobro znaju
Komu dugujemo opstanak u ovoj
Dolini suza
Znaju oni šta je nami jedan Alojzije Stepinac
I jedan Vojtila
Njijova rađa nikako se nije uklapala u oni plan na S
Uperen na Hrvate
Katolike

I eto di smo
Šumska, rutava vojska
Vojska priki sudova
Otimačine
I progona do smrti svake alternative misli
Zvižđi

To je ta njijova poznata i priznata urbanost
I kozmopolitizan

Jerbo ne kontaju
Kako nisi kozmopolit samo zato što vičeš
Proleteri svi’ zemalja ujedinite se
Ni čut
Dika takima je AntišaTomić
Oni jad od čovika koji se jednomu svecu ruga su visinon
A oni ga nagrađuju
Jerbo su
Roba robi

Ne mereš bit kozmopolit i zvižđat
Na
Katoličku Crkvu

Nikako

Nego
Evo odgovora
Stiga’ je iz Istre
Svima onima koji pitaju
Zašto
I dan, danas živi
Oni slogan
Koji je k’o zastarijo
A nije

Jerbo
Ustaša nema
Pobilo ji nakon rata
Ili su pomrli
Nema ji
Al’ ima nas Katolika
I danas
Katolik smeta
Istima kojima je Ustaša smeta
Smeta in danas po istomu načinu
Katolik
E
Ne mere crljeni križa smislit
I da se na glas
Bogu moli
Pa to urta da se Isusu moliš
U sebi

Kažu ti
Voli svoga Isusa i Hrvacku u sebi
Ne smi se to nigdi vidit
Njima to, tako ti kažu, nije kul/moderno/urbano/svicki
A zaprave
Ni križa a ni zastave ne iznosi di se vidi
Jerbo
Njizi do košćane srčike to kreće

I zato je živ
I živi
Oni naš slogan
I danas

Za Hrvacku i uz Krista
Protiv komunista

Ili u duvu naše vire
Protiv komunizma
Tako je baš ljucki, civilizirano

Ae
Pa nismo mi šumska, rutava vojska k’o oni
Naša vojska
Ne ubija u miru
I odgovorna je Bogu

Ne nosi crljene zvizde na čelu
Nego krunicu oko vrata

Na našu vojsku
Mogu samo zvižđat jerbo ništa drugo niti ne znaju
Za ratovanja nikada i nisu bili
Uguroni obični

Znaju samo zapasat misto
U pobjedničkon vlaku
Naget se kroza prozor spušćeni
Pa iz njega po potribi

Zvižđat

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari