Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Obašla naša Predsjednica Istru nan milu

Objavljeno

na

Unda
Obašla naša Predsjednica
Istru nan milu

Nu
Red je i to
Toka obać i oni dijo naše Domovine koji se busa u bogata prsa kako ji je Tito vratijo poda naše okrilje

Ae
Kao vrlo ji je usrićijo
T’liko da uguron
Od prvi demokracki izbora pa sve do danas
Biraju vlast i lole koje više ljubavi imaju
Za Beograd i Rim
Nego za Zagreb

Njijov političar Boris, kolovođa i-de-es-a
Neokrunjeni kralj Istre
U slobodno vrime zabljava se tako da okolo dili k’o fole putovnicu
Istre
Dekeko
Sanja lola odvojit je
San mu kontra Ustavu
Mašta mu razigrana
Njemu to k’o vrlo smišno
Onomu istomu koji se busa u prsa kako ji je Tito vratijo u sastav voljene Domovine

Baš mu smišno izdvajat Istru
A spomeni mu Antu Pavelića
Odman taj trkelja kako mu zamira izdvajanje Istre
E
Anti se zamira
A Boris more sanjat šta ‘oće
Pa tako sanja i zatvore za sve nas kojima je pozdrav
Za Dom spremni
On bi to lipo trpa u zatvore
A meni vrcon
Goli otok na pameti

Nego lola muči k’o zaliven kad ga za Ugovore prije drugoga svickoga rata upitaš
Omutavi u minuti

I tako
Ošla naša Predsjednica obać
Antifašiste dične
Naši tisuću cvitova
One što se brez problema ženu su
Devedeset
Jerbo i živu po
Stodvajest godina
Mazi njizi život u omraženoj Državi

Obašla baš njizi
One antifašiste naše tipe
A zna se kako naši antifašisti veze nemaju su svickin antifašistin
Naši antifašisti su prava pravcata anomalija antifašizma
Pod sorta poratnog Staljinova pravca

I ima se šta čut
Ljudi se vrlo zgražaju kako su nan izvižđali Predsjednicu tamokar

Smijen se i mislin za se
Šta je
Biće van digla desnu ruku
Pa vikala
Za Dom spremni
Ili ji je provocirala
Pa otpivala
Rećemo Dinamo ja volin
Ili onu Maršanovu i hadezeovu
Bože čuvaj Hrvacku
Nešto od toga garant mora bit

Njima je čak i ona
Prikodesno
Čak i ona
Džabe joj i partizana u obitelji
I toga što nema ratnoga puta
Dočin nisi baš livo
Njima si
Ustaša

Ništa od navedenoga ona napravila nije
To se znade
Baš ništa
Antifašisti se raspametili i izgubili kontrolu
Kad je Predsjednica samo u govoru spomenila doprinos naše
Katoličke Crkve u borbi protiv fašizma
Ubolo ji to do košćane srčike

Aaaaaaaaaa
Tuten smo

To je crljenoj bandi trn u oku
Nu
Dašta je
Znan ja to

Pa znaju oni ‘ko je njima glavni neprijatelj
To su pokazali i u drugome svickome ratu
A i debelo nakon njega

Ništa njizi na svitu smetalo nije
K’o naša
Crkva
I naši pratri

I nisu oni maniti niti zere
Niti zere
Jerbo oni dobro znaju
Komu dugujemo opstanak u ovoj
Dolini suza
Znaju oni šta je nami jedan Alojzije Stepinac
I jedan Vojtila
Njijova rađa nikako se nije uklapala u oni plan na S
Uperen na Hrvate
Katolike

I eto di smo
Šumska, rutava vojska
Vojska priki sudova
Otimačine
I progona do smrti svake alternative misli
Zvižđi

To je ta njijova poznata i priznata urbanost
I kozmopolitizan

Jerbo ne kontaju
Kako nisi kozmopolit samo zato što vičeš
Proleteri svi’ zemalja ujedinite se
Ni čut
Dika takima je AntišaTomić
Oni jad od čovika koji se jednomu svecu ruga su visinon
A oni ga nagrađuju
Jerbo su
Roba robi

Ne mereš bit kozmopolit i zvižđat
Na
Katoličku Crkvu

Nikako

Nego
Evo odgovora
Stiga’ je iz Istre
Svima onima koji pitaju
Zašto
I dan, danas živi
Oni slogan
Koji je k’o zastarijo
A nije

Jerbo
Ustaša nema
Pobilo ji nakon rata
Ili su pomrli
Nema ji
Al’ ima nas Katolika
I danas
Katolik smeta
Istima kojima je Ustaša smeta
Smeta in danas po istomu načinu
Katolik
E
Ne mere crljeni križa smislit
I da se na glas
Bogu moli
Pa to urta da se Isusu moliš
U sebi

Kažu ti
Voli svoga Isusa i Hrvacku u sebi
Ne smi se to nigdi vidit
Njima to, tako ti kažu, nije kul/moderno/urbano/svicki
A zaprave
Ni križa a ni zastave ne iznosi di se vidi
Jerbo
Njizi do košćane srčike to kreće

I zato je živ
I živi
Oni naš slogan
I danas

Za Hrvacku i uz Krista
Protiv komunista

Ili u duvu naše vire
Protiv komunizma
Tako je baš ljucki, civilizirano

Ae
Pa nismo mi šumska, rutava vojska k’o oni
Naša vojska
Ne ubija u miru
I odgovorna je Bogu

Ne nosi crljene zvizde na čelu
Nego krunicu oko vrata

Na našu vojsku
Mogu samo zvižđat jerbo ništa drugo niti ne znaju
Za ratovanja nikada i nisu bili
Uguroni obični

Znaju samo zapasat misto
U pobjedničkon vlaku
Naget se kroza prozor spušćeni
Pa iz njega po potribi

Zvižđat

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari