Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Obašla naša Predsjednica Istru nan milu

Objavljeno

na

Unda
Obašla naša Predsjednica
Istru nan milu

Nu
Red je i to
Toka obać i oni dijo naše Domovine koji se busa u bogata prsa kako ji je Tito vratijo poda naše okrilje

Ae
Kao vrlo ji je usrićijo
T’liko da uguron
Od prvi demokracki izbora pa sve do danas
Biraju vlast i lole koje više ljubavi imaju
Za Beograd i Rim
Nego za Zagreb

Njijov političar Boris, kolovođa i-de-es-a
Neokrunjeni kralj Istre
U slobodno vrime zabljava se tako da okolo dili k’o fole putovnicu
Istre
Dekeko
Sanja lola odvojit je
San mu kontra Ustavu
Mašta mu razigrana
Njemu to k’o vrlo smišno
Onomu istomu koji se busa u prsa kako ji je Tito vratijo u sastav voljene Domovine

Baš mu smišno izdvajat Istru
A spomeni mu Antu Pavelića
Odman taj trkelja kako mu zamira izdvajanje Istre
E
Anti se zamira
A Boris more sanjat šta ‘oće
Pa tako sanja i zatvore za sve nas kojima je pozdrav
Za Dom spremni
On bi to lipo trpa u zatvore
A meni vrcon
Goli otok na pameti

Nego lola muči k’o zaliven kad ga za Ugovore prije drugoga svickoga rata upitaš
Omutavi u minuti

I tako
Ošla naša Predsjednica obać
Antifašiste dične
Naši tisuću cvitova
One što se brez problema ženu su
Devedeset
Jerbo i živu po
Stodvajest godina
Mazi njizi život u omraženoj Državi

Obašla baš njizi
One antifašiste naše tipe
A zna se kako naši antifašisti veze nemaju su svickin antifašistin
Naši antifašisti su prava pravcata anomalija antifašizma
Pod sorta poratnog Staljinova pravca

I ima se šta čut
Ljudi se vrlo zgražaju kako su nan izvižđali Predsjednicu tamokar

Smijen se i mislin za se
Šta je
Biće van digla desnu ruku
Pa vikala
Za Dom spremni
Ili ji je provocirala
Pa otpivala
Rećemo Dinamo ja volin
Ili onu Maršanovu i hadezeovu
Bože čuvaj Hrvacku
Nešto od toga garant mora bit

Njima je čak i ona
Prikodesno
Čak i ona
Džabe joj i partizana u obitelji
I toga što nema ratnoga puta
Dočin nisi baš livo
Njima si
Ustaša

Ništa od navedenoga ona napravila nije
To se znade
Baš ništa
Antifašisti se raspametili i izgubili kontrolu
Kad je Predsjednica samo u govoru spomenila doprinos naše
Katoličke Crkve u borbi protiv fašizma
Ubolo ji to do košćane srčike

Aaaaaaaaaa
Tuten smo

To je crljenoj bandi trn u oku
Nu
Dašta je
Znan ja to

Pa znaju oni ‘ko je njima glavni neprijatelj
To su pokazali i u drugome svickome ratu
A i debelo nakon njega

Ništa njizi na svitu smetalo nije
K’o naša
Crkva
I naši pratri

I nisu oni maniti niti zere
Niti zere
Jerbo oni dobro znaju
Komu dugujemo opstanak u ovoj
Dolini suza
Znaju oni šta je nami jedan Alojzije Stepinac
I jedan Vojtila
Njijova rađa nikako se nije uklapala u oni plan na S
Uperen na Hrvate
Katolike

I eto di smo
Šumska, rutava vojska
Vojska priki sudova
Otimačine
I progona do smrti svake alternative misli
Zvižđi

To je ta njijova poznata i priznata urbanost
I kozmopolitizan

Jerbo ne kontaju
Kako nisi kozmopolit samo zato što vičeš
Proleteri svi’ zemalja ujedinite se
Ni čut
Dika takima je AntišaTomić
Oni jad od čovika koji se jednomu svecu ruga su visinon
A oni ga nagrađuju
Jerbo su
Roba robi

Ne mereš bit kozmopolit i zvižđat
Na
Katoličku Crkvu

Nikako

Nego
Evo odgovora
Stiga’ je iz Istre
Svima onima koji pitaju
Zašto
I dan, danas živi
Oni slogan
Koji je k’o zastarijo
A nije

Jerbo
Ustaša nema
Pobilo ji nakon rata
Ili su pomrli
Nema ji
Al’ ima nas Katolika
I danas
Katolik smeta
Istima kojima je Ustaša smeta
Smeta in danas po istomu načinu
Katolik
E
Ne mere crljeni križa smislit
I da se na glas
Bogu moli
Pa to urta da se Isusu moliš
U sebi

Kažu ti
Voli svoga Isusa i Hrvacku u sebi
Ne smi se to nigdi vidit
Njima to, tako ti kažu, nije kul/moderno/urbano/svicki
A zaprave
Ni križa a ni zastave ne iznosi di se vidi
Jerbo
Njizi do košćane srčike to kreće

I zato je živ
I živi
Oni naš slogan
I danas

Za Hrvacku i uz Krista
Protiv komunista

Ili u duvu naše vire
Protiv komunizma
Tako je baš ljucki, civilizirano

Ae
Pa nismo mi šumska, rutava vojska k’o oni
Naša vojska
Ne ubija u miru
I odgovorna je Bogu

Ne nosi crljene zvizde na čelu
Nego krunicu oko vrata

Na našu vojsku
Mogu samo zvižđat jerbo ništa drugo niti ne znaju
Za ratovanja nikada i nisu bili
Uguroni obični

Znaju samo zapasat misto
U pobjedničkon vlaku
Naget se kroza prozor spušćeni
Pa iz njega po potribi

Zvižđat

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Bezočno četnikovo švrljanje po Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Veljača 2018. odmiče

Mala i kratka veljača osvetnica je dugoga siječnja koji nije znao iscijediti iz oblaka ni grudu snijega. Već na svom početku dočekala je omanjom mećavom europskoga četnika Vučića koji samo što nije izgovorio Ich ein Berliner.

Nervozan i uplašen, skrivajući strah bahatošću, dovezen je bezbednom rutom na Pantovčak, gdje je dočekan s Bože pravde i Lijepom našom koja se crvenjela od stida što mora pjevati četniku, predsjednica hrvatska bijaše suzdržano ozbiljna u odjeći koju inače nosi Corto Maltese, u kombinaciji s odorom varaždinske gradske garde.

Predsednik Srbije, mali od palube Vojislava Šešelja, donio je kao dar protokole o sudbini i pomrtnim ostatcima „tri lica“, rugajući se tako Hrvatskoj i žrtvama krovoloka već po dolasku. Donio i neke matične knjige koje će malo poslužiti Hrvatima. Micićeva remek-djela o Hrvatima kao mješavini majmuna i papiga nije donio, jer je taj trik već iskoristio Tadić, pa što da se ponavlja.

Onda je razgovarao s predsjednicom koja se nije mogla sjetiti zašto ga je zvala i u čemu bi se to mogli složiti, pa su pred novinare izišli s izjavom da se nisu ni u čemu složili, što je odavalo dojam da je sastanak u Zagrebu nepripremljen i besmislen, osim u svrhu izazivanja gnjeva hrvatskoga naroda, u čemu se svi slažemo, osim mudraca koji su u tomu vidjeli neki viši smisao.

Zatim je Vučić bio na molitvenom doručku kod Plenkovića koji se vrlo iznenadio što vidi četnika u Zagrebu, ali je diplomatski šutio i brzo otpravio nezvanoga gosta iz sjedišta Vlade, a ni nastavni posjet Saboru koji se smjestio preko puta nije bio srdačan, sve mutno i napeto, baš kao da je došao neki četnik.

Predsjednici Vlade i Hrvatskoga sabora čija se većina drži i održava na srpskim glasovima i ucjenama, u daljnjem tijeku četnikova posjeta nisu sudjelovali, jednostavno su isparili, pa je sve palo na leđa predsjednice države koja je četnika pozvala, a nije se mogla sjetiti zašto, kao što je rečeno.

Malo joj je pomogao nadbiskup zagrebački smjestivši četnika u bivšu Stepinčevu radnu sobu, gdje bijaše i Porfirije koji je stojećki održao govor o ustrašenosti Srba u Hrvatskoj, u prijevodu ugroženosti, o čemu smo se naslušali uoči srpske agresije na Hrvatsku, a znamo kako je dalje išlo.

Do večeri je četnik nekako izdržao, pa i večerao puricu,a zatim gledao vijesti HTV-a koji, na opšte iznenađenje ne samo da nije skrivao znameniti glinski govor nego ga i dao na dar javnosti, baš kao što su taj govor puštale udovice hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića i generala Sačića, uz sekundiranje Đakića. To je četnika mnogo ozlojedilo, pa se sutradan u Gvozdu iskalio na svom malom od palube, nedužnom Pupovcu koji je (u zamjenu za štošta što ćemo još vidjeti) glasovao ili glasao za zakon o hrvatskim braniteljima.

Tako je četnik pokazao još jedan čin hrabrosti, te se usred Hrvatske umiješao u hrvatske nutarnje posle, a usput dao do znanja – što svi znaju – da je Pupovac desna i lijeva ruka beogradska, njemu izravno odgovoran za Hrvatsku, takoreći namjesnik srbijanski. Popodne je bio nazočan – uz hrvatsku predsjednicu koja se nije mogla sjetiti zašto je ondje – Drugom opštem saboru SNS-a u Lisinskom na kojemu su i on i ona dobili aplauze, a Zagrepčani bijesno trubili jer promet bijaše poremećen baš kao i cijela ta poremećena lakrdija s Vučićevim posjetom.

Rezultat u Lisinskom: Preradović je promptno vraćen među srpske spisatelje, nema tu više šta da se kaže. Krajnji rezultat posjeta: nema ga niti ga je moglo biti, samo potrošen novac, potrošeni hrvatski policajci koji su se morali smrzavati i čuvati četnika, potrošen još dio hrvatskoga dostojanstva i povijesnog pamćenja.

Nema čovjeka s kojim sam razgovarao, od sveučilišnih profesora do taksista, koji nije bio ne ću reći ogorčen, nego i više, samo što nisu povraćali od mučnine. Srbima su narasla krila, još ne govore o konstitutivnosti koja im je krajnji cilj, ali među „zahtijevanja naroda“ stavljaju i zajednicu srpskih općina koja nije nego nukleus buduće krajine, za sada na jednom, istočnom mjestu, a poslije i na drugima, na zapadu i jugu.

Te srpske škole (koje je odlučno odbio već Ivan Mažuranić) da se djeca slučajno ne inegriraju u hrvatsko društvo i ne počnu navijati za Dinamo i Hajduk, te srpski radio i televiziju valjda, srpski tisak ne spominju jer ga već imaju (Novosti), ne spominju srpsko kazalište jer ga već imanju (Kerempuh), čiji je ravnatelj na odlasku Ljuština bio u prvim redovima Lisinskog, a kao dar donio predstavu lažnoga Pirandella.

S tim u svezi jedna usporedba. U čuvenom filmu „Cabaret“ podli komičar pjevuši o svojoj ljubavi prema majmunici, vrlo emotivno, publika sluša, a na kraju čuje da je majmunica zapravo Židovka. To je ta“ satira“, a znamo kako je sve završilo, s holokaustom naravno.

Posve je isto s predstavom „Šest osoba traže autora“ gdje je uglednim Hrvatima stavljaju svinjske njuške, a na kraju ih se ubija, znači otvoreni poziv na likvidaciju – ovaj put ne na velikim srpskim skupovima kao svršetkom osamdesetih, nego komorno, u teatru. A znamo kako je sve završilo. I znamo da pupovački Srbi imaju gotove popise, objavljeni su štoviše. Za razliku od registra okupatorskih terorističkih snaga, koji nikada nije objavljen, a mnogi su iz toga nepostojećeg registra bili u Lisinskom, abolirani svojedobno – nakon čega su počeli preuzimati razne političke dužnosti u zemlji hrvatskoj i to ne samo na lokalnim razinama.

Majka Božja od kamenitih vrata

Kao što rekoh u prošlom broju, ja sam bio na Kamenitim vratima jer sam zbog poremećenog prometa zakasnio na prosvjedni skup na Jelačićevu placu, ali sam se ipak našao u kamenitom finalu, gdje su me snimale policijske kamere. Nadam se da sam dobro ispao, vrlo sam tašt.

Preko puta, malo iznad Dore Krupićeve pa do apoteke koju je držao unuk ili praunuk Dantea Alighierija, nagurale se prosvjednice udovice i prosvjednici s gorostasnim Sačićem, preko puta iza ograde vrlo lijepo izgledajući specijalci s ukusnim vunenim kapama (napokon hrvatska policija nije odjevena kao iz second hand shopa), pa vidjevši sve to rekoh onima oko sebe, „idemo otuda, pa ne bumo se valjda tukli s našim, hrvatskim dečkima zbog jednog ljigavog četnika, lažova i bednika.“

Neki me je rastom maleni neoudbaš u civilu cijelo vrijeme mrko gledao, kao da je veljača 1989., a ja idem prekinuti hrvatsku šutnju skupa s Tuđmanom, Šeksom i ostalima u Društvo književnika (kamo sam se zatim doista i uputio, na grijanje, kako već rekoh u prošloj rubrici.) Prije toga sam se prekrižio pred slikom Blažene Djevice Marije, koja se blaženo smješkala Djetetu i s dosta uzdržane tuge gledala što se zbiva s tim Hrvatima, možda se pitala zašto se ja u samostalnoj hrvatskoj državi potucam po prosvjedima već sedamnaest godina, statiram, ali ponekad i govorim na trgovima i vičem s krovova.

Predsjednica Kolinda je i u ostatku tjedna bila očito duboko uvjerena da je obavila hrabar, smion i odvažan čin, dotično državnički, što mi idioti nismo mogli dokučiti našim sirotinjskim mozgovima. Šteta za nju jer je dobar dio mandata djelovala vrlo dobro, pa ponekad i odlično, naime baš kao hrvatska predsjednica za čiji su uspjeh na izborima mnogi učinili puno i previše, u Hrvatskoj i Herceg-Bosni, a ja sam štoviše bio i u stanovitom počasnom odboru – premda i tada s ruba političkoga spektra ili „rubova bilo kakvog razmišljanja“. Pa jest.

vučić

Mi s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada sada razmislim, bili smo doista s ruba tadanjeg političkoga spektra, a još više s ruba bilo kakvog razmišljanja što nas čeka ako stvari pođu po zlu nakon što smo tako zagalamili da se zatresla Jugoslavija i ubrzo potom raspala, što je zgrozilo miloševiće i vučiće pa su krenuli pobiti ne samo nas nekolicinu nego cijeli hrvatski narod koji se trebao valjda uputiti u zbjeg preko Sutle do Dravograda i Bleiburga ili u boljoj varijanti stisnuti zapadno od granice Zadar (ne Karlobag) – Karlovac – Virovitica. Četnik koji se bahatio u Zagrebu 2018. u svemu je rečenom sudjelovao, zazivao veliku Srbiju, a u Zagrebu prošastih dana lagao da nije, jer je lažov i ništa od „obećanja“ ne će ispuniti budući da patološki lažljivac uživa u svojim lažima i njima se hrani.

Najbolnije pitanje, pitanje nestalih na koje je odavno mogao odgovoriti da je htio, razvlačit će kao harmoniku i s vremena na vrijeme vaditi neke papire s podatcima o sljedećih „tri lica“ koje je uspio naći, ucjenjujući njima Hrvatsku oko granica i ratne odštete (koju je Plenković vrlo dobro odigrao kao dijagonalu), kao što Tadić nikada nije donio obećane protokole iz vukovarske bolnice, niti je mislio, a Vučić nije ni pokušao o tome lagati jer mu se nije dalo. I laž s vremenom umara.

Hrvatski novinari svih provenijencija osjetili su se poniženima i uvrijeđenima što moraju slušati laži i dobivati osione odgovore, pa se na kraju pobunili. Čak je i projugoslavensko vodstvo HND-a izgubilo živce. S tim u svezi: mnogi su se Hrvati s ruba bilo kakvog razmišljanja pitali otkud sad to, otkud se jugoljevaci dižu na zadnje noge i protestiraju, otkud i đak mentora Pupovca, mali Glavašević galami protiv Vučića.

Nije to samo da bi se napakostilo autorima posjeta koje drže desnicom, nije samo to. Nego njima ne paše četnik kao srbijanski vožd jer znaju da s iritantnim četnikom i prozirnim lažovom za njih nema sanjane budućnosti koja podosta sliči na prošlost, to jest da je bilo kakva obnova Jugoslavije, u bilo kojem obliku, fatamorgana sve dok se u Srbiji ne pojavi netko posve suprotan Vučiću i lijepo se, polako, inteligentno, sa svim isprikama i sličnim domišljajima uvuče pod kožu blesavim Hrvatima.

Europa nostra ništa od toga ne razumije, premda ima neka povijesna iskustva sa Srbijom, ali se ne osvrće ili zaboravila. Govori neizravno: „Sve za Srbiju, Srbiju ni za što“. Zahtijeva od Hrvatske da se ponaša „državnički“, a ne s ruba bilo kakvoga razmišljanja, u uskom krugu je odlučeno – i s one strane bare – da Srbija mora ući u finale makar i zabije manje golova nego protivnik (kao Crvena zvezda u doba komunizma) i basta.

Hrvatsku tapšaju po leđima, daju joj komplimente. Hrvatska je nosač aviona na kojemu će Srbija doploviti do Europske unije, a ne da bude (kao u komičnom stripu koji je svojedobno tisakan u „Politici“ ili drugdje) ko žirafa, vanevropska zverka.

Naći će se način da Srbija ne plati odštetu, da ne vrati teritorij, da ne ukine regionalnu jurisdikciju, pa i da ne prizna Kosovo, a opet uđe s nekom tamnom formulacijom. Kao što je vanevropskoj žirafi pružena humanitarna pomoć iz Haaga koji je odustao ne samo od bivšeg Vučićeva šefa Šešelja nego i od dvije mračne figure kojima je trebalo biti suđeno, a ne će, jer bi štošta isplivalo i oko Berlinera Vučića.

No, da za sada završim s bezočnim četnikovim švrljanjem po Hrvatskoj i glede rezultata demantiram samoga sebe. Jest, priznajem, bilo je rezultata. Rezultat su podjele među Hrvatima u svezi toga posjeta,čime su srpska posla dala doprinos hrvatskim poslima.

Čak su i neki mudraci s novinarske desnice hvalili „državnički čin“, čak spominjali Tuđmana koji je pregovarao i sa crnim vragom, te taj nalaz dali kao krunski dokaz. A nije tako, naravno, Tuđman je pregovarao – ne u Zagrebu s Miloševićem ni tepihom – u vrijeme kada se rat zahuktavao i grijali tenkovi, pregovarao da dobije na vremenu, da u užasnom naporu pokuša sve kako bi možda i otklonio ratnu opasnost koja se nadvila nad Hrvatskom, nad hrvatskim narodom.

Sada nije rat, hrvatska je vojska pobijedila srpsku i ne postoji nikakav razlog da ratni huškač bude primljen u Zagrebu, makar i suzdržano, da paternalistički obujmi srpski korpus kao nekada Rašković i metodom „Srbi na okup“ u Lisinskom u stvari kaže tko će jedini štititi srpsku manjinu u Hrvatskoj, ne Zagreb, ne hrvatski Ustav, nego Beograd. A kakve se sve manifestacije toga paternalizma mogu očekivati, vidjet ćete čim grane proljeće… Kad sam govorio o novinarima: pamtim neku novinarsku tiskovnu amebu koja se obrusila na Hebranga kada je u televizijskoj emisiji zborio… no, kao „s ruba političkog spektra ili rubova bilo kakvog razmišljanja“. Hebrang koji je u ratu viđao ubijenu djecu, žene i muškarce, njihovu krv koja lipti, nakon zanosnih govora četničkih huškača poput Vučića.

Petnaest tisuća Hrvata i Hrvatice, četiri stotine ubijene djece, najmanje. A Vesna Bosanac i dalje pita što je s protokolima iz vukovarske bolnice. Hrvatski ranjenici pobijeni. Usput, dan ili dva nakon Vučićeva odlaska koji se poklopio s finalom fašnika i nestanka prinčeva karnevala u plamenu, u istom je Lisinskom, ali u maloj dvorani, izvedena monodrama stopostotnog invalida iz Domovinskog rata, Marija Filipija, pod naslovom „Kako glumiti normalnog čovjeka“. A kako, pitam se, glumiti normalnu zemlju u kojoj se četnicima prostiru crveni tepisi, a junak Domovinskoga rata, bolesni Merčep čami u tamnici, premda bi ga već opisana (još ne i otpisana!) predsjednica jednim potezom pera mogla osloboditi.

Crta Vrginmosrt-Karlovac-Krnjak

Dodik

Vidjevši da Hrvatska otvara vrata svakovrsnom smeću, odmah nakon četnika Vučića dokotrljao se u Hrvatsku Dodik, šef eniteta RS nastalog na progonstvima, ubijanju, znači genocidu.

Stigao u Karlovac, doduše ne na crveni tepih nego u „privatni posjet“, nakon što je pokušao ući s oružanom pratnjom i dugim cijevima, valjda onima koje je kupio (2500 komada) za svoju kohortu. Tako su se dvije iste misli spojile u istom vremenu, a Karlovac nije slučajno izabran, ne samo zato što je dio velikosprske crte.

Za sada je misao u tom dijelu Hrvatske usmjerena na skromno pojačavanje crte Vrginmost-Karlovac, gdje se oblikuje nova osovina što bi s vremenom Banovinu, to jest po njihovu Baniju, trebala pretvoriti u omanju, a zatim sve veću krajinu koja bi kordunskim nastavkom uhvatila za vrat Hrvatsku, tamo gdje je najtanja, a misli sežu i do Cetingrada iz kojega se vidi druga jedna opasnost, ne toliko džamije u Kladuši, nego se u njoj okupljaju muslimanski izbjeglice iz Azije i Afrike, čekajući povoljnije meteorološke uvjete. Visok snijeg je zapreka ,pa da ondje kao i u Delnicama koju su neki idioti izbrisali iz popisa brdsko-planinskih područja i valjda još dodali da je ondje bundeva najviša točka.

U sjećanje

A što je s hrvatskom kulturom, sam Bog zna. Prošastih je dana umro Branko Lentić , autor vrlo dobrih dokumentaraca, čovjek kreativan na mnogo načina, televizijski profesionalac. Istodobno su neki portali podsjetili na godišnjicu smrti generala Červenka. Što je spajalo tu dvojicu ljudi? Oba su nakon sloma Hrvatskoga proljeća stradali, a povezuje ih i to što je Červenko nakon izlaska iz zatvora morao zarađivati za kruh kao „vanjski suradnik“ radiotelevizije, to jest kao inkasator, o čemu mi je pričao u Gundulićevoj, gdje smo zajedno bili u istom političkom tijelu. Lentić je početkom devedesetih postao direktor HTV-a (ne HRT-a kako su mnogi ovih dana neznalački pisali), Červenko je postao generalom i šefom Glavnoga stožera u Oluji.

Pitanje što je s hrvatskom kulturom odnosi se i na HRT, koji je dio kulturne scene ili bi trebao biti. Pozornom gledatelju sigurno nije promaknula vijest objavljena tek u titlu (podslovima) Dnevnika, da Programsko vijeće nije prihvatilo prijedlog programa za 2018. Ili sam krivo vidio.

Nevjerojatno, ali poslije nisam o tome ništa pročitao u tisku, a nekmoli čuo s tv-ekrana (dopuštam da mi je promaknulo). No, HRT je pribavio i jedan bonus u mojim očima, otvorio dopisništvo u Mostaru, ukinuto u vrijeme neokomunista.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Što to traže Pupovčevi Srbi?

Objavljeno

na

Nakon što su u nekakvoj notornoj „izjavi“ objelodanili 13 zahtjeva na trećoj Velikoj (?) skupštini Srpskog narodnog vijeća (SNV), kojoj su bili nazočni i predsjednici država Hrvatske i Srbije, netko bi već dobro znanom „Pupiju“, odnosno Miloradu Pupovcu trebao jasno i glasno reći: „Idi bre, pa se leči!“.

Naime, ovo udruženje građana, što nije ništa drugo nego najobičnija udruga, koja iza sebe ima potporu iznimno malog broja Srba koji žive u Republici Hrvatskoj, neprestano se predstavlja kao „državna organizacija“ i svako malo ultimativno pred hrvatske porezne obveznike postavlja nove financijske zahtjeve, kao da su oni najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, iako znamo da im u Hrvatskoj ništa ne odgovara osim – kune!

Da stvar bude još i gora, to nije ništa drugo nego neka vrsta „ekspoziture“ njihove matične države Srbije, u koju svako malo Pupovac odlazi po svoje mišljenje.

Sada zastupnici Srpskog narodnog vijeća, ohrabreni silnim pohvalama Aleksandra Vučića, koji je (jedino) Pupovcu zamjerio „zbog čega je u Hrvatskom saboru glasovao za Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji“, kreću u novi, još bezobrazniji napad na hrvatske institucije.

Tako u toj svojoj nekakvoj „Izjavi o pravima Srba u Hrvatskoj“, uz ostalo ističu da „položaj Srba u Hrvatskoj nije unaprijeđen, nego je i u nizu aspekata i unazađen“.

Zatim skreću pozornost da u mjestima gdje živi srpsko pučanstvo nemaju ni električne energije, da im se moraju obnoviti u ratu (oni kažu otadžbinskom) razorene i uništene kuće, utvrditi sudbinu nestalih Srba (vjerojatno poglavito onih koji su ubijali hrvatske civile) te da se osude svi oni koji su u vrijeme srpske agresije branili i obranili hrvatsku državu, odnosno učinili zločine (?) nad „nevinim“ srpskim vojnicima i civilima.

Od hrvatske Vlade traže da se počne „aktivno provoditi politika zapošljavanja pripadnika srpske zajednice“, reorganizaciju srpskih škola koje djeluju u Hrvatskoj, dvojezične natpise, prestanak osporavanja zločina nad Srbima u NDH, a poglavito da im se omogući da osnuju svoje radio postaje, koje bi naravno financirala hrvatska država, a na kojima bi se vjerojatno, puštao program kojeg bi za dobre novce uređivali srbijanski „đilkoši“ iz tjednika Novosti.

Žele i svoj program na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), gdje bi nas možebitno „podučavali“ o hrvatskoj povijesti, odnosno tumačili nam kako su Hrvati, a ne Srbi bili agresori itd. i tako redom. Ultimativo su također iznijeli zahtjev da „institucije srpske zajednice, posebno SNV i Zajedničko vijeće općina, moraju dobiti status manjinskih samouprava“, jer očito što nisu uspjeli ostvariti u ratu sada žele u miru.

Zanimljivo da u toj njihovoj „izjavi“ nema baš ništa što će oni učiniti za Republiku Hrvatsku, već samo postavljaju svoje uvjete, kao da u Hrvatskom saboru nemaju tek tri glasa.

Međutim, s njihovim načinom rada i ucjenjivanja poglavito su nezadovoljni hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, koji neprestano naglašavaju da otkako smo ostvarili hrvatsku državu, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom dr. Franjom Tuđmanom nitko nas nije toliko maltretirao, marginalizirao i pljuvao kao razni pupovci i slični (dovoljno je samo svaki tjedan prelistati četničke Novosti).

Hrvati u Srbiji, a još manje u Republici Srpskoj s takvom se „izjavom“ mogu samo slikati.

Nego, gospodine ili druže Pupovac, nas bi više zanimala „izjava“ predstavnika Srpskog narodnog vijeća i njihovih “satelitskih“ organizacija u kojoj bi svaki član (ali i vi i vaša braća, poglavito) napisao i potpisao:

Gdje je bio i što je radio tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

Mladen Pavković

>>> SNV zahtijeva da mu se prizna status manjinske samouprave

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari