Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Obašla naša Predsjednica Istru nan milu

Objavljeno

na

Unda
Obašla naša Predsjednica
Istru nan milu

Nu
Red je i to
Toka obać i oni dijo naše Domovine koji se busa u bogata prsa kako ji je Tito vratijo poda naše okrilje

Ae
Kao vrlo ji je usrićijo
T’liko da uguron
Od prvi demokracki izbora pa sve do danas
Biraju vlast i lole koje više ljubavi imaju
Za Beograd i Rim
Nego za Zagreb

Njijov političar Boris, kolovođa i-de-es-a
Neokrunjeni kralj Istre
U slobodno vrime zabljava se tako da okolo dili k’o fole putovnicu
Istre
Dekeko
Sanja lola odvojit je
San mu kontra Ustavu
Mašta mu razigrana
Njemu to k’o vrlo smišno
Onomu istomu koji se busa u prsa kako ji je Tito vratijo u sastav voljene Domovine

Baš mu smišno izdvajat Istru
A spomeni mu Antu Pavelića
Odman taj trkelja kako mu zamira izdvajanje Istre
E
Anti se zamira
A Boris more sanjat šta ‘oće
Pa tako sanja i zatvore za sve nas kojima je pozdrav
Za Dom spremni
On bi to lipo trpa u zatvore
A meni vrcon
Goli otok na pameti

Nego lola muči k’o zaliven kad ga za Ugovore prije drugoga svickoga rata upitaš
Omutavi u minuti

I tako
Ošla naša Predsjednica obać
Antifašiste dične
Naši tisuću cvitova
One što se brez problema ženu su
Devedeset
Jerbo i živu po
Stodvajest godina
Mazi njizi život u omraženoj Državi

Obašla baš njizi
One antifašiste naše tipe
A zna se kako naši antifašisti veze nemaju su svickin antifašistin
Naši antifašisti su prava pravcata anomalija antifašizma
Pod sorta poratnog Staljinova pravca

I ima se šta čut
Ljudi se vrlo zgražaju kako su nan izvižđali Predsjednicu tamokar

Smijen se i mislin za se
Šta je
Biće van digla desnu ruku
Pa vikala
Za Dom spremni
Ili ji je provocirala
Pa otpivala
Rećemo Dinamo ja volin
Ili onu Maršanovu i hadezeovu
Bože čuvaj Hrvacku
Nešto od toga garant mora bit

Njima je čak i ona
Prikodesno
Čak i ona
Džabe joj i partizana u obitelji
I toga što nema ratnoga puta
Dočin nisi baš livo
Njima si
Ustaša

Ništa od navedenoga ona napravila nije
To se znade
Baš ništa
Antifašisti se raspametili i izgubili kontrolu
Kad je Predsjednica samo u govoru spomenila doprinos naše
Katoličke Crkve u borbi protiv fašizma
Ubolo ji to do košćane srčike

Aaaaaaaaaa
Tuten smo

To je crljenoj bandi trn u oku
Nu
Dašta je
Znan ja to

Pa znaju oni ‘ko je njima glavni neprijatelj
To su pokazali i u drugome svickome ratu
A i debelo nakon njega

Ništa njizi na svitu smetalo nije
K’o naša
Crkva
I naši pratri

I nisu oni maniti niti zere
Niti zere
Jerbo oni dobro znaju
Komu dugujemo opstanak u ovoj
Dolini suza
Znaju oni šta je nami jedan Alojzije Stepinac
I jedan Vojtila
Njijova rađa nikako se nije uklapala u oni plan na S
Uperen na Hrvate
Katolike

I eto di smo
Šumska, rutava vojska
Vojska priki sudova
Otimačine
I progona do smrti svake alternative misli
Zvižđi

To je ta njijova poznata i priznata urbanost
I kozmopolitizan

Jerbo ne kontaju
Kako nisi kozmopolit samo zato što vičeš
Proleteri svi’ zemalja ujedinite se
Ni čut
Dika takima je AntišaTomić
Oni jad od čovika koji se jednomu svecu ruga su visinon
A oni ga nagrađuju
Jerbo su
Roba robi

Ne mereš bit kozmopolit i zvižđat
Na
Katoličku Crkvu

Nikako

Nego
Evo odgovora
Stiga’ je iz Istre
Svima onima koji pitaju
Zašto
I dan, danas živi
Oni slogan
Koji je k’o zastarijo
A nije

Jerbo
Ustaša nema
Pobilo ji nakon rata
Ili su pomrli
Nema ji
Al’ ima nas Katolika
I danas
Katolik smeta
Istima kojima je Ustaša smeta
Smeta in danas po istomu načinu
Katolik
E
Ne mere crljeni križa smislit
I da se na glas
Bogu moli
Pa to urta da se Isusu moliš
U sebi

Kažu ti
Voli svoga Isusa i Hrvacku u sebi
Ne smi se to nigdi vidit
Njima to, tako ti kažu, nije kul/moderno/urbano/svicki
A zaprave
Ni križa a ni zastave ne iznosi di se vidi
Jerbo
Njizi do košćane srčike to kreće

I zato je živ
I živi
Oni naš slogan
I danas

Za Hrvacku i uz Krista
Protiv komunista

Ili u duvu naše vire
Protiv komunizma
Tako je baš ljucki, civilizirano

Ae
Pa nismo mi šumska, rutava vojska k’o oni
Naša vojska
Ne ubija u miru
I odgovorna je Bogu

Ne nosi crljene zvizde na čelu
Nego krunicu oko vrata

Na našu vojsku
Mogu samo zvižđat jerbo ništa drugo niti ne znaju
Za ratovanja nikada i nisu bili
Uguroni obični

Znaju samo zapasat misto
U pobjedničkon vlaku
Naget se kroza prozor spušćeni
Pa iz njega po potribi

Zvižđat

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati